Tužno je kada se više brinemo za nerođene nego za žive

adam-sherez-228579 unsplash.jpg
Izvor: Unsplash

Prije nekog vremena udruga ADOPTA – udruga za potporu posvajanju, je sudjelovala u javnoj raspravi vezano uz novi Zakon o porodiljskim naknadama. Zapravo ADOPTA od svog osnutka zagovara izjednačenje prava obitelji nastalih posvajanjem s pravima bioloških obitelji. Prilikom ove javne rasprave ADOPTA je konkretno tražila da posvojitelji imaju pravo na jednokratnu novčanu potporu za dijete i, što je još važnije i o čemu ću ovdje isključivo govoriti, tražili smo da se roditeljima koji posvoje dijete starije od 8 godina omogući rodiljni dopust u trajanju od godinu dana.

Jasno mi je da ako niste upućeni u problematiku posvajanja u RH vam nije jasno zašto ja ovo sada tu pišem, pa idem se vratiti malo unazad. Naime kada sud oduzme biološkim roditeljima roditeljsko pravo tada država postaje skrbnik tom djetetu. Kod djeteta su tada ostvareni preduvjeti za posvajanje. Međutim iz razno raznih razloga taj trenutak oduzimanja roditeljskih prava je dugotrajan i nisu rijetki slučajevi da djeca ili žive u disfunkcionalnim obiteljima pod nadzorom centra za socijalnu skrb ili da borave u sustavu (u domu za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi i/ili kod udomitelja) mnogo duže nego je potrebno. I tako se zna dogoditi da djeca dočekaju svoj 8. rođendan u sustavu. Premda su preduvjeti za posvajanje ostvareni, djeca koja imaju 8 godina su teže posvojiva. Ruku na srce većina posvojitelja bi željela posvojiti što mlađe dijete. Ipak ima posvojitelja koji su posvojili djecu koja su imala 8 i više godine.

Gdje je sada problem? Problem je u tome što kada par ili pojedinka posvoji dijete od 8 godina ili starije onda oni/ona imaju pravo na samo 6 mjeseci posvojteljskog dopusta. Sa strane gledano moglo bi se reći, a što će im/joj više, pa to dijete ne treba istu brigu i skrb kao i mala beba. Točno. Međutim što je dijete starije kada ulazi u posvojiteljsku obitelj to treba više vremena za prilagodbu na novonastaloj situaciji. Ono treba duže vremena da se poveže sa svojim roditeljima i da se među njima stvori privrženost. Ono treba mnogo više vremena da ponovno počne vjerovati odraslima. Jer ako je dijete bilo u sustavu koji ga je premještao s lijeva na desno, ako je dijete bilo zanemarivano i zlostavljano, ako djetetu nije pružena adekvatna pažnja naravno da dijete neće vjerovati odraslima i naravno da će mu trebati puno više vremena da prihvati da je ovo njegov dom zauvijek. Jednako tako drugoj strani treba vremena da se prilagodi, bez obzira na to što je to dijete  vrlo željeno, ono je ipak stranac.

Naš prijedlog je bio odbijen. Zapravo oba naša prijedloga su bila odbijena uz objašnjenje da nisu predmet  Nacrta prijedloga zakona. Ok, probali smo, nismo uspjeli probat ćemo sljedeći put. Ipak…

family-591579__340 pixabay
Izvor: Pixabay

Shvaćam da se mjerama povećanja naknada želi potaknuti natalitet. Međutim hoće li povećanje naknade povećati natalitet? Ja mislim da neće. Isto tako mislim da neće ni četrdeset dana molitve pred bolnicama smanjiti broj pobačaja. Pružanje podrške obiteljima, veći broj vrtića, razumijevanje okoline za majke (koje smiju reći da im je teško) i druge mjere koje su usmjerene na pomoć obiteljima bi po meni imale veći učinak. Jednako kao što država misli da ako podigne naknade da će povećati natalitet, vjerojatno misli da kada je dijete posvojeno  da  je problem riješen po principu “muko moja prijeđi na drugoga”. E kako je u krivu. Ako se posvojena obitelj ne poveže na pravi način, ako dijete ima problema sa uklapanjem u sredinu (da ne govorim o drugim problemima emocionalne prirode ili problemima nastalim rastom u nepoticajnoj i ne podržavajućoj okolini), da ako se roditeljima (posvojiteljima) ne pruži pravovaljana podrška, dijete bi opet moglo biti problem države. Ne, ne mislim da će ga posvojitelji vratiti, ali neriješene traume dovode do delikvencije. I zato bi bilo mnogo bolje da se država u istoj mjeri kao što se  brije za nerođene,  brine i pomaže onima koji su rođeni i koji su (bili) u državnoj skrbi, te koji su najranjiviji.  Jer tko želi imati još jedno dijete više imat će, a tko ne želi nikakva ga naknada neće natjerati na  to. A nama posvojiteljima svaki dan s našom djecom i stvaranje privrženosti i neke naše nove obiteljske povezanosti mnogo znači. I zato  je tih 6 zajedničkih mjeseci više jako presudno za izgradnju našeg odnosa.

DSC07680
Izvor: Dunja PhotoArt

Zašto je važno tražiti i imati podršku

podrska1

Kada sam posvojila djecu našla sam se u situaciji općeg kaosa. Naš život se preokrenuo naglavačke, a moj pogotovo. Odjednom se dnevni ritam, prioriteti, ma sve promijenilo. Odjednom umjesto da idem svako jutro na posao i odobravam izvještaje i pratim trošenje sredstava na milijunskim projektima, ostajala sam doma te sam morala izmišljati kako da osmislim dan sebi i šumskim princezama. Odjednom sam ostala sama. O roditeljstvu i odgoju nisam znala ništa. Nisam znala  ponaša li se dijete normalno ako mi je stalno za petama ili ne želi nešto jesti ili uzima kanticu drugom djetetu u pješčaniku ili zanovijeta. Nisam zna je li normalno da petogodišnjakinja ne zna crtati i ne zna boje. Gledajući unatrag od svega toga me najviše ubijala samoća i nemogućnost da se s nekim pošteno ispričam na tu temu, onako iz dubine duše. Isplakala bi se ja mojoj mami, sestri, prijateljici, međutim nije to bilo to. Zašto? Zato jer kada si posvojitelj (kao i kad imaš dijete s posebnim potrebama, kada si neplodan, kada imaš rak, kada okrećeš novu stranicu u životu, kada si pred teškim odlukom i sl.) najbolje te može razumjeti onaj koji prolazi isti ili sličan put kao i ti. Jer toj osobi možeš reći: „teško mi je“, „bojim se“, „ne znam što da radim“ i ta osoba te neće osuđivati, neće ti pametovati, neće ti reći kako sve krivo radiš već će biti podražavajuća.

