A sada malo o trgovanju ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja!

 

– Ovaj tekst je napisan 2006. godine i fokusirao se na trgovanje ženama iz Istočne Europe. Danas, 12 godina kasnije nakon njegovog nastavka trgovanje ženama i dalje ostaje kompleksan globalni problemi čije se rješenje još uvijek ne nazire.-

Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja (trgovanje ženama) nije novi fenomen koji se javio krajem 20. stoljeća tranzicijskim procesima u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi. Svijet se trgovanjem ženama susreo još krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U to vrijeme ovaj fenomen je bio poznat kao «trgovina bijelim robljem». Radilo se o trgovanju mladim ženama za rad u uvjetima sličnim ropstvu u bordelima Zapadnih kolonija i velikim gradovima. Kao prvi međunarodni pokušaj suzbijanja trgovanja 1949. godine nastaje Konvencija Ujedinjenih naroda o suzbijanju trgovanja ljudima i iskorištavanja prostitucije drugih.

convention

Od donošenja Konvencije do danas, prema kanadskom novinaru Viktoru Malareku (1), svijet se susreo s još četiri vala trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Prvi val se događao 70ih godina 20. stoljeća, a obuhvatio je žene iz Jugoistočne Azije, drugi val je došao u osamdesetima, a činile su ga žene iz Afrike, da bi ubrzo uslijedio i treći koji je obuhvatio žene Latinske Amerike. Početkom 1990-ih raspadom komunističkog sustava i nezaustavljivom tranzicijom u zemljama Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe javlja se i četvrti val. Brzina i razmjer ovog vala je bila zapanjujuća jer desetak godina prije (u 1980-ima) žene iz zemalja navedenih područja nisu bile ni na obzoru, da bi odjednom činile 25 posto tog posla. Posljednjim valom zaokružena je cjelina koja fenomen trgovanja čini globalnim fenomenom od kojeg niti jedna država na ovom svijetu nije više imuna.

Danas je trgovanje ženama jedna od najunosnijih grana organiziranog kriminala. Ona donosi ogromnu dobit, a ujedno je i “posao” niskog rizika. “Roba” u tom lancu je veoma lako zamjenjiva i do krajnjih granica iskoristiva.

 Korijeni problema

Problem trgovanja ženama je veoma kompleksan.  Njegovoj kompleksnost doprinose brojni faktori koji su vezani uz globalne promjene u svijetu u posljednjih tridesetak godina, ali i stalna ljudska potreba za boljim životom. Kada promatramo navedeni četvrti val trgovanja ženama mogu se utvrditi dva glavna i međusobno povezana uzročnika trgovanja ženama su društveno/ ekonomsko/ politička situacija u zemljama Središnje, Istočne i Jugoistočne Europe, te muška potražnja za ženama u prostituciji.

Zemlje Središnje, Istočne i Jugoistočne Europe su se raspadom komunističkog sustava i prodiranjem tržišne ekonomije našle u limbu tranzicije koja je sa sobom donijela brojne, kako  ekonomske tako i duboke tektonske društvene promjene. Žene su ponovo postale marginalizirane u političkoj i društvenoj sferi. Njih je ova tranzicija najviše pogodila. Tranzicija je sa sobom donijela brojne reforme i kolaps primjerice zdravstvenog i socijalnog sustava. Uz to ekonomska tranzicija je sa sobom donijela privatizaciju društvenih dobara, koja je sama po sebi imala jaku mušku crtu. Jedna od najočitiji posljedica privatizacije je bio gubitak brojnih radnih mjesta u do jučer društvenim poduzećima. Upravo su žene u ovim zemljama prve izgubile radna mjesta, a veoma su ih teško i dobivale s obzirom na općenitu visoku nezaposlenost, gdje se pri ponovnom zapošljavanju davala prednost muškarcima.(2) Ako i zaposlene, žene su se većinom zapošljavale na slabo plaćenim mjestima u neformalnoj sektoru na određeno i/ili skraćeno radno vrijeme. Nisu dobivale adekvatnu naknadu za svoj rad, a njihova radnička prava nisu postojala. Ono što je još bilo zamijećeno je i veliki porast rodne diskriminacije i seksualnog zlostavljana na radnim mjestima. Sve ovo je dodatno doprinijelo feminizaciji siromaštva, kao što je i feminizacija siromaštva pridonijela tome da žene postaju ranjiva skupina pogodna da postane žrtva trgovanja.

