Suzbijanje nasilja protiv žena prvi korak ka ravnopravnosti

oliver-cole-kyfbj21HwfA-unsplash
Photo by Oliver Cole on Unsplash

U 2020. obilježit će se godišnjice brojnih rezolucija i deklaracija vezanih uz žene i ravnopravnost spolova koje je UN donio u posljednjih nekoliko desetljeća. Tako se obilježava 25 godina donošenje Pekinške deklaracije i platforme za djelovanje; 20. obljetnica Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN-a o ženama, miru i sigurnosti; 10 godina osnivanja UNWOMEN. Ujedno počinje i posljednje desetljeće Agende 2030 tj. desetljeće u kojem bi se trebali ostvariti ciljevi globalnog razvoja.

Jedna od tih ciljeva je i onaj br. 5 – rodna ravnopravnost.  I zaista kada malo bolje se osvrnem oko sebe, jako puno se priča, piše i govori o rodnoj ravnopravnosti, o potrebi za njezinim ostvarenjem u privatnom i u poslovnom okruženju.  Kao netko tko je u problematici dugi niz godina, moram reći da smo mi jako daleko od ravnopravnosti. Da, bliže smo nego su bile naše bake, ali još uvijek jako daleko.  Danas sam u jednom članku pročitala jako zanimljivu tezu, autorica navodi kako bi se današnji feministički pokret trebao vratiti unazad i ako ikada dođe do petog vala feminizma da bi taj val treba preuzeti zahtjeve koje je postavio Women’s Liberation Movement prije 50 godina. Radi se o sljedećim zahtjevima:

  1. Jednaka plaća
  2. Jednake mogućnosti obrazovanja i zaposlenja
  3. Besplatna kontracepcija i pobačaj na zahtjev
  4. Besplatna 24-satna briga za djecu
  5. Pravna i financijska neovisnost za sve žene
  6. Pravo na samoodređenu seksualnost
  7. Sloboda od zastrašivanja i nasilja

Pogledamo li te zahtjeve koji su postavljeni prije 50 godina, pa čak i ako maknemo u stranu one oko kojih se lome koplja (br, 3 i 6), vidimo da zaista nismo puno napredovali u ostvarivanju ravnopravnosti.

Kada bih ipak trebala izdvojiti najvažniji zahtjev, onaj na kojem leže svi temelji ravnopravnosti i bez kojeg nam nema naprijed to bi bio zahtjev broj 7. Međutim kada se otvori tema nasilja protiv žena svi malo ustuknu. U posljednjih godinu i pol, koliko otvaram, problematiku spolnog uznemiravanja na radnom mjestu susrećem se sa pozitivnim prihvaćanjem teme, ali tu sve onda stane, osobe ne znaju što bi dalje. Znaju da je to važno, ali kako i što s njom im postaje jako problematično. Upravo mi se to zadnji puta dogodilo prije nekoliko tjedana kada sam pitchala projekt o preventivnim programima protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Osobe koje su bile tamo su mi rekle upravo to; kako je to jako važna tema, međutim da nisu sigurni kako to progurati u tvrtke.

Priznajem, nasilje je neugodna tema, a nasilje protiv žena pogotovo. Ono je puno srama i prebacivanja krivnje na žrtvu, nevjerice i nemogućnosti prihvaćanja da je žena „dopustila“ da joj se to dogodi. Naše ponašanje prema nasilju protiv žena je pomalo voajerski, čitamo o njemu, gledamo ga kroz pop kulturu, deklarativno osuđujemo, ali kada se dogodi kraj nas i oko nas, ili nekoj našoj bližnjoj onda se ukopamo kao životinja pred farovima automobila. Ili još gore, kako je to rekao psihijatar Bagarić u jednom TV prilogu, da mi govorimo stop nasilju, ali onda se divimo nasilniku. Naravno ne svi; ali kada glumice napuste dodjelu nagrada zato jer je Polanski, koji je sam rekao da je imao seks s maloljetnicom tj. da ja počinio prema američkom zakonu tzv. Statutory rape, dobio nagradu za film, onda su one bijesne. Pa cijeli slučaj Weinstein je vrlo sličan. Nije bilo suradnika koji nije znao ili naslućivao da Weinstein zlostavlja i siluje žene. Zapravo imamo slučajeve i u našoj blizini, gdje nepravomoćno za obiteljsko nasilje osuđeni župan Tomašević se vraća na radno mjesto uz podržavanje.