Drugim riječima treba ti podrška. Ovdje ne mislim da lažnu podršku koju ti pruža neko jer si mu jako drag ili želi nešto od tebe. Takve vrste podrške nisu ni najmanje dobre jer kod njih lako upadamo u stupicu misleći ili da radimo sve savršeno ili , što je još gore, da će ta osoba biti uvijek kraj nas. Ovdje govorim o podršci koja daje vjetar u leđa, podršci koja liči na ispruženu ruku kada si na koljenima. Podršci koja osnažuje toliko da mi kasnije možemo vratiti istom mjerom kada nekome podrška bude potrebna. Smatram da se osnažujuća podrška može dobiti na različite načine: ponekad je dovoljan i pogled, gesta, jedna riječ. Nije nužno da dolazi od osobe koja je pored nas, već ta osoba može biti miljama daleko.

podrska2

Podrška mi je važna zato što se na taj način osnažujem i spremnija sam se suočiti sa izazovima koji mi predstoje. Tako osnažena pružam podršku dalje. Najbolji primjer mi je posvojiteljska zajednica. Sama činjenica da razmjenjujemo iskustava i da pričamo jedni drugima kroz što smo prošli i kroz što prolazimo puno znači, jer se međusobno razumijemo i ne preispitujemo, niti osuđujemo, a na kraju se i dobro nasmijemo. Također kada sam počela pisati blog mislila sam da će to biti još jedan u nizu mojih pomalo osamljenih igrarija, međutim nekako sam se s vremenom povezala s ljudima koji pišu o sličnim stvarima, čije stavove dijelim i iz čijih postova mogu naučiti. Podrška je dolazila u obliku njihovih pozitivnih komentara, ali i od komentara ljudi – poznanika, koji bi mi rekli da me čitaju i da im se sviđa to što ja pišem. I sada kada se nalazim na jednoj novoj prekretnici života u moj život su ušle neke osobe koje su me podržale i ohrabrile rekavši mi da mogu ja to, te mi na taj način pomogle da moju ludu ideju polako počnem pretvarati u djelo.

Razmišljajući u zadnje vrijeme o podršci shvatila sam da:

  1. ako je ne tražiš nećeš je ni dobiti – mislim da nitko ne šeće okolo i pita „Treba te li možda podršku?“, ne nema takvog, bar ga ja nisam srela.
  2. se ne smijemo bojati tražiti podršku – o strahu kao kočnici sam pisala. Bojimo se tražiti podršku jer bi drugi možda mogli misliti da smo jadni, slabi. Ne nismo, već smo bili predugo jaki i više ne možemo. Također, s druge strane, ne možemo upravljati mislima drugih ljudi tako da se s tim ne treba ni opterećivati. Dugo mi je trebalo da potražim podršku, sada kada me uhvate gore spomenuta negativna razmišljanja promislim: „što je najgore što mi se može dogoditi?“ Najgore je da me odbiju. Ako se to i dogodi znam da to i nije bilo mjesto na kojem sam ju trebala tražiti. I onda idem dalje.
  3. podršku treba tražiti na pravim mjestima – Prije neki dan sam predavala potencijalnim posvojiteljima u sklopu pripreme za posvojenje. U jednom trenutku sam im rekla da imaju pravo se požaliti da im je teško, ali naravno da ne učine to svojoj socijalnoj radnici ili susjedi, već da si nađu krug ljudi u kojima to mogu reći. Važno je okružiti se ljudima koji su prošli isto ili slično što i vi i koji su pozitivni i otvoreni.
  4. ako ne nađete mjesto za podršku stvorite ga sami te na taj način ohrabrite i osnažite one koji ju trebaju. Podrška je vrlo recipročna stvar i pružajući podršku drugima na neki način i primate od drugih te se i vi osjećate osnaženo.

podrska3

Crtići, filmovi, predstava na temu posvojenja i jedan film o roditeljstvu

filmovi

Postoje brojni filmovi, crtići i predstave koje se bave posvojenjem. Moj odabir se ovdje sveo samo na one koje sam gledala. Podijeljeni su po vrsti.

Animirani filmovi

Kako je Gru ukrao mjesec, 2010.

big_14_7_2010_11_37_42_despicable_me_hr_za_web

Ovo je priča o jednom sasvim običnom super zlikovcu koji  jedino što je želio u životu je biti najbolji od svih zlikovaca. Kako bi to postao odluči je ni manje ni više uskrati Mjesec. Međutim na putu njegovom cilju su stale tri male, slatke i uporne djevojčice (koje nemaju roditelja). One su u tom prepredenom i nimalo zgodnom tipu vidjele potencijal za oca, ali i to da Gru uopće nije tako zao kako bi on to želio biti.

Na stranu priča o Gruovim zločinačkim poduhvatima, ono što je mene prikovalo za ovaj crtić je odnos između Grua i djevojčica. Gledajući ga nisam se mogla prestati pitati tko je zapravo tu koga posvojio. I premda Gru napravi jednu ogromnu glupost i slomio (na trenutak) srce djevojčicama, ipak se sve sretno završi. Kako je Gru ukrao mjesec pokazuje snagu ljubavi nas posvojitelja prema djeci.

Ovaj crtić je namijenjen najmlađima. Preporučam da ako ga želite gledati sa posvojenom djecom da ga prvo pogledate sami i procijenite jesu li vaša djeca spremna za njega – jer taj trenutak kada Gru slomi srce djevojčicama je zaista težak.

Usvajanje odobreno,  2012.

usvajanje

Autobiografski film južnokorejskog animatora Junga koji je nakon Korejskog rata posvojen u Belgiji. Jung kao 47-godišnjak odlazi u Seul u potragu za svojim korijenima, identitetom i biološkom majkom. Na tom putu se prisjeća svoje prošlosti od trenutka kada ga je policija pronašla kako kao 5 godišnjak luta ulicama Seula.

Usvajanje odobreno je kompleksan film koji progovara o problemima koje međudržavno i među etničko posvojenje donosi. Progovara i o odnosima u obitelji, pitanjima pronalaženja vlastitog identiteta i unutrašnje borbe posvojenog djeteta. Jung prikazuje život u obitelji onakav kakav je bio, bez ikakvog uljepšavanja; bilo je tu i igre i smijeha i svađe, ali bilo je i batina, kao i odbijanja od strane nekih članova obitelji. Njegova mama je prikazan kao dosta hladna žena koja nije baš pretjerano pokazivala osjećaje za niti jedno od svoje djece (ni biološko, ni posvojeno), međutim pred kraj se pokazala kao ona koja je uvijek bila uz Junga.