Loše socio-ekonomske prilike i neravnopravni položaj žena u tranzicijskim zemljama,  nemogućnost pronalaska adekvatnog zaposlenja, slika bogatog Zapada prepunog mogućnosti  sve je to uzrokovalo migracije. Međutim migracije su uvelike bile ograničene imigracijskim regulacijama razvijenih zemalja. U tom rascjepu organizirani kriminal je našao dobro tržište za zaradu prorašću krijumčarenja i trgovanja ljudima.(3)

Trgovanje ženama u sebi sabire brojna probleme, ali i  moralna pitanja. Kao što je već rečeno u osnovi su tu problemi koji se tiču same žrtve i njezinog socio-ekonomskog položaja prije nego što je postala žrtva, zatim socio-ekonomskih prilika u matičnoj državi, zatim imigracijskih politika i odnosa potražnje za jeftinom radnom snagom u ekonomski razvijenim zemljama. Ali ipak na kraju trgovanje ženama je ljudsko pravni problem.

Lanac trgovanja ženama

bokeh-chain-pexel
Izvor: Pexel

Trgovanje ženama počinje s željom žena da potraže bolje prilike u razvijenim zemljama koje bi im omogućile bolji život i/ili bijeg od loše obiteljske situacije(4) i socio-ekonomskih prilika u njihovim zemljama. Žene su svjesne opasnosti u koje se upuštaju, ali objektivne potrebe izazvane nekim od navedenih faktora, zajedno s privlačnošću visoke plaće koja se nudi u inozemstvu otvara, na prvi pogled, nove perspektive u životu te su kao takve jaki faktori za odlazak. S druge je strane, kao što je već rečeno, velika potražnja za novim ženama u ubrzano rastućoj i nezasitnoj industriji seksa. Muškarci koji odlaze u bordele, striptiz klubove, oni koji koriste usluge uličnih prostitutki, te odlaze u turistička odredišta koje su na kartama ocrtane kao odredišta seks turizma traže i žele neograničen pristup ponude žena i djevojaka iz različitih zemalja. Upravo ta konstantna potražnja za «novom i svježom robom» je to što diktira međunarodno trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Klijentima je svejedno je li žena „dobrovoljno“(5) u prostituciji ili je žrtva trgovanja te kao takva prisiljena na nju, jer oni u njoj ne vide osobu već robu za zadovoljavanje svojim potreba.

Vrbovanje je prva karika u lancu trgovanja. Pokazalo se da postoje nekoliko načina vrbovanja. Ako je žrtva vrbovana od strane individualne osobe to je uvijek osoba od određenog povjerenja poznanik/ca, prijatelji/ca, partner. Primijećeno je da i same žrtve trgovanja, kako bi se izvukle iz pakla prostitucije pristaju da preuzmu ulogu vrbovateljica. U tom slučaju one se vraćaju kao bogate i uspješne žene te nude dobro plaćene poslove djevojkama koje na kraju završavaju u lancu trgovanja. Drugi način vrbovanja žena je putem raznih agencija, za zapošljavanje i/ili sklapanje brakova, kao i putem oglasa za posao koji se mogu naći u dnevnom tisku. Najdrastičniji oblik ulaska u lanac trgovanja ženama je otmica, premda se one rijetko događaju. Jedno Nizozemsko istraživanje je pokazalo da postoje dvije vrste otmica.(6) U prvu spada otimanje atraktivnih djevojaka koje nemaju nikakve razloge da traže bolji život izvan svoje zemlje. Njima se prilazi u klubovima ili barovima na ulici ili nekom drugom javnom mjestu; profesionalni vrbovatelj ih drogira ili zavede, prebaci ih preko granice gdje ih se zatoči i prisiljava na prostituciju. U drugu spadaju prostitutke bez obitelji koje također nemaju namjeru emigrirati, ali ih proda njihov svodnik i taklo bivaju prisiljene raditi na međunarodnoj seks industriji kao žrtve trgovanja.

