Biti dio klana?!

group
Izvor: Pexels

Ovaj post je jako dugo stajao u nacrtima, čučao je skriven na dashboardu moga bloga, čekao je svoje vrijeme. I dočekao ga je…

Blog sam počela pisati prije sedam mjeseci, a početkom ove godine sam se odlučila pokrenuti te pokušati ostvariti neke davne ciljeve. Kako su se sve te velike promjene počele događati tako sam počela razmišljati o pripadanju. Počela sam razmišljati o tome trebam li ja pripadati nekom društvu, grupaciji, klanu da bi moj blog bio uspješniji ili  da bi lakše ostvarila svoje ciljeve?

Moje dijete u 5. razredu osnovne škole uči kako su ljudi društvena bića. To je točno. Svi želimo imati nekoga kraj sebe. Nije lijepo kada je čovjek sam. Uz to svi mi težimo biti prihvaćeni, imati prijatelje, biti u društvu. Pa čak i ja koja  sebe smatram individualkom i donekle introvertom volim biti s ljudima. Ali ja volim biti s onima s kojima se osjećam dobro i opušteno.  I tako razmišljajući želim li ja biti dio nekog klana shvatila sam da ne želim. Ne želim jer mi se to čini pomalo lažno, jer mi se to čini prodavanjem čežnje nekog nepostojećeg života na društvenim mrežama. Života gdje izvana sve bliješti od evenata, gala večera, jedenja redukcija i fuzija, lažnih osmjeha i podignutih čaša. Dok je unutra praznina neispunjenih čežnji i nadanja. Jer ta fotografija na društvenoj mreži nam pokazuje samo ono izvanjsko što se dogodilo u jednom djeliću stotinke sekunde. Međutim to je samo jedan od razloga zašto ne. Drugi razlog je zbog toga što nikad nisam bila dobra u glumljenju i prikrivanju vlastitih osjećaja i vrlo lako mi se sve može iščitati s lica. Također nisam baš dobra ni u tome da na duge staze slijedim neka pisana i nepisana pravila. Loša sam u pristajanju na kompromise, pogotovo kada se radi o stvarima koje se kose s mojim svjetonazorima ili su previše radikalni za mene. Uz to cijenim svoju slobodu, mogućnost izbora i upravljanja vlastitim vremenom. Ne robujem trendovima. Sve u svemu sam zafrkana i komplicirana.

pexels-photo-257837

Možda griješim, ali meni se čini da klanovi procjenjuju svoje pripadnike prema onome što osoba ima, na ne prema onome što je. Da, svi mi težimo za društvom i ne želimo živjeti sami, ali ako je cijena toga gubitak vlastite duše u zamjenu za lažni sjaj, pitam se je li to vrijedno?

Moje ne pripadanje nekom klanu nije oportuno. Klan gura svoje bez obzira na kvalitetu, ali to ima svoju cijenu. Možda sam idealist koji vjeruje da svojim radom, upornošću, trudom i (upotrijebit ću tu riječ – međutim smatram da je ofucana kao stari perzijski tepih moje pokojne pra tete) autentičnošću mogu postići puno više na duge staze, a na kratke imam miran san, što mi je definitivno na listi prioriteta. Nemam medu*, nemam nekoga tko bi me gurao, ali imam drage ljude s kojima neopterećeno mogu popiti pivo i mirno se ispričati o trenutnoj dnevno-političkoj, blogerskoj, društvenoj, poslovnoj i inoj situaciji, te sam uvijek otvorena za upoznavanje takvih ljudi. I to mi je sasvim dovoljno.