Kao posvojiteljicu ovaj film me dotaknuo i na još jednom nivou jer daje odgovor na pitanje „tko je mama“.

Nije za djecu mlađu od 14 godina.

Igrani filmovi

Tajne i laži, 1996.

tajne-i

Ovaj film sam pogledala jako davno, čak prije nego što sam uopće razmišljala o posvojenju. Radnja se vrti oko Cyntie, srednjovječne nesretne žene i Hortense koja je posvojenja i sada kao odrasla traži svoju biološku majku.

Film govori o odnosima u obitelji i odnosu između Cyntie i Hortense. Ovo je jaka britanska obiteljska drama, napravljena bez pretjerane patetike, melodrame i uljepšavanja. Zaista ju se isplati pogledati, pogotovo ako vas zanima priča žene koja je dala dijete na posvojenje i priča žene koja traži svoju biološku majku.

Faca s Marsa, 2007.

faca-s-marsa

David je udovac koji oplakuje smrt svoje žene već dvije godine. David je i pisac SF romana. David susreće dječaka koji je udomljen. Dječak tvrdi da je on na Zemlju došao s Marsa. Dječak živi u velikoj kutiji. Dječak se boji sunca. David odlučuje posvojiti dječaka, ali prije nego što to i formalizira David i dječak moraju živjeti neko vrijeme zajedno.

Ovo je divan film, ne zato što u njemu glumi John Cusack već zato što progovara o tome koliko su djeca koja su živjela u disfunkcionalnim obiteljima te kasnije i u udomiteljskim ranjena i koliko im je potrebna ljubav. Divan je jer pokazuje kako se gradi odnos između dva izgubljena i ranjena bića, te kako kada se uloži vrijeme, strpljenje i ljubav u dijete ono procvjeta.

Bez obzira što na nekim mjestima film pati od američke patetike isplati ga se pogledati.

Predstave

Moja obitelj i jedan jež, 2015. Kazalište Smješko

moja-obitelj

Kazališna predstava za djecu. Prati priču Sanja i Vanje koji zbog nemogućnosti da imaju biološko dijete se odlučuju na posvojenje, te tako u njihov život ulazi djevojčica Anja.

Ovo je dinamična predstava je duhovita, ali i tužna, u njoj se pjeva, ali se može i zaplakati. Uz sve to ona na vrlo pristupačan način gledateljstvu pruža poprilično cjelovi uvid u posvojenje. Kreće od toga zašto se parovi najčešće odlučuju za posvojenje, kako izgleda procedura (koju namjerno karikiraju) zatim kako izgleda roditeljstvo posvojenog djeteta. Također daje uvid u to zašto neka djeca bivaju oduzeta biološkim roditeljima. U predstavu su utkane priče posvojitelja te joj to dodatno daje autentičnost. Predstava je osvojila brojen nagrada, a između ostalog i nagradu Nagrada hrvatskog glumišta 2015. godine kao najbolja predstava u kategoriji predstava za djecu i mlade. Još uvijek se može pogledati.

I jedan film o roditeljstvu.

Parenthood, 1989.

parenthood

Ovaj se film ne može prepričati, njega se treba pogledati. Ovo je film za sve roditelje i oni koji to žele postati. Kada ga pogledate zapitajte se želite li u životu vrtuljak ili roller coaster. Mi smo odabrali roller coaster i opet bi da me se pita.

Četiri književna djela i memoarska proza o posvojenju

knjige-2

Nakon slikovnica, dolaze na red knjige koje obrađuju posvojenja, ovdje ću se isključivo osvrnuti na književna djela i memoare.

Posvojenje je popularna tema u književnim djelima, međutim kod nas nema  baš mnogo prevedenih knjiga koje se bave tom tematikom na način da je posvojenje okosnica priče.  Kada sam razmišljala kako se u književnosti (a i u filmovima) obrađuje tema posvojenja došla sam do zaključka da je to obično na jedan od sljedeća tri načina:

– priča žene koja je dala dijete na posvojenje pa ga traži

– dijete koje je bilo u teškoj životnoj situaciji ; siroče ili dijete iz disfunkcionalne  obitelji pa je na kraju posvojeno

– potraga djeteta za svojim identitetom ili biološkom obitelji

Najrjeđe se u književnosti obrađuje tema odnosa posvojitelja i posvojenog djeteta. Kod nas je ta tema prisutna tek u memoarskoj prozi.

U nastavku su knjige na temu posvojenja za malo stariju djecu i odrasle:

Književnost

paul

Paul je pun pogodak, Kirsten Boie, prevela Nataša Medved; SysPrint, Zagreb, 2009.

Ovo je priča o dječaku Paulu koji je posvojen. Osim što je posvojen on se od svojih roditelja  i okoline razliku je po boji kože. U školi ga djeca plaše kako će ga roditelji vratiti u dom, ako ne bude dobar. Međutim on se hrabro bori protiv takve vrste nasilja zbog toga što se osjeća zaštićeno u svojoj obitelji. Ova priča progovara o nekoliko pitanja vezanih za posvojenje; pitanjem među rasnog posvojenja, pitanjem različitosti; pitanjem pripadanja.

anne

Anne od Zelenih zabata, Lucy Maude Montgomery, preveo Darko Brdarić; V.B.Z., Zagreb, 1997.

Premda se autorica u knjizi ne bavi problematikom posvojenja, ovaj roman priča priču o Anni koja je posvojena. Ovo je prva knjiga u seriji koja prati Annino djetinjstvo i mladost. Uvrštena je ovdje zbog pozitivne slike o glavnoj junakinji. Zato što je ovo divna  i vesela priča o djevojčici koja izrasta u prekrasnu mladu ženu te zato što je Anina priča o posvojenju malo drugačija od uobičajenih. Naime nju su posvojili postariji brat i sestra.

bijelo-cigance

Bijelo ciganče, Vidoe Podgorec, preveo Borislav Pavlovski; Školska knjiga, Zagreb,  1989.

