Četiri književna djela i memoarska proza o posvojenju

knjige-2

Nakon slikovnica, dolaze na red knjige koje obrađuju posvojenja, ovdje ću se isključivo osvrnuti na književna djela i memoare.

Posvojenje je popularna tema u književnim djelima, međutim kod nas nema  baš mnogo prevedenih knjiga koje se bave tom tematikom na način da je posvojenje okosnica priče.  Kada sam razmišljala kako se u književnosti (a i u filmovima) obrađuje tema posvojenja došla sam do zaključka da je to obično na jedan od sljedeća tri načina:

– priča žene koja je dala dijete na posvojenje pa ga traži

– dijete koje je bilo u teškoj životnoj situaciji ; siroče ili dijete iz disfunkcionalne  obitelji pa je na kraju posvojeno

– potraga djeteta za svojim identitetom ili biološkom obitelji

Najrjeđe se u književnosti obrađuje tema odnosa posvojitelja i posvojenog djeteta. Kod nas je ta tema prisutna tek u memoarskoj prozi.

U nastavku su knjige na temu posvojenja za malo stariju djecu i odrasle:

Književnost

paul

Paul je pun pogodak, Kirsten Boie, prevela Nataša Medved; SysPrint, Zagreb, 2009.

Ovo je priča o dječaku Paulu koji je posvojen. Osim što je posvojen on se od svojih roditelja  i okoline razliku je po boji kože. U školi ga djeca plaše kako će ga roditelji vratiti u dom, ako ne bude dobar. Međutim on se hrabro bori protiv takve vrste nasilja zbog toga što se osjeća zaštićeno u svojoj obitelji. Ova priča progovara o nekoliko pitanja vezanih za posvojenje; pitanjem među rasnog posvojenja, pitanjem različitosti; pitanjem pripadanja.

anne

Anne od Zelenih zabata, Lucy Maude Montgomery, preveo Darko Brdarić; V.B.Z., Zagreb, 1997.

Premda se autorica u knjizi ne bavi problematikom posvojenja, ovaj roman priča priču o Anni koja je posvojena. Ovo je prva knjiga u seriji koja prati Annino djetinjstvo i mladost. Uvrštena je ovdje zbog pozitivne slike o glavnoj junakinji. Zato što je ovo divna  i vesela priča o djevojčici koja izrasta u prekrasnu mladu ženu te zato što je Anina priča o posvojenju malo drugačija od uobičajenih. Naime nju su posvojili postariji brat i sestra.

bijelo-cigance

Bijelo ciganče, Vidoe Podgorec, preveo Borislav Pavlovski; Školska knjiga, Zagreb,  1989.

Ovo je roman koji sam čitala negdje tijekom osnovne škole ( to je bilo u kasnim 1980ima), ali je tako dobar da mi se duboko urezao u pamćenje. Priča je to o dječaku Taruno Mulon koji je postojao, ali nije mu se znalo ni mjesto ni godina rođenja. Rroditelji su mu nestali u vihoru rata,njega nalaze Romi uzimaju ga pod svoje i on raste s njima. Ova priča prvenstveno govori kako ljubav roditelja prema djetetu ne poznaje granice ni rasu. Veza između Taruna i njegovog tate Mulona je snažna i neraskidiva. Prekrasna, topla, ljudska priča, koju treba obavezno pročitati ako vam padne pod ruke.  Preporučam je i zbog toga što je diskurs posvojenja malo drugačiji nego inače; naime ovdje su Romi ti koji su posvojili bijelog dječaka.

kci

Kći čuvara uspomena, Kim Edwards;  Algoritam, Zagreb, 2008.