Smatram da kao pojedinke i pojedinci nakon što objesimo taj poster stop nasilju zaista moramo i početi i živjeti ti sintagmu.  Prije neki dan je moja prijateljica novinarka na svoj zid stavila da ne podržava Juliana Assangea (premda ga brojni njezini kolege podržavaju), jer su ga žene uz čvrste dokaze optužile za silovanje. Po meni je to taj korak u kojem s riječi prelazimo na djela. Jednako kao istup francuskih glumica. Jednako kao i svjedočenje brojnih žena protiv Winsteina, izvan i u sudnici. Jednako kao i istup osječke dogradonačelnice

Nasilje nad ženama se događa u intimnim prostorima, ali ona je itekako javna stvar. Javna je zato jer posljedice tog nasilja su dugoročne kako i za žrtvu tako i za društvo. Samo što se to ne želi niti shvatiti ni prihvatiti, a žrtve šute. Šute jer su reviktimizirane, jer se boje odmazde, jer se boje osuđivanja. Nasilje protiv žena je uvijek stvar odnosa moći, gdje se žrtva kroz čin nasilja stavlja u ranjiv položaj, utire joj se strah i uspostavlja kontrola nad njom. Dakle nasilje ženu koja ga doživljava paralizira i čini nemoćnom. Kad je žena u takvom položaju ona je sve osim snažna, ona ne može funkcionirati, osjećati se slobodno, ostvariti svoj potencijal. Ona ne može, naprosto, puno toga.

Upravo zbog svega ovoga je važno suzbijanje nasilja protiv ženama staviti na prvo i rješavati ga, suzbijati ga, educirati se, sprečavati ga.  Jer dok god se žene boje za vlastite živote i sigurnost ne možemo ostvariti ravnopravnost. Tek kad budemo slobodne od zastrašivanja i nasilja možemo u potpunosti biti spremne ostvariti i ostalih 6 navedenih zahtjeva.

SEKSUALNO UZNEMIRAVANJE NA RADNOM MJESTU i nekoliko jednostavnih koraka za njegovo suzbijanje

 

dark-darkness-loneliness-1446948
Photo by Engin Akyurt from Pexels

 

Pokret #MeToo pokrenuo je široku raspravu o raširenosti svih oblika seksualnog nasilja (od uznemiravanja do silovanja) s kojima se brojne žene svakodnevno susreću. #MeToo je dodatno potvrdio ono što su davno prije pokazala sva istraživanja o seksualnom nasilju, a to je da je ono prisutno svugdje na svijetu, da ne poznaje ni rasu, ni religiju, ni boju kože. Još jednom je razotkrio da se ono događa svugdje od slamova u Indiji i Africi do Upper West Side na Manhattanu te da se događa ženama svih društvenih statusa. Međutim, prvenstveno #MeToo pokret je skrenuo pozornost na seksualno nasilje na radnom mjestu. Naravno nije to ništa novo, seksualno nasilje na radnom mjestu se događalo mnogo prije #MeToo pokreta. Jedino što sada, napokon, kada su žene iz filmske i industrije zabave javno progovorile o tome je izašlo na vidjelo ogromnom žestinom i napunilo brojne novinske stupce. Neke firme su, ponukane time, odlučile revidirati svoje politike vezane uz seksualno nasilje, neke opet nisu. To nisu napravile one koje nisu svjesne štetnosti ne donošenja takvih politika. Pa se tako Googla susreo s posljedicama svojih loših odluka vezanih uz seksualno zlostavljanje u studenom 2018. Tada su njegovi zaposlenici kolektivno izašli sa svojih radnih mjesta protestirajući zbog seksualnog uznemiravanja koje se događalo u tvrtki. Nakon toga je CEO Googla Sundar Pichai rekao kako će poboljšati politike firme protiv seksualnog uznemiravanja. Je li to dosita i napravljeno je za vidjeti.

Osobe koje su doživjele seksualno nasilje nerado ga prijavljuju. Neke od razloga možete pronaći ovdje. Kada u tu jednadžbu se uključe strah od gubitka radnog mjesta i egzistencije, nepostojeći mehanizmi i politike u tvrtkama te zakoni (govorim o RH) prema kojima bi žrtva sama trebala pokrenuti postupak protiv zlostavljača onda je jasno da seksualno uznemiravanje na radnom mjestu prijavljuju samo one hrabre[1]. Tako izvješće Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2017. godine otkriva da žene kada i prijavljuju slučajeve seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu čine to anonimno li to umjesto njih napravi netko od njihovih bližnjih. Tako se u izvješću Pravobraniteljice navodi kako je uočen porast takvih anonimnih prijava. Na osnovu toga je izveden i sljedeći „mehanizmi sankcioniranja ovog protupravnog ponašanja u praksi ne funkcioniraju, što povratno djeluje demotivirajuće na žrtve koje se teško odlučuju na prijavu, a kad se ipak odluče, onda u sve većem broju slučajeva traže i zaštitu svog identiteta, odnosno anonimnost kod postupanja“[2].  Zaključak je na mjestu.

