Uz margine: gledajući predstavu “Moja nuklearna ljubav”

nuklearna-ljubav

U petak  28.10.2016. sam gledala predstavu Moju nuklearnu ljubav. Imam samo riječi hvale za nju. Ne želim ulaziti u domenu kazališne kritike, već želim pisati o vlastitoj impresiji. Moja nuklearna ljubav obrađuje problematiku veza, u konkretnom slučaju radi se o partnerskim, mogli bi ih nazvati i ljubavnim vezama, makar su one miljama daleko i od ljubavi i od toga kako bi veza (barem u mojoj glavi) trebala izgledati.  Veze u ovoj predstavi nisu sretne. Neke su nasilne, neke su bez ljubavi, u nekima jedno dominira, u jednoj je sve toliko loše da se upitaš zašto?

Zapravo sam se cijelo vrijeme pitala zašto oni koji trpe se stalno vraćaju ili ostaju kada su itekako svjesni da ih ona druga strana iskorištava, maltetira i/ili zlostavlja. Jedan dio odgovora leži u tome da su nemoćni. Nemoćni su se oduprijeti, boje se biti sami i onda se pretvaraju u emocionalno prazne ljude koji žude za pažnjom. Po meni najbolji odgovor na to  zašto ljudi ostaju u nuklearnim vezama, zašto pristaju na nuklearnu ljubav daje Erich Fromm u svojoj knjizi Bijeg od slobode.  U ovom svom djelu Fromm dokazuje da bijeg od slobode izvire iz straha od slobode, te analizira tri mehanizma bijega od slobode. Jedan od ta tri mehanizma je bijeg u autoritarnost. Kod njega se javlja težnja za napuštanjem vlastitog ja te za stapanjem s nekim ili nečim vanjskim. Na taj način autoritarni karakter dobiva snagu koja mu nedostaje.Očitovanje bijega u autoritarnost se može vidjeti u težnji za podložnošću drugima s jedne strane te vladanju nad drugima, s druge strane. Drugim riječima u sado -mazohističkim težnjama  i te težnje se u različitim stupnjevima mogu sresti.  Tome bih još nadodala strah od samoće, strah od nepoznatog, pa makar i to bilo dobro nepoznato, manjak samopouzdanja, strah od osuđivanja. Ipak neki prevladaju taj strah jer na kraju shvate da ako “žele” da ih partner voli da će trebati postati ono što nisu. Ili shvate da popravka nema i da čak ni radi nerođenog djeteta se ne isplati ulagati više u nešto što već jako dugo ne može nazvati vezom. Tužne su to priče, jake su, istinite su i možda su se dogodile i nekome od nas.

Tema predstave me dotakla i zbog svoje univerzalnost. Ne moraju i nisu samo ljubavne veze nuklearne. Međutim, ljubavne veze su vrhunac intime, u njima se otvaramo i postajemo najranjiviji smo tako da i bol razočaranja  može biti najdublja. Dakle kao u ljubavnima tako i u svim drugim vezama možemo iskusiti da nas netko maltretira, zanemaruje, ignorira, vrijeđa, pa čak i udara; a mi preko toga prelazimo bez riječi. Jer otići je teško; jer  kada odeš odjednom si izgubljen i ne znaš što ćeš jer moraš naći vlastiti put. Međutim bez obzira na osjećaj izgubljenosti potrebno je otići jer alternativa je gubitak samoga sebe.

ŠTO ČITATI nakon gledanja Moje nuklearne ljubavi:  Erich Fromm: Bijeg od slobode

fromm