Ovaj roman također spada u malo drugačije priče o posvojenju. On je prvenstveno priča o obiteljskim tajnama te pokazuje kako tajne uništavaju obitelj. U središtu priče je liječnik David čija žena rađa blizance, zdravog dječaka i djevojčicu sa Downovim sindromom. David bez znanja svoje žene odlučuje smjestiti djevojčicu u ustanovu gdje je čeka sigurna smrt zbog nebrige.  Ženi kaže da je djevojčica umrla, a svoju medicinsku sestru Carol zamoli da dijete odvede u psihijatrijsku bolnicu. Međutim Carol to ne napravi već odluči djevojčicu odgajat kao da ju je ona rodila.  Osim što se roman bavi tajnama, bavi se i ljubavlju između posvojiteljice i posvojenog djeteta, ljubavlju koja nadilazi probleme koje sa sobom nosi poremećaj kao što je Downow sindrom.

Memoarska proza

Obje knjige koje navodim ovdje su za mene veoma posebne. Posebne su iz razloga što su ih napisale mame. Napisale su ih žene s čijim strepnjama, strahovima, nadanjima, tugama i radostima se mogu u potpunosti poistovjetiti. Mogu se poistovjetiti do te mjere da mi njihovo pisanje istovremeno donosi i radost i tugu i olakšanje i bol jer sve sam to i sama prošla i još uvijek prolazim. Radi se o dva djela memoarske proze koje su napisale sam posvojiteljice, a njihove priče su veoma emocionalne i protkane su neizmjernom ljubavlju prema njihovoj djeci.

kisna-djevojcica

Moja kišna djevojčica, Davina;  Profil knjiga, Zagreb, 2014.

Davinina knjiga je počela kao niz komentara na forumu Roda. Davina je žena koja živi u Njemačkoj, porijeklom je iz Bosne i upravo iz Bosne posvaja svoju Princezu. Međutim njena Princeza je posebna.  U knjizi je opisano odrastanje Princeze i svi izazovi s kojima su se Davina, Princeza i obitelj susretali.  Premda izazovi sa mojim pjegavim šumskim princezama nisu ni upola ovako veliki kao Davinini meni je ova knjiga davala nadu u trenucima kada bih potonula. Davala mi je nadu  da će jednoga dana sve doći na svoje. Davina pokazuje svu radost i izazove života i što je najvažnije tu ljubav i povezanost nas posvojitelja sa svojom djecom. (moj prikaz same knjige možete naći na   Čitaj me)

kula-od-kocaka

Kula od kocaka, Katarzyna Kotowska; Naklada MD, Zagreb, 2008. 

Katarzyna Kotowska je uz priču Jež napisala i memoarsko djelce Kula od kocaka. To je priča o tome kako je posvojila svoga sina te u njoj opisuje izazove s kojima se susretala tijekom i nakon posvojenja. Ovo je prekrasna, realistična i emocionalno vrlo nabijena knjiga. Kratka je i pisana je frgmentarno, ali je toliko snažan da nikako ne preporučam da je čitate u jednom dahu.

 

Advertisements

Šest slikovnica na temu posvojenja i različitosti

6_2

Malo drugačija objava na temu posvojenja. Ovoga puta predstavljam slikovnice koje se bave temom posvojenja i različitosti, a koje su prevedene na hrvatski jezik.

Za najmlađe

mama-za-koka

Mama za Koka, Keiko Kasza, ilustrirala autorica, prevela Jelena Vojvoda. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2016.

Mama za Koka je klasik među slikovnicama na temu posvojenja. To je priča o maloj ptičici koja živi sasvim sama i odlazi u potragu za mamom. Ono što ovu slikovnicu čini drugačijom od ostalih u kojima je tema potraga za mamom ili roditeljima je to što Koko na kraju ne nađe mamu koja je ptica ili koja je slična njemu, već nađe mamu koja je u potpunosti različita, uz mamu nađe obitelj i ljubav. Topla lijepa priča o posvojenju u kojoj će uživati i mali i veliki.

medvjedic-srecko

Medvjedić Srećko, Vana Kostenjak, ilustrirali Gordana Svilarević i Jelena Dostanić. Izdavač: Udruga za kreativni socijalni rad, Zagreb 2006. 