Ovo je roman koji sam čitala negdje tijekom osnovne škole ( to je bilo u kasnim 1980ima), ali je tako dobar da mi se duboko urezao u pamćenje. Priča je to o dječaku Taruno Mulon koji je postojao, ali nije mu se znalo ni mjesto ni godina rođenja. Rroditelji su mu nestali u vihoru rata,njega nalaze Romi uzimaju ga pod svoje i on raste s njima. Ova priča prvenstveno govori kako ljubav roditelja prema djetetu ne poznaje granice ni rasu. Veza između Taruna i njegovog tate Mulona je snažna i neraskidiva. Prekrasna, topla, ljudska priča, koju treba obavezno pročitati ako vam padne pod ruke.  Preporučam je i zbog toga što je diskurs posvojenja malo drugačiji nego inače; naime ovdje su Romi ti koji su posvojili bijelog dječaka.

kci

Kći čuvara uspomena, Kim Edwards;  Algoritam, Zagreb, 2008.

Ovaj roman također spada u malo drugačije priče o posvojenju. On je prvenstveno priča o obiteljskim tajnama te pokazuje kako tajne uništavaju obitelj. U središtu priče je liječnik David čija žena rađa blizance, zdravog dječaka i djevojčicu sa Downovim sindromom. David bez znanja svoje žene odlučuje smjestiti djevojčicu u ustanovu gdje je čeka sigurna smrt zbog nebrige.  Ženi kaže da je djevojčica umrla, a svoju medicinsku sestru Carol zamoli da dijete odvede u psihijatrijsku bolnicu. Međutim Carol to ne napravi već odluči djevojčicu odgajat kao da ju je ona rodila.  Osim što se roman bavi tajnama, bavi se i ljubavlju između posvojiteljice i posvojenog djeteta, ljubavlju koja nadilazi probleme koje sa sobom nosi poremećaj kao što je Downow sindrom.

Memoarska proza

Obje knjige koje navodim ovdje su za mene veoma posebne. Posebne su iz razloga što su ih napisale mame. Napisale su ih žene s čijim strepnjama, strahovima, nadanjima, tugama i radostima se mogu u potpunosti poistovjetiti. Mogu se poistovjetiti do te mjere da mi njihovo pisanje istovremeno donosi i radost i tugu i olakšanje i bol jer sve sam to i sama prošla i još uvijek prolazim. Radi se o dva djela memoarske proze koje su napisale sam posvojiteljice, a njihove priče su veoma emocionalne i protkane su neizmjernom ljubavlju prema njihovoj djeci.

kisna-djevojcica

Moja kišna djevojčica, Davina;  Profil knjiga, Zagreb, 2014.

Davinina knjiga je počela kao niz komentara na forumu Roda. Davina je žena koja živi u Njemačkoj, porijeklom je iz Bosne i upravo iz Bosne posvaja svoju Princezu. Međutim njena Princeza je posebna.  U knjizi je opisano odrastanje Princeze i svi izazovi s kojima su se Davina, Princeza i obitelj susretali.  Premda izazovi sa mojim pjegavim šumskim princezama nisu ni upola ovako veliki kao Davinini meni je ova knjiga davala nadu u trenucima kada bih potonula. Davala mi je nadu  da će jednoga dana sve doći na svoje. Davina pokazuje svu radost i izazove života i što je najvažnije tu ljubav i povezanost nas posvojitelja sa svojom djecom. (moj prikaz same knjige možete naći na   Čitaj me)

kula-od-kocaka

Kula od kocaka, Katarzyna Kotowska; Naklada MD, Zagreb, 2008. 

Katarzyna Kotowska je uz priču Jež napisala i memoarsko djelce Kula od kocaka. To je priča o tome kako je posvojila svoga sina te u njoj opisuje izazove s kojima se susretala tijekom i nakon posvojenja. Ovo je prekrasna, realistična i emocionalno vrlo nabijena knjiga. Kratka je i pisana je frgmentarno, ali je toliko snažan da nikako ne preporučam da je čitate u jednom dahu.

 

Dvije stvari o kojima se nerado priča.

iskrenost2

Ovo će biti jedan od mojih posljednjih objava na temu posvojenja, jer smatram da sam obuhvatila i rekla sve ono što sam htjela, a vezano je uz posvojenjem i moju osobnu priču. Ostale objave će biti više informativnog karaktera i bit će vezane uz knjige i filmove koje tematiziraju posvojenje.

U najavi sam napisala da ću pisati o dvije stvari o kojima se nerado priča. Radi se o ljudima iz prošlosti koji bi se, mogli pojaviti i u budućnosti naše djece, radi se o njihovim braći i sestrama  te, kako ste mogli i pretpostaviti, njihovim biološkim roditeljima.

Prije nego što uopće započnem htjela bih reći da je najvažnija stvar, kao i u svakom drugom odnosu, a pogotovo ovakvom koji je opterećen dodatnim stvarima, biti iskren. Ne samo prema sebi, već i prema djeci. Imala sam priliku upoznati osobu kojoj je u svojim ranim dvadesetima nekako sama shvatila da je posvojena. Nakon tog susreta često sam se pitala kako bih ja kao majka mogla živjeti toliko dugo s takvom tajnom, te kako bih se ja osjećala da tako nešto veliko saznam onako slučajno ili još gore da sama dođem do takve spoznaje. Priča o posvajanju nije razgovor koji jednom vodite sa svojim djetetom i tada ga stavljate ad acta. U prošlosti naše djece se krije dio njihovog identiteta i sigurna sam da oni često prevrću u svojim malim, a kasnije i malo većim glavicama priču o tome što se to dogodilo da su dobili nove roditelje. Priča o posvojenju je dijalog koji smo mi kao roditelji dužni započeti i u tom dijalogu naša djeca postavljaju pitanja, a mi na njih sukladno njihovim godinama odgovaramo. Otvorenost je važna, i koliko god me neka pitanja zabole važno je da svaki put ostanem otvorena i da ne štitim sebe od te boli, jer štiteći sebe nanosim štetu kako mome djetetu tako i našem odnosu.

braca-i-sestre

Dakle naša djeca imaju prošlost. Neka imaju braću i sestre s kojima su živjela dok nisu posvojena. Neka imaju braću i sestre koja su posvojena prije ili će biti posvojena poslije njih. Čudne su i tužne prošlosti naše djece. Kakve god bile ja sam zagovornik toga da ako dijete zna da ima braću i sestre i ako vi znate kod kojih su posvojitelja da stupite u kontakt i da omogućite da se djeca vide. Djeci to puno znači i daje im znak da ste otvoreni te da mogu imati povjerenja u vas. Ne brinite vaša djeca jako dobro znaju da ste im vi roditelji i bez obzira koliko tužni bili što se rastaju sa braćom i sestrama uvijek će otići kući s vama. Kasnije kada dovoljno odrastu sami će donositi odluku kako i koliko često će viđati svoje braću i sestre. I zato ako vas drugi posvojitelj nazove i kaže da je roditelj braće i sestara djece koja su kod vas nemojte ga odbiti, nađite se s njim i omogućite svojoj djeci ponovni susret ili upoznavanje sa braćom i/ili sestrama.

