Svako zlo za neko dobro ili kako sam našla svoj gorki zalogaj

book-and-photo

Elizabeth Gilbert u svojoj najnovijoj knjizi Velika magija piše o gorkom zalogaju. Gorki zalogaj  je ono loše koje dolazi s našim težnjama i željama. Pitanje je jedino koliko nam je stalo do te težnje i želje da onda izdržimo i taj gorki zalogaj. Mnogo sam puta u životu kada sam došla do tog lošeg,  u nečemu doživjela neuspjeh ili razočaranje. moja najčešća reakcija je bila odustajanje. I kada sam odustajala tješila sam sebe  da nisam ja za to ili da nisam dovoljno dobra ili još gore odustajala sam  jer sam se bojala što će drugi reći. Ali vrijeme i godine su učinile svoje…

I tako prošle subote sam bila pozvana na razgovor s jednim poznatim fotografom koji je tražio kandidate za  jednodnevno adventsko snimanje  u Zagrebu. Čim sam upala u uži krug mojoj sreći nije bilo kraja, jer prije se možda ne bih ni prijavila uz izgovor da sreća i uspjeh nisu za mene. Vjetar u leđa za prijavu mi je dala činjenica da je jedna moja fotografija izabrana među deset najboljih te je neko vrijeme bila i izložena.  Prijavila sam se ne očekujući mnogo. Na razgovoru su nam rekli da se prijavilo 80tak ljudi da je izabrano 40, a da na snimanje ide 15.  Šanse su bile male.  Nekoliko sati nakon razgovora saznala sam da nisam prošla. E da mi se to dogodilo prije godinu dana situacija bi bila u potpunosti drugačija, tada bi najvjerojatnije učinila ove dvije stvari:

  1. hiper bi analizirala intervju- vagala bih svaku svoju izgovorenu riječ – pokušala bih dokučiti što sam krivo rekla
  2. otišla bih kući tužna, isfrustrirana, govoreći si da nije to za mene i da se manim ćorava posla, i s vremenom bih prestala fotografirati

Međutim ovoga puta se nije dogodilo ništa od toga. Kada sam saznala da nisam prošla nazvala sam zakonitog i to mu rekla. U njegovom glasu sam osjetila komadić tuge, rekao mi je „Žao mi je“, moj odgovor me i samu iznenadio: „Nema veze“, odgovorila sam “nemoj da ti bude žao, ogromni uspjeh je već to što sam uspjela ući u uži krug, znači primjećena sam. Znaš“, dodala sam, „ne bi bilo dobro da sam uspjela, slava bi me ponijela i vjerojatno bih umislila da sam Annie Leibovitz.“  Također, umjesto da odem doma tužna i isfrustrirana otišla sam zadovoljna jer sam upoznala zanimljive ljude koji vole fotografiju i stekla pokojeg novog FB prijatelja/icu s kojim/ kojom mogu razmijeniti mišljenje. Nisam analizirala svoje odgovore previše, samo malo. Zapravo samo jedan, onaj na pitanje „Što bi ti mogla naučiti ljude koji su tu na razgovoru. Odgovorila sam nešto tipa da ne znam baš, a tek kasnije mi je palo na pamet da sam trebala reći da bi ih mogla naučiti igrati softball. Kakve vi to lude fotografije bile.

I tako kao da se sve poklopilo. Čitajući prije neki dan Elizabet Gilbert, sjetila sam se događaja od subote i moje reakcije nakon što nisam ušla među 15 odabranih. I tada sam shvatila  da je fotografija (i pisanje, ali o tome neki drugi put jer je moj odnos s pisanjem jako kompleksan) ona stvar radi koje bi mogla izdržati i najneugodnije elemente posla. Da bih zbog kreativne energije koju osjećam kad imam fotoaparat u ruci mogla progutati mnoge gorke zalogaje.  Prvi takav zalogaj se dogodio u subotu. I znate što nije bio previše gorak, onako kao kad jedete amareto kolačić;  i gorak i sladak i zove na još.

