Žena ženi, treba biti …? – osvrt na knjigu Phyllis Chesler “Woman’s Inhumanity to Woman”

Tri priče

Priča 1

Tijekom moje srednje škole imala sam dobru prijateljicu s kojom sam se intenzivno družila. Ponekad bi prespavala kod mene, dočekivale smo zajedno nove godine i tulumarile zajedno. Jednoga dana se nešto dogodilo ona je prestala razgovarati sa mnom. Tijekom zadnje godine srednje škole smo se odjednom prestale družiti. Zbog toga sam bila užasno tužna. Nikada je nisam upitala što se dogodilo. Gledajući unatrag, u to vrijeme sam bila toliko zauzeta drugim stvarima da mi nije palo na pamet da je to pitam, a vjerojatno negdje duboko u sebi sam se bojala i odgovora.

Priča 2

Tijekom fakulteta bila sam bliska sa kolegicoma s kojom najblaže rečeno sam imala veoma loš i neiskren odnos. Bilo je to vrijeme prije mobitela, bežičnog interneta i svih mogućih komunikacijskih aplikacija koje su nam sada na raspolaganju. Jednom me zvala, a kako nisam mogla razgovarati te da sam joj rekla nakon kratkog razgovora da moram ići i završila sam razgovor. Sutra dan na faksu nije htjela razgovarati sa mnom i danima mi je radila sitne smicalice. Smicalice su bile podmukla, a pratilo ih je ogovaranje na sve strane. Kasnije sam od treće osobe saznala zašto je bila ljuta. Ovo je samo bi jedan u nizu incidenata kojim je bilo obilježeno naše „prijateljstvo“. Ne krivim u potpunosti nju. Ja sam joj na kraju krajeva dozvoljavala da me tako tretira i to jako dugo. Željela sam izaći iz te loše veze, ali nisam imala hrabrosti jer sam se bojala a) njezine odmazde koju sam nekoliko puta osjetila, b) usamljenosti.

Priča 3

Fast forward dosta godina kasnije, negdje u mojim kasnim tridesetima. Dolazi do preraspodjele poslova u firmi gdje radim i kao nadređena mi dolazi osoba s kojom sam mislila da smo dobro kliknule. I da, tako je i bilo neko vrijeme. Ona se učestalo žalila na nama nadređenu osobu i žalila se i žalila, do te mjere da sam joj služila kao kanal za ventilaciju. U jednom trenutku sam joj ljubazno rekla, da joj tu zaista ne mogu pomoći, te da bi bilo dobro da problem adresira kod te osobe i s njom to riješi. I samo tako je prestala razgovarati sa mnom tj. razgovarala je isključivo vezanu uz stvari koje se tiču posla.  

Tri različita životna doba, tri različita okuženja, slična priča. U sva tri slučaja se dogodila indirektna agresija koja je bila iskazana šutnjom i odguravanjem. U sva tri slučaja nije postojala komunikacija kojoj bi se razriješila situacija.

Zašto Woman’s Inhumanity to Woman[1]

Budući da su ove priče moje, posebno nakon zadnje sam se pitala što to sa mnom ne valja. Počela sam se i pitati jesam li jedina. Počela sam se i pitati zašto smo takve jedne prema drugoj. Zbog svega ovoga moram iskreno priznati da veoma pažljivo ulazim u odnose sa ženama. Zbog toga mi je užasno žao, jer smatram da udružene možemo puno više i da se samo zajedno možemo oduprijeti svim problemima koji nas okružuju. Ipak kada jedna nenamjerna, ali kriva riječ, jedan nenamjerni, ali krivo protumačeni pogled može dovest do totalne izolacije, do odbacivanja, radije stojim po strani.

Sigurna sam da smo sve mi bolno svjesne načina ophođenja jedna prema drugoj. Tijekom svog života i rada sam na toliko mjesta u ženskim društvima (formalnim, neformalnim, virtualnim, stvarnim) čula kako s jedne strane pričamo o zajedništvu i podržavanju dok s druge izgovaramo da je žena ženi vuk. Da smo nesvjesno svjesne toga govori mi i jedna rečenica koju sam čula prije nekoliko tjedana na jednom webinaru za žene, a koja je glasila „U jedinstvenosti, nema konkurencije“. Podrazumijevajući da ne trebamo gledati jedna drugu kao konkurenciju jer svaka od nas je jedinstvena na svoj način.

Kada sam osvijestila da u našim ženskim odnosima, ponekad stvari baš nisu najbolje željela sam saznati zašto je tome tako. Zbog toga sam nabavila knjigu  Phyllis Chesler “Woman’s Inhumanity to Woman”. Ono što slijedi je osvrt na tu knjigu u kojoj autorica pokušava opisuje dinamike ženskih odnosa kao i pojavne oblike. Na samom kraju osvrta iznosim neka autoričina rješenja za poboljšanje među ženskih odnosa.

O knjizi

Phyllis Chesler je Woman’s Inhumanity to Woman pisala dvadeset i jednu godinu. Ovo je opsežno djelo koje ima preko 500 stranica. Knjiga se referira na brojna istraživanja i intervjue koje je  autorica napravila. Ipak pomalo razočarana završila sam s čitanjem knjige jer autorica nigdje ne daje konkretan odgovor na pitanje koji je to ključni razlog da smo u nekim slučajevima i situacijama mi žene neprijateljski naklonjene jedna prema drugoj. Pišući ovaj osvrt zaključila sam da je s moje strane to bilo veoma naivno očekivanje, jer zbog kompleksnosti odnosa, zbog višestoljetnog neravnopravnog položaja u kojem su se žene nalazile i još se uvijek nalaze, zbog izrazite društvene nejednakosti i neravnopravnosti, kao i zbog čvrsto ukorijenjenih patrijarhalnih uvjerenja kojih ni same nismo svjesne da ih trans generacijski prenosimo, taj odgovor ne može biti jednostavan. Premda Chesler ne nudi konkretna odgovor, ona nam predočava obrasce. Pokazuje da niti jedna skupina žena nije imuna na nehumanost, pa čak ni feministkinje koje nastupaju pod parolom solidarnosti i sestrinstva, objašnjavajući to činjenicom da prije nego što smo bile feministkinje, bile smo žene.

Kroz 10 poglavlja Chesler obrađuje manifestacije loših ponašanja među ženama, bilo da se radi o prijateljicama, majkama i kćerima, sestrama, kolegicama ili feministkinja. Navigaciju kroz zamršene ženske odnose započinje sa antropološkim studijama primata. Nastavlja sa indirektnom agresijom među djevojčicama i adolescenticama. Nakon toga je cijelo jedno poglavlje posvetila ženskom seksizmu. U čak tri poglavlja autorica se bavi kompleksnim odnosima između majki i kćeri. U prvom od ta tri poglavlja analizira književna dijela – od bajki, preko mitova, do grčke tragedije. U drugom se bavi psihoanalitičkim gledištem. U trećem opisuje različite arhetipove odnosa između majke i kćeri, s naglaskom na određene pojavne oblike unutar te dinamike – kao što je primjerice konstantno kritiziranje kćeri od strane majke, indirektna agresija ili tjelesno kažnjavanja.  Nakon što je dubinski obradila odnos majka-kći, Chesler se bavi odnosima između sestara i problematikom ženskih prijateljstava.  Zatim, piše o problematici žena u poslovnom okruženju tj. na radnom mjestu. U pretposljednjem poglavlju se posvećuje ženama u razno raznim grupama kao i formalnim i neformalnim udruženjima. U posljednjem poglavlju otvara priču o odnosima među feministkinjama, koji nerijetko preslikavaju odnose među ženama općenito.

Čitati “Woman’s Inhumanity to Woman” nije bilo niti malo ugodno iskustvo. Chesler piše dobro, hrabro, smiono i bez zadrške. Čitanje je bilo bolno jer sam prepoznala brojne obrasce ponašanja koje sam sama iskusila na vlastitoj koži, ali i obrasce koje sam i ja znala koristi u odnosima s nekim ženama. Bilo je bolno čitati jer sam osvijestila duboko ukorijenjene, nametnute, a opet opće prihvaćene stereotipe vezane uz žensko ponašanje. Činjenica je da su anm stereotipi o ponašanju usađeni rođenjem, a o njima se šuti. Posljedica te šutnje otvara direktan put prema indirektnoj agresiji. Razlog leži u tome što nam se odgojem usađuje da nije damski/ ženstveno podivljati, ljutiti se, vikati pa onda to i ne radimo. Već zatomljujemo svoj direktni bijes, a na vani izlazi indirektna agresija.

S druge strane čitanje “Woman’s Inhumanity to Woman”  je bilo jako zanimljivo iskustvo. Zanimljivo iz razloga što je ova knjiga prvi put tiskana prije 20 godina, a i danas je još uvijek aktualna.  Ako se tu još uzme u obzir da je Chesler radila na istraživanju i pisanju 21 godinu to znači da neka istraživanja datiraju iz 70ih godina prošlog stoljeća, a naši odnosi se nisu mnogo promijenili. Indirektna agresija u koju spadaju, između ostalog, ogovaranje iza leđa, izbjegavanje, isključivanje osobe iz društva, klevetanje i dalje je naše najjače oružje i municija kojom lupamo po drugim ženama. Ženska agresija prema ženama rijetko kada poprima fizički oblik budući da se takvo „obračunavanje“ ne smatra dostojno ženama, pa iz tog razloga pribjegavamo mnogo češće indirektnoj agresiji, za koju bih rekla da je podmukli i tihi ubojica o kojem se nikako ne govori.

Ova knjiga mi je uvelike otvorila vidike i pomogla mi da shvatim i vlastite pogreške vezane uz moje odnose sa i prema ženama.

Mogući uzroci netrpeljivosti

Chesler ne nudi izravan odgovor na pitanje zašto su ženski odnosi ponekad grubi. Ono što ona nudi je opis dinamike ženskih odnosa. Razumijevanje te dinamike je važno kako bi se iz nje iščitali i razumjeli odnose. Razumijevajući odnose otkrivaju se mogući razlozi, a kada se otkriju mogući razloge onda možemo pristupiti poboljšanju.  

Dinamika ženskih odnosa je veoma kompleksna. Ženama je važna solidarnost, pripadanje, povezanost. Ipak kada se prekrše neka nepisana i ne izgovorena pravila grupe slijedi isključivanje kao jedan od oblika indirektne agresije.