dio-prolosti-skriven-u

Dakle naša djeca imaju prošlost i u toj prošlosti postoje biološki roditelji. I dok posvojitelji još i pričaju o biološkoj braći i sestrama, biološki roditelji, posebice biološka majka su teška tema koja je opterećena brojnim različitim emocijama. Moj najveći strah je da moje dijete jednog dana ne upozna svoju biološku majku i mene zaboravi. Ovo je poprilično iracionalan strah, ali je moj. Isto tako sam svjesna da parafraziram Khalila Gibrana da moja djeca nisu moja djeca, već su individue za sebe koje ja nemam pravo (čak i da sam im biološki roditelj) vezati uz sebe. Moja zadaća je da ih pripremim za život i pustim da odu u njega kada za to dođe vrijeme. Ipak što napraviti kada djeca izraze želju da istraže svoju prošlost ili da pronađu i upoznaju svoju biološku majku? Ništa, osim pratiti ih na tom emotivno zahtjevnom putu. Kod nas je već davno odlučeno da ako djeca budu htjela istražiti taj dio svoje prošlosti i popuniti sliku svoga ranoga djetinjstva da ćemo im biti pomoći i podrška.  U donošenju te odluke uvelike su mi pomogli razgovori s posvojenim osobama. Tako sam na jednoj konferenciji o posvajanju upoznala posvojenu osobu koja je tamo došla sa svojom mamom kako bi njih dvije ispričale o susretu s biološkom majkom. Nisam mogla izdržati da tu posvojenu osobu ne pitam tko je ona prava. Ona mi je pokazala na ženu koja ju je posvojila i rekla „Ovo je moja mama!“

 

Posvojili ste! I što sad?

posvojili-se-4

Da, što sada? Presretni ste, euforični, vašoj sreći nema kraja, a onda počinje stvarni život. Vjerujem da ću se cijeloga života sjećati toga dana kada smo došli po njih da ih odvedemo doma. Za koji dan će se navršiti 7 godina. Obukli smo ih, pozdravili se s osobama koje su brinule za njih i otišli. Bila sam i sretna i umorna istovremeno. Nisam imala pojma što me čeka, a čekalo me svašta. Tek tada je počelo pravo vrijeme upoznavanja i vrijeme formiranja naših odnosa i razbijanje iluzija. Imala sam sliku u glavi da je roditeljstvo nešto jednostavno valjda i zbog činjenice što sam ga  do tog trenutka doživljavala isključivo kao nečije dijete. Dolaskom njih dvije moj identitetu je pridodana još jedna uloga, uloga majke.

Dakle kakvi su nam bili prvi dani, nimalo laki. Prvo s one praktične strane; odjednom više uopće nismo gospodarili vlastitim vremenom i naš suverenitet je u potpunost predan našoj djeci. Sve je bilo u tim danim podređeno njima, Dalje, djeca jedu i to 5 puta dnevno, te odjednom moraš izmisliti ili stvoriti tih 5 jela. Naravnom, kao svaka „prava“ suvremena majka nisam željela svoju djecu hraniti gotovom hranom. Nakon nekog vremena sam snizila standarde, jer sam morala preživjeti, pa su se koji put na meniju za večeru našle i hrenovke, a i pašteta. U tim prvim danima, tj. mjesecima smo bili u potpunosti neispavani. Mislim da dobrih 5 mjeseci nismo zaspali dubokim snom jer smo cijelo vrijeme slušali hoće li se one probuditi, zaplakati, trebati nas. Nakon toga, smo ih trebali uspavljivati.  Ponekad je palilo ako ih samo primimo za ruku, a ponekad ni to. Srećom umor je na kraju svaki put pobijedio. Cure i dan danas teško zaspu, pogotovo mlađa. Jako teško se smiri i još teže zaspe, ali ipak ide na bolje.  Odjednom smo shvatili da djeca imaju svoje želje, zahtjeve i što je najvažnije svoju volju. Shvatila sam da to neće to ići baš onako kako sam zamišljala i kako to prikazuju američki TV filmovi. Nema toga da ti kažeš jednom, a one te pogledaju i bezpogovorno kažu „da mama!“, nema šanse.  Djeca nisu poslušna (ne bih ni željela takvu djecu) i nisu zahvalna. Ako idete u posvajanje da bi vam netko, prvenstveno vaše dijete bilo zahvalno, idete iz potpuno krivih razloga. Djeca su previše mala da bi razmišljala na tom nivo, pa nemojte ni vi. Nema tu zahvalnosti, ali ima beskrajne ljubavi, koja dolazi spontano i s vremenom se umnaža. Meni nema ništa ljepšeg nego kada mi moja starija koja je opasno ušla u pubertet onako spontano i ničim izazvana kaže volim te i da mi poljubac.

Ali da se vratim na te prve dane. Oni se ne zovu bez razloga vrijeme prilagodbe i koliko god turbulentno to vrijeme bilo najvažnije je da provodite vrijeme sa svojom djecom i da ih upoznate. Ne mora to biti smisleno ispunjeno vrijeme, već je važno da ste tu s njima.  Upoznajući našu djecu shvatili smo da starija mora ići kod zubara, ali i da ga se boji. Saznali smo sve njihove strahove (bube, psi, mrak, samoća…), što vole jesti (slatko- kojeg se ja kao „prava“ majka naravno grozim, kiselo, ljuto), ali smo shvatili i koliko su zapostavljene i koliko im treba da bi sustigle svoje vršnjake.  Upoznavajući njih upoznali smo i sebe.  Dok se nismo upoznali mi smo našoj djeci bili v.d. roditelji, ali i to je u redu. Za sve treba vremena i jako smo ponosni što smo u njihovim očima postali njihovi roditelji. Bez obzira na sve, a posebice na činjenicu da smo bili neispavani i ukočeni od straha, u našem odnosu je bila prisutna ljubav i neka unutarnja sreća koja je vidljiva na svim fotografijama snimljenima u našim prvim zajedničkim mjesecima.

selo-prica

 

U prvim danima vjerojatno ćete se morati suočiti s vašom okolinom. Tada ćete sigurno čuti barem jednu od onih stvari o kojima sam pisala u mojoj prvoj objavi na temu posvajanja. Okolinu zanemarite, ono što je malo teže zanemariti je vaša uža, a i ona malo šira obitelj. Ima obitelji koje su bezrezervno prihvatile dijete ili djecu, radile su se čak velike proslave ime njihovog dolaska. Ima obitelji koje su imale problem s načinom proširivanja obitelji (ali to je njihov problem) pa su primjenjivali ili još uvijek primjenjuju dvostruke standarde na biološke i ne-biološke članove obitelji. Ima i onih kojima je trebalo malo više vremena da prorade činjenicu da novi članovi nisu njihova genetski nastavak, ali su se na kraju toliko zaljubili u djecu da im je to prestalo biti bitno. Drugim riječima ima svašta. Ono što je važno je da kada dijete ili djeca dođu kući sve to stavite na zadnje mjesto i posvetite se samo njima. Znam da je teško, ali ne možete voditi bitke na više frontova.