Nije mi bilo lako pronaći moj gorki zalogaj, jer prije nego što sam ga pronašla morala sam otići na jedno veliko putovanje rasta i učenja o samoj sebi, koje još traje, ali tren kada sam spoznala što je to što uistinu želim ne bih za ništa mijenjala.

Advertisements

“Svaki dan ti je pružen kao vječnost, da budeš sretan!”

nebo

Za 18. rođendan od prijatelja sam dobila čestitku na kojoj su napisali citat Phila Bosmansa: „Svaki dan ti je pružen kao vječnost da budeš sretan“. To su bile teške godine iz brojnih razloga: u Hrvatskoj je bjesnio rat, upravo se obilježavala prva godina pada Vukovara. Na osobnom nivou to je bila moja zadnja godina srednje škole. Ona godina kada ti se čini da imaš cijeli svijet pred sobom, a opet si svjesno nesvjestan da će se sve uskoro na ovaj ili onaj način promijeniti.

Na žalost u godinama koje su uslijedile zaboravila sam na taj citati počela sam juriti za srećom umjesto da shvatim sa je ona tu, u meni. Sada kada o tome razmišljam sve me to podsjeća na kraj knjige Prohujalo s vihorim i na onu scenu kada Scarlett O’Hara hoda kroz maglu i shvaća da je zapravo jedina ljubav njezinog života bio Rhett. Za Scarlett i njezinu sreću s Rhettom je već tada bilo prekasno. Ona je ostavljena u predvorju svoje kuće govoreći sebi da će misli o tome sutra, u novom danu. Tako i ja lutala sam po magli tražeći sreću. Dugo sam mislila da će sreća doći sa novim poslom ili sa većom zaradom ili sa 5 kila manje, ali ona nije dolazila, sve dok nisam shvatila da ona nije u izvanjskim stvarima već da je tu u meni.

Sreća je u nama samima i jedino što trebamo je malo se opustiti i uživati ovdje i sada, jer život je jako zeznuta kategorija i nikad ne znamo kad će staviti neki novi izazov pred nas. Ali i kada se pojavi taj novi izazov ne smijemo zaboraviti na tu sreću koja je u nama, jer ti izazovi će ovako ili onako proći, ali ako uništimo vlastiti unutrašnji mir i zatremo  sreću, teško ćemo je vratiti.

Drago mi je što sam se sjetila ove rođendanske poruke i zaista svaki dan mi je pružen kao vječnost da budem sretna. Zato navečer brojim svoje blagoslove, jer svijet je trenutno poprilično kaotično mjesto, pa pokušavam bar na taj način naći svoju malu oazu mira.

Što bih učinila da dobijem na lotu ?

dokolica

Da,  igram loto. Svako toliko uplatim listić za nekoliko kuna, tek toliko da provjerim hoće li se baš taj petak sve posložiti i biti izvučeni moji brojevi. Negdje sam pročitala da je veća vjerojatnost da me udari grom nego da dobijem na lotu, ali ja opet zaigram. I onda maštam što bih ja napravila da dobijem na lotu… Hm. Zapravo moj odgovor je jednostavan. Ne bih ništa kupila, već bih s tim novcima stvorila sebi dokolicu, jer ona nije nešto što se može kupiti jednim potezom kartice na POS aparatu. Dokolica je oslobođenost od nužnih poslova, to je vrijeme u kojem je čovjek slobodan za svoje ostvarenje, za kreativno stvaralaštvo. Ona je potrebno i za duhovno i za fizičko zdravlje, a suvremenom čovjeku tako nedostaje. Jer suvremeni čovjek je sam sebi oduzeo dokolicu i umjesto nje si nametnuo nemogući tempo zaposlenosti u kojem i sama pomisao da ne radi cijelo vrijeme nešto stvara dojam da je lijeni te da nije uspio. Ali dokolica nije ljenosti nije ljenčarenja nije besposlica, naprotiv ona nam omogućava da budemo još učinkovitiji i kreativniji.