Nakon pažljivog iščitavanja ove knjige usuđujem se zaključiti da mogući razlozi našeg nehumanog odnosa jedne prema drugoj mogu ležati u sljedećem:

  1. Patrijarhat – autorica na početku knjige citira svoju prijateljicu koja joj je rekla  „ako se žene nehumano odnose jedna prema drugoj, to je zato što ih potlačuju te su podređene patrijarhatu, siromaštvu i rasizmu.“ U patrijarhatu moć žene je svedena na minimum te kada u ženskoj hijerarhiji se neka domogne malo više moć ona ju upotrebljava za dominaciju nad, a ne kao pomoć drugim ženama. Na taj način žene same podržavaju patrijarhat umjesto da mu se odupru.
  2. Unutrašnje nezadovoljstvo – zadovoljavanje društveno uvjetovanih nametnutih rodnih uloga je ponekad presudno u određivanju zadovoljstva. One žene koje se ne uklapaju u tu „zadanu“ ulogu su češće kritizirane od žena koje zadovoljavaju standarde. Naravno kritiziraju ih žene. Prema jednom istraživanju koje Chesler navodi „takvo neprijateljstvo korelira sa zadovoljstvom ili nezadovoljstvom sobom“[2]. Smatram da unutarnje nezadovoljstvo proizlazi i iz konstantnog preispitivanja uspješnosti i uspoređivanja s drugim ženama. Ovi obrasci su nam društveno nametnuti kroz odrastanje.  
  3. Očekivanja – smatram da su očekivanja povezana s odnosom koje žene imaju. U tom odnosu čeznemo za prisnošću i podrškom drugih žena. Onda nerijetko u taj odnos unesemo očekivanja. Međutim umjesto da ih glasno izgovorimo mi zbog našeg odgoja koji nam nameće da budemo pasivne, tihe, šutljive, nesvadljive s jedne strane i straha od gubitka te intimnosti ne izgovaramo. Budući da očekivanja i želje nisu javno izrečene, druge žene ih ne mogu znati i one nerijetko ostaju neispunjena. Neispunjena očekivanje rezultiraju indirektnom agresijom.

Rješenja

Umjesto izravnog odgovora na pitanje zašto, Chesler u predgovoru izdanju[3] koje sam čitala daje dragocjen upute kako da prestanemo biti nehumane prema drugim ženama, kako da više budemo podražavajuće u punom smislu te riječi.

„Ponizno prihvatite da je promjena proces“

Chesler navodi da je svaka promjena spora. Kada se prihvati ta činjenica može se početi strpljivo raditi na transformaciji zavisti i konformizma u toleranciju i individualnosti te se fokusirati na činjenje dobra, a ne zla u svijetu.

„Priznajte, ne negirajte istinu“

Chesler smatra da se bolna istina da su žene agresivne i kompetitivne treba prihvatiti. Treba priznati da čak i podčinjene žene su također veoma ljute i kao takve imaju tendenciju iskaljivana bijesa jedna prema drugoj. Nadalje, smatra da nama ženama ovakva spoznaja može pomoći da postanemo realistične vezano uz naša očekivanja od dugih žene, kao i jasnije po pitanju ograničenja drugih žena.

„Osnaži se“

Svaka žena se treba osnažiti, te razviti snažni osjećaj vlastite jedinstvenosti. Nitko nam ne može oduzeti naše „dobro“, tvrdi Chesler.

„Postanite dovoljno snažne kako bi mogle prihvatiti kritiku“

Chesler kaže kako se žene jako brzo uvrijede i postanu emotivne. Kao razlog tome navodi da našu preosjetljivost na kritike koja proizlazi iz pretjeranog i nepravednog kritiziranja od rane dobi od strane i muškaraca i žena. Kao dodatni razloga navodi da su se odrasli prema nama mogli ponašati kao da smo nevidljive. Zbog svega toga, žene čuju nepravedne kritike i tamo gdje ih nema. Stoga, bih Chesler voljela vidjeti kako žene uče nježno i s poštovanjem slušati jedna drugu. Istodobno, smatra da žena mora postati dovoljno snažna da čuje vanjske, raznolike i kritičke glasove. Navodi kako pitati drugu ženu za ono što ona stvarno misli, nije isto što i tražiti od nje da bezrezervnu podršku, ili da lažno dodvoravanje. Prema Chesler žena mora biti u stanju podnijeti suprotna stavove i mišljenja bez da se osjećaja izdano od onih koje imaju drugačiji stav ili mišljenje od nje.

„Naučite izraziti svoj bijes: Pravila vođenja borbe“

Budući da su žene sklone neverbalnoj agresiji, kao i tome da se jako dugo ljute na drugu ženu, Chesler smatra da bi ženama možda bilo zanimljivo naučiti kako verbalno izraziti svoju ljutnju. Naučiti kako je na direktan način izgovoriti prema ženi na koju se naljutila i/ili koja ju je naljutila, te na taj način otpustiti svoju ljutnju. Autorica je svjesna da to nije jednostavno te dodaje da je ovo možda mjesto gdje žene …“mogu naučiti neka pravila vođenja borbe od muškaraca o tome kako se pošteno bori, a zatim, bilo pobijedila ili izgubila, krenuti dalje, sprijateljiti se s našim protivnicima ili barem prestati biti ljuta. Muškarcima je ovo lakše budući da zauzimaju psihološku sredinu jedan prema drugome. Možda ćemo mi žene morati izmijeniti našu intenzivnu potrebu za bliskošću kako bi stvorile i održale stabilnije i fleksibilnije saveze s drugim ženama.“

„Naučite pitati što želite; Naučite ići dalje ako ne dobijete ono što želite“

Žene moraju naučiti izraziti riječima ono što žele. Što bi se reklo „u glavu“, umjesto da očekuju od suprotne strane da pogađa što one žele. U slučaju da ne dobijemo to što želimo trebamo naučiti ne kriviti sebe za neuspjeh. Također ne smijemo odmah odustati zbog toga ili biti bjesne. Već trebamo naučiti pokušati ponovno, nastaviti dalje jer možda već sutra nam netko kaže da na ono što želimo, smatra Chesler.

Ne ogovarajte“

Ne ogovarajmo, ne započinjimo ogovaranje. Kada i ako se nalazimo u društvu koje ogovara ili ako čujemo trač o nekome ne širimo ga dalje. U redu je govoriti o ženi koja nije prisutna, ali samo i isključivo ako nam je ta žena draga, ako je hvalimo i tim razgovorom se ne ugrožava njezina reputacija. Nije u redu kažnjavati ili sabotirati drugu ženu kojoj možda zavidimo ili je se bojimo na način da je se kleveće ili da se druge žene okreću protiv nje, kaže Chesler.

Nijedna žena nije savršena: ispričajte se kad ste pogriješili i krenite dalje

Ako smo se već se loše ponijele (primjerice ogovarale), ispričajmo se direktno toj osobi i idemo dalje. Također ako znamo ili saznamo da nas je neka žena ogovarala ili sabotirala pričajmo s njom direktno, jedan na jedan, riješimo to brzo. Ne dozvolimo da to stoji i da se usmrdi, savjetuje Chesler.

„Postupaj s ženama s poštovanjem“

Chesler smatra da čak i ako se ne slažemo s drugom ženom, to moramo činiti s poštovanjem. Žene bi trebale njegovati koncept „časne protivnice“. Ne smijemo automatski umanjivati žene koje smatramo  svojim protivnicama ili konkurencijom. Žene nisu dužne voljeti ili mrziti jedna drugu. Ne trebamo se čak ni sviđati jedna drugoj, već se trebamo ponašati civilizirano jedna prema drugoj. Autorica smatra da bi žene mogle naučiti kako zahvaliti drugim ženama na svakom malom činu ljubaznosti i/ili dobrote, a ne imati velika očekivanja od druge žene i ljutiti se kada to sve što očekujemo ne dobijemo.  

Na ovo sve bih još dodala, da kada osjetimo ljutnju, zavist, ljubomoru i/ili neku drugu negativnu emociju prema nekoj ženi, da se prvo zapitamo, a zatim pokušamo odgonetnutu zašto se tako osjećamo. Razlozi su obično jako banalni i lako rješivi. Kada otkrijemo razlog onda je dobro upitati se je li nam to važno (primjerice neka žena je dobila posao naših snova ili uspijeva u nečemu u čemu mi ne uspijevamo ili je smršavila 10-15 kg). Ako nije, pustimo i zaboravimo. Ali ako nam je važno onda bi bilo dobro poraditi na tome da pokušati dostići to što želimo. Naša ljubomora nema apsolutno nikakve veze sa tom ženom nego najčešće s nečim onim što je ona postigla, a mi nismo, a željeli smo.

Pišući ovaj članak shvatila sam da sam i ja u određenim situacijama koristila sve opisane obrasce ružnog ponašanja i zaista mi je žao zbog toga. Svjesna sam da sam time povrijedila neke žene.  Zbog svega ovoga smatram da je važno potaknuti dijalog, jer smo u toliko aspekata dobre, snažne, brižne i podražavajuće. Zaista bi bila šteta da dodatno ne poradimo na izgradnji boljih, iskrenijih i dugoročnijih međusobnih odnosa.


[1] Chesler, P. (2003) Women’s Inhumanity to Women. New York: A Plume Book

[2] Cowan, G. i sur. (1998) Women’s Hostility Toward Women, Psychology of Women Quarterly, 22(2):267 – 284

[3] Predgovor izdanju iz 2009. ne sadrži ove uputa, ali se one, malo drugačije formulirane nalaze u zadnjem poglavlju oba izdanja.

Ženska (ne)prijateljstva ili zašto Sweet Magnolias nisu baš tako slatke?

Sweet Magnolias je Netflixova serija koja se počela prikazivati u proljeće 2020. Radi o seriji, koja za sada ima 10 epizoda, a u srpnju 2020. je najavljeno da će se snimati i druga sezone. Radnja se odvija u gradiću koje se zove Serenity (hr. spokoj) negdje u Južnoj Karolini. Serenity je idiličan gradić u kojem se svi poznaju i u koji se vračaju čak i oni koji su iz njega otišli.

Glavni lik je Maddie Townsend (igra ju JoAnna Garcia Swisher) koju je muž prevario, napravio dijete ljubavnici te je otišao od nje i djece nakon cca 17 godina braka. Podršku joj u tom teškom periodu pružaju njezine dvije dugogodišnje najbolje prijateljice Dana Sue Sullivan (igra ju Brooke Elliott) i  Helen Decatur (igra ju Heather Headley). Tako njih tri odluče otvoriti spa, u kojem će Maddie raditi te na taj način početi svoj život iz početka. Premda se radnja serije u većem dijelu vrti oko Maddie i njezinog života nakon razvoda, njezinog odnosa sa djecom, bivšim mužem, potencijalnim budućim partnerom itd. Serija prati još nekoliko radnji koje su vezan uz život ostalih likova, kao što su Maddiene prijateljice, njezina djeca te njezin bivši muž.  

Generalno gledajući ovo je simpatična serija koja ne pretendira biti više od dobre zabave. Ciljana publika su definitivno žene i tu nastaju određeni problemi, ne toliko sa radnjom već sa porukama. Naime, vrijednosti koje serija naglašava su obitelj, zajednica, prijateljstvo. I dok je prijateljstvo između Maddie, Helen i Dana Sue neupitno te pomalo zrcali klišeiziranost ženskih prijateljstava kakvog je bilo moguće vidjeti i u Sexu i gradu, Sweet Magnolias provlači i priča o malo drugačijim ženskim odnosima. Odnosima koji mi se baš i ne uklapaju u vrijednosti koje bi serija željela propagirati. Radi se o rivalstvu, i netrpeljivosti između gradonačelnikove žene Mary Vaughn Lewis (igra ju Allison Gabriel) s jedne strane i Maddie, Helen i Dana Sue. Spomenuta netrpeljivost ja naročito naglašena u odnosu između Mary Vaughn i Maddie. Ono što dominira tim odnosom je opipljiva indirektna agresija koju Mary Vaughn odašilje prema Maddie. Gledajući interakciju između ova dva lika, koje su obje odrasle žene, nisam se mogla ne zapitati zbog čega se inzistira na podizanju dramskog efekta na način koji uvelike perpetuira onu veoma poznatu meni jako mrsku uzrečicu „žena je ženi vuk“? Ova indirektna agresija doživljava kulminaciju u 5. epizodi (Dance First, Think Later) u kojoj Mary Vaughn napravi događaj za prikupljanje sredstava za srednjoškolski tim u isto vrijeme kada Maddie, Helen i Dana Sue imaju otvorenje spa centra. Namjera Mary Vaughn je jasna, ona želi da otvorenje bude neuspješno i da što manje stanovnica Serenitya dođe na otvorenje. U ovoj situaciji Mary Vaughn niti jednom riječju ne vrijeđa Maddie. Međutim indirektna agresija koja je vidljiva tijekom cijele epizode iz položaja tijela i očituje se u polu stisnutim usnama i poprilično slatko-kiselom osmjehu vrišti iz Mary Vaughn.