*vic: Zekina doktorska dizertacija

Naučene lekcije jednog divnog vikenda

putokaz
Izvor: Dunja PhotoArt

Za Rovinj Photodays čula sam davno, još mnogo prije nego što sam se ozbiljnije počela baviti fotografiranjem. Prošle sam godine na jesen odlučila otići na ovogodišnje Photodayse. Postavila sam to sebi za cilj i ovaj vikend sam ga ostvarila. Sami Photodaysi me nisu nešto pretjerano oduševili. Mislila sam da će biti vise radionica i punktova za snimanje, ali eto fokus je bio na predavanjima i Foto maratonu. Bez obzira na to dobro sam se provela, a vjerujem da sam napravila i nešto zanimljivih fotografija.

I tako smo u petak popodne nas četvero sjeli u auto i uputili se prema Rovinju. Vikend s obitelji i fotografiranje; kako bi se to dvoje moglo pomiriti (jer oni koji ne fotografiraju nemaju baš previše strpljenja s nama koji svako malo zastajemo kako bi ulovili dobar kadar i okinuli bezbroj slika), rezervirala sam jedan obiteljski hotel koji mi je dobro izgledao i pružao je sadržaje za djecu.

svjetla hotela
Izvor: Dunja PhotoArt

Ako šumske princeze imaju prostora za skakanje ja mogu na miru fotografirati. Međutim kad smo došli tamo hotel ne samo da bio prepun sadržaja za djecu nego je i mene dočekalo i nekoliko ugodnih iznenađenja: prvo je bilo da imamo puni pansion, a ne noćenje s doručkom kako sam ja mislila, a drugo iznenađenje je bilo da uz bazen ima besplatna spa zona sa hrpom sauna i prostorom za opuštanje u kojem ležiš i slušaš opuštajuću glazbu. I tako kada se sve to spojilo vikend  je ispao naprosto savršen. On je bio dio čekaonice o kojoj sam pisala u prošloj objavi, jer realno nije se dogodio nikakva pomak. Ipak čekaonica se nakratko pretvorila iz hladne, bijele i sterilne u prekrasnu i toplu. Pretvorila se u nešto gdje je čekanje, pa makar i na trenutak, postalo podnošljivije.

strop
Izvor: Dunja PhotoArt

Ovaj vikend mi se pružila mogućnost da sjednem, odmorim, odahnem. Pružena mi je i mogućnost da promišljam i maštam, da odlutam i da ne brinem. Pružena mi je mogućnost da se bavim onim u čemu zaista uživam. I zbog svega toga sam neizmjerno zahvalna.

Tako sada dok sjedim doma i polako se mentalno pripremam za novi i vrlo intenzivni radni tjedan zbrajam naučene lekcije ovog predivnog vikenda:

Ni sama nisam znala što mi treba dok me to nije opalilo u facu (figurativno rečeno)

U petak kada smo krenuli prema Rovinju nisam ni  sama bila svjesna koliko sam pod stresom i koliko mi je ovako nešto potrebno. Koliko mi je potrebno odmaknuti se od svega, okružiti se onima koje volim, družiti se s dragim ljudima i uživati radeći nešto kreativno. Što je najvažnije shvatila sam da sam ovo itekako zaslužila. Kao što sam već jednom napisala  radila sam, trudila sam se i stvarno sam se umorila.

Da se lijepe stvari ipak događaju

Meni se vrlo često čini da kada napravim neku lošu stvar da mi se to loše vrati kao bumerang u glavu iste sekunde. Sada shvaćam da i ovakva divna i predivna, ugodna iznenađenja se mogu dogoditi i meni. I neću to pripisati sreći niti ćoravim kokošama…

uživam
Foto: Katarina Skenderović

Da moram naučiti uzeti vremena za sebe

jer to se zove punjenje baterija, a ja već duže vrijeme vozim na rezervi. Uzela sam to vrijeme za sebe, bavila se onim što me ispunjava. I znate što? Ništa se nije dogodilo osim da sam ja napunila baterije i da se osjećam dobro i opušteno te da sam puna novih ludih ideja. Dokolica je potrebna koliko god mi to ne željeli priznati.