Dokolica bi mi omogućila da ne moram više raditi od 8 do 16, a za mene je to značenje ultimativne slobode. To nikako ne znači da bih prestala raditi, o ne, ali napokon bih si bila svoj gazda i napokon bih mogla raditi ono u čemu uživam; mogla bih provoditi neopterećeno vrijeme s mojim plavoookim pjegavim šumskim princezama,  mogla bih čitati po cijeli dan, mogla bih pisati na sve strane i mogla bih fotografirati. I meni bi to bilo dovoljno. Ne treba mi ni skupa odjeća, ni skupi restorani, OK dobro, možda koji dobar objektiv, ali to je nužnost kada voliš fotografirati.

Prije neki dan sam pročitala veoma zanimljiv članak u kojem je autorica pisala o tome kako je srednjovjekovni čovjek imao više vremena za odmor nego današnji čovjek. Nije da bih se mijenjala sa srednjovjekovnim čovjekom, ali ostaje činjenica da je isti imao manje stresa u životu i da nije stalno bio zaposlen, te da je u danu imao vremena za “sjest i odmorit” kako bi moji u Dalmaciji rekli. Da, živimo u ubrzanom svijetu koji od mnogih od nas traži da postanemo mašine, da jurimo 350 na sat. A znate što se na kraju dogodi, na kraju prestajemo uživati u životu. Ne samo da prestajemo uživati u životu već smo toliko nabrijani da se ni na teško izborenom godišnjem ne možemo opustiti. I zbog svega ovoga bih ja da dobijem na lotu stvorila si dokolicu. A dok ne dobijem na lotu, polako učim uživati u malim stvarima i ne brinuti se za budućnost, jer ovako i onako budućnost će doći i proći brinula se ja ili ne.

Hrabrost

hrabrost

U zadnje vrijeme se često pitam što je hrabrost.  Za mene su hrabri ljudi koji slijede svoje snove, koji žive svoje snove, koji rade ono što vole (uz naznaku da pri tome čine dobro sebi i drugima i nikoga ne uništavaju, ozljeđuju ili povrjeđuju u proces). Ja uz hrabrost vežem promjenu, ali promjenu koja se dogodila,a ne promjenu koja se želi, pa se čeka pa se o njoj mašta pa se ništa ne učini po tom pitanju.

Mi, ljudi, lako zapadamo u kolotečinu, teško se mijenjamo jer je lako živjeti po ustaljenim obrascima koje su nam usađeni od djetinjstva. Naravno sve je to u redu, ako nas taj ustaljeni obrazac ne žulja, ako nam nije jako tijesan. Ali što ako je? Meni ustaljeni obrasci su slični Matrixu na kojeg Morpheus upozorava Neo-a na početku istoimenog filma. Oni su za mene tlačiteljski, oni u meni ubijaju kreativnost, oni me svode na puko preživljavanje i automatizirano obavljanje svakodnevnih poslova, oni mi ubijaju želju za uživanjem, želju za življenjem u trenutku. Imam strahovitu potrebu riješiti ih se. I da znam netko bi mogao reći, a zašto ih se onda ne riješiš?! Odgovor je jednostavan strah od nepoznatog, strah od gubitka sigurnosti.

U četiri desetljeća svoga života primijetila sam da je kod ljudi odmak od ustaljenih obrazaca najčešće uvjetovan vanjskim faktorima npr. nekom bolešću, slomom živaca, smrću drage osobe ili gubitkom posla. U tim trenucima izvanjski faktor je bio poticaj da se pojedinac nađe na prekretnici te oni, za mene hrabri, tada biraju neki drugi put, koji nije ustaljen i koji ne podrazumijeva “Živi da bi radio, trči da bi zaradio„. Dio tih ljudi nađe neki mir i sreću koja definitivno prkosi svim zakonitostima onoga čime nas hrane od prvih dana života. E vidite ti ljudi su za mene hrabri, ti koje odluče prkositi zakonitostima svijeta i zaokrenu svoj život u pravcu pronalaženja vlastitog puta.