Seksualno zlostavljanje na radnom mjestu, kao i svi drugi oblici seksualnog nasilja neće nestati ako ih ignoriramo. Oni i dalje postoje te će postojati, dokle god tvrtke ne odluče nešto poduzeti i prestati gurati to pod tepih. Ignoriranje problema samo čini dodatnu štetu i ženama koje su zlostavljane, ali i tvrtkama koje svojim prešutnim prelaženjem preko toga ne čine ništa. Ne štiteći žrtvu tvrtke same sebi nanose najviše štete jer gube radnu snagu. Kako? Tako što žene koje dožive seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, ako nisu u mogućnosti dati otkaz, kao što to često rade mlade žene koje su tek ušle na tržište rada, odu na bolovanje. Također istraživanja su pokazala da kod žena koje su doživjele i doživljavaju seksualno zlostavljanje na radnom mjestu produktivnost pada. U konačnici i sama tvrtka dođe na loš glas. U svakom  slučaju osim žrtava i tvrtke su na gubitku, premda sam sigurna da mnogi poslodavci i manageri ne misle tako. Ako ćemo govoriti poslovnim jezikom, omjer troškova i dobiti u konstelaciji „ignorirat ćemo problem“ je mnogo veći nego ako tvrtka odluči provesti preventivne mjere kojima će zaštiti dostojanstvo radnika, a i svoj image i/ili brand.

Koraci koji mogu dovesti do značajnog smanjenja, pa čak i potpunog nestanka seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, do bolje atmosfere, a u konačnici i do sretnijih i produktivnih radnika su zapravo veoma jednostavni. Evo nekih od tih koraka:

Uspostaviti čvrste i jasne politike protiv seksualnog uznemiravanja

U politikama treba biti jasno definirano što je to seksualno uznemiravanje. Politike trebaju biti dostupne svim zaposlenicima. Jasnim politikama tvrtke štite i sebe i zaposlenike i od lažnih prijava.

Uspostaviti protokol o postupanju protiv seksualnog uznemiravanja

Protokolom se mogu propisati koraci koje zaposlenici mogu poduzeti u slučaju seksualnog uznemiravanja kao i koraci koje osoba/odjel koja/i zaprima prijave treba poduzeti u slučaju prijave.

Osnažiti i educirati zaposlenike

Ne radi se tu o jednoj edukaciji tijekom njihovog radnog vijeka u tvrtki ili nekom jednosatnoj on-line edukaciji koja se sluša s pola uha. Ovdje govorim o periodičkim edukacijama svih zaposlenika od vozača/ice i dostavljača/ice do generalnog/e direktora/ice.

Najvažnije od svega je stvoriti atmosferu povjerenja. Atmosferu gdje se osoba osjeća dobro i sigurno, gdje može reći svoje mišljenje i gdje ju se sluša. Osobe u firmi na kojima leži odgovornost za stvaranje takve atmosfere su prvenstveno voditelji na svim razinama. Ne djelovanje po pitanju seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu može za sobom povući ozbiljne posljedice, ali promišljenim preventivnim akcijama mnogi problemi se možda nikada neće ni pojaviti.

____________________________________

[1] Kako su u većini slučajeva žene žrtve seksualnog uznemiravanja na random mjestu ovaj članak je pisan iz te pozicije. S druge strane smatram da politike tvrtki protiv seksualnog zlostavljanja trebaju biti sveobuhvatne i rodno neutrane kako ne bi bile diskriminirajuće.
[2] Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Izvješće o radu za 2017., Zagreb, ožujak 2018. godine. Str. 54.

A sada malo o trgovanju ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja!

 

– Ovaj tekst je napisan 2006. godine i fokusirao se na trgovanje ženama iz Istočne Europe. Danas, 12 godina kasnije nakon njegovog nastavka trgovanje ženama i dalje ostaje kompleksan globalni problemi čije se rješenje još uvijek ne nazire.-

Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja (trgovanje ženama) nije novi fenomen koji se javio krajem 20. stoljeća tranzicijskim procesima u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi. Svijet se trgovanjem ženama susreo još krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U to vrijeme ovaj fenomen je bio poznat kao «trgovina bijelim robljem». Radilo se o trgovanju mladim ženama za rad u uvjetima sličnim ropstvu u bordelima Zapadnih kolonija i velikim gradovima. Kao prvi međunarodni pokušaj suzbijanja trgovanja 1949. godine nastaje Konvencija Ujedinjenih naroda o suzbijanju trgovanja ljudima i iskorištavanja prostitucije drugih.