Ono što Sweet Magnolias prikazuje je kompleksnost ženskih odnosa. Dakle odnos Maddie, Helen i Dana Sue je sve ono što bi (u idealnom svijetu) prijateljstvo trebalo podrazumijevati – brižnost, toplinu, empatiju, podržavanje. Toj paradigmi prijateljstva je suprotstavljena mračna strana odnosa među ženama koja se jasno očituje u indirektnoj agresiji koju Mary Vaughn vrši prema Maddie. O ženskim prijateljstvima i ženskom rivalstvu pisala je u svojoj knjizi „Women’s Inhumanity to Women“ Phyllis Chesler. Phyllis Chesler govori o te dvije suprotstavljene pozicije žensko ženskih odnosa, gdje s jedne strane mi tražimo nježnost, prihvaćanje i razumijevanje od strane naših prijateljica, dok s druge strane češće pribjegavamo indirektnoj agresiji kad se radi o našim neprijateljicama ili kada nas te prijateljice razočaraju jer nisu ispunile naša očekivanja, nisu se ponašale u skladu sa nepisanim ili neznanim pravilima grupe i slično. Chesler navodi da „ženska indirektna agresija može biti veoma bolna psihološki, društveno i ekonomski. Takva agresija je i verbalna i neverbalna te uključuje tračanje koji uništavaju ugled, izbjegavanje/isključivanje koje može dovesti do društvene „smrti“, a u nekim kulturama i do prave smrti.“[1] Ženska agresija prema ženama rijetko kada poprima fizički oblik budući da se takvo „obračunavanje“ ne smatra dostojnim žena, pa iz tog razloga žene pribjegavaju mnogo češće indirektnoj agresiji, za koju bih rekla da je podmukli i tihi ubojica o kojem se itekako ne govori. Kao što je već navedeno u slučaju odnosa May Vaghn i Meddie najčešći oblik pasivne agresije je podmetanje i neosnovano optuživanje. U ovom slučaju Mary Vaghn želi ostvariti nadmoć nad Meddie iz samo njoj znanog razloga. Da, ova pojavnost postoji i nju ne treba negirati, već analizirati i vidjeti razloge zašto je ona tu, te kako ju prevenirati. Sweet Magnolias ne čine ništa od toga, već koriste taj obrazac ponašanja kako bi stvorile dramsku napetost.

photo by DBS

Ovakvi veoma dihotomni odnosi među ženama gdje se s jedne strane prikazuje gotovo savršeno prijateljstvo, dok s druge prikazuje odnos pun indirektne agresije prema onima koje ti ne odgovaraju ne pomaže žensko ženskim odnosima već kodira odnose kao crno-bijele. Ili smo najbolje ili smo si neprijateljice, sredine nema. Još donekle takav pristup u korpusu popularne kulture za mlade mi je donekle prihvatljiv, premda se i tu događaju određeni pomaci na bolje. U produktima popularne kulture koji cilja na odrasle žene  taj odnos treba mijenjati. Treba ga mijenjati i micati jer u konačnici nije dobar jer popularna kultura kritički ne propituje i ne mijenja.

Ono što je dobro u odnosu između Maddie i Mary Vaughn je to odnos nije recipročan. Maddie ne podupire i ne potpiruje takvu ponašanje prema Mary Vaughn. Ipak u toj cijeloj priči Mary Vaughn je prikazana stereotipno kao ogorčena žena, nezadovoljna i neostvarena kućanice koja se bavi tračevima i sitnim podmetanjima svojim sumještankama koje zna još iz vrtićkih dana.

Sweer Magnolia ima svoje dobre momente. Serija uključuje žene različitih godina i fizičkog izgleda. Ono što je važno Amerikancima, uključuje različite rase. Žene su u većoj mjeri emancipirane, glasne. Većina njih nisu pasivne kućanice, već imaju uspješne karijere i život. Čak i ljubavnica koja na početku serije je stereotipno prikazana kao plava glupačica koja stalno radi krive korake, doživi određene transformacije u pozitivnom smjeru.  Serija se odmiče i od klasičnog prikaza žena savršenih tjelesnih proporcija.

Smatram da je zaista važno progovarati o indirektnoj agresiji u ženskim odnosima. Jer čak i ako jesmo indirektno agresivne i ako smo se tako i ponašale, svjesno ili nesvjesno prema drugoj ženi, te obrasce ponašanja je potrebno mijenjati. Međutim, ovom odnosu nije mjesto u seriji, koja u osnovi, kao što sam već rekla, ne pretendira biti više od dobre zabave. Prikazi odnosa među ženama, koji su ili, ili i koji se prikazuju kroz lagane i lepršave serije nikako ne doprinose nužnoj promjeni i ne otvaraju raspravu. One naprotiv perpetuiraju ustaljene stereotipe između ostalog i onaj da je kompetitivnost i netrpeljivost urođena ženama. Zato Sweet Magnolias nisu baš tako slatke.


[1] Chesler, P. (2003) Women’s Inhumanity to Women. New York: A Plume Book, str. 37.

8. Mart 2020.

t-chick-mcclure-GU4uIz1jnOw-unsplash
Photo by T. Chick McClure on Unsplash

Danas ćemo ga slaviti privatno ili ćemo izaći na ulice i glasno protestirati. Danas ćemo ga obilježiti, ali hoćemo li nakon toga zaboraviti sve ono što smo tražile i pisale po zidovima naših društvenih mreža?

8. Mart je samo jedan dan u godini, ali nasilje protiv žena se dogadja 365 dana. Danas će mnogima biti puna usta ravnopravnosti, suzbijanja, participacije, važnosti sudjelovanja, itd. itd. A što je sa preostalih 365 ili 364 dana i godinu? Jer mi žene i ostale dane zaslužujemo da ravnopravno sudjelujemo u društvu, da budemo prihvaćene, da budemo sigurne. Mi moramo biti zaštićene od nasilja, te se moramo osjećati sigurno da možemo hodati bez straha kako i po parkovima noću tako i po hodnicima i uredima tvrtki po danu.

Danas je 8. Mart i danas će mnogima biti puna usta ravnopravnosti, suzbijanja, participacije, važnosti sudjelovanja, itd. itd. A što je sa preostalih 365 ili 364 dana i godinu?   Ravnopravnost je kada nasilje prestane i kada se prestane pisati o nama kao nekim jednorozima oko ovog datuma.

Drage moje, sretan nam 8. Mart. Budimo jake, budimo odlučne, budimo ono što želimo biti. A najviše od svega nam želim da budemo sretne, zadovoljne i da volimo same sebe, jer samo takve možemo istinski mijenjati svijet.

Suzbijanje nasilja protiv žena prvi korak ka ravnopravnosti

oliver-cole-kyfbj21HwfA-unsplash
Photo by Oliver Cole on Unsplash

U 2020. obilježit će se godišnjice brojnih rezolucija i deklaracija vezanih uz žene i ravnopravnost spolova koje je UN donio u posljednjih nekoliko desetljeća. Tako se obilježava 25 godina donošenje Pekinške deklaracije i platforme za djelovanje; 20. obljetnica Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN-a o ženama, miru i sigurnosti; 10 godina osnivanja UNWOMEN. Ujedno počinje i posljednje desetljeće Agende 2030 tj. desetljeće u kojem bi se trebali ostvariti ciljevi globalnog razvoja.

Jedna od tih ciljeva je i onaj br. 5 – rodna ravnopravnost.  I zaista kada malo bolje se osvrnem oko sebe, jako puno se priča, piše i govori o rodnoj ravnopravnosti, o potrebi za njezinim ostvarenjem u privatnom i u poslovnom okruženju.  Kao netko tko je u problematici dugi niz godina, moram reći da smo mi jako daleko od ravnopravnosti. Da, bliže smo nego su bile naše bake, ali još uvijek jako daleko.  Danas sam u jednom članku pročitala jako zanimljivu tezu, autorica navodi kako bi se današnji feministički pokret trebao vratiti unazad i ako ikada dođe do petog vala feminizma da bi taj val treba preuzeti zahtjeve koje je postavio Women’s Liberation Movement prije 50 godina. Radi se o sljedećim zahtjevima:

  1. Jednaka plaća
  2. Jednake mogućnosti obrazovanja i zaposlenja
  3. Besplatna kontracepcija i pobačaj na zahtjev
  4. Besplatna 24-satna briga za djecu
  5. Pravna i financijska neovisnost za sve žene
  6. Pravo na samoodređenu seksualnost
  7. Sloboda od zastrašivanja i nasilja

Pogledamo li te zahtjeve koji su postavljeni prije 50 godina, pa čak i ako maknemo u stranu one oko kojih se lome koplja (br, 3 i 6), vidimo da zaista nismo puno napredovali u ostvarivanju ravnopravnosti.

Kada bih ipak trebala izdvojiti najvažniji zahtjev, onaj na kojem leže svi temelji ravnopravnosti i bez kojeg nam nema naprijed to bi bio zahtjev broj 7. Međutim kada se otvori tema nasilja protiv žena svi malo ustuknu. U posljednjih godinu i pol, koliko otvaram, problematiku spolnog uznemiravanja na radnom mjestu susrećem se sa pozitivnim prihvaćanjem teme, ali tu sve onda stane, osobe ne znaju što bi dalje. Znaju da je to važno, ali kako i što s njom im postaje jako problematično. Upravo mi se to zadnji puta dogodilo prije nekoliko tjedana kada sam pitchala projekt o preventivnim programima protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Osobe koje su bile tamo su mi rekle upravo to; kako je to jako važna tema, međutim da nisu sigurni kako to progurati u tvrtke.

Priznajem, nasilje je neugodna tema, a nasilje protiv žena pogotovo. Ono je puno srama i prebacivanja krivnje na žrtvu, nevjerice i nemogućnosti prihvaćanja da je žena „dopustila“ da joj se to dogodi. Naše ponašanje prema nasilju protiv žena je pomalo voajerski, čitamo o njemu, gledamo ga kroz pop kulturu, deklarativno osuđujemo, ali kada se dogodi kraj nas i oko nas, ili nekoj našoj bližnjoj onda se ukopamo kao životinja pred farovima automobila. Ili još gore, kako je to rekao psihijatar Bagarić u jednom TV prilogu, da mi govorimo stop nasilju, ali onda se divimo nasilniku. Naravno ne svi; ali kada glumice napuste dodjelu nagrada zato jer je Polanski, koji je sam rekao da je imao seks s maloljetnicom tj. da ja počinio prema američkom zakonu tzv. Statutory rape, dobio nagradu za film, onda su one bijesne. Pa cijeli slučaj Weinstein je vrlo sličan. Nije bilo suradnika koji nije znao ili naslućivao da Weinstein zlostavlja i siluje žene. Zapravo imamo slučajeve i u našoj blizini, gdje nepravomoćno za obiteljsko nasilje osuđeni župan Tomašević se vraća na radno mjesto uz podržavanje.