Osobe koje vrbuju se uvijek  služe prijevarom. Jedan od načina prevare je vezan uz vrstu posla koju će žena obavljati i takve su prevare najčešće. Ženama se, obično nudi dobro plaćen posao u neformalnom sektoru, ali kada dođu na mjesto odredišta shvate da se obećanim poslom neće baviti. Druga vrsta prevare se odnosi na uvjete obavljanja posla i ovdje je riječ o ženama koje su spremne raditi u seks industriji, ali na mjestu odredišta doznaju da uvjeti rada nisu ni blizu onima na koje su one pristale.

Nakon vrbovanja, slijedi drugi korak u lancu trgovanja, a to je transport. Premda se do sada, kada se govorilo o trgovanju ženama govorilo o trgovanju van granica zemlje porijekla u posljednje vrijeme raste broj slučajeva unutrašnjeg trgovanja što znači da žrtve ne prelaze granice zemlje porijekla već zemlja porijekla ujedinio je i zemlja odredišta. U slučajevima  trgovanja ženama s Istoka na Zapad prelazak granice može biti legalan i ilegalan, te može uključivati i  krivotvorenje dokumenata, radnih dozvola i viza.

Kako je u većini slučajeva riječ o ženama koje su žrtve prevare, trgovci im prije no što uopće počnu raditi slamaju otpor. Slamanje otpora u osnovi uključuje premlaćivanje, silovanje, grupno silovanje, te psihičke prijetnje do te mjere da žrtva nakon nekog vremena pristane na sve, samo da bi mučenje prestalo. Osim slamanja otpora, koriste se i  brojni drugi načini porobljavanja i držanja žena u podređenom položaju, a to su; oduzimanje dokumenata, ograničavanje i nadziranje kretanja, stvaranje ovisnosti o drogi i alkoholu, koju nerijetko služi žrtvi kao mehanizam preživljavanja  konstantng zlostavljanja i silovanja.

Kada se govori o trgovanju ženama još je jedna komponenta veoma bitna, a to je dužničko ropstvo. Budući da žene koje odluče potražiti posao van svoje zemlje nemaju sredstava za put, vrbovatelji i/ili agencije za zapošljavanje im obećaju da će oni to srediti, jednako kao i dokumente te radne dozvole. Na odredištu, često prilikom samog suočavanja sa stvarnom istinom posla kojeg će obavljati im biva rečeno da će biti slobodne onoga trena kada vrate sve ono što je trgovac na njih potrošio. Međutim svakim danom taj dug raste i rijetko koja žrtva trgovanja uspije vratiti taj dug.