convention

Od donošenja Konvencije do danas, prema kanadskom novinaru Viktoru Malareku (1), svijet se susreo s još četiri vala trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Prvi val se događao 70ih godina 20. stoljeća, a obuhvatio je žene iz Jugoistočne Azije, drugi val je došao u osamdesetima, a činile su ga žene iz Afrike, da bi ubrzo uslijedio i treći koji je obuhvatio žene Latinske Amerike. Početkom 1990-ih raspadom komunističkog sustava i nezaustavljivom tranzicijom u zemljama Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe javlja se i četvrti val. Brzina i razmjer ovog vala je bila zapanjujuća jer desetak godina prije (u 1980-ima) žene iz zemalja navedenih područja nisu bile ni na obzoru, da bi odjednom činile 25 posto tog posla. Posljednjim valom zaokružena je cjelina koja fenomen trgovanja čini globalnim fenomenom od kojeg niti jedna država na ovom svijetu nije više imuna.

Danas je trgovanje ženama jedna od najunosnijih grana organiziranog kriminala. Ona donosi ogromnu dobit, a ujedno je i “posao” niskog rizika. “Roba” u tom lancu je veoma lako zamjenjiva i do krajnjih granica iskoristiva.

 Korijeni problema

Problem trgovanja ženama je veoma kompleksan.  Njegovoj kompleksnost doprinose brojni faktori koji su vezani uz globalne promjene u svijetu u posljednjih tridesetak godina, ali i stalna ljudska potreba za boljim životom. Kada promatramo navedeni četvrti val trgovanja ženama mogu se utvrditi dva glavna i međusobno povezana uzročnika trgovanja ženama su društveno/ ekonomsko/ politička situacija u zemljama Središnje, Istočne i Jugoistočne Europe, te muška potražnja za ženama u prostituciji.

Zemlje Središnje, Istočne i Jugoistočne Europe su se raspadom komunističkog sustava i prodiranjem tržišne ekonomije našle u limbu tranzicije koja je sa sobom donijela brojne, kako  ekonomske tako i duboke tektonske društvene promjene. Žene su ponovo postale marginalizirane u političkoj i društvenoj sferi. Njih je ova tranzicija najviše pogodila. Tranzicija je sa sobom donijela brojne reforme i kolaps primjerice zdravstvenog i socijalnog sustava. Uz to ekonomska tranzicija je sa sobom donijela privatizaciju društvenih dobara, koja je sama po sebi imala jaku mušku crtu. Jedna od najočitiji posljedica privatizacije je bio gubitak brojnih radnih mjesta u do jučer društvenim poduzećima. Upravo su žene u ovim zemljama prve izgubile radna mjesta, a veoma su ih teško i dobivale s obzirom na općenitu visoku nezaposlenost, gdje se pri ponovnom zapošljavanju davala prednost muškarcima.(2) Ako i zaposlene, žene su se većinom zapošljavale na slabo plaćenim mjestima u neformalnoj sektoru na određeno i/ili skraćeno radno vrijeme. Nisu dobivale adekvatnu naknadu za svoj rad, a njihova radnička prava nisu postojala. Ono što je još bilo zamijećeno je i veliki porast rodne diskriminacije i seksualnog zlostavljana na radnim mjestima. Sve ovo je dodatno doprinijelo feminizaciji siromaštva, kao što je i feminizacija siromaštva pridonijela tome da žene postaju ranjiva skupina pogodna da postane žrtva trgovanja.

Loše socio-ekonomske prilike i neravnopravni položaj žena u tranzicijskim zemljama,  nemogućnost pronalaska adekvatnog zaposlenja, slika bogatog Zapada prepunog mogućnosti  sve je to uzrokovalo migracije. Međutim migracije su uvelike bile ograničene imigracijskim regulacijama razvijenih zemalja. U tom rascjepu organizirani kriminal je našao dobro tržište za zaradu prorašću krijumčarenja i trgovanja ljudima.(3)

Trgovanje ženama u sebi sabire brojna probleme, ali i  moralna pitanja. Kao što je već rečeno u osnovi su tu problemi koji se tiču same žrtve i njezinog socio-ekonomskog položaja prije nego što je postala žrtva, zatim socio-ekonomskih prilika u matičnoj državi, zatim imigracijskih politika i odnosa potražnje za jeftinom radnom snagom u ekonomski razvijenim zemljama. Ali ipak na kraju trgovanje ženama je ljudsko pravni problem.

