S njima smo postali obitelj: Od pusa rastu djeca!!!

pusa-i-djeca

Bilo je to negdje na početku, kada su tek došla kod nas, nekako u to vrijeme su nas počeli zvati i mama i tata. Moje dijete je sjedilo u blagovaonici za stolom, a ja sam nešto petljala po kuhinji. U jednom trenutku sam došla do njega i poljubila ga u obraz. Zbunjeno me pogledalo i upitalo :“a zašto ti mene stalno ljubiš’“. Bez razmišljanja sam mu odgovorila: „Jer od pusa rastu djeca.“  Od tada je prošlo dosta vremena, to malo dijete danas je malo veće, ali u potpunosti drugačije od onog preplašenog i zbunjenog djeteta kojeg sam zavoljela na prvi pogled. Naš početak nije bio jednostavan. Bilo je tu mnogo nesigurnosti, krivih koraka, strepnje i strahova. Da, slično kao i kod svakog drugog roditeljstva. Ipak smatram da je roditeljstvo zasnovano na posvojenju specifično jer naša djeca imaju povijest u kojoj mi nismo postojali. Nerijetko o toj povijesti mi ne znamo ništa ili vrlo malo; ono što nam ispriča njihova socijalan radnica ili što u danih nam 20 tak minuta možemo iščitati iz njihovog dosjea. Na osnovu toga slažemo kolaž njihove prošlosti. Ako su mlađa naša djeca se svoje prošlosti i ne sjećaju, ako su starija o njoj nerado govore, ali sva ona nose u sebi neke traume i anksioznosti koje su itekako vidljive.

UNICEF je prije nekoliko godina imao akciju „Prve tri su najvažnije“. Prije nego što sam dobila djecu nisam shvaćala važnost te kampanje. Postavši majka djece koja nisu imala baš dobar start uvidjela sam koliko su te tri prve zaista važne. Imali smo mi puno toga nadoknaditi kako bi ona mogla sustići svoju generaciju. One su morale mnogo pojmova naučiti, jako puno strahova prevladati i jako puno vještina savladati. Moje starije dijete koje je bilo dvije godine pred školu, još uvijek nije znalo ni crtati niti razlikovalo boje. Nije znalo što je semafor, pa nas je tako jednom dok smo se vozili autom po gradu upitalo zašto stajemo svako toliko, da bi nakon toga usljedilo pitanje“A što je to?“ pokazujući prstom na semafor. Nama nije ni na kraj pameti palo da djetetu nitko nikad prije u životu nije objasnio što je semafor. Međutim ono nije izolirani slučaj. Iz iskustva i priča drugih posvojitelja možete čuti da su njihova djeca, koja su imala 2, 3, 4 ili više godina kada su ih posvojili, imala slabo razvijeni govor, siromašan vokabular, strah da će ostati bez hrane pa su za vrijeme obroka bjesomučno trpala u sebe, da su teško mogla zaspati i sl. Ona mlađa od godinu ili dvije se nisu htjela ili nisu znala maziti. Sve su to posljedice te prošlosti o kojoj mi ne znamo mnogo i sve to govori u prilog zašto su te prve tri važne. Zato je važna i podrška posvojiteljskim obiteljima. Zato nas je važno i saslušat. Ako već ne možete razumjeti nemojte odmahnuti rukom i reći: „ što se sad žalite, sada kada napokon imate djecu“. Da imamo ih, ali imamo i brojne izazove i borimo se protiv brojnih predrasuda, neke od njih sam opisala u prošloj objavi.

A sad da se vratim na sam naslov teksta Od pusa rastu djeca. Kada sam to rekla mome djetetu izrekla sam to spontano, iz dubine moga srca i nisam se prevarila. Moja djeca su narasla od mojih pusa, naučila su razlikovati boje, izgovarati višesložne riječi, usvojila su hrpu pojmova, vesela su, optimistična i puna nade. Ona su upravo onakva kakva djeca trebaju biti. Milina mi je slušati kad se igraju, kad razgovaraju, kad mi pričaju, plešu, kližu vježbaju gimnastiku. Pred njima i mojom obitelji su još mnogi izazovi. Izazovi u obliku savladavanja školskog programa, poteškoća u koncentraciji te učenju engleskog jezika i slova R (ali naravno i brojni drugi koje ne mogu ni zamisliti). Ali mi imamo ljubav, optimizam i snagu, mi imamo te puse od kojih su ona narasla. One će i dalje biti neizostavni dio naše zajedničke avanture zvane život.