daniel-tafjord-271006-unsplash
Photo by Daniel Tafjord on Unsplash

Ipak dio žena se uspije spasiti uz lanca trgovanja. U najvećem broju slučajeva žene su spašene operativnim radom policije, tj. racijama u noćnim klubovima i barovima. Jednom dijelu žena u bijegu su pomogli klijenti, dok dio uspije sam pobjeći. Međutim tu njihovim problemima nije kraj. Zbog toga što nemaju dokumente, žrtve trgovanja se nerijetko tretira kao ilegalne migrantice te ih se deportira iz zemlje odredišta. Tako je u Nizozemskoj 2002. godine uhićeno i deportirano skoro stotinu ilegalnih prostitutki, većinom s Balkana i Istočene Europe, etiketirajući ih kao ilegalne migrantice, bez da se itko od policije zapitao je li koja od njih žrtva trgovanja ljudima.(8)  Često zbog toga što su se bavile prostitucijom protiv njih se podižu kaznene prijave pa umjesto da budu tretirane kao žrtve one bivaju kažnjavane. Ako su i identificirane kao žrtve trgovanja ljudima politika određenih zapadno Europskih zemalja im uvjetuje dobivanje privremene dozvole boravka ili azila otkrivanjem počinitelja i/ili svjedočenjem na sudu. Kada se vrate u zemlju porijekla ili u svoju zajednicu žene ne nalaze na prihvaćanje i pomoć od strane iste te bivaju stigmatizirane. Na sreću u zemljama Srednje i Istočne Europe, koje su ujedinio i zemlje porijekla trgovanja ženama ovaj problem je prepoznat te su ustanovljeni programi pomoći, zaštite i reintegracije žrtva trgovanja.

Trgovanje ženama ima dalekosežne psihičke i fizičke posljedice za žrtvu. Tijekom iskorištavanja žene su prisiljene na neželjene seksualne odnose, silovane su pojedinačno ili grupno. Većina žena nije u mogućnosti uvjetovati siguran seks što za posljedicu ima zaraze spolno prenosivim bolestima i neželjene trudnoće, nakon kojih su žene prisiljene na prisilne pobačaje, koji opet često ostavljaju posljedicu na njihovo reproduktivno zdravlje. Još neke od fizičkih posljedica mogu biti akutne i kronične fizičke ozljede i invaliditet, fizičko propadanje koje može dovesti do invaliditeta i smrti. Zlostavljanje i seksualno iskorištavanje ostavlja dugotrajne posljedice i na mentalno zdravlje žena. Veliki broj žena boluje od kronične tjeskobe, gubitka pamćenja, disocijacije ličnosti, depresija, psihosomatskih bolest, ovisnosti, agresivnosti, gubitka povjerenja u druge, srama, osjećaja krivnje i drugih psihičkih poremećaja. Zbog traume kod dijela žena  je zamijećen i posttraumatski stresni sindrom.

hailey-kean-111977-unsplash
Photo by Hailey Kean on Unsplash

Zaključak

Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja je u posljednjih tridesetak  godina zaprimio neslućene razmjere. Procjenjuje se da između 5.000 do 150.000 žena postanu žrtve trgovanja svake godine u Zapadnoj Europi, a procjenjuje se da između 10.000 do 200.000 žrtava godišnje prođe preko Balkanskih zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Grčka, Makedonija, Rumunjska, Srbija i Crna Gora, Turska)(9). Korijeni problema trgovanja ženama su mnogostruki i složeni, a usko su povezani uz probleme organiziranog kriminala, migracija, globalizacija, tranzicije, neravnopravnosti spolova, feminizacije siromaštva kao i osnovne ljudske čežnje za boljim životom. Međunarodna zajednica, državne institucije i nevladine organizacije su prepoznale problem i rade na njegovom rješavanju, premda se rješavanje većinom svodi na gašenje požara. Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja je ljudsko pravni problem i kao takvom mu se treba pristupiti, ako se barem malo želimo približiti rješenju ovog problema.

 

Literatura i napomene:

(1) Maralek, Viktor 2006. Nataše, Nova globalna seksualna trgovina. Zagreb: Prometej.

(2) Tako je 1993. godine bivši Ruski ministar rada Gennady Melikyan izjavio kako će nezaposlenost žena biti zanemarena sve dok ne dođe dan kada će svi Ruski muškarci biti zaposleni. Caldwell, G., Galster, S., Steinzor, N., 1997. «Crime & Servitude: An Exposé of the Traffic in Women for Prostitution from the Newly Independent States» presented at an international conference on “The Trafficking of NIS Women Abroad,”

(3) Osnovna razlika između trgovanja i krijumčarenja je ta što kod krijumčarenja kada krijumčarena osoba pređe granicu njena veza s krijumčarom prestaje.