Lanac trgovanja ženama

bokeh-chain-pexel
Izvor: Pexel

Trgovanje ženama počinje s željom žena da potraže bolje prilike u razvijenim zemljama koje bi im omogućile bolji život i/ili bijeg od loše obiteljske situacije(4) i socio-ekonomskih prilika u njihovim zemljama. Žene su svjesne opasnosti u koje se upuštaju, ali objektivne potrebe izazvane nekim od navedenih faktora, zajedno s privlačnošću visoke plaće koja se nudi u inozemstvu otvara, na prvi pogled, nove perspektive u životu te su kao takve jaki faktori za odlazak. S druge je strane, kao što je već rečeno, velika potražnja za novim ženama u ubrzano rastućoj i nezasitnoj industriji seksa. Muškarci koji odlaze u bordele, striptiz klubove, oni koji koriste usluge uličnih prostitutki, te odlaze u turistička odredišta koje su na kartama ocrtane kao odredišta seks turizma traže i žele neograničen pristup ponude žena i djevojaka iz različitih zemalja. Upravo ta konstantna potražnja za «novom i svježom robom» je to što diktira međunarodno trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Klijentima je svejedno je li žena „dobrovoljno“(5) u prostituciji ili je žrtva trgovanja te kao takva prisiljena na nju, jer oni u njoj ne vide osobu već robu za zadovoljavanje svojim potreba.

Vrbovanje je prva karika u lancu trgovanja. Pokazalo se da postoje nekoliko načina vrbovanja. Ako je žrtva vrbovana od strane individualne osobe to je uvijek osoba od određenog povjerenja poznanik/ca, prijatelji/ca, partner. Primijećeno je da i same žrtve trgovanja, kako bi se izvukle iz pakla prostitucije pristaju da preuzmu ulogu vrbovateljica. U tom slučaju one se vraćaju kao bogate i uspješne žene te nude dobro plaćene poslove djevojkama koje na kraju završavaju u lancu trgovanja. Drugi način vrbovanja žena je putem raznih agencija, za zapošljavanje i/ili sklapanje brakova, kao i putem oglasa za posao koji se mogu naći u dnevnom tisku. Najdrastičniji oblik ulaska u lanac trgovanja ženama je otmica, premda se one rijetko događaju. Jedno Nizozemsko istraživanje je pokazalo da postoje dvije vrste otmica.(6) U prvu spada otimanje atraktivnih djevojaka koje nemaju nikakve razloge da traže bolji život izvan svoje zemlje. Njima se prilazi u klubovima ili barovima na ulici ili nekom drugom javnom mjestu; profesionalni vrbovatelj ih drogira ili zavede, prebaci ih preko granice gdje ih se zatoči i prisiljava na prostituciju. U drugu spadaju prostitutke bez obitelji koje također nemaju namjeru emigrirati, ali ih proda njihov svodnik i taklo bivaju prisiljene raditi na međunarodnoj seks industriji kao žrtve trgovanja.

Osobe koje vrbuju se uvijek  služe prijevarom. Jedan od načina prevare je vezan uz vrstu posla koju će žena obavljati i takve su prevare najčešće. Ženama se, obično nudi dobro plaćen posao u neformalnom sektoru, ali kada dođu na mjesto odredišta shvate da se obećanim poslom neće baviti. Druga vrsta prevare se odnosi na uvjete obavljanja posla i ovdje je riječ o ženama koje su spremne raditi u seks industriji, ali na mjestu odredišta doznaju da uvjeti rada nisu ni blizu onima na koje su one pristale.

Nakon vrbovanja, slijedi drugi korak u lancu trgovanja, a to je transport. Premda se do sada, kada se govorilo o trgovanju ženama govorilo o trgovanju van granica zemlje porijekla u posljednje vrijeme raste broj slučajeva unutrašnjeg trgovanja što znači da žrtve ne prelaze granice zemlje porijekla već zemlja porijekla ujedinio je i zemlja odredišta. U slučajevima  trgovanja ženama s Istoka na Zapad prelazak granice može biti legalan i ilegalan, te može uključivati i  krivotvorenje dokumenata, radnih dozvola i viza.

Kako je u većini slučajeva riječ o ženama koje su žrtve prevare, trgovci im prije no što uopće počnu raditi slamaju otpor. Slamanje otpora u osnovi uključuje premlaćivanje, silovanje, grupno silovanje, te psihičke prijetnje do te mjere da žrtva nakon nekog vremena pristane na sve, samo da bi mučenje prestalo. Osim slamanja otpora, koriste se i  brojni drugi načini porobljavanja i držanja žena u podređenom položaju, a to su; oduzimanje dokumenata, ograničavanje i nadziranje kretanja, stvaranje ovisnosti o drogi i alkoholu, koju nerijetko služi žrtvi kao mehanizam preživljavanja  konstantng zlostavljanja i silovanja.