Da su oni moj tim s kojim ću ovo ponoviti…

… i bez obzira na sve, mi imamo jedni druge.

my team
Izvor: Dunja PhotoArt

Imam li pravo reći da sam umorna?

Danas sam na  Facebooku pročitala sljedeći status: “Ima tako dana kad čovjek raskrsti i sa sobom i sa nebom i sa zemljom i sa oblakom. Raskrstiš, prelomiš, pregoriš, otplačeš…. odsjediš, osijediš… a onda kreneš dalje…
Ne dao ti Bog da duraš to što živ čovjek izdurati može…” Na to je netko odgovorio: “Ima, ima…malo suza, malo samoće a onda: sjedi živote da malo popričamo, pa opet ustaneš, digneš glavu još više…”

waiting-room-895079__340
Izvor: Pixabay.com

Nekako je tako sada kod mene. Umorna sam. Međutim pitam se imam li pravo u današnjem svijetu koji teži za izvrsnošću, koji nas obasipa porukama, tipa kada ti je najgore idi samo hrabro dalje, reći eto ja bih malo sjela i odmorila? Odmorila bih jer trenutno nisam oduševljena ovim mjestom na kojem jesam, a umorna sam da bih išla danas hrabro dalje. Nije mi ugodna ova čekaonica u kojoj sam trenutno. Ključ od njezinih ulaznih vrata sam bacila i to namjerno kako mi ne bi palo na pamet da ikada više kroz njih natrag prođem i da se vratim na staro, ali sada mi je dosadilo to bjesomučno kucnje po preostalim vratima. Ona se doduše povremeno otvore, da bi mi netko iza njih rekao pričekaj još malo. Imam li pravo reći da sam umorna od čekanja?Riješila sam se svog nepotrebnog tereta na tom mom putu i strahova i sumnji i nesigurnosti. Znam da sam tamo gdje želim ići, ali to čekanje me ubija. Ne, ne pitam se ima li sve ovo smisla, jer odavno sam shvatila da ima i odavno sam raskrstila s time da nema natrag. Mostovi kojima ne želim ići su spaljeni, staze s navigacijskih karata izbrisane, nema natrag. I kada se na to nadodaju dnevne frustracije onda se dogodi dan u kojem bih se najradije pokrila dekom preko glave i ostala u samoći svoje sobe.

I zato ću sada predahnuti u toj mojoj čekaonici. Oduprijet ću se slikama lažne sreće koje me okružuju. Sreća je precijenjena, jer čovjek ne može biti sretan cijelo vrijeme, jer ako je sretan cijelo vrijeme tu nešto ne valja. Kako znaš da si sretan ako je to tvoje trajno stanje? Bez tuge ne možemo pronaći i prepoznati sreću. Slično je i sa zadovoljstvom, ako smo stalno zadovoljni onda stagniramo, ne mijenjamo se, ne idemo nikamo. Zato mi je potrebno i  prihvaćam i ovo što mi se danas nudi.

pexels-photo-94309
Izvor: Pexsels.com

Malo sam umorna i  tužna, a možda i sjetna. Takav mi je dan, proći će. Dajem si pravo priznati ove osjećaje jer radila sam i trudila sam se kako bi ostvarila svoj cilj. Znam da ću doći do njega. Putovanje je ono što me njemu vodi, a to putovanje nije pravocrtno, već je puno izazova i uzbrdica i nizbrdica i zeznutih uskih planinskih puteljaka. I tako danas želim sjesti, odmoriti se, isplakati se, razmislit, skupiti snage za dalje. Kada bude vrijeme ustat ću i nastaviti kucati na vrata, zvati, tražiti, putovati.

Ili kako to meni draga pjesma kaže:

When things go wrong, as they sometimes will,
When the road you’re trudging seems all uphill,
When the funds are low and the debts are high,
And you want to smile, but you have to sigh,
When care is pressing you down a bit-
Rest if you must, but don’t you quit.