(4) Istraživanja i studije slučaja su pokazale da mnoge žene i djeca koje su iskorištavane u seks industriji su lošeg ekonomskog statusa te da su bile žrtve seksualnog i drugih oblika nasilja u obitelji, vidi Farley, M. i Barkan, H. 1998. «Prostitution, Violence against Women and Postr-Traumatic Stress Disorder.», Women and Health, 23, 37.

(5) Autorica članka smatra da je veoma mali, čak zanemariv broj ženama u prostituciji dobrovoljno, tj. da je ženama za koje se smatra da su dobrovoljno u prostituciji ta odluka jedna od mnogih mogućnosti između kojih su mogle birati, već da su i one na neki način bilo zbog obiteljske, bilo zbog ekonomske situacije jesu prisiljene se baviti prostitucijom.

(6) Vocks,J.,i Nijboer,J. 2000. «The Promise Land: A Study of Trafficking in Women from Central and Eastern Europe in the Netherlands», istraživanje je citirano u Monzini, P. 2005. Sex, Traffic; Prostitution, Crime and Exploitation, London: ZED Books.

(8) Research based on case studies of victims of trafficking in human beings in 3 EU Mamber states. str 256.

(9) Ovu procjenu je napravio Europski Institut za kontrolu i prevenciju kriminala (HEUNI). Web stranica http://www.heuni.fi/material/attachments/heuni/papers/6KsX2Mctz/heuni18painosta.pdf (pogledana 21.lipnja 2018.)

Advertisements

Hajdemo razgovarati o seksu? Ne, hajdemo razgovarati o seksualnom nasilju i zašto žene ne prijavljuju.

katherine-hanlon-594109-unsplash
Photo by Katherine Hanlon on Unsplash

Moj prvi pravi posao bio je u nevladinoj organizaciji koja se bavila suzbijanjem seksualnog nasilja. Radili smo mi svašta, od prevencije do direktne pomoći. Radeći tamo punih pet godina naučila sam jednu stvar, a to je da, u ovom slučaju, žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje su ga i doživjele. Da, postoji zanemarivo mali broj onih koji kažu da jesu, a nisu. Za te žene bolje da su šutjele jer nisu ni svjesne koliku štetu su napravile svojim lažnim iskazom. Ali da se vratim na one koje jesu doživjele seksualno nasilje. Da bi žena nekome rekla da je doživjela seksualno nasilje i/ili uznemiravanje (u kojem god obliku to bilo, od nepoželjnog komentara, sexting sms poruke, pa preko verbalnog seksualnog zlostavljanja, ucjena, prijetnji, do neželjenih dodira, do pokušaja silovanja i silovanja) potrebno je jako puno hrabrosti. Smatram da je upravo slučaj Weinstein  to jasno pokazuje. Žene iz svijeta showbusinessa, neke od njih planetarno popularne, neke od njih dobitnice Oskara, neke od njih podebljeg bankovnog računa koje si mogu platiti najbolje odvjetnike i terapeute, su godinama šutjele. Šutjele su i nisu imale hrabrosti reći da su i one njegove žrtve. Kada bi neka i progovorila onda se imena nisu spominjala, a vijest bi završila na stranicama žute kronike, te kao takva bi bila brzo  zaboravljena. Ako žene kojima se na neki način divimo, žene za koje nam se čini da imaju sve, nisu prijavile seksualno zlostavljanje, nisu tužile svog napadača, nisu javno tražile pravdu je li logično za očekivati da će to napraviti žene koje nemaju toliko resursa?  Na žalost još uvijek mali broj žena prijavljuje seksualno nasilje.