Kako je to sama autorica navela u pismu koje je dodano uz slikovnicu, Medvjedić Srećko je namijenjen posvojiteljima s ciljem da im pomogne „lakše i primjerenije objasniti djetetu kako je postalo član […] obitelji“. Ovo je priča o dva medvjeda koji u nemogućnosti imanja biološkog djeteta se odluče za posvojenje. Priča prati njihov put u ostvarenju te želje. Premda slikovnica pati od određenih stereotipa, ipak može biti dobar poticaj za otvaranje dijaloga između roditelja i djeteta na temu posvojenja.

Za one malo starije

s-tobom-smo-posltali-obitelj

S tobom smo postali obitelj: priča o posvojenju, Anette Hildebrand, ilustrirao Almund Kunert, preveo Tomislav Šebek. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2013.

S tobom smo postali obitelj je prekrasna slikovnica za malo stariju djecu. To je priča o djevojčici Lisi koja jednu večer zamoli svoju mamu da joj ponovno ispriča kako je ona došla k njima i kako su oni postali obitelj. Prekrasno ilustrirana topa priča koja će posvojiteljima sigurno pomoći u započinjanju razgovora o posvojenju, a neke bi mogla potaknuti i na izradu obiteljskog albuma.

MR_jez_okladka_200120101.indd

Jež, Katarzyna Kotowska, ilustrirala autorica, prevela Ivana Vidović Bolt. Izdavač: Naklada MD, Zagreb 2007.

Jež je posebna slikovnica o posvjajanju, njezina autorica je posvojiteljica koja je u ovoj priči kroz metafore, alegorije i personifikaciju ispričala svoju priču o posvojenju i stvaranju privrženosti sa svojim djetetom.  Nastala je iz potrebe same autorice da svome sinu ispriča kako mu ona nije biološka majka, ali kako ga bezuvjetno voli. Premda obiluje stilskim figurama slikovnica na prekrasan način dočarava sve emocije koje posvojitelji imaju tijekom, a i nakon posvojenja.

Slikovnice o posvojenju i različitostima

petra-i-njezini-prijatelji

Petra i njezini prijatelji, Aline de Petigny, ilustracije Nancy Delvaux. Izdavač: Forum, Zadar 2004.

Jedna u seriji slikovnica o simpatičnoj djevojčici Petri. Petra je jedan dan provela na plaži i tamo je upoznala nove prijatelje koji su svi bili braća i sestre, ali i oni sami nisu bili iste boje kože, niti su ličili svojim roditeljima. Budući da je bila i radoznala i zbunjena tražila je od mame odgovor, te je saznala da su oni posvojeni. Slikovnica ne ulazi duboko u temu posvojenja, ali na zanimljiv i jednostavan način  dotiče teme posvojenja i različitosti.

knjiga-ooobitelji

Knjiga o obitelji, Todd Parr, ilustrirao autor, prevela Brankica Bajić. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2014.

Sam naziv govori o sadržaju ove slikovnice koja je namijenjena najmlađima. Jednostavna tekst i prekrasne šarene ilustracije kojima je autor želio pokazati da postoje različite vrste obitelji  i da je svaka posebna na svoj način „bez obzira na to kakva je“. Tako su se među različitim vrstama i oblicima obitelji naše i one nastale posvojenjem. Predivna slikovnica za uvod u priču o obitelji i različitostima te za razvoj tolerancije od najranije dobi.

 

“Sve je tek puki privid” Istina o slučaju Harry Quebert – Jöel Dicker

hary-quebert

Istina o slučaju Harry Quebert je predivan roman, koji ima sve elemente potrebne da jedna priča bude dobra i da zadrži pažnju čitatelja bez obzira na svoju dužinu.  On ima dobru fabulu, sjajno razrađene glavne i sporedne likove, nepredvidive zaplete, nekoliko fabularnih rukavaca, tugu i smijeh. Ovo je toliko dobar roman koji premda ima preko 650 strana ja ga tijekom čitanja nisam niti jednom odložila sa strane, već sam ga čak i pomalo halapljivo progutala, ne dopuštajući sebi da u potpunosti uživam o njemu iz čiste želje da saznam što će se sljedeće dogoditi.