Smatram da kao pojedinke i pojedinci nakon što objesimo taj poster stop nasilju zaista moramo i početi i živjeti ti sintagmu.  Prije neki dan je moja prijateljica novinarka na svoj zid stavila da ne podržava Juliana Assangea (premda ga brojni njezini kolege podržavaju), jer su ga žene uz čvrste dokaze optužile za silovanje. Po meni je to taj korak u kojem s riječi prelazimo na djela. Jednako kao istup francuskih glumica. Jednako kao i svjedočenje brojnih žena protiv Winsteina, izvan i u sudnici. Jednako kao i istup osječke dogradonačelnice

Nasilje nad ženama se događa u intimnim prostorima, ali ona je itekako javna stvar. Javna je zato jer posljedice tog nasilja su dugoročne kako i za žrtvu tako i za društvo. Samo što se to ne želi niti shvatiti ni prihvatiti, a žrtve šute. Šute jer su reviktimizirane, jer se boje odmazde, jer se boje osuđivanja. Nasilje protiv žena je uvijek stvar odnosa moći, gdje se žrtva kroz čin nasilja stavlja u ranjiv položaj, utire joj se strah i uspostavlja kontrola nad njom. Dakle nasilje ženu koja ga doživljava paralizira i čini nemoćnom. Kad je žena u takvom položaju ona je sve osim snažna, ona ne može funkcionirati, osjećati se slobodno, ostvariti svoj potencijal. Ona ne može, naprosto, puno toga.

Upravo zbog svega ovoga je važno suzbijanje nasilja protiv ženama staviti na prvo i rješavati ga, suzbijati ga, educirati se, sprečavati ga.  Jer dok god se žene boje za vlastite živote i sigurnost ne možemo ostvariti ravnopravnost. Tek kad budemo slobodne od zastrašivanja i nasilja možemo u potpunosti biti spremne ostvariti i ostalih 6 navedenih zahtjeva.

SEKSUALNO UZNEMIRAVANJE NA RADNOM MJESTU i nekoliko jednostavnih koraka za njegovo suzbijanje

 

dark-darkness-loneliness-1446948
Photo by Engin Akyurt from Pexels

 

Pokret #MeToo pokrenuo je široku raspravu o raširenosti svih oblika seksualnog nasilja (od uznemiravanja do silovanja) s kojima se brojne žene svakodnevno susreću. #MeToo je dodatno potvrdio ono što su davno prije pokazala sva istraživanja o seksualnom nasilju, a to je da je ono prisutno svugdje na svijetu, da ne poznaje ni rasu, ni religiju, ni boju kože. Još jednom je razotkrio da se ono događa svugdje od slamova u Indiji i Africi do Upper West Side na Manhattanu te da se događa ženama svih društvenih statusa. Međutim, prvenstveno #MeToo pokret je skrenuo pozornost na seksualno nasilje na radnom mjestu. Naravno nije to ništa novo, seksualno nasilje na radnom mjestu se događalo mnogo prije #MeToo pokreta. Jedino što sada, napokon, kada su žene iz filmske i industrije zabave javno progovorile o tome je izašlo na vidjelo ogromnom žestinom i napunilo brojne novinske stupce. Neke firme su, ponukane time, odlučile revidirati svoje politike vezane uz seksualno nasilje, neke opet nisu. To nisu napravile one koje nisu svjesne štetnosti ne donošenja takvih politika. Pa se tako Googla susreo s posljedicama svojih loših odluka vezanih uz seksualno zlostavljanje u studenom 2018. Tada su njegovi zaposlenici kolektivno izašli sa svojih radnih mjesta protestirajući zbog seksualnog uznemiravanja koje se događalo u tvrtki. Nakon toga je CEO Googla Sundar Pichai rekao kako će poboljšati politike firme protiv seksualnog uznemiravanja. Je li to dosita i napravljeno je za vidjeti.

Osobe koje su doživjele seksualno nasilje nerado ga prijavljuju. Neke od razloga možete pronaći ovdje. Kada u tu jednadžbu se uključe strah od gubitka radnog mjesta i egzistencije, nepostojeći mehanizmi i politike u tvrtkama te zakoni (govorim o RH) prema kojima bi žrtva sama trebala pokrenuti postupak protiv zlostavljača onda je jasno da seksualno uznemiravanje na radnom mjestu prijavljuju samo one hrabre[1]. Tako izvješće Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2017. godine otkriva da žene kada i prijavljuju slučajeve seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu čine to anonimno li to umjesto njih napravi netko od njihovih bližnjih. Tako se u izvješću Pravobraniteljice navodi kako je uočen porast takvih anonimnih prijava. Na osnovu toga je izveden i sljedeći „mehanizmi sankcioniranja ovog protupravnog ponašanja u praksi ne funkcioniraju, što povratno djeluje demotivirajuće na žrtve koje se teško odlučuju na prijavu, a kad se ipak odluče, onda u sve većem broju slučajeva traže i zaštitu svog identiteta, odnosno anonimnost kod postupanja“[2].  Zaključak je na mjestu.

Seksualno zlostavljanje na radnom mjestu, kao i svi drugi oblici seksualnog nasilja neće nestati ako ih ignoriramo. Oni i dalje postoje te će postojati, dokle god tvrtke ne odluče nešto poduzeti i prestati gurati to pod tepih. Ignoriranje problema samo čini dodatnu štetu i ženama koje su zlostavljane, ali i tvrtkama koje svojim prešutnim prelaženjem preko toga ne čine ništa. Ne štiteći žrtvu tvrtke same sebi nanose najviše štete jer gube radnu snagu. Kako? Tako što žene koje dožive seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, ako nisu u mogućnosti dati otkaz, kao što to često rade mlade žene koje su tek ušle na tržište rada, odu na bolovanje. Također istraživanja su pokazala da kod žena koje su doživjele i doživljavaju seksualno zlostavljanje na radnom mjestu produktivnost pada. U konačnici i sama tvrtka dođe na loš glas. U svakom  slučaju osim žrtava i tvrtke su na gubitku, premda sam sigurna da mnogi poslodavci i manageri ne misle tako. Ako ćemo govoriti poslovnim jezikom, omjer troškova i dobiti u konstelaciji „ignorirat ćemo problem“ je mnogo veći nego ako tvrtka odluči provesti preventivne mjere kojima će zaštiti dostojanstvo radnika, a i svoj image i/ili brand.

Koraci koji mogu dovesti do značajnog smanjenja, pa čak i potpunog nestanka seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, do bolje atmosfere, a u konačnici i do sretnijih i produktivnih radnika su zapravo veoma jednostavni. Evo nekih od tih koraka:

Uspostaviti čvrste i jasne politike protiv seksualnog uznemiravanja

U politikama treba biti jasno definirano što je to seksualno uznemiravanje. Politike trebaju biti dostupne svim zaposlenicima. Jasnim politikama tvrtke štite i sebe i zaposlenike i od lažnih prijava.

Uspostaviti protokol o postupanju protiv seksualnog uznemiravanja

Protokolom se mogu propisati koraci koje zaposlenici mogu poduzeti u slučaju seksualnog uznemiravanja kao i koraci koje osoba/odjel koja/i zaprima prijave treba poduzeti u slučaju prijave.

Osnažiti i educirati zaposlenike

Ne radi se tu o jednoj edukaciji tijekom njihovog radnog vijeka u tvrtki ili nekom jednosatnoj on-line edukaciji koja se sluša s pola uha. Ovdje govorim o periodičkim edukacijama svih zaposlenika od vozača/ice i dostavljača/ice do generalnog/e direktora/ice.

Najvažnije od svega je stvoriti atmosferu povjerenja. Atmosferu gdje se osoba osjeća dobro i sigurno, gdje može reći svoje mišljenje i gdje ju se sluša. Osobe u firmi na kojima leži odgovornost za stvaranje takve atmosfere su prvenstveno voditelji na svim razinama. Ne djelovanje po pitanju seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu može za sobom povući ozbiljne posljedice, ali promišljenim preventivnim akcijama mnogi problemi se možda nikada neće ni pojaviti.

____________________________________

[1] Kako su u većini slučajeva žene žrtve seksualnog uznemiravanja na random mjestu ovaj članak je pisan iz te pozicije. S druge strane smatram da politike tvrtki protiv seksualnog zlostavljanja trebaju biti sveobuhvatne i rodno neutrane kako ne bi bile diskriminirajuće.
[2] Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Izvješće o radu za 2017., Zagreb, ožujak 2018. godine. Str. 54.

A sada malo o trgovanju ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja!

 

– Ovaj tekst je napisan 2006. godine i fokusirao se na trgovanje ženama iz Istočne Europe. Danas, 12 godina kasnije nakon njegovog nastavka trgovanje ženama i dalje ostaje kompleksan globalni problemi čije se rješenje još uvijek ne nazire.-

Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja (trgovanje ženama) nije novi fenomen koji se javio krajem 20. stoljeća tranzicijskim procesima u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi. Svijet se trgovanjem ženama susreo još krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U to vrijeme ovaj fenomen je bio poznat kao «trgovina bijelim robljem». Radilo se o trgovanju mladim ženama za rad u uvjetima sličnim ropstvu u bordelima Zapadnih kolonija i velikim gradovima. Kao prvi međunarodni pokušaj suzbijanja trgovanja 1949. godine nastaje Konvencija Ujedinjenih naroda o suzbijanju trgovanja ljudima i iskorištavanja prostitucije drugih.

convention

Od donošenja Konvencije do danas, prema kanadskom novinaru Viktoru Malareku (1), svijet se susreo s još četiri vala trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Prvi val se događao 70ih godina 20. stoljeća, a obuhvatio je žene iz Jugoistočne Azije, drugi val je došao u osamdesetima, a činile su ga žene iz Afrike, da bi ubrzo uslijedio i treći koji je obuhvatio žene Latinske Amerike. Početkom 1990-ih raspadom komunističkog sustava i nezaustavljivom tranzicijom u zemljama Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe javlja se i četvrti val. Brzina i razmjer ovog vala je bila zapanjujuća jer desetak godina prije (u 1980-ima) žene iz zemalja navedenih područja nisu bile ni na obzoru, da bi odjednom činile 25 posto tog posla. Posljednjim valom zaokružena je cjelina koja fenomen trgovanja čini globalnim fenomenom od kojeg niti jedna država na ovom svijetu nije više imuna.

Danas je trgovanje ženama jedna od najunosnijih grana organiziranog kriminala. Ona donosi ogromnu dobit, a ujedno je i “posao” niskog rizika. “Roba” u tom lancu je veoma lako zamjenjiva i do krajnjih granica iskoristiva.