S njima smo postali obitelj: Pitanja i izjave koje posvojitelji ne žele čuti

adoption

19.02. navršit će se 7 godina od kada su dvoje prekrasne djece došle u naš dom i naš do tada poprilično ustaljen život okrenule u potpunosti naglavačke. Kako se bliži obljetnica odlučila sam otvoriti temu posvajanje iz perspektive osobe koja je posvojila. Kada mediji pišu o posvajanju  najčešće teme su problem sustava i nesrazmjer broja djece u sustavu socijalne skrb (domovima) i broj parova i osoba koje hoće posvojiti, te pitanja poput zašto parovi ili pojedinci toliko dugo čekaju da posvoje dijete. Ovdje odgovore na ta pitanja nećete naći, ali ćete moći pročitati nešto o tome s čime se posvojitelji susreću nakon što iz uloge posvajatelja pređu u ulogu roditelja. Moći ćete pročitati koliko je naše roditeljstvo isto, a koliko različito od biološkog roditeljstva. Za početak ćete moći pročitati što ja (a vjerujem i drugi posvojitelji) nikako ne želim čuti kada nekome kažem da sam posvojila.

Dakle ne želim čuti sljedeća dva pitanja:

  1. A zašto ste se odlučili posvojiti?

Je li itko ikada pitao biološke roditelje: “A zašto ste odlučili roditi?”  Posvajanja je bilo i uvijek će biti. Međutim, rijetko je paru ili pojedincu prvi izbor posvojenjem postati roditelj. Osobno znam veoma malo parova koji nakon što su saznali da će morati posegnuti za medicinski potpomognutom oplodnjom preskočili to i odmah predali papire za obradu u najbliži centar za socijalnu skrb. Odlučiti se na posvojenje nije lako i sama odluka nikada ne dolazi odjednom. Nije se nitko iz posvojiteljske zajednice (barem koliko ja znam) jednog dana probudio i rekao eto idem ja posvojiti. Iza te odluke stoji određena doza promišljanja te protok vremena tijekom kojeg je ona sazrijevala. A zašto ne želim čuti ovo pitanje i zašto ga smatram neumjesnim? Jer kada me netko pita „A zašto ste se odlučili posvojiti?„ on ili ona nesvjesno zadire jako duboko u moju intimu. I ne samo u intimu nego i u stvari koje ga se na kraju krajeva ne tiču.

  1. A gdje su im pravi roditelji?

Ni sama ne znam koliko puta sam čula ovo pitanje ili jednu od njegovih, meni najdražih, inačica „A gdje su im pravi roditelji“? Moj odgovor je uvijek bio i bit će „Gledate ih.“  Nakon tog odgovora osoba koja pita nerijetko ostaje zatečena i počinje se nešto izvlačiti. Dakle što je ili tko je pravi roditelj. Za mene su to osobe koje se brine o djetetu i vole ga do neba i natrag. To su osobe koje ga vode zubaru kada ga boli zub, koje mu na kraju dana daju poljubac, koje mu mijenjaju pelene, snižavaju temperature, vesele se svim njegovim veseljima i tuguju sve njegove tuge. To su osobe koje grizu nokte dok gledaju njegova natjecanja i uživaju u njegovim predstavama te pucaju od ponosa kada dijete osvoji zlato u gimnastici. To su osobe koje petogodišnjaka uče razlikovati boje i koje mu čitaju priče za laku noć. To su osobe koje vjeruju da će to dijete doseći zvijezde, a ako neće onda će ih oni skinuti s neba za njega. Moj suprug i ja smo to, mi vjerujemo u našu djecu, bez obzira što im je početak bio loš i što i sada 7 godina poslije još uvijek nadoknađujemo neke stvari. I eto zato si uzimam pravo da kažem da smo im mi pravi roditelji.