Nije lako, nije jednostavno, ali je vrijedno truda. Da je tada postojala neka grupa samopomoći najvjerojatnije se ne bih prijavila jer često sam imala osjećaj da mi je zabranjeno reći da mi je teško:  Pa eto napokon imam djecu i jedine emocije koje trebam osjećati su apsolutna i nepatvorena sreća i radost, ali tome nije tako. S današnje pozicije tadašnjoj sebi bi rekla: „slobodno reci da ti nije jednostavno, jer niti jedno roditeljstvo nije jednostavno, a roditeljstvo posvojenog djeteta ima još hrpu dodatnih izazova.“ Ipak, koliko god teško bilo smatram da mi je odluka da posvojim bila jedan od tri najbolje odluke u životu.

S njima smo postali obitelj: Mi bi posvojili! Što nam je činiti?

mi-bi-posvojili-to-nam

Kao što sam najavila danas pišem o tome što  učiniti kada odlučite posvojiti. Svi koji misle da će ovdje naći informacije o procesu obrade, boji papira na kojem ćete napisati vašu molbu, o tome koliko i kako zvati centre za socijalnu skrb (premda bi oni uvođenjem registra posvojitelja trebali zvati vas) možete odmah prestati čitati. Smatram da postoji jako puno mjesta na kojima možete naći gore navedene informacije kao i one o tome gdje proći obaveznu pripremu za posvojenje, kako ući u registar posvojitelja te kako dobiti uvid u anonimizirane profile djece za koju su ispunjeni preduvjeti za posvajanje.  Dakle ništa od toga, ali zato ću ovdje pisati o stvarima o kojima parovi možda i ne razmišljaju kada se odluče posvajati. Ovdje ćete naći informacije o tri važne odluke koje trebate donijeti jer ćete se s ta tri pitanja susresti prije, a i tijekom procesa posvajanja.

Neki od vas će se pitati koje su to odluke važnije od same odluke da želimo posvojit. Da, to je jako važna odluka, međutim potrebno ju je ipak dodatno razraditi i zaista iskreno se suočiti s nekim teškim pitanjima s kojima ćete u procesu posvojenja kad tad biti suočeni. Onda ipak bolje prije nego poslije.

godine-nisu-vazne

Prvo– ovo je relativno jednostavno, a radi se o dobnoj granici djeteta. Jasno je kao dan da većina posvojitelja želi što mlađu djecu, međutim beba nema u sustavu, ali zato ima djece predškolske dobi i one mlađe školske dobi kojima je svaki dan u sustavu dan previše. Kada smo suprug i ja pisali famozno pismo centrima kao dobnu granicu stavili smo 4 godine, međutim u vrijeme kada smo upoznali naše starije ono je bilo koji dan mlađe od 5 godina. U tom trenutku mi se činilo veliko dijete, međutim dijete od 5 godina je tako malo. Danas kada gledam slike iz tog vremena na njima vidim jedno uplašeno dijete u koje sam se zaljubila na prvi pogled i u koje sa vjerovala (bez obzira na sve) od prvog trena. Posvojiti starije dijete je svakako izazov, ali s druge strane neke stvari naprosto preskočite, recimo pelene. Također starije dijete je svjesno da je posvojeno i ne trebate se pitati kada i kako početi razgovor o posvojenju s njim, jer ono će vas samo pitati ili ako vas ne pita lakše ćete početi tu temu kada za nju dođe vrijeme. Ali vjerujte već će dijete samo pitati i to kad se najmanje nadate postaviti će vam pitanje, kojemu se najmanje nadate. Da, izazovnije je posvojiti starije dijete, ali uz puno strpljenja, muke, pokoju suzu i more ljubavi stvari sjednu na svoje mjesto. Danas nema tih para na svijetu koje bi mogle platiti moju sreću i puninu duše kada gledam kako moje starije od djeteta punog strahova i anksioznosti izrasta u mladu osobu punu sreće i radosti i kako svakim danom postaje sve ljepše i ljepše (ali ne zato što je moje). Kada razmišljate o dobnoj granici djeteta, imajte prvenstveno što otvoreniji um i srce. Moj topli savjet je slušajte svoje srce, ja znam da jesam i nisam pogriješila.

jedno-dvoje-troje

Drugo – posvojiti više djece (braće i sestara) odjednom. Ako ste avanturističkog duha i ne želite više nikada imati mira u kući onda ne trebate puno razmišljati. Za mog supruga i mene ovo je bila dobra odluka o kojoj smo razmislili prije nego što smo se uputili u zemlju posvajanja, bili smo poprilično sigurni da ako nam se ukaže prilika da posvojimo dvoje djece da ćemo je zgrabiti. I jesmo. Prilikom odlučivanja o broju djece uzmite u obzir sve aspekte od onih imate li dovoljno kvadrata za smjestiti više od jednog djeteta, do toga kakvu logistiku imate. Na taj način ćete prilikom obrade znati reći jeste li spremni iz mirnog i pomalo dosadnjikavog života uletjeti u kaos imanja 2 ili više djece (da ima ljudi koji su posvojili 3 djece odjednom).