 Korijeni problema

Problem trgovanja ženama je veoma kompleksan.  Njegovoj kompleksnost doprinose brojni faktori koji su vezani uz globalne promjene u svijetu u posljednjih tridesetak godina, ali i stalna ljudska potreba za boljim životom. Kada promatramo navedeni četvrti val trgovanja ženama mogu se utvrditi dva glavna i međusobno povezana uzročnika trgovanja ženama su društveno/ ekonomsko/ politička situacija u zemljama Središnje, Istočne i Jugoistočne Europe, te muška potražnja za ženama u prostituciji.

Zemlje Središnje, Istočne i Jugoistočne Europe su se raspadom komunističkog sustava i prodiranjem tržišne ekonomije našle u limbu tranzicije koja je sa sobom donijela brojne, kako  ekonomske tako i duboke tektonske društvene promjene. Žene su ponovo postale marginalizirane u političkoj i društvenoj sferi. Njih je ova tranzicija najviše pogodila. Tranzicija je sa sobom donijela brojne reforme i kolaps primjerice zdravstvenog i socijalnog sustava. Uz to ekonomska tranzicija je sa sobom donijela privatizaciju društvenih dobara, koja je sama po sebi imala jaku mušku crtu. Jedna od najočitiji posljedica privatizacije je bio gubitak brojnih radnih mjesta u do jučer društvenim poduzećima. Upravo su žene u ovim zemljama prve izgubile radna mjesta, a veoma su ih teško i dobivale s obzirom na općenitu visoku nezaposlenost, gdje se pri ponovnom zapošljavanju davala prednost muškarcima.(2) Ako i zaposlene, žene su se većinom zapošljavale na slabo plaćenim mjestima u neformalnoj sektoru na određeno i/ili skraćeno radno vrijeme. Nisu dobivale adekvatnu naknadu za svoj rad, a njihova radnička prava nisu postojala. Ono što je još bilo zamijećeno je i veliki porast rodne diskriminacije i seksualnog zlostavljana na radnim mjestima. Sve ovo je dodatno doprinijelo feminizaciji siromaštva, kao što je i feminizacija siromaštva pridonijela tome da žene postaju ranjiva skupina pogodna da postane žrtva trgovanja.

Loše socio-ekonomske prilike i neravnopravni položaj žena u tranzicijskim zemljama,  nemogućnost pronalaska adekvatnog zaposlenja, slika bogatog Zapada prepunog mogućnosti  sve je to uzrokovalo migracije. Međutim migracije su uvelike bile ograničene imigracijskim regulacijama razvijenih zemalja. U tom rascjepu organizirani kriminal je našao dobro tržište za zaradu prorašću krijumčarenja i trgovanja ljudima.(3)

Trgovanje ženama u sebi sabire brojna probleme, ali i  moralna pitanja. Kao što je već rečeno u osnovi su tu problemi koji se tiču same žrtve i njezinog socio-ekonomskog položaja prije nego što je postala žrtva, zatim socio-ekonomskih prilika u matičnoj državi, zatim imigracijskih politika i odnosa potražnje za jeftinom radnom snagom u ekonomski razvijenim zemljama. Ali ipak na kraju trgovanje ženama je ljudsko pravni problem.

Lanac trgovanja ženama

bokeh-chain-pexel
Izvor: Pexel

Trgovanje ženama počinje s željom žena da potraže bolje prilike u razvijenim zemljama koje bi im omogućile bolji život i/ili bijeg od loše obiteljske situacije(4) i socio-ekonomskih prilika u njihovim zemljama. Žene su svjesne opasnosti u koje se upuštaju, ali objektivne potrebe izazvane nekim od navedenih faktora, zajedno s privlačnošću visoke plaće koja se nudi u inozemstvu otvara, na prvi pogled, nove perspektive u životu te su kao takve jaki faktori za odlazak. S druge je strane, kao što je već rečeno, velika potražnja za novim ženama u ubrzano rastućoj i nezasitnoj industriji seksa. Muškarci koji odlaze u bordele, striptiz klubove, oni koji koriste usluge uličnih prostitutki, te odlaze u turistička odredišta koje su na kartama ocrtane kao odredišta seks turizma traže i žele neograničen pristup ponude žena i djevojaka iz različitih zemalja. Upravo ta konstantna potražnja za «novom i svježom robom» je to što diktira međunarodno trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Klijentima je svejedno je li žena „dobrovoljno“(5) u prostituciji ili je žrtva trgovanja te kao takva prisiljena na nju, jer oni u njoj ne vide osobu već robu za zadovoljavanje svojim potreba.

Vrbovanje je prva karika u lancu trgovanja. Pokazalo se da postoje nekoliko načina vrbovanja. Ako je žrtva vrbovana od strane individualne osobe to je uvijek osoba od određenog povjerenja poznanik/ca, prijatelji/ca, partner. Primijećeno je da i same žrtve trgovanja, kako bi se izvukle iz pakla prostitucije pristaju da preuzmu ulogu vrbovateljica. U tom slučaju one se vraćaju kao bogate i uspješne žene te nude dobro plaćene poslove djevojkama koje na kraju završavaju u lancu trgovanja. Drugi način vrbovanja žena je putem raznih agencija, za zapošljavanje i/ili sklapanje brakova, kao i putem oglasa za posao koji se mogu naći u dnevnom tisku. Najdrastičniji oblik ulaska u lanac trgovanja ženama je otmica, premda se one rijetko događaju. Jedno Nizozemsko istraživanje je pokazalo da postoje dvije vrste otmica.(6) U prvu spada otimanje atraktivnih djevojaka koje nemaju nikakve razloge da traže bolji život izvan svoje zemlje. Njima se prilazi u klubovima ili barovima na ulici ili nekom drugom javnom mjestu; profesionalni vrbovatelj ih drogira ili zavede, prebaci ih preko granice gdje ih se zatoči i prisiljava na prostituciju. U drugu spadaju prostitutke bez obitelji koje također nemaju namjeru emigrirati, ali ih proda njihov svodnik i taklo bivaju prisiljene raditi na međunarodnoj seks industriji kao žrtve trgovanja.

Osobe koje vrbuju se uvijek  služe prijevarom. Jedan od načina prevare je vezan uz vrstu posla koju će žena obavljati i takve su prevare najčešće. Ženama se, obično nudi dobro plaćen posao u neformalnom sektoru, ali kada dođu na mjesto odredišta shvate da se obećanim poslom neće baviti. Druga vrsta prevare se odnosi na uvjete obavljanja posla i ovdje je riječ o ženama koje su spremne raditi u seks industriji, ali na mjestu odredišta doznaju da uvjeti rada nisu ni blizu onima na koje su one pristale.

Nakon vrbovanja, slijedi drugi korak u lancu trgovanja, a to je transport. Premda se do sada, kada se govorilo o trgovanju ženama govorilo o trgovanju van granica zemlje porijekla u posljednje vrijeme raste broj slučajeva unutrašnjeg trgovanja što znači da žrtve ne prelaze granice zemlje porijekla već zemlja porijekla ujedinio je i zemlja odredišta. U slučajevima  trgovanja ženama s Istoka na Zapad prelazak granice može biti legalan i ilegalan, te može uključivati i  krivotvorenje dokumenata, radnih dozvola i viza.

Kako je u većini slučajeva riječ o ženama koje su žrtve prevare, trgovci im prije no što uopće počnu raditi slamaju otpor. Slamanje otpora u osnovi uključuje premlaćivanje, silovanje, grupno silovanje, te psihičke prijetnje do te mjere da žrtva nakon nekog vremena pristane na sve, samo da bi mučenje prestalo. Osim slamanja otpora, koriste se i  brojni drugi načini porobljavanja i držanja žena u podređenom položaju, a to su; oduzimanje dokumenata, ograničavanje i nadziranje kretanja, stvaranje ovisnosti o drogi i alkoholu, koju nerijetko služi žrtvi kao mehanizam preživljavanja  konstantng zlostavljanja i silovanja.

Kada se govori o trgovanju ženama još je jedna komponenta veoma bitna, a to je dužničko ropstvo. Budući da žene koje odluče potražiti posao van svoje zemlje nemaju sredstava za put, vrbovatelji i/ili agencije za zapošljavanje im obećaju da će oni to srediti, jednako kao i dokumente te radne dozvole. Na odredištu, često prilikom samog suočavanja sa stvarnom istinom posla kojeg će obavljati im biva rečeno da će biti slobodne onoga trena kada vrate sve ono što je trgovac na njih potrošio. Međutim svakim danom taj dug raste i rijetko koja žrtva trgovanja uspije vratiti taj dug.

daniel-tafjord-271006-unsplash
Photo by Daniel Tafjord on Unsplash

Ipak dio žena se uspije spasiti uz lanca trgovanja. U najvećem broju slučajeva žene su spašene operativnim radom policije, tj. racijama u noćnim klubovima i barovima. Jednom dijelu žena u bijegu su pomogli klijenti, dok dio uspije sam pobjeći. Međutim tu njihovim problemima nije kraj. Zbog toga što nemaju dokumente, žrtve trgovanja se nerijetko tretira kao ilegalne migrantice te ih se deportira iz zemlje odredišta. Tako je u Nizozemskoj 2002. godine uhićeno i deportirano skoro stotinu ilegalnih prostitutki, većinom s Balkana i Istočene Europe, etiketirajući ih kao ilegalne migrantice, bez da se itko od policije zapitao je li koja od njih žrtva trgovanja ljudima.(8)  Često zbog toga što su se bavile prostitucijom protiv njih se podižu kaznene prijave pa umjesto da budu tretirane kao žrtve one bivaju kažnjavane. Ako su i identificirane kao žrtve trgovanja ljudima politika određenih zapadno Europskih zemalja im uvjetuje dobivanje privremene dozvole boravka ili azila otkrivanjem počinitelja i/ili svjedočenjem na sudu. Kada se vrate u zemlju porijekla ili u svoju zajednicu žene ne nalaze na prihvaćanje i pomoć od strane iste te bivaju stigmatizirane. Na sreću u zemljama Srednje i Istočne Europe, koje su ujedinio i zemlje porijekla trgovanja ženama ovaj problem je prepoznat te su ustanovljeni programi pomoći, zaštite i reintegracije žrtva trgovanja.

Trgovanje ženama ima dalekosežne psihičke i fizičke posljedice za žrtvu. Tijekom iskorištavanja žene su prisiljene na neželjene seksualne odnose, silovane su pojedinačno ili grupno. Većina žena nije u mogućnosti uvjetovati siguran seks što za posljedicu ima zaraze spolno prenosivim bolestima i neželjene trudnoće, nakon kojih su žene prisiljene na prisilne pobačaje, koji opet često ostavljaju posljedicu na njihovo reproduktivno zdravlje. Još neke od fizičkih posljedica mogu biti akutne i kronične fizičke ozljede i invaliditet, fizičko propadanje koje može dovesti do invaliditeta i smrti. Zlostavljanje i seksualno iskorištavanje ostavlja dugotrajne posljedice i na mentalno zdravlje žena. Veliki broj žena boluje od kronične tjeskobe, gubitka pamćenja, disocijacije ličnosti, depresija, psihosomatskih bolest, ovisnosti, agresivnosti, gubitka povjerenja u druge, srama, osjećaja krivnje i drugih psihičkih poremećaja. Zbog traume kod dijela žena  je zamijećen i posttraumatski stresni sindrom.

hailey-kean-111977-unsplash
Photo by Hailey Kean on Unsplash

Zaključak

Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja je u posljednjih tridesetak  godina zaprimio neslućene razmjere. Procjenjuje se da između 5.000 do 150.000 žena postanu žrtve trgovanja svake godine u Zapadnoj Europi, a procjenjuje se da između 10.000 do 200.000 žrtava godišnje prođe preko Balkanskih zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Grčka, Makedonija, Rumunjska, Srbija i Crna Gora, Turska)(9). Korijeni problema trgovanja ženama su mnogostruki i složeni, a usko su povezani uz probleme organiziranog kriminala, migracija, globalizacija, tranzicije, neravnopravnosti spolova, feminizacije siromaštva kao i osnovne ljudske čežnje za boljim životom. Međunarodna zajednica, državne institucije i nevladine organizacije su prepoznale problem i rade na njegovom rješavanju, premda se rješavanje većinom svodi na gašenje požara. Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja je ljudsko pravni problem i kao takvom mu se treba pristupiti, ako se barem malo želimo približiti rješenju ovog problema.