A niti sljedeće dvije izjave:

  1. „Joj vi ste tako humani i plemeniti“

Ja bih prije rekla ludi, ali nikad ama baš nikad (što god vi mislili) sebe nisam i neću smatrati plemenitom niti humanom. Da sam željela biti humana i/ili plemenita osnovala bi sklonište za životinje u kojem se iste ne ubijaju, ne bih posvojila dijete, tj. dvoje. Na posvojenje gledam kao na način ostvarivanja vlastite želje za roditeljstvom, kao alternativni put ka cilju da postanem roditelj. Plemenitost i humanost ostavljam ljudima koji rade s bolesnima u hospicijima, onima koji liječe gubavce. Nas posvojitelje smatram hrabrima, a mislim da nam je to i više nego dovoljno.

      2. „I ja sam oduvijek željela posvojiti, ali eto dobili smo svoje.“

Imam dvostruki problem s ovom izjavom. Dakle budući da sam pristojno odgojena i ne volim ulaziti u nepotrebne sukobe nikada do sada nisam nekome tko mi je ovo rekao odgovorila (a možda sam trebala): „A što nisi, što te sprječava da to napraviš, ako treba dat ću ti sve informacije kako.“ Vidite u posvojiteljskoj zajednici postoje obitelji koje istovremeno imaju djecu koju su dobili posvojenjem i rođenjem, stoga ako netko uz svoju biološku želi posvojiti nitko ga ne sprječava da preda zahtjev za posvojenjem i proširi svoju obitelj  na ovaj način. A sada drugi dio rečenice:“…ali eto dobili smo svoje“. Svoje? A što dijete koje biste posvojili nebi bilo vaše? Moja djeca, čija  majka sam postala posvojenjem su moja. Ona nisu ni susjedova, ni poštarova, ni od tete iz dućana, nego moja i zakonski i u srcu. U svim njihovim dokumentima piše da sam im ja majka, a moj suprug otac. Dakle djeca su posvojenjem postala zakonski naša, a ljubav  je samo dodatno pojačala tu prekrasnu i čarobnu vezu između nas.

Svjesna sam da većina ljudi koja mi je ovo rekla to učinila iz neznanja i nepromišljenosti, međutim mene su ta pitanja i izjave svaki puta barem malo pecnule. I zato sljedeći put kada vam netko kaže da je posvojio, nemojte ga pitati ni zašto, nemojte ga pitati o „pravim“ roditeljima njegove djece, nemojte ga hvaliti ili govoriti kako ste i vi to htjeli, ali eto. Već ili nemojte reći ništa ili ga, ako vas to iskreno zanima, zamolite da vam ispriča svoju priču. Većina nas će to rado učiniti.

“Sve je tek puki privid” Istina o slučaju Harry Quebert – Jöel Dicker

hary-quebert

Istina o slučaju Harry Quebert je predivan roman, koji ima sve elemente potrebne da jedna priča bude dobra i da zadrži pažnju čitatelja bez obzira na svoju dužinu.  On ima dobru fabulu, sjajno razrađene glavne i sporedne likove, nepredvidive zaplete, nekoliko fabularnih rukavaca, tugu i smijeh. Ovo je toliko dobar roman koji premda ima preko 650 strana ja ga tijekom čitanja nisam niti jednom odložila sa strane, već sam ga čak i pomalo halapljivo progutala, ne dopuštajući sebi da u potpunosti uživam o njemu iz čiste želje da saznam što će se sljedeće dogoditi.

Žanrovski ovaj roman je naizgled lako odrediti – reklo bi se triler, ali samo na prvi pogled. Istina o slučaju Harry Quebert je mnogo više od dobrog napetog i zanimljivog trilera, on je priča o zabranjenim ljubavima, nesretnim brakovima, nedosanjanim snovima, neispunjenim očekivanjima, strasti, malograđanštini, uspjehu i neuspjehu, o tome što je osoba spremna sve napraviti da bi bila na vrhu, o piscima, o kreativnosti, o prijateljstvu. Ovaj roman se može čitati kao triler, ali jednako tako i kao priručnik za pisanje.

Međutim nije mi cilj ovdje prepričavati ovaj roman već se želim usredotočiti na jednu priču unutar njega. To je priča o Marcusu Goldmanu koji je ujedno glavni lik i pripovjedač / pisac koji istražuje slučaj Harriya Queberta.