Kada se govori o trgovanju ženama još je jedna komponenta veoma bitna, a to je dužničko ropstvo. Budući da žene koje odluče potražiti posao van svoje zemlje nemaju sredstava za put, vrbovatelji i/ili agencije za zapošljavanje im obećaju da će oni to srediti, jednako kao i dokumente te radne dozvole. Na odredištu, često prilikom samog suočavanja sa stvarnom istinom posla kojeg će obavljati im biva rečeno da će biti slobodne onoga trena kada vrate sve ono što je trgovac na njih potrošio. Međutim svakim danom taj dug raste i rijetko koja žrtva trgovanja uspije vratiti taj dug.

daniel-tafjord-271006-unsplash
Photo by Daniel Tafjord on Unsplash

Ipak dio žena se uspije spasiti uz lanca trgovanja. U najvećem broju slučajeva žene su spašene operativnim radom policije, tj. racijama u noćnim klubovima i barovima. Jednom dijelu žena u bijegu su pomogli klijenti, dok dio uspije sam pobjeći. Međutim tu njihovim problemima nije kraj. Zbog toga što nemaju dokumente, žrtve trgovanja se nerijetko tretira kao ilegalne migrantice te ih se deportira iz zemlje odredišta. Tako je u Nizozemskoj 2002. godine uhićeno i deportirano skoro stotinu ilegalnih prostitutki, većinom s Balkana i Istočene Europe, etiketirajući ih kao ilegalne migrantice, bez da se itko od policije zapitao je li koja od njih žrtva trgovanja ljudima.(8)  Često zbog toga što su se bavile prostitucijom protiv njih se podižu kaznene prijave pa umjesto da budu tretirane kao žrtve one bivaju kažnjavane. Ako su i identificirane kao žrtve trgovanja ljudima politika određenih zapadno Europskih zemalja im uvjetuje dobivanje privremene dozvole boravka ili azila otkrivanjem počinitelja i/ili svjedočenjem na sudu. Kada se vrate u zemlju porijekla ili u svoju zajednicu žene ne nalaze na prihvaćanje i pomoć od strane iste te bivaju stigmatizirane. Na sreću u zemljama Srednje i Istočne Europe, koje su ujedinio i zemlje porijekla trgovanja ženama ovaj problem je prepoznat te su ustanovljeni programi pomoći, zaštite i reintegracije žrtva trgovanja.

Trgovanje ženama ima dalekosežne psihičke i fizičke posljedice za žrtvu. Tijekom iskorištavanja žene su prisiljene na neželjene seksualne odnose, silovane su pojedinačno ili grupno. Većina žena nije u mogućnosti uvjetovati siguran seks što za posljedicu ima zaraze spolno prenosivim bolestima i neželjene trudnoće, nakon kojih su žene prisiljene na prisilne pobačaje, koji opet često ostavljaju posljedicu na njihovo reproduktivno zdravlje. Još neke od fizičkih posljedica mogu biti akutne i kronične fizičke ozljede i invaliditet, fizičko propadanje koje može dovesti do invaliditeta i smrti. Zlostavljanje i seksualno iskorištavanje ostavlja dugotrajne posljedice i na mentalno zdravlje žena. Veliki broj žena boluje od kronične tjeskobe, gubitka pamćenja, disocijacije ličnosti, depresija, psihosomatskih bolest, ovisnosti, agresivnosti, gubitka povjerenja u druge, srama, osjećaja krivnje i drugih psihičkih poremećaja. Zbog traume kod dijela žena  je zamijećen i posttraumatski stresni sindrom.

hailey-kean-111977-unsplash
Photo by Hailey Kean on Unsplash

Zaključak

Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja je u posljednjih tridesetak  godina zaprimio neslućene razmjere. Procjenjuje se da između 5.000 do 150.000 žena postanu žrtve trgovanja svake godine u Zapadnoj Europi, a procjenjuje se da između 10.000 do 200.000 žrtava godišnje prođe preko Balkanskih zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Grčka, Makedonija, Rumunjska, Srbija i Crna Gora, Turska)(9). Korijeni problema trgovanja ženama su mnogostruki i složeni, a usko su povezani uz probleme organiziranog kriminala, migracija, globalizacija, tranzicije, neravnopravnosti spolova, feminizacije siromaštva kao i osnovne ljudske čežnje za boljim životom. Međunarodna zajednica, državne institucije i nevladine organizacije su prepoznale problem i rade na njegovom rješavanju, premda se rješavanje većinom svodi na gašenje požara. Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja je ljudsko pravni problem i kao takvom mu se treba pristupiti, ako se barem malo želimo približiti rješenju ovog problema.

 

Literatura i napomene:

(1) Maralek, Viktor 2006. Nataše, Nova globalna seksualna trgovina. Zagreb: Prometej.