 

Literatura i napomene:

(1) Maralek, Viktor 2006. Nataše, Nova globalna seksualna trgovina. Zagreb: Prometej.

(2) Tako je 1993. godine bivši Ruski ministar rada Gennady Melikyan izjavio kako će nezaposlenost žena biti zanemarena sve dok ne dođe dan kada će svi Ruski muškarci biti zaposleni. Caldwell, G., Galster, S., Steinzor, N., 1997. «Crime & Servitude: An Exposé of the Traffic in Women for Prostitution from the Newly Independent States» presented at an international conference on “The Trafficking of NIS Women Abroad,”

(3) Osnovna razlika između trgovanja i krijumčarenja je ta što kod krijumčarenja kada krijumčarena osoba pređe granicu njena veza s krijumčarom prestaje.

(4) Istraživanja i studije slučaja su pokazale da mnoge žene i djeca koje su iskorištavane u seks industriji su lošeg ekonomskog statusa te da su bile žrtve seksualnog i drugih oblika nasilja u obitelji, vidi Farley, M. i Barkan, H. 1998. «Prostitution, Violence against Women and Postr-Traumatic Stress Disorder.», Women and Health, 23, 37.

(5) Autorica članka smatra da je veoma mali, čak zanemariv broj ženama u prostituciji dobrovoljno, tj. da je ženama za koje se smatra da su dobrovoljno u prostituciji ta odluka jedna od mnogih mogućnosti između kojih su mogle birati, već da su i one na neki način bilo zbog obiteljske, bilo zbog ekonomske situacije jesu prisiljene se baviti prostitucijom.

(6) Vocks,J.,i Nijboer,J. 2000. «The Promise Land: A Study of Trafficking in Women from Central and Eastern Europe in the Netherlands», istraživanje je citirano u Monzini, P. 2005. Sex, Traffic; Prostitution, Crime and Exploitation, London: ZED Books.

(8) Research based on case studies of victims of trafficking in human beings in 3 EU Mamber states. str 256.

(9) Ovu procjenu je napravio Europski Institut za kontrolu i prevenciju kriminala (HEUNI). Web stranica http://www.heuni.fi/material/attachments/heuni/papers/6KsX2Mctz/heuni18painosta.pdf (pogledana 21.lipnja 2018.)

Hajdemo razgovarati o seksu? Ne, hajdemo razgovarati o seksualnom nasilju i zašto žene ne prijavljuju.

katherine-hanlon-594109-unsplash
Photo by Katherine Hanlon on Unsplash

Moj prvi pravi posao bio je u nevladinoj organizaciji koja se bavila suzbijanjem seksualnog nasilja. Radili smo mi svašta, od prevencije do direktne pomoći. Radeći tamo punih pet godina naučila sam jednu stvar, a to je da, u ovom slučaju, žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje su ga i doživjele. Da, postoji zanemarivo mali broj onih koji kažu da jesu, a nisu. Za te žene bolje da su šutjele jer nisu ni svjesne koliku štetu su napravile svojim lažnim iskazom. Ali da se vratim na one koje jesu doživjele seksualno nasilje. Da bi žena nekome rekla da je doživjela seksualno nasilje i/ili uznemiravanje (u kojem god obliku to bilo, od nepoželjnog komentara, sexting sms poruke, pa preko verbalnog seksualnog zlostavljanja, ucjena, prijetnji, do neželjenih dodira, do pokušaja silovanja i silovanja) potrebno je jako puno hrabrosti. Smatram da je upravo slučaj Weinstein  to jasno pokazuje. Žene iz svijeta showbusinessa, neke od njih planetarno popularne, neke od njih dobitnice Oskara, neke od njih podebljeg bankovnog računa koje si mogu platiti najbolje odvjetnike i terapeute, su godinama šutjele. Šutjele su i nisu imale hrabrosti reći da su i one njegove žrtve. Kada bi neka i progovorila onda se imena nisu spominjala, a vijest bi završila na stranicama žute kronike, te kao takva bi bila brzo  zaboravljena. Ako žene kojima se na neki način divimo, žene za koje nam se čini da imaju sve, nisu prijavile seksualno zlostavljanje, nisu tužile svog napadača, nisu javno tražile pravdu je li logično za očekivati da će to napraviti žene koje nemaju toliko resursa?  Na žalost još uvijek mali broj žena prijavljuje seksualno nasilje.

gemma-evans-131781-unsplash
Photo by Gemma Evans on Unsplash

U prilog tome govore i statistike. Tamne brojke seksualnog nasilja su zastrašujuće. Tako prema podacima nevladine organizacije Ženska soba  koja je 2005. godine provela istraživanje o stanju seksualnih prava u Republici Hrvatskoj je pokazalo kako 17% žena je doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje, a od toga ih je samo 5% prijavilo nadležnim tijelima. Na svjetskoj razini, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) između 10-27% žena doživi seksualno nasilje, a U.S. Bureau of Justice Statistics je izračunao da tek 15 do 36 % osoba koje su doživjele seksualno nasilje prijave ga. A što je sa slučajevima koji budu prijavljeni? Prema podacima američke nacionalne mreže za žrtve silovanja, zlostavljanja i incesta – RAINN od 1000 silovanja, tek 310 bivaju prijavljena policiji. Od tih 310 samo 57 završe uhićenjem počinitelja. Tek 7 od 1000 silovatelja su na kraju i osuđeni. Ovo je definitivno obeshrabrujuće za žene.

Koji su sve razlozi zbog kojih žene ne prijavljuju seksualno nasilje?

  • Odnos žrtve i počinitelja – čak u 25 % slučajeva seksualnog nasilja počinitelj je u partnersko /supružničkom odnosu sa ženom i u takvim slučajevima žene najrjeđe prijavljuju zločin.
  • Sram – seksualno nasilje je napad na našu privatnost, na naš tjelesni integritet, količina srama i povrijeđenosti je ogromna što nerijetko dovodi do toga da žrtva samu sebe krivi.
  • Negiranje i umanjivanje – krivnja i sram nerijetko dovode do toga da žene počnu negirati i umanjivati to što im se dogodilo, te onda niti ne žele prijaviti seksualno nasilje
  • Strah – strah od odmazde, strah da joj nitko neće vjerovati, strah od osude, strah od cijelog procesa, brojni su strahovi koji se ispriječe na putu i zbog kojih žena ne prijavi ili ako prijavi odustane tijekom procesa.

Naravno postoje i brojni drugi razlozi, a vjerujem da u prilog neprijavljivanju ide i to što je seksualno nasilje jedno od kaznenih dijela, gdje žrtva osim što mora dokazivati da se zločin zaista i dogodio, prolazi kroz brojna neželjena pitanja koje se često ne tiču samog zločina već služe tome da je se diskreditira na svaki mogući način.

„A zašto ste ga pustili u stan?“,

„A kako ste bili obučeni?“

„A koliko ste seksualnih partnera imali do sada?“

„A zašto ste išli sami kući?“ itd. itd.

gabriel-matula-300398-unsplash
Photo by Gabriel Matula on Unsplash

Nakon što je javno optužila Weinsteina Rose McGowan je uhićena zbog posjedovanja droge. Ona tvrdi da ju se na taj način pokušalo diskreditirati, što je vrlo vjerojatno i moguće. Jednako tako su i jedne novine nakon što je Pauley Perrett (Abby iz serije NCSI) objavila da je bila zlostavljana na setu, objavile kako je uhodila muža. Poveznica između uhođenja i zlostavljanja je nejasna, ali je služila kako bi ju se diskreditiralo. Jer eto luda baba uhodi bivšeg muža, pa joj nikako ne možemo i ne smijemo vjerovati da je bila zlostavljana, a ako i je bila zlostavljana tako joj i treba jer je ona uhodila jadnog čovjeka. (Ovo zadnja rečenica je ironična, kao što sam rekla, ja vjerujem žrtvama i imam 0% tolerancije na seksualno zlostavljanje)

Vjerujem da neprijavljivanju uz diskreditiranje  doprinosi i nevjerica.  Pa na kraju krajeva kada su Hollywoodske glumice s početka priče počele iznositi sve što su doživjele jesu li im vjerovali?

Strah, sram, osjećaj krivnje, nalaženje opravdanja, ne čine nikome uslugu. Ako žena kaže da je doživjela seksualno nasilje jako je velika vjerojatnost da ga je i doživjela i treba joj vjerovati. Nju se nikako ne smije se pitati zašto si ovo i zašto si ono. Pa da je hodala i gola po ulici, što sigurno nije jer izložbe odjeće silovanih i zlostavljanih žena jasno prikazuju da su sve bila veoma pokrivene u trenutku napada, nitko nema pravo zadirati u njezin privatni prostor i vršiti nasilje nad njom.

Ajmo se zapitati da nam dođe bliska ženska soba i kaže da su joj ukrali torbu ili bicikla, bili joj postavili sva ta „pametna“ i osuđujuća pitanja. Ne bi garant. Ovakva pitanja dodatno diskreditiraju žrtvu koja je jedna smogla snage reći što joj se dogodilo. Ovakva pitanja svaljuju krivnju na žrtvu, reviktimiziraju je i ona će se najvjerojatnije neće prijaviti nasilnika ili ako ga je i prijavila povući će prijavu. Ne prijavljivanje dovodi do minimalizacije problema, do tamnih brojki, do otvaranja prostora nasilnicima koji godinama koriste šutnju žrtava da i dalje slobodno i bez osude napastvuju i zlostavljaju. Mislim da je krajnje vrijeme da to prestane.

rux-centea-607551-unsplash
Photo by Rux Centea on Unsplash

Tri žene, tri priče, tri sudbine

Pomalo me sram priznati da je ovo prva godina ZagrebDox-a u kojoj sam čvrsto odlučila otići pogledati nešto s programa. Do sada se moje praćenje Dox-a svodilo na zaokruživanje filmova u katalogu i sanjarenje o tome kako ću ih jednog dana uspjeti pogledati. I ove godine je bilo zaokruživanja jer ipak dobrih filmova je mnogo, a vremena nešto manje. Ipak od svih tih zaokruženih pogledala sam tri. Dva svojom odlukom, dok je treći bio zadan samim pozivom na otvorenje. U petak kada sam pogledala i posljednji film s moje liste, shvatila sam da su kod sva tri protagonistice bile žene. Nekako sada na početku mjeseca u kojem slavimo 8. Mart i u kojem još malo glasnije progovaramo o pravima žena ova tri filma su mi se učinila idealna za promišljanje o snazi žene.