Marcusu Goldmanu je tijekom srednje škole dobio nadimak Sjajni zbog njegovih naizgled velikih postignuća. Marcus je želio upasti u nogometni tim škole, ali iz banalnog razloga pa je bio primoran biti dio veoma lošeg lacross  tima. Kako bi upao u nogometnu ekipu trudio se biti najbolji igrač lacrosa i među mnogo slabijim i manje motiviranim kolegama uskoro se pokazao kao najbolji te je postao kapetan momčadi i najbolji strijelac u svom timu škole. To mu je donijelo priznanje na zidu slavnih sportaša u školi.  Uz to kako bi se dodatno istaknuo napravio je još nekoliko sitnih prijevara što mu je donijelo  još nekoliko priznanja na zidu slavnih u različitim kategorijama  te opći nadimak Sjajni.  Ovo iskustvo je Marcusa naučilo da „čovjek zaobilaznim putem [čitaj bez pretjeranog truda i varkom] može postati sjajni. Uostalom, sve je tek puki privid.“ (55) On je bio itekako svjestan da u životu bira lakše putove, tako je umjesto da ode na Harvard i Yale gdje bi se trebao dokazivati otišao na jedno malo nepoznato sveučilište. Kada bi mu se i neka prepreka, u vidu nekoga tko je bolji od njega, našla na putu on bi je prevarom i sitnim smicalicama uklanjao s puta umjesto da se hrabro suoči s njom, iz nje nešto nauči i postane još bolji.  Međutim, njegov profesor i uzor Harry Quebert ga je prozreo i sve mu je sasuo u lice te ga je na taj način prisilio da se suoči sa sobom. To je Marcusa natjeralo da se suoči sa jačim protivnikom, a istovremeno da se preispita, da nauči pasti te što je najvažnije da pobjedi samog sebe i zasja punim sjajem.

Ova priča uči o tome da ako želimo biti vrhunski i najbolji nikako ne smijemo ići linijom manjeg otpora, jer premda možemo varati neke ljude neko vrijeme ne možemo varati sve ljude cijelo vrijeme i kad-tad će nas netko otkriti.  Biranje ispravnog puta nije jednostavno, jer tamo stvari nisu jednostavne, taj put je pun uspona i padova, neugodnih iskustava, ali neugodna iskustva nas čine snažnijima i hrabrijima. Na tom putu potrebno je suočiti se s vlastitim strahom, dopustiti sebi da budeš ranjiv, pobijediti vlastite strahove i nerijetko kretati iznova.

Priča o tome kako je Marcus prestao biti Sjajni me dojmila do te mjere da sam počela brojati koliko puta sam sama u životu išla linijom manjeg otpora  znajući da to nije dobro, te mogu dati puno više, ali ne dajući već smišljajući razne izgovore. Skoro uvijek se to pokazalo kao loša odluka  jer kada bih se dala onako istinski u nešto prepuštajući se tome, uspjeh nikada nije izostao.

Jasno mi je da ovo o čemu govorim ovdje na racionalnoj razini svi znamo. Znao je i Marcus (zato je i počeo boksati jer mu je boks dao mogućnost da ponekad bude i pobijeđen ). Ali pitanje je u koliko slučajeva u životu smo radije  izabrali lakši put? Svaki puta kada smo ga izabrali onemogućili smo samima sebi da postanemo bolji, da još malo izrastemo, da ne bljeskamo već da sjajimo punim sjajem.

Pročitajte Istinu o slučaju Harry Quebert, to je jedan uistinu impozantan roman i budite hrabri jer život je previše kratak da bi ga proveli u strahu, već  pronađite svoj put  i prođite ga s puno srca.

Strah od promjene

recite-1u5u7hy.png

Posljednjih dana, kako to već i obično biva na isteku stare i početku nove godine, pisalo se na sve strana o novogodišnjim odlukama. Ono što je zajedničko većini novogodišnjih odluka je da se ne ostvare.