(2) Tako je 1993. godine bivši Ruski ministar rada Gennady Melikyan izjavio kako će nezaposlenost žena biti zanemarena sve dok ne dođe dan kada će svi Ruski muškarci biti zaposleni. Caldwell, G., Galster, S., Steinzor, N., 1997. «Crime & Servitude: An Exposé of the Traffic in Women for Prostitution from the Newly Independent States» presented at an international conference on “The Trafficking of NIS Women Abroad,”

(3) Osnovna razlika između trgovanja i krijumčarenja je ta što kod krijumčarenja kada krijumčarena osoba pređe granicu njena veza s krijumčarom prestaje.

(4) Istraživanja i studije slučaja su pokazale da mnoge žene i djeca koje su iskorištavane u seks industriji su lošeg ekonomskog statusa te da su bile žrtve seksualnog i drugih oblika nasilja u obitelji, vidi Farley, M. i Barkan, H. 1998. «Prostitution, Violence against Women and Postr-Traumatic Stress Disorder.», Women and Health, 23, 37.

(5) Autorica članka smatra da je veoma mali, čak zanemariv broj ženama u prostituciji dobrovoljno, tj. da je ženama za koje se smatra da su dobrovoljno u prostituciji ta odluka jedna od mnogih mogućnosti između kojih su mogle birati, već da su i one na neki način bilo zbog obiteljske, bilo zbog ekonomske situacije jesu prisiljene se baviti prostitucijom.

(6) Vocks,J.,i Nijboer,J. 2000. «The Promise Land: A Study of Trafficking in Women from Central and Eastern Europe in the Netherlands», istraživanje je citirano u Monzini, P. 2005. Sex, Traffic; Prostitution, Crime and Exploitation, London: ZED Books.

(8) Research based on case studies of victims of trafficking in human beings in 3 EU Mamber states. str 256.

(9) Ovu procjenu je napravio Europski Institut za kontrolu i prevenciju kriminala (HEUNI). Web stranica http://www.heuni.fi/material/attachments/heuni/papers/6KsX2Mctz/heuni18painosta.pdf (pogledana 21.lipnja 2018.)

Hajdemo razgovarati o seksu? Ne, hajdemo razgovarati o seksualnom nasilju i zašto žene ne prijavljuju.

katherine-hanlon-594109-unsplash
Photo by Katherine Hanlon on Unsplash

Moj prvi pravi posao bio je u nevladinoj organizaciji koja se bavila suzbijanjem seksualnog nasilja. Radili smo mi svašta, od prevencije do direktne pomoći. Radeći tamo punih pet godina naučila sam jednu stvar, a to je da, u ovom slučaju, žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje su ga i doživjele. Da, postoji zanemarivo mali broj onih koji kažu da jesu, a nisu. Za te žene bolje da su šutjele jer nisu ni svjesne koliku štetu su napravile svojim lažnim iskazom. Ali da se vratim na one koje jesu doživjele seksualno nasilje. Da bi žena nekome rekla da je doživjela seksualno nasilje i/ili uznemiravanje (u kojem god obliku to bilo, od nepoželjnog komentara, sexting sms poruke, pa preko verbalnog seksualnog zlostavljanja, ucjena, prijetnji, do neželjenih dodira, do pokušaja silovanja i silovanja) potrebno je jako puno hrabrosti. Smatram da je upravo slučaj Weinstein  to jasno pokazuje. Žene iz svijeta showbusinessa, neke od njih planetarno popularne, neke od njih dobitnice Oskara, neke od njih podebljeg bankovnog računa koje si mogu platiti najbolje odvjetnike i terapeute, su godinama šutjele. Šutjele su i nisu imale hrabrosti reći da su i one njegove žrtve. Kada bi neka i progovorila onda se imena nisu spominjala, a vijest bi završila na stranicama žute kronike, te kao takva bi bila brzo  zaboravljena. Ako žene kojima se na neki način divimo, žene za koje nam se čini da imaju sve, nisu prijavile seksualno zlostavljanje, nisu tužile svog napadača, nisu javno tražile pravdu je li logično za očekivati da će to napraviti žene koje nemaju toliko resursa?  Na žalost još uvijek mali broj žena prijavljuje seksualno nasilje.

gemma-evans-131781-unsplash
Photo by Gemma Evans on Unsplash

U prilog tome govore i statistike. Tamne brojke seksualnog nasilja su zastrašujuće. Tako prema podacima nevladine organizacije Ženska soba  koja je 2005. godine provela istraživanje o stanju seksualnih prava u Republici Hrvatskoj je pokazalo kako 17% žena je doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje, a od toga ih je samo 5% prijavilo nadležnim tijelima. Na svjetskoj razini, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) između 10-27% žena doživi seksualno nasilje, a U.S. Bureau of Justice Statistics je izračunao da tek 15 do 36 % osoba koje su doživjele seksualno nasilje prijave ga. A što je sa slučajevima koji budu prijavljeni? Prema podacima američke nacionalne mreže za žrtve silovanja, zlostavljanja i incesta – RAINN od 1000 silovanja, tek 310 bivaju prijavljena policiji. Od tih 310 samo 57 završe uhićenjem počinitelja. Tek 7 od 1000 silovatelja su na kraju i osuđeni. Ovo je definitivno obeshrabrujuće za žene.