Treće – ovo je vrlo složena odluka, a radi se o zdravlju djeteta i obiteljskoj anamnezi. Posvojena djeca imaju prošlost koje mi nismo bili dio i koja nam je nepoznata. Prihvaćajući dijete prihvaćamo i tu prošlost. Na vama je kao paru ili osobi koja je odlučila posvojiti da iskreno porazgovarate jeste li spremni posvojiti dijete koje ima fizičke, zdravstvene, psihičke poteškoće/ poremećaje u ponašanju; ili čija obiteljska anamneza (ako se uopće nešto zna o njoj) nije baš blistava (psihičke bolesti, mentalne retardacije ili neke nasljedne bolesti u obitelji). Prilikom našeg posvajanja morali smo se  suočiti s paušalno izrečenom mogućnosti nasljedne retardacije, i nije bilo lako.  Nije jednostavno kada ti neko kaže da djeca koju ćeš kroz koji tjedan uzeti doma možda su dosegla svoj potencijal i da to što vidiš je njihov maksimum. Lomili smo se, ali je s jedne strane intuitivno smo znali da to ne može biti točno, a s druge strane provodeći vrijeme s djecom vidjeli smo da su zapostavljena djeca i da su žilava i inteligentna bića sa čvrstim stavom.  Ali da se vratim na pitanje odluke, fizičke poteškoće su u većini slučajeva vidljive na prvi pogled.  Znači možete odmah vidjeti je li dijete tjelesni invalid ili je možda rođeno sa fetalnim alkoholnim sindromom ili je pretilo. Teže je vidjeti zdravstvene probleme kako one povezane kako sa fizičkim tako i s mentalnim zdravljem. Neka djeca imaju medicinsku dokumentaciju, ali kod neke ne postoje nikakvi podatci. Kada dijete uđe u sustav stručni tim radi obradu njegovog psihofizičkog zdravlja i stanja, međutim nije uvijek lako sve utvrditi i testirati, a mogućnost testiranja uvelike ovisi i o dobi djeteta.  Kada razmišljate o ovom aspektu važno je da budete sa sobom na čisto s čime se možete nositi, a s čime ne.

samo-se-srcem-dobro-vidi

Na kraju svega nemojte gledati dijete kroz broj svjećica na njegovoj torti niti kroz medicinsku dokumentaciju. Dijete koje posvajate ne određuje njegov broj godina, niti ono što piše u medicinskom kartonu, određuje ga donekle njegova prošlost, ali upamtite da vi zajedno s njim gradite budućnost. Budućnost koja je prepuna izazova, uspona i padova, lijepih i ružnih trenutaka, frustracija i beskrajne sreće, ljubavi i jedne duboke povezanosti.

S njima smo postali obitelj: Od pusa rastu djeca!!!

pusa-i-djeca

Bilo je to negdje na početku, kada su tek došla kod nas, nekako u to vrijeme su nas počeli zvati i mama i tata. Moje dijete je sjedilo u blagovaonici za stolom, a ja sam nešto petljala po kuhinji. U jednom trenutku sam došla do njega i poljubila ga u obraz. Zbunjeno me pogledalo i upitalo :“a zašto ti mene stalno ljubiš’“. Bez razmišljanja sam mu odgovorila: „Jer od pusa rastu djeca.“  Od tada je prošlo dosta vremena, to malo dijete danas je malo veće, ali u potpunosti drugačije od onog preplašenog i zbunjenog djeteta kojeg sam zavoljela na prvi pogled. Naš početak nije bio jednostavan. Bilo je tu mnogo nesigurnosti, krivih koraka, strepnje i strahova. Da, slično kao i kod svakog drugog roditeljstva. Ipak smatram da je roditeljstvo zasnovano na posvojenju specifično jer naša djeca imaju povijest u kojoj mi nismo postojali. Nerijetko o toj povijesti mi ne znamo ništa ili vrlo malo; ono što nam ispriča njihova socijalan radnica ili što u danih nam 20 tak minuta možemo iščitati iz njihovog dosjea. Na osnovu toga slažemo kolaž njihove prošlosti. Ako su mlađa naša djeca se svoje prošlosti i ne sjećaju, ako su starija o njoj nerado govore, ali sva ona nose u sebi neke traume i anksioznosti koje su itekako vidljive.

UNICEF je prije nekoliko godina imao akciju „Prve tri su najvažnije“. Prije nego što sam dobila djecu nisam shvaćala važnost te kampanje. Postavši majka djece koja nisu imala baš dobar start uvidjela sam koliko su te tri prve zaista važne. Imali smo mi puno toga nadoknaditi kako bi ona mogla sustići svoju generaciju. One su morale mnogo pojmova naučiti, jako puno strahova prevladati i jako puno vještina savladati. Moje starije dijete koje je bilo dvije godine pred školu, još uvijek nije znalo ni crtati niti razlikovalo boje. Nije znalo što je semafor, pa nas je tako jednom dok smo se vozili autom po gradu upitalo zašto stajemo svako toliko, da bi nakon toga usljedilo pitanje“A što je to?“ pokazujući prstom na semafor. Nama nije ni na kraj pameti palo da djetetu nitko nikad prije u životu nije objasnio što je semafor. Međutim ono nije izolirani slučaj. Iz iskustva i priča drugih posvojitelja možete čuti da su njihova djeca, koja su imala 2, 3, 4 ili više godina kada su ih posvojili, imala slabo razvijeni govor, siromašan vokabular, strah da će ostati bez hrane pa su za vrijeme obroka bjesomučno trpala u sebe, da su teško mogla zaspati i sl. Ona mlađa od godinu ili dvije se nisu htjela ili nisu znala maziti. Sve su to posljedice te prošlosti o kojoj mi ne znamo mnogo i sve to govori u prilog zašto su te prve tri važne. Zato je važna i podrška posvojiteljskim obiteljima. Zato nas je važno i saslušat. Ako već ne možete razumjeti nemojte odmahnuti rukom i reći: „ što se sad žalite, sada kada napokon imate djecu“. Da imamo ih, ali imamo i brojne izazove i borimo se protiv brojnih predrasuda, neke od njih sam opisala u prošloj objavi.

A sad da se vratim na sam naslov teksta Od pusa rastu djeca. Kada sam to rekla mome djetetu izrekla sam to spontano, iz dubine moga srca i nisam se prevarila. Moja djeca su narasla od mojih pusa, naučila su razlikovati boje, izgovarati višesložne riječi, usvojila su hrpu pojmova, vesela su, optimistična i puna nade. Ona su upravo onakva kakva djeca trebaju biti. Milina mi je slušati kad se igraju, kad razgovaraju, kad mi pričaju, plešu, kližu vježbaju gimnastiku. Pred njima i mojom obitelji su još mnogi izazovi. Izazovi u obliku savladavanja školskog programa, poteškoća u koncentraciji te učenju engleskog jezika i slova R (ali naravno i brojni drugi koje ne mogu ni zamisliti). Ali mi imamo ljubav, optimizam i snagu, mi imamo te puse od kojih su ona narasla. One će i dalje biti neizostavni dio naše zajedničke avanture zvane život.