Ne znam ni sama koliko sam puta na kraju stare godine napravila neku listu koja je sadržavala svima nam poznate odluke; od onih da ću jest manje slatkog, ići redovito u teretanu, početi pisati svaki dan barem jedan sat dnevno, neću gledati televiziju i do one nova godina nova ja. Međutim brzo bi se vraćala starim navikama, a moje novogodišnje odluke bi nestale u ropotarnici odluka. Premda je u ljudskoj prirodi da donosi odluke svaki dan nekako mi se čini da su nove godine i ponedjeljci kao stvoreni za nove početke, a za novu godinu donosimo one najradikalnije. Međutim kao što sam već prije rekla te se odluke brzo zaborave, a mi i dalje nezadovoljni gacamo po kolotečini vlastitog života. Zbog čega je tome tako? Zašto nam je tako teško promijeniti se? Zašto ne dozvoljavamo sebi samima ostvariti svoje snove. Zašto nam je tako teško otići s lošeg mjesta? Odgovor je jednostavan zbog straha.  Strah je ključna točka zašto se teško odlučujemo desiti se sami sebi (da parafraziram Ingrid Divković).

Stephen Grosz u svojoj knjizi Život pod povećalom* u poglavlju Kako zbog straha od gubitka možemo izgubiti sve  kaže:

“Opiremo se promjeni. Prihvaćanje izazova male promjene, čak one koja je nepogrješivo u našem najboljem interesu, često nas užasava puno više od zanemarivanja opasne situacije.

Toliko smo vjerni svojem pogledu na svijet, svojoj priči. Prije nego što napustimo staru priču želimo saznati sve o novoj priči u koju se spremamo zakoračiti. Ne želimo izlaz ako ne znamo kamo će nas ona točno odvesti. […] Kada se suočavamo s promjenom, oklijevamo, jer promjena, znači gubitak. Ali ako tu i ne prihvatimo gubitak  – možemo izgubiti sve.”

Dakle želimo znati u što se upuštamo, jer mjesto s kojeg krećemo u promjenu je mjesto koje nam je poznato i naizgled sigurno. Zadani obrasci, poznate situacije i strah od novog nas čine nespremnima za promijene. Osim strah od novog i nepoznatog (ali pogledajmo realno znamo li mi zaista što nam donosi novi dan, mi možemo samo pretpostavljati što će donijeti, ali neke stvari su u potpunosti izvan naše kontrole), nerijetko napuštamo naše odluke i snove i zbog strah od neuspjeha, odbacivanja, ismijavanja i reakcije drugih ljudi. Te ljude, koji nas kritiziraju ili nas se podsmjehuju, je jednako tako strah promijene. Koliko god su nespremni da promjene nešto u vlastitom životu oni se istovremeno boje promijene u vašem životu jer ne znaju kako će se reflektirati na njihov.

Strah je s jedne strane dobra stvar jer nam u određenim situacijama može pomoći da ne napravimo totalnu glupost, koja može biti opasna po život. Međutim s druge strane strah nerijetko postaje kočnica koja paralizira i zbog koje se nismo u mogućnosti pokrenuti. Takav strah je grozna stvar. Kako ga prevladati? Iz vlastitog iskustva znam da kada nešto stvarno istinski želimo da ćemo se kad-tad osloboditi te kočnice i krenuti hrabro u ostvarenje naših snova. Nekima će trebati kraće, nekima kao meni duže vremena. Ali tada, kada se jednom krene neće više ništa biti važno; ni što netko misli o tome ili vama, ni što vas čeka sutra, ni hoćete li pogriješiti ili ne. Oni kojima je stalo do vas i vaše sreće podržat će vas, oni kojima nije otpustite ih iz vaših života. Sutra će biti upravo onakvo kakvo treba biti, a ako i ne uspijemo iz prve potrebno je samo obrisati prašinu s koljena i hrabro krenuti dalje. Dušebrižnika koji će vam htjeti mudro prišapnuti neki savjet uvijek će biti, na vama je da ga prihvatite ili ne. Ono što je bitno je da ne posustanete i da ne očekujte da će odmah sjesti na svoje mjesto. Oboružajte se živcima, strpljenjem i mišlju da kada se nešto stvarno želi onda je sve lako.

____________________________________________

*Grosz, Stephen: „Život pod povećalom“,  Zagreb, Planetopija 2014. str 110-111