Koji su sve razlozi zbog kojih žene ne prijavljuju seksualno nasilje?

  • Odnos žrtve i počinitelja – čak u 25 % slučajeva seksualnog nasilja počinitelj je u partnersko /supružničkom odnosu sa ženom i u takvim slučajevima žene najrjeđe prijavljuju zločin.
  • Sram – seksualno nasilje je napad na našu privatnost, na naš tjelesni integritet, količina srama i povrijeđenosti je ogromna što nerijetko dovodi do toga da žrtva samu sebe krivi.
  • Negiranje i umanjivanje – krivnja i sram nerijetko dovode do toga da žene počnu negirati i umanjivati to što im se dogodilo, te onda niti ne žele prijaviti seksualno nasilje
  • Strah – strah od odmazde, strah da joj nitko neće vjerovati, strah od osude, strah od cijelog procesa, brojni su strahovi koji se ispriječe na putu i zbog kojih žena ne prijavi ili ako prijavi odustane tijekom procesa.

Naravno postoje i brojni drugi razlozi, a vjerujem da u prilog neprijavljivanju ide i to što je seksualno nasilje jedno od kaznenih dijela, gdje žrtva osim što mora dokazivati da se zločin zaista i dogodio, prolazi kroz brojna neželjena pitanja koje se često ne tiču samog zločina već služe tome da je se diskreditira na svaki mogući način.

„A zašto ste ga pustili u stan?“,

„A kako ste bili obučeni?“

„A koliko ste seksualnih partnera imali do sada?“

„A zašto ste išli sami kući?“ itd. itd.

gabriel-matula-300398-unsplash
Photo by Gabriel Matula on Unsplash

Nakon što je javno optužila Weinsteina Rose McGowan je uhićena zbog posjedovanja droge. Ona tvrdi da ju se na taj način pokušalo diskreditirati, što je vrlo vjerojatno i moguće. Jednako tako su i jedne novine nakon što je Pauley Perrett (Abby iz serije NCSI) objavila da je bila zlostavljana na setu, objavile kako je uhodila muže. Poveznica između uhođenja i zlostavljanja je nejasna, ali je služila kako bi ju se diskreditiralo. Jer eto luda baba uhodi bivšeg muža, pa joj nikako ne možemo i ne smijemo vjerovati da je bila zlostavljana, a ako i je bila zlostavljana tako joj i treba jer je ona uhodila jadnog čovjeka. (Ovo zadnja rečenica je ironična, kao što sam rekla ja vjerujem žrtvama i imam 0% tolerancije na seksualno zlostavljanje)

Vjerujem da neprijavljivanju uz diskreditiranje  doprinosi i nevjerica.  Pa na kraju krajeva kada su Hollywoodske glumice s početka priče počele iznositi sve što su doživjele jesu li im vjerovali?

Strah, sram, osjećaj krivnje, nalaženje opravdanja, ne čine nikome uslugu. Ako žena kaže da je doživjela seksualno nasilje jako je velika vjerojatnost da ga je i doživjela i treba joj vjerovati. Nju se nikako ne smije se pitati zašto si ovo i zašto si ono. Pa da je hodala i gola po ulici, što sigurno nije jer izložbe odjeće silovanih i zlostavljanih žena jasno prikazuju da su sve bila veoma pokrivene u trenutku napada, nitko nema pravo zadirati u njezin privatni prostor i vršiti nasilje nad njom.

Ajmo se zapitati da nam dođe bliska ženska soba i kaže da su joj ukrali torbu ili bicikla, bili joj postavili sva ta „pametna“ i osuđujuća pitanja. Ne bi garant. Ovakva pitanja dodatno diskreditiraju žrtvu koja je jedna smogla snage reći što joj se dogodilo. Ovakva pitanja svaljuju krivnju na žrtvu, reviktimiziraju je i ona će se najvjerojatnije neće prijaviti nasilnika ili ako ga je i prijavila povući će prijavu. Ne prijavljivanje dovodi do minimalizacije problema, do tamnih brojki, do otvaranja prostora nasilnicima koji godinama koriste šutnju žrtava da i dalje slobodno i bez osude napastvuju i zlostavljaju. Mislim da je krajnje vrijeme da to prestane.

rux-centea-607551-unsplash
Photo by Rux Centea on Unsplash