gemma-evans-131781-unsplash
Photo by Gemma Evans on Unsplash

U prilog tome govore i statistike. Tamne brojke seksualnog nasilja su zastrašujuće. Tako prema podacima nevladine organizacije Ženska soba  koja je 2005. godine provela istraživanje o stanju seksualnih prava u Republici Hrvatskoj je pokazalo kako 17% žena je doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje, a od toga ih je samo 5% prijavilo nadležnim tijelima. Na svjetskoj razini, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) između 10-27% žena doživi seksualno nasilje, a U.S. Bureau of Justice Statistics je izračunao da tek 15 do 36 % osoba koje su doživjele seksualno nasilje prijave ga. A što je sa slučajevima koji budu prijavljeni? Prema podacima američke nacionalne mreže za žrtve silovanja, zlostavljanja i incesta – RAINN od 1000 silovanja, tek 310 bivaju prijavljena policiji. Od tih 310 samo 57 završe uhićenjem počinitelja. Tek 7 od 1000 silovatelja su na kraju i osuđeni. Ovo je definitivno obeshrabrujuće za žene.

Koji su sve razlozi zbog kojih žene ne prijavljuju seksualno nasilje?

  • Odnos žrtve i počinitelja – čak u 25 % slučajeva seksualnog nasilja počinitelj je u partnersko /supružničkom odnosu sa ženom i u takvim slučajevima žene najrjeđe prijavljuju zločin.
  • Sram – seksualno nasilje je napad na našu privatnost, na naš tjelesni integritet, količina srama i povrijeđenosti je ogromna što nerijetko dovodi do toga da žrtva samu sebe krivi.
  • Negiranje i umanjivanje – krivnja i sram nerijetko dovode do toga da žene počnu negirati i umanjivati to što im se dogodilo, te onda niti ne žele prijaviti seksualno nasilje
  • Strah – strah od odmazde, strah da joj nitko neće vjerovati, strah od osude, strah od cijelog procesa, brojni su strahovi koji se ispriječe na putu i zbog kojih žena ne prijavi ili ako prijavi odustane tijekom procesa.

Naravno postoje i brojni drugi razlozi, a vjerujem da u prilog neprijavljivanju ide i to što je seksualno nasilje jedno od kaznenih dijela, gdje žrtva osim što mora dokazivati da se zločin zaista i dogodio, prolazi kroz brojna neželjena pitanja koje se često ne tiču samog zločina već služe tome da je se diskreditira na svaki mogući način.

„A zašto ste ga pustili u stan?“,

„A kako ste bili obučeni?“

„A koliko ste seksualnih partnera imali do sada?“

„A zašto ste išli sami kući?“ itd. itd.

gabriel-matula-300398-unsplash
Photo by Gabriel Matula on Unsplash

Nakon što je javno optužila Weinsteina Rose McGowan je uhićena zbog posjedovanja droge. Ona tvrdi da ju se na taj način pokušalo diskreditirati, što je vrlo vjerojatno i moguće. Jednako tako su i jedne novine nakon što je Pauley Perrett (Abby iz serije NCSI) objavila da je bila zlostavljana na setu, objavile kako je uhodila muže. Poveznica između uhođenja i zlostavljanja je nejasna, ali je služila kako bi ju se diskreditiralo. Jer eto luda baba uhodi bivšeg muža, pa joj nikako ne možemo i ne smijemo vjerovati da je bila zlostavljana, a ako i je bila zlostavljana tako joj i treba jer je ona uhodila jadnog čovjeka. (Ovo zadnja rečenica je ironična, kao što sam rekla ja vjerujem žrtvama i imam 0% tolerancije na seksualno zlostavljanje)

Vjerujem da neprijavljivanju uz diskreditiranje  doprinosi i nevjerica.  Pa na kraju krajeva kada su Hollywoodske glumice s početka priče počele iznositi sve što su doživjele jesu li im vjerovali?