OTL_Still1
Izvor: ZagrebDox

Prvi film je bio Preko svih granica (Over the Limit), mlade Poljske redateljice Marte Prus. Film prati godinu dana života Margarite Rite Mamun, tada 20-godišnje ritmičke gimnastičarke iz Rusije.  Film se fokusira na njezine pripreme za olimpijadu u Riju 2016.  Preko svih granica pokazuje tamnu stranu života vrhunske sportašice, ali i mentalnu snagu djevojke. Naime tijekom skoro cijelog filma Rita je izložena vrlo osobnim uvredama i psovkama koje joj na dnevnoj bazi servira njezina glavna trenerica i moćna žena ruskog oligarha Irina Viner-Usmanove. Kroz film Rita prolazi kroz umor, fizičku bol i konstantni psihički pritisak. Cijelo vrijeme sam čekala kada će Rita puknuti, kada će se slomiti, kada će početi vikati i razbijati, ali to nisam dočekala.  Ali sam zato dočekala zadnju scenu filma u kojem se Rita uzdiže na pobjedničko postolje i njezino lice poprima izraz čiste sreće i mira. Ona je tada primila zlatnu medalju za najbolju ritmičku gimnastičarku na ljetnim olimpijskim igrama u Riju.

A_20Woman_20Captured_201
Izvor: ZagrebDox

Drugi film je bio Zarobljena žena (A Woman Captured), mlade mađarske redateljice Bernadette Tuza-Ritter. Film je počeo kao studentski projekt u kojem je Bernadette trebala snimiti jedan dan u životu jedne osobe, a završio je kao jedno i po godišnja priča o Marishi koja punih 10 godina živi u ropstvu i služi jednoj obitelji. Marisha je zlostavljana, kretanje joj je ograničeno, gura ju se u dužničko ropstvo i oduzeti su joj dokumenti. Marisha je za vrijeme snimanja filma imala 52 godine, ali naboranog lica i bez zubi ostavlja dojam osamdesetogodišnjakinje. Ovaj dokumentarac pokazuje jedno drugo lice ropstva, budući da je u popularnoj kulturi uvriježen prikaz trgovanja ljudima i ropstva u svrhu seksualnog iskorištavanja, gdje su žrtve mlade naivne djevojke zatvorene u smrdljivim sobama. Zatočena žena pokazuje da postoje i drugi oblici ropstva mnogo suptilniji, koje je mnogo teže razotkriti. Tijekom prve polovice filma nametalo mi se pitanje zašto Marisha ništa ne učini, zašto je pasivna žrtva? Prekoravala sam sebe zbog toga jer sam se dosta dugo bavila problematikom trgovanja ljudima i ropstvom i znala sam da ono što Marishu drži na mjestu su nedostatak sredstva za život, nedostatak socijalne podrške i strah. Ipak Marishi jednoga dana prekipi i ona odluči pobjeći. Vjerojatno i zbog toga što je sama režiserka filma bila uz nju i pružila joj tu tako potrebnu socijalnu podršku. Bijeg je pokazao jednu drugu stranu problema, a to je da u Mađarskoj sustav pomoći i zaštite žrtava trgovanja ljudima ne funkcionira. Za ovo što je Marisha napravila je potrebna ogromna hrabrost i ona je zbog toga, na kraju, od žrtve postala slobodna žena.

Amal_20Still_01_20copie
Izvor: ZagrebDox

Treći film je Amal (Amal), egipatskog redatelja Mohameda Siama. Film prati djevojčicu, kasnije mladu ženu Amal od njezine 14 do njezine 20 godine; njezino odrastanje u Egiptu nakon Egipatske revolucije u kojoj je i sama sudjelovala protestirajući dva mjeseca na Trgu Tahir 2011. godine. Autor pokazuje snagu žene i zbunjenost odrastanja, fokusirajući se na promijene kroz koje Amal prolazi u tih nekoliko godina. Tako se Amal mijenja od buntovnice koju je policija tukla na Trgu Tahir i koja se nakon revolucije pridružila nogometnim huliganima u djevojku koja nosi hiđab, pa ga ne nosi i zamjenjuje ga šminkom i dugom kosom da bi se na kraju opet ošišala i stavila hiđab. Zanimljivo je kako autor, premda je muškarac, jasno naglašava sve probleme s kojima se djevojčica i mlada žena suočava u jednom izrazito muškom i patrijahalnom društvu. Amal cijelo vrijeme čvrsto prkosi zadanim rodnim obrascima. Ona im prkosi čak i na kraju kada nosi hiđab i kada svjesno postaje dio sustava, želeći ga promijeniti iznutra. Ona to čini jer se pomalo umorila od bivanja buntovnicom i življenja na margini. Ipak čak i u tom trenutku Amal bira neuobičajeni i teži put odabire teži put u vrlo patrijarhalnom egipatskom društvu. Ona odabire svoje buduće zanimanje unutar „tipično“ muškog svijeta u Egipatu, odabire policiju. Amal me rasplakala. Ovo je slojevit i kompleksan film koji otvara brojna pitanja. Neka od tih pitanja su univerzalna, kao što je pitanje traženja sebe tijekom formativnih godina, pitanje biti buntovnik ili sklopiti mir sa sustavom. S druge strane film postavlja pitanja koja su specifična za okruženje u koje Amal živi, kao primjerice pitanje položaja žene u muslimanskom društvu.

U fokusu sva tri filma su žene čiji su životi i životne sudbine u potpunosti različite. Jedna je cijenjena i popularna sportašica, duga je zlostavljana i marginalizirana žena, a treća je buntovna djevojka. Međutim ono što ih spaja je to da su sve tri snažne, prkosne, hrabre i nepokolebljive. Jer potrebna je velika hrabrost i mentalna snaga otrpjeti sva vrijeđanja koje trpe Rita i Marisha . Potrebno je biti prkosan i nepokolebljiv da tražiš da te smatraju ravnopravnom u svijetu strogih društvenih normi, kao što to traži Amal.

Osim protagonistica i režiserke prva dva filma zaslužuju biti spomenute ovdje, jer one zrcale svoje protagonistice. One su nepokolebljive i ustrajne u svojem naumu. Tako je Marta Prus tri godine tražila dozvolu od Irine Viner-Usmanove da snimi film o Riti Mamun. Bernadette Tuza-Ritter je godinu i pol sama bez ikoga snimala priču o Marishi, koja na kraju ispred njezinog objektiva i zbog sigurnosti koju joj je pružila bježi u nepoznato, ali i u dugo željenu slobodu.

 

Sve su te žene heroine, sve te žene zaslužuju da se za njih čuje, sve zaslužuju da se njihove priče čuju. Priče koje su lišene glamura, priče koje su ogoljene do kosti. Njihove priče su priče o ustrajnosti, o slobodi o boljem životu, o ostvarenim i ne ostvarenim snovima i o odrastanju. To su priče iz kojih se puno toga dâ naučiti i koje govore o snazi i nesalomljivosti žene.

I premda život ovih triju žena ne završava odjavnom špicom filma, svaka od njih je dobila svoj kraj. Meni se činilo da taj kraj nije uvijek idealan, ali tko sam ja, pasivna promatračica koja voajerski i na trenutak ulazim u njihove živote, da sudim o tome. Preostaje mi samo da navijam za te tri hrabre i snažne žene koje su odlučile o svojoj sudbini, a mene uvelike inspirirale i potaknule.

Depresija, post-porođajna depresija

sydney-sims-519706
Photo by Sydney Sims on Unsplash

Treći ponedjeljak u siječnju koji je proglašen kao najdepresivniji dan u godini je iza nas, a danas ćemo  ispratiti i najdepresivniji mjesec. Međutim depresija kod nekih ljudi neće nestati 31. siječnja u 23:59, jer njihova depresija nema veze sa post-blagdanskim padom adrenalina i neispunjenim prazničnim očekivanjima.

Metalno zadravlje je jednako važno kao i fizičko. Premda je dokazana uzročno posljedična veza između ovo dvoje, ipak reagiramo poprilično drugačije kada nam neko kaže da je fizički bolestan nego kada kada doznamo da je netko psihički bolestan (jer rijetko tko će javno reći da ima problema s mentalnim zdravljem). Pripremajući ovaj tekst naišla sam na podatak da je korištenje antidepresiva u porastu. Nadalje prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) depresija nije bolest samo razvijenog svijeta, premda je najzastupljenija u razvijenim zemljama, već se ona javlja u svim zemljama svijeta. Ono što mi je posebno zabrinjavajuće je to da depresija mnogo više pogađa žene nego muškarce. A ono što je najgore postoji jedna vrsta depresije koja je rezervirana isključivo za žene. O njoj se vrlo slabo priča, a radi se o post-porođajnoj depresiji.

Post-porođajna depresija

Tražeći podatke o post-porođajnoj depresiji naišla sam ili na neke opće ili veoma kliničkih informacija o post-porođajnoj depresiji. Želeći saznati malo više što se piše po forumima shvatila sam da se čak i na njim (barem onima u Hrvatskoj) se nerado piše o post-porođajnoj depresiji. Prema podacima WHO-a u razvijenim zemljama čak 19,8% žena koje su rodile pate od post-porođajne depresije. Dobra vijest je da je post-porođajna depresija izlječiva, loša je ako se ne detektira i ne liječi može doći do samoubojstva. WHO također navodi da se post-porođajna depresija može predvidjeti, budući da postoje određeni pokazatelji koji ukazuju na njenu mogućnost. Među jake pokazatelje spadaju: depresija ili anksioznost tijekom trudnoće, postojanje nedavnog stresnog događaja, neadekvatna društvena podrška i prethodna povijest depresije. Umjereni pokazatelji su: stres povezan sa skrb o djeci, nisko samopoštovanje, neurotičnost kod majke i zahtjevan temperament djeteta. Slabi pokazatelji su: komplikacije u u trudnoći i prilikom poroda, loša slika o sebi, loši odnosi s partnerom, jednoroditeljstvo kao i slabije socioekonomsko stanje uključujući i lošija primanja.

Odmaknemo li se od svih ovih pokazatelja i razmislimo; postati majka je ogromna životna promjena u kojoj nam se nakon mjeseci slatkog iščekivanja život iz temelja mijenja. I taj život nije bajan jer kao što je glavna junakinja u filmu Parenthood  rekla svome mužu “Djeca nisu mašine za pranje rublja i ne dolaze s uputama za upotrebu”. I kada nas stisne depresija onda se odjednom nađemo između čekića i nakovnja te si ne  dozvoljavamo reći da ne možemo, da nam je teško, da trebamo pomoć. A to ne govorimo zato jer:

  1. depresija je sama po sebi stigmatizirana
  2. post-porođajna depresija na kvadrat,  jer naprosto žena bi trebala odmah razviti jake majčinske nagone, odmah se zaljubiti u svoje dijete, moći i znati dojiti, imati sveobuhvatno  znanje o brizi za  novorođenče. Ali znamo da nije tako i da su pritisci veliki i onda je ženama teško priznati da nisu ok, te zato šute, ne traže pomoć i pate.