Žanrovski ovaj roman je naizgled lako odrediti – reklo bi se triler, ali samo na prvi pogled. Istina o slučaju Harry Quebert je mnogo više od dobrog napetog i zanimljivog trilera, on je priča o zabranjenim ljubavima, nesretnim brakovima, nedosanjanim snovima, neispunjenim očekivanjima, strasti, malograđanštini, uspjehu i neuspjehu, o tome što je osoba spremna sve napraviti da bi bila na vrhu, o piscima, o kreativnosti, o prijateljstvu. Ovaj roman se može čitati kao triler, ali jednako tako i kao priručnik za pisanje.

Međutim nije mi cilj ovdje prepričavati ovaj roman već se želim usredotočiti na jednu priču unutar njega. To je priča o Marcusu Goldmanu koji je ujedno glavni lik i pripovjedač / pisac koji istražuje slučaj Harriya Queberta.

Marcusu Goldmanu je tijekom srednje škole dobio nadimak Sjajni zbog njegovih naizgled velikih postignuća. Marcus je želio upasti u nogometni tim škole, ali iz banalnog razloga pa je bio primoran biti dio veoma lošeg lacross  tima. Kako bi upao u nogometnu ekipu trudio se biti najbolji igrač lacrosa i među mnogo slabijim i manje motiviranim kolegama uskoro se pokazao kao najbolji te je postao kapetan momčadi i najbolji strijelac u svom timu škole. To mu je donijelo priznanje na zidu slavnih sportaša u školi.  Uz to kako bi se dodatno istaknuo napravio je još nekoliko sitnih prijevara što mu je donijelo  još nekoliko priznanja na zidu slavnih u različitim kategorijama  te opći nadimak Sjajni.  Ovo iskustvo je Marcusa naučilo da „čovjek zaobilaznim putem [čitaj bez pretjeranog truda i varkom] može postati sjajni. Uostalom, sve je tek puki privid.“ (55) On je bio itekako svjestan da u životu bira lakše putove, tako je umjesto da ode na Harvard i Yale gdje bi se trebao dokazivati otišao na jedno malo nepoznato sveučilište. Kada bi mu se i neka prepreka, u vidu nekoga tko je bolji od njega, našla na putu on bi je prevarom i sitnim smicalicama uklanjao s puta umjesto da se hrabro suoči s njom, iz nje nešto nauči i postane još bolji.  Međutim, njegov profesor i uzor Harry Quebert ga je prozreo i sve mu je sasuo u lice te ga je na taj način prisilio da se suoči sa sobom. To je Marcusa natjeralo da se suoči sa jačim protivnikom, a istovremeno da se preispita, da nauči pasti te što je najvažnije da pobjedi samog sebe i zasja punim sjajem.

Ova priča uči o tome da ako želimo biti vrhunski i najbolji nikako ne smijemo ići linijom manjeg otpora, jer premda možemo varati neke ljude neko vrijeme ne možemo varati sve ljude cijelo vrijeme i kad-tad će nas netko otkriti.  Biranje ispravnog puta nije jednostavno, jer tamo stvari nisu jednostavne, taj put je pun uspona i padova, neugodnih iskustava, ali neugodna iskustva nas čine snažnijima i hrabrijima. Na tom putu potrebno je suočiti se s vlastitim strahom, dopustiti sebi da budeš ranjiv, pobijediti vlastite strahove i nerijetko kretati iznova.

Priča o tome kako je Marcus prestao biti Sjajni me dojmila do te mjere da sam počela brojati koliko puta sam sama u životu išla linijom manjeg otpora  znajući da to nije dobro, te mogu dati puno više, ali ne dajući već smišljajući razne izgovore. Skoro uvijek se to pokazalo kao loša odluka  jer kada bih se dala onako istinski u nešto prepuštajući se tome, uspjeh nikada nije izostao.