Strah, sram, osjećaj krivnje, nalaženje opravdanja, ne čine nikome uslugu. Ako žena kaže da je doživjela seksualno nasilje jako je velika vjerojatnost da ga je i doživjela i treba joj vjerovati. Nju se nikako ne smije se pitati zašto si ovo i zašto si ono. Pa da je hodala i gola po ulici, što sigurno nije jer izložbe odjeće silovanih i zlostavljanih žena jasno prikazuju da su sve bila veoma pokrivene u trenutku napada, nitko nema pravo zadirati u njezin privatni prostor i vršiti nasilje nad njom.

Ajmo se zapitati da nam dođe bliska ženska soba i kaže da su joj ukrali torbu ili bicikla, bili joj postavili sva ta „pametna“ i osuđujuća pitanja. Ne bi garant. Ovakva pitanja dodatno diskreditiraju žrtvu koja je jedna smogla snage reći što joj se dogodilo. Ovakva pitanja svaljuju krivnju na žrtvu, reviktimiziraju je i ona će se najvjerojatnije neće prijaviti nasilnika ili ako ga je i prijavila povući će prijavu. Ne prijavljivanje dovodi do minimalizacije problema, do tamnih brojki, do otvaranja prostora nasilnicima koji godinama koriste šutnju žrtava da i dalje slobodno i bez osude napastvuju i zlostavljaju. Mislim da je krajnje vrijeme da to prestane.

rux-centea-607551-unsplash
Photo by Rux Centea on Unsplash

Tri žene, tri priče, tri sudbine

Pomalo me sram priznati da je ovo prva godina ZagrebDox-a u kojoj sam čvrsto odlučila otići pogledati nešto s programa. Do sada se moje praćenje Dox-a svodilo na zaokruživanje filmova u katalogu i sanjarenje o tome kako ću ih jednog dana uspjeti pogledati. I ove godine je bilo zaokruživanja jer ipak dobrih filmova je mnogo, a vremena nešto manje. Ipak od svih tih zaokruženih pogledala sam tri. Dva svojom odlukom, dok je treći bio zadan samim pozivom na otvorenje. U petak kada sam pogledala i posljednji film s moje liste, shvatila sam da su kod sva tri protagonistice bile žene. Nekako sada na početku mjeseca u kojem slavimo 8. Mart i u kojem još malo glasnije progovaramo o pravima žena ova tri filma su mi se učinila idealna za promišljanje o snazi žene.

OTL_Still1
Izvor: ZagrebDox

Prvi film je bio Preko svih granica (Over the Limit), mlade Poljske redateljice Marte Prus. Film prati godinu dana života Margarite Rite Mamun, tada 20-godišnje ritmičke gimnastičarke iz Rusije.  Film se fokusira na njezine pripreme za olimpijadu u Riju 2016.  Preko svih granica pokazuje tamnu stranu života vrhunske sportašice, ali i mentalnu snagu djevojke. Naime tijekom skoro cijelog filma Rita je izložena vrlo osobnim uvredama i psovkama koje joj na dnevnoj bazi servira njezina glavna trenerica i moćna žena ruskog oligarha Irina Viner-Usmanove. Kroz film Rita prolazi kroz umor, fizičku bol i konstantni psihički pritisak. Cijelo vrijeme sam čekala kada će Rita puknuti, kada će se slomiti, kada će početi vikati i razbijati, ali to nisam dočekala.  Ali sam zato dočekala zadnju scenu filma u kojem se Rita uzdiže na pobjedničko postolje i njezino lice poprima izraz čiste sreće i mira. Ona je tada primila zlatnu medalju za najbolju ritmičku gimnastičarku na ljetnim olimpijskim igrama u Riju.

A_20Woman_20Captured_201
Izvor: ZagrebDox

Drugi film je bio Zarobljena žena (A Woman Captured), mlade mađarske redateljice Bernadette