S njima smo postali obitelj: Pitanja i izjave koje posvojitelji ne žele čuti

adoption

19.02. navršit će se 7 godina od kada su dvoje prekrasne djece došle u naš dom i naš do tada poprilično ustaljen život okrenule u potpunosti naglavačke. Kako se bliži obljetnica odlučila sam otvoriti temu posvajanje iz perspektive osobe koja je posvojila. Kada mediji pišu o posvajanju  najčešće teme su problem sustava i nesrazmjer broja djece u sustavu socijalne skrb (domovima) i broj parova i osoba koje hoće posvojiti, te pitanja poput zašto parovi ili pojedinci toliko dugo čekaju da posvoje dijete. Ovdje odgovore na ta pitanja nećete naći, ali ćete moći pročitati nešto o tome s čime se posvojitelji susreću nakon što iz uloge posvajatelja pređu u ulogu roditelja. Moći ćete pročitati koliko je naše roditeljstvo isto, a koliko različito od biološkog roditeljstva. Za početak ćete moći pročitati što ja (a vjerujem i drugi posvojitelji) nikako ne želim čuti kada nekome kažem da sam posvojila.

Dakle ne želim čuti sljedeća dva pitanja:

  1. A zašto ste se odlučili posvojiti?

Je li itko ikada pitao biološke roditelje: “A zašto ste odlučili roditi?”  Posvajanja je bilo i uvijek će biti. Međutim, rijetko je paru ili pojedincu prvi izbor posvojenjem postati roditelj. Osobno znam veoma malo parova koji nakon što su saznali da će morati posegnuti za medicinski potpomognutom oplodnjom preskočili to i odmah predali papire za obradu u najbliži centar za socijalnu skrb. Odlučiti se na posvojenje nije lako i sama odluka nikada ne dolazi odjednom. Nije se nitko iz posvojiteljske zajednice (barem koliko ja znam) jednog dana probudio i rekao eto idem ja posvojiti. Iza te odluke stoji određena doza promišljanja te protok vremena tijekom kojeg je ona sazrijevala. A zašto ne želim čuti ovo pitanje i zašto ga smatram neumjesnim? Jer kada me netko pita „A zašto ste se odlučili posvojiti?„ on ili ona nesvjesno zadire jako duboko u moju intimu. I ne samo u intimu nego i u stvari koje ga se na kraju krajeva ne tiču.

  1. A gdje su im pravi roditelji?

Ni sama ne znam koliko puta sam čula ovo pitanje ili jednu od njegovih, meni najdražih, inačica „A gdje su im pravi roditelji“? Moj odgovor je uvijek bio i bit će „Gledate ih.“  Nakon tog odgovora osoba koja pita nerijetko ostaje zatečena i počinje se nešto izvlačiti. Dakle što je ili tko je pravi roditelj. Za mene su to osobe koje se brine o djetetu i vole ga do neba i natrag. To su osobe koje ga vode zubaru kada ga boli zub, koje mu na kraju dana daju poljubac, koje mu mijenjaju pelene, snižavaju temperature, vesele se svim njegovim veseljima i tuguju sve njegove tuge. To su osobe koje grizu nokte dok gledaju njegova natjecanja i uživaju u njegovim predstavama te pucaju od ponosa kada dijete osvoji zlato u gimnastici. To su osobe koje petogodišnjaka uče razlikovati boje i koje mu čitaju priče za laku noć. To su osobe koje vjeruju da će to dijete doseći zvijezde, a ako neće onda će ih oni skinuti s neba za njega. Moj suprug i ja smo to, mi vjerujemo u našu djecu, bez obzira što im je početak bio loš i što i sada 7 godina poslije još uvijek nadoknađujemo neke stvari. I eto zato si uzimam pravo da kažem da smo im mi pravi roditelji.

A niti sljedeće dvije izjave:

  1. „Joj vi ste tako humani i plemeniti“

Ja bih prije rekla ludi, ali nikad ama baš nikad (što god vi mislili) sebe nisam i neću smatrati plemenitom niti humanom. Da sam željela biti humana i/ili plemenita osnovala bi sklonište za životinje u kojem se iste ne ubijaju, ne bih posvojila dijete, tj. dvoje. Na posvojenje gledam kao na način ostvarivanja vlastite želje za roditeljstvom, kao alternativni put ka cilju da postanem roditelj. Plemenitost i humanost ostavljam ljudima koji rade s bolesnima u hospicijima, onima koji liječe gubavce. Nas posvojitelje smatram hrabrima, a mislim da nam je to i više nego dovoljno.

      2. „I ja sam oduvijek željela posvojiti, ali eto dobili smo svoje.“

Imam dvostruki problem s ovom izjavom. Dakle budući da sam pristojno odgojena i ne volim ulaziti u nepotrebne sukobe nikada do sada nisam nekome tko mi je ovo rekao odgovorila (a možda sam trebala): „A što nisi, što te sprječava da to napraviš, ako treba dat ću ti sve informacije kako.“ Vidite u posvojiteljskoj zajednici postoje obitelji koje istovremeno imaju djecu koju su dobili posvojenjem i rođenjem, stoga ako netko uz svoju biološku želi posvojiti nitko ga ne sprječava da preda zahtjev za posvojenjem i proširi svoju obitelj  na ovaj način. A sada drugi dio rečenice:“…ali eto dobili smo svoje“. Svoje? A što dijete koje biste posvojili nebi bilo vaše? Moja djeca, čija  majka sam postala posvojenjem su moja. Ona nisu ni susjedova, ni poštarova, ni od tete iz dućana, nego moja i zakonski i u srcu. U svim njihovim dokumentima piše da sam im ja majka, a moj suprug otac. Dakle djeca su posvojenjem postala zakonski naša, a ljubav  je samo dodatno pojačala tu prekrasnu i čarobnu vezu između nas.

Svjesna sam da većina ljudi koja mi je ovo rekla to učinila iz neznanja i nepromišljenosti, međutim mene su ta pitanja i izjave svaki puta barem malo pecnule. I zato sljedeći put kada vam netko kaže da je posvojio, nemojte ga pitati ni zašto, nemojte ga pitati o „pravim“ roditeljima njegove djece, nemojte ga hvaliti ili govoriti kako ste i vi to htjeli, ali eto. Već ili nemojte reći ništa ili ga, ako vas to iskreno zanima, zamolite da vam ispriča svoju priču. Većina nas će to rado učiniti.