Jasno mi je da ovo o čemu govorim ovdje na racionalnoj razini svi znamo. Znao je i Marcus (zato je i počeo boksati jer mu je boks dao mogućnost da ponekad bude i pobijeđen ). Ali pitanje je u koliko slučajeva u životu smo radije  izabrali lakši put? Svaki puta kada smo ga izabrali onemogućili smo samima sebi da postanemo bolji, da još malo izrastemo, da ne bljeskamo već da sjajimo punim sjajem.

Pročitajte Istinu o slučaju Harry Quebert, to je jedan uistinu impozantan roman i budite hrabri jer život je previše kratak da bi ga proveli u strahu, već  pronađite svoj put  i prođite ga s puno srca.

Doviđenja 2016.

goodby-hello

Zadnji sati 2016. godine su preda mnom provodim ih u refleksiji i zahvalnosti za sve ono što se dogodilo u protekloj godina, ali pomalo zavirujući i u 2017.

Bez obzira na sve 2016. godinu smatram prvenstveno godinom osobnog rasta i razvija. Da je sve bilo dobro ne bi bilo dobro jer ostala bih ista i sigurno ne bih smogla hrabrosti te se upustila u avanturu zvanu blog, fotografija, rad na sebi. Mnogi ljudi su ušli u moj život u 2016., a neki i izašli iz njega. Zahvalna sam na svima njima jer kakov god bio naš odnos ja sam učila iz njega. I jedni i drugi su me učinili malo hrabrijom i odlučnijom osobom koja slaže svoje prioritete na način da stvari sebi prilagođavam. Zahvalna sam što imam divnu obitelj, moje dvije prekrasne cure koje čine moj život smislenijim i od kojih svakoga dana nešto novo naučim. Zahvala sam i na mom suprugu zato jer već 20 godina provodimo zajedno i još smo si dobri.

Očekujem li nešto od 2017.? Koji su moji planovi za 2017.? Osim onih uobičajenih stvari (zdravlje, povezanost, što više lijepih trenutaka) očekujem malo, zapravo moje očekivanje je više na nivou želje. Želim nastaviti u 2017.  godini na isti način kako završavam 2016. godinu u jednom kreativnom i pozitivnom duhu. Želim nastaviti pisati blog, fotografirati, pisati i objavljivati prikaze i vidjeti gdje će me to sve dovesti. Želim više vremena provoditi sa mojim curama dok me još trebaju i žele se družiti sa mnom.  Ipak imam ja i dvije odluke. Prva je vezana uz moju čitalačku strast jer knjigoljupci sebi postavljaju izazove, zar ne? Sve do prošle godine zaobilazila sam self help knjige, knjige koje su imale duhovne i psihološke teme u velikom luku, misleći: „ ma nije to za mene, to je za one koji su skroz pogubljeni“ i „sve je to prodavanje magle“. Krajem ove godine se to uvelike promijenilo jer nakon što sam pročitala njih nekoliko shvatila sam da me motiviraju i potiču i da su jako daleko od prodavanja magle. (Ne kažem da nema toga, ali biram mudro i promišljeno). I tako sam na Interliberu potrošila pravo malo bogatstvo na knjige navedene tematike, a  ujedno i donijela odluku da ću tijekom 2017. godine svaki mjesec pročitati jednu od njih. Na fotografiji možete vidjeti o kojim se knjigama radi, ali imam ih ja još po razno raznim spravama za čitanje.  Moja druga novogodišnja odluka je da ne donosim nikakve druge novogodišnje odluke, jer se većine njih već drugog tjedna siječnja više ni ne sjećam.

 knjige2017

Dragi moji ljudovi želim vam sve najbolje u 2017. godini. Želim vam da rastete, da se razvijate, da ne trošite energiju na stvari koje sutra više neće biti važne. Želim vam manje stresa i više hrabrosti.