Tako kopajući po netu naišla sam na jedan post gdje žena traži pomoć zbog post-porođajne depresije i gdje na kraju kaže kako je sada bolje i da joj je jedino žao što nije mogla dojiti svoje dijete (to je bio tek jedan od problema i pritisaka koje je doživljavala tijekom razdoblja depresije). I znate što nitko, ali ama baš nitko se u mnogobrojnim komentarima  nije osvrnuo na svu bol koji je proživljavala žena tijekom post-porođajne depresije, već su se svi odgovori odnosili na dojenje te hrpu pametnih savjeta što je ili nije trebala napraviti.  

pexels-photo-235243 baby and mom
Izvor: Pexels

Post-posvajateljska depresija

Mogu li posvojitelji pasti u depresiju? O da itekako i mi možemo patiti od post-posvojiteljske depresije. Sada gledjući unazad ne znam jesam li ju prošla, znam da nisam ležala u krevetu i nisam imala suicidalne misli, ali ponekad je bilo tako teško, intenzivno i komplicirano. Sijećam se jednog razgovora sa nadležnim službama prije nego što su cure došle kod nas. Bilo je to par dana prije nego što smo ih doveli doma, znala sam da su moje, ali sam bila prestravljena što zbog posla na kojem sam još uvijek bila na probnom roku, što zbog toga kako će sve to ići, što zbog razno raznih pritisaka sa strane. Kada mi je u tom vrlo neveselom razgovoru jedna od tih žena rekla: “Vi bi ste trebala biti presretni, napokon vam se ostvarila želja”, ja samo što nisam od muke, tuge, iscrpljenosti i emocija u zemlju propala. Da, ostvarila mi se želja, ali ja sam svejedno bila prestravljena. Zbog toga što mi se nametnulo to da moram biti presretna, godinama nisam mogla reći da je roditeljstvo ponekad teško, da ponekad ne znam kako ću i što ću, nisam mogla nikome izreći svoje strahove vezane uz moju djecu jer zapravo morala glumiti kako sam presretna. S druge strane mnogo puta navečer kada bi one napokon zaspale znala bi sjediti kod njih u sobi i gledati ih i suze roniti od umora, sreće i ljepote – jer zaista nema ljepšeg prizora od usnule djece. Naravno prošlo je to, bez lijekova, bez terapija, na guranje i uz beskonačnu strpljivost. Poučena ovim iskustvom kada sam budućim posvojiteljima držati predavanje o vlastitom iskustvu rekla bi im da smiju reći bez straha i srama da im je ponekad teško, jer roditeljstvo nije jednostavna stvar.

Nisam liječnik, ni psiholog i možda ovo što ću sada napisati bude totalni promašaj, ali čini mi se da sva ta prevelika očekivanja, silni savjeti koji nas obasipaju s raznih strana (kako biti dobra majka, uspješno i dugo dojiti, kao odgojiti genijalca, kako uspješno balansirati majčinstvo, domaćinstvo i vrhunsku profesiju) samo doprinose osjećajima nedostatnosti i otvaraju put u depresiju. Možda kada bi bez grižnje savjesti mogli reći da nam je ponekad teško, da nam ne ide, da smo umorni i da trebamo pomoć, možda bi bili zdraviji. Jer život je zafrkan sam po sebi i ne možemo se svi jednako nositi s njim, neki naprosto nisu spremni se uhvatiti u koštac s onim ružnim da bi došli do onog lijepog i ne treba ih zato osuđivati ili stigmatizirati, već ako im ne možemo pomoći možemo se maknuti i ne osuđivati ih. A ako im možemo pomoći ponekad je dovoljno biti prisutan.

pexels-photo helping hand
Izvor: Pexels

 

 

Influenceri – tko? što?

elijah-macleod-400010_unsplash_influence
Photo by Elijah Macleod on Unsplash

Prema MerriamWebster rječniku riječ godine je feminizam i u potpunosti se slažem. Međutim, da me se pita koju bi riječ uz feminizam izabrala kao riječ godine u Hrvatskoj to bi sigurno bila riječ influencer. Zašto? Zato jer mi je riječ influencer počela jako parati uši.  Možda razlog leži i u tome što sam se tijekom 2017. družila sa digitalnim marketingašima,  trenerima (mislim na life, business i spiritual coacheve) i jako pratila svijet influencera, blogera, instagramera i sl.  Priznajem 2017. godina je bila velika godina traženja i nakon blatne kaljuže u koju sam upala u 2016., u 2017. mi je sve to trebalo. Na tom putu sam upoznala zaista prekrasne ljude  influencere/ blogere koji predano i sa puno vjere rade to što rade, ali upoznala sam i one čiji je život određen brojem followera. Tako da mi se u jednom trenutku sav taj svijet influencera, bloger, instagramera učinio jako lažan. Prije nego što kažem zašto, želim se vratiti nekoliko koraka unazad.

Na mom Linkedin profilu možete vidjeti da sam se u životu u velikoj mjeri bavila projektima i da sam dosta radila u lokalnim nevladinim organizacijama kao i međunarodnim organizacijama. Bavila sam se temama kao što su ravnopravnost žena, suzbijanje nasilja protiv žena i trgovanja ženama i djecom. Kada sam prije nekog vremena razmišljala o svim mojim poslovima shvatila sam da najstrastvenije radim upravo posao koji je kombinacija javnog djelovanja i osvještavanja na gore navedene teme. S druge strane bila ja slobodnjak ili radila od 8 do 16 jako mi je važno da mi je posao svrhovit, u smislu da na kraju dana znam da sam napravila nešto, pomogla nekome, promijenila nešto na bolje, pa makar to bio i mikro pomak. U osnovi smatram da je svijet jedno gadno mjesto i ako mogu pomoći ga poboljšati što da ne. Ne mislim da sam zbog toga bolja od drugih, apsolutno ne, već to je ono što me pokreće i motivira.

thought-catalog-354861
Photo by Thought Catalog on Unsplash

I sad da se vratim na to zašto mi se svijet blogera, instangramera, influencera učinio tako lažnim.  Digitalne platforme su nam omogućile super načine komunikacije, prenošenja informacija, stvaranja predivnog sadržaja. Omogućile su nam da putem nekoliko klikova iz bilo kojeg kraja svijeta gdje postoji internet pošaljemo vijest miljunima ljudi. A što čega se onda dosjetila marketinška industrija? Sjetila se web pretvoriti u digitalnu marketinšku platformu stvarajući od svega, uključujući i blogera i instagramera dijelom influenser marketinga. Dakle cilj influencera nije da na nekoga pozitivno utječu već da nam prodaju stvari i to na veoma suptilan način. Influenceri nisu tu da utječu na nas da budemo bolji, već prodavajući nam čežnju putem super čistih fotografija prekrasnih interijera i njihovih čarobnih života s uzdignutim čašama u rukama, utegnutih tijela, blagovaonica punih prekrasno aranžirane hrane kao i nasmješenih lica s još jednog eventa prodaju proizvod branda kojeg suptilno reklamiraju. Zar nisu to do prije samo nekoliko godina radile TV reklame? Zar nam to svake godine ne rade reklame za Božić i blagdane? Međutim dok su u TV reklamama bili nama neki nepoznati ljudi, sada su tu ljudi čije ime i prezime znamo, ljudi koji su se možda do jučer vozili s nama u javnom gradskom prijevozu ili možda čak sjedili u školskoj klupi. Ono što mene onako ljudski sekira i zašto mi se svijet infuelcera čini kao jedna big fat lie je to da ako netko ima toliki broj followera i moć da dopre, a možda čak i utječe na ljude (jer ako živi od klikov na affiliated linkove onda definitivno i utječe) da se ne osvrne na neki gorući problem u svijetu. Ma ne mora u svijetu može u svojoj lokalnoj zajednici, u susjedstvu te na taj način ne pokuša osvijestiti ili zamoliti svoje followere da na neki način pomognu? Malobrojni su influencere iz regije koji su se osvrnuli na #metoo, malobrojni su koji se bave nekim oblikom humanitarnog rada ili pozitivnog utjecanja na druge putem društvenih mreža (ispravite me ako griješim, a jako bih voljela da griješim). I kada kažem pozitivnog utjecanja ne mislim da osnaživanje putem citata na FB ili dijeljenje priča o vlastitom uspjehu. Premda to jako cijenim i poštujem te su i meni citati i priče o uspjehu u jedom trenutku života jako pomogli i osnažili me. Ali kad imaš nekoliko desetaka ili stotina tisuća followera nije li vrijeme da se makneš od toga i stvarno utječeš na način da s vremena na vrijeme napišeš nešto tipa: vidite dragi moji followeri ja vjerujem da ove, ove i ove nevladine organizacije dobro rade i da njihov rad treba podržati… ili želim vam ukazati na sljedeći problem u našoj zajednici … ili nije lijepo rugati se djeci koje nemaju iPhone i markiranu odjeću… ili plastične vrećice su smrt za okoliš…” Tema ima na pretek.  Ili je strah od gubitka followera (čitaj: brandova s kojim surađuju) iznad realnih problema. Uz to kada sam pročitala kavim se sve trikovima ljudi služe da dobiju što veći broj followera na Instagramu  samo mi je potvrđena teza da je u svemu tome veliki broj lažnjaka. Kao osoba od akcije voljela bih da oni koji mogu djeluju i mijenjaju.

Za mene osoba s velikim brojem followera koja nikada niti jednom nije napisala niti jedan društveno koristan post nije influencer, već prodajni kanal branda za koji radi. On/ona je hodajuća reklama, pa ajmo onda ih ne zvati infuencerima već reklamnim prostorom digitalne sfere.

Tko su za mene onda pravi influenceri? Za mene su to blogeri, instagrameri, pa si dopuštam proširiti krug i na neke slavne osobe, koje su iskoristile svoj položaj i broj pratitelja na društvenim mrežama kako bi pozitivno utjecale na druge, ukazujući na određene probleme u društvu.

clark-tibbs-367075_unsplashPhoto by Elijah Macleod on Unsplash
Photo by Clark Tibbs on Unsplash

I zato dragi moji, svi koji me pratite u 2018. godini možete očekivati više tekstova koji se dotiču društvenih problema. Njima se planiram baviti i s aspekta popularne kulture. Planiram pisati više o problemu nasilja nad ženama jer to je jedna od tema koja je obilježila moju profesionalnu karijeru još davne 2004. godine. Svjesna sam da to nije baš fancy kao neke lifestyle teme, ali da pišem isključivo lifestyle blog onda bi se ja osjećala kao lažnjak.  Dakle ovdje nećete  baš naći savjete o tome kako živjeti sretan i uspješan život (mogu vam samo reći vjerujte u sebe, radite na sebi i pokušajte se smijati što više svaki dan), niti kako imati  super blog (ukupno me prati 300 ljudi, pa nema većeg licemjerja nego da vam sada pišem kako voditi uspješan blog), jer mislim da ima dovoljno kvalitetnih blogera koji o tome znaju mnogo više od mene. Uz najavljene društvene teme bit će tu još svega pomalo. Sve u svemu bit će mi drago ako ćemo se i dalje čitati u 2018. godini.

Be a change (1)