Zasto su očekivanja opasna stvar?!

Kada sam postala majka šumskih princeza došla su i očekivanja. Očekivanja koja sam svjesno i nesvjesno imala. Tako sam očekivala da će moja djeca ako ih upišem na engleski još u vrtiću progovoriti isti za veoma kratko vrijeme. Očekivala sam da će moja starija već na prvom klupskom natjecanju iz gimnastike osvojiti medalju, a kada nije htjela sam se ići fizički obračunati sa sucima. Jer naravno da je moje iznimno spretno dijete zaslužilo tu medalju.Očekivala sam da će curama vrlo brzo biti jako važno kako im izgleda soba. E što sam bila naivna. Engleski natucaju, medalju je osvojila tek četiri godine kasnije, a još dan danas uhvatim sebe kako šizim zbog (ne)urednosti njihove sobe. Mi roditelji smo skloni imati očekivanja od naše djece. Skloni smo očekivati da će oni ići onim stazama kojima mi nismo išli makar to ni približno nisu njihove staze. Slično je i kod partnerskih, prijateljskih i rodbinskih odnosa. Očekujemo da će naš partner/ica, prijatelj/ica, rodbina nešto učiniti za nas samo zato jer a) smo u nekom odnosu b) zato jer mi to od njega/ nje očekujemo. I što se obično dogodi u životu…, naša očekivanja se ne ispune i mi bivamo razočarani svim tim ljudima od kojih smo očekivalo, najčešće nešto što im nikada nismo ni rekli da očekujemo. (Osim u slučaju sobe moje djece, to sam jako glasno iskomunicirala s njima, ali nije doprlo do njih).

S duge strane postojale su situacije u mom životu kada sam mislila da netko od mene nešto očekuje i da to nešto moram napraviti kako bi ta osoba bila zadovoljna sa mnom. Mislila sam da ako radim stvari po PS-u, ako sam (više manje) poslušna  kćer koja puno ne traži i ne zahtijeva, ako se ne bunim kada me “prijateljica” maltretira barem tri puta tjedno od 22h do 24h na telefon da bi mi rekla da se ljuti na osobu koju ja uopće ne znam, pa mi usput malo i izgovarala svoju svekrvu i muža, da ću za to biti nagrađena. Mislila sam da ako šutim i radim i ne bunim se previše da ću napokon dobiti po meni zasluženo napredovanje. Znam, bila sam mlada i naivna. U takvim situacijama sam najčešće išla protiv sebe i šugavo sam se osjećala. Bila sam isfrustrirana, a kada bih još shvatila da nema nagrade, niti napredovanja (jer tako je to u životu) uz frustraciju bi se javljalo i razočarenje puno uzdaha i propitivanoj što sam ja to krivo napravila. Odgovor je ništa. Nisam ništa krivo napravila, samo sam imala (prevelika) očekivanja.

Vidite kod očekivanja je uvijek problem u tome da smatramo da neko drugi treba nešto učiniti za nas ili da netko (koga najčešće boli đon za nas) od nas traži da nešto učinimo za njega. U ovoj drugoj situacije mi onda radimo nešto što mislimo da se od nas očekuje kako bi bili nagrađeni. Sve u svemu, stvar je da ovdje postoje uvijek dvije osobe od kojih jedna ostaje razočarana. Nešto kao loša veza. Očekivanja su zapravo ogromni izvor frustracija koja mogu dovesti do potpunog sloma i zato smatram da su jako opasna stvar.

Postoji još jedna strana kod očekivanja, a to je kada netko drugi očekuje nešto od nas, naravno bez da nam je rekao da nešto očekuje. U posljednjih nekoliko mjeseci sam se nekoliko puta našla u situacija gdje je osoba iz nekih svojih razloga očekivala da će se prema njoj odnositi na određeni način. I tek kada nije dobila to što je htjela je rekla da je očekivala to i to. Pitam se od kuda sam ja to mogla znati?! Naime, još uvijek nisam razvila sposobnosti čitanja tuđih misli.

Vrlo često očekujemo, ali vrlo rijetko verbaliziramo naša očekivanja. Bilo bi mnogo bolje da očekivanja izreknemo na glas jer onda će druga strana znati da se od nje nešto očekuje te će shodno tome moći postupiti. To ne znači da će tada naša očekivanja svaki puta biti ispunjena, ali i ako se ne ispune razočarenje će biti manje.

Bez obzira što sam osvijestila da najveći broj nesporazuma s drugima te vlastitih frustracija i razočarenja dolazi zbog neispunjenih očekivanja to ne znači da više ništa ne očekujem. Očekujem, jer to je naprosto ljudski i nerealno je očekivati da ću se ikada u životu riješiti očekivanja. Ironično zar ne? Međutim kako bi smanjila vlastite frustracije i razočaranja zbog neispunjenih očekivanja, sama očekivanja prema drugima sam smanjila na minimum. Također ova koja imam pokušavam sagledati u odnosu na realnu i trenutnu situaciju. Što se tiče moje djece počela sam ih više slušati i promatrati te sam počela uviđati njihove jake i slabe strane. Na taj način neću ništa od njih očekivati već ću im moći biti podrška kada to bude potrebno. Što se tiče urednosti sobe; u sobu ne ulazim osim kad je mrak da im dam pusu za laku noć, a ostatak vremena su vrata sobe zatvorena. 1:0 za cure i sobu. Kada govorimo o mojoj projekciji da netko ima očekivanja od mene i da ja mislim da trebam nešto napraviti jer se to od mene očekuje, toga više nema u mom životu. Na taj način živim manje opterećeno tim silnim očekivanjima.

Kako je kod vas?