Ja osobno sam na prekretnici i gledam onaj lijepi putić i gledam onaj za koji znam da je moj, premda nije utaban i nećkam se i borim se, premda mi je ustaljeni obrazac postao već odavno pretijesan.

Uz margine: gledajući predstavu “Moja nuklearna ljubav”

nuklearna-ljubav

U petak  28.10.2016. sam gledala predstavu Moju nuklearnu ljubav. Imam samo riječi hvale za nju. Ne želim ulaziti u domenu kazališne kritike, već želim pisati o vlastitoj impresiji. Moja nuklearna ljubav obrađuje problematiku veza, u konkretnom slučaju radi se o partnerskim, mogli bi ih nazvati i ljubavnim vezama, makar su one miljama daleko i od ljubavi i od toga kako bi veza (barem u mojoj glavi) trebala izgledati.  Veze u ovoj predstavi nisu sretne. Neke su nasilne, neke su bez ljubavi, u nekima jedno dominira, u jednoj je sve toliko loše da se upitaš zašto?

Zapravo sam se cijelo vrijeme pitala zašto oni koji trpe se stalno vraćaju ili ostaju kada su itekako svjesni da ih ona druga strana iskorištava, maltetira i/ili zlostavlja. Jedan dio odgovora leži u tome da su nemoćni. Nemoćni su se oduprijeti, boje se biti sami i onda se pretvaraju u emocionalno prazne ljude koji žude za pažnjom. Po meni najbolji odgovor na to  zašto ljudi ostaju u nuklearnim vezama, zašto pristaju na nuklearnu ljubav daje Erich Fromm u svojoj knjizi Bijeg od slobode.  U ovom svom djelu Fromm dokazuje da bijeg od slobode izvire iz straha od slobode, te analizira tri mehanizma bijega od slobode. Jedan od ta tri mehanizma je bijeg u autoritarnost. Kod njega se javlja težnja za napuštanjem vlastitog ja te za stapanjem s nekim ili nečim vanjskim. Na taj način autoritarni karakter dobiva snagu koja mu nedostaje.Očitovanje bijega u autoritarnost se može vidjeti u težnji za podložnošću drugima s jedne strane te vladanju nad drugima, s druge strane. Drugim riječima u sado -mazohističkim težnjama  i te težnje se u različitim stupnjevima mogu sresti.  Tome bih još nadodala strah od samoće, strah od nepoznatog, pa makar i to bilo dobro nepoznato, manjak samopouzdanja, strah od osuđivanja. Ipak neki prevladaju taj strah jer na kraju shvate da ako “žele” da ih partner voli da će trebati postati ono što nisu. Ili shvate da popravka nema i da čak ni radi nerođenog djeteta se ne isplati ulagati više u nešto što već jako dugo ne može nazvati vezom. Tužne su to priče, jake su, istinite su i možda su se dogodile i nekome od nas.

Tema predstave me dotakla i zbog svoje univerzalnost. Ne moraju i nisu samo ljubavne veze nuklearne. Međutim, ljubavne veze su vrhunac intime, u njima se otvaramo i postajemo najranjiviji smo tako da i bol razočaranja  može biti najdublja. Dakle kao u ljubavnima tako i u svim drugim vezama možemo iskusiti da nas netko maltretira, zanemaruje, ignorira, vrijeđa, pa čak i udara; a mi preko toga prelazimo bez riječi. Jer otići je teško; jer  kada odeš odjednom si izgubljen i ne znaš što ćeš jer moraš naći vlastiti put. Međutim bez obzira na osjećaj izgubljenosti potrebno je otići jer alternativa je gubitak samoga sebe.

ŠTO ČITATI nakon gledanja Moje nuklearne ljubavi:  Erich Fromm: Bijeg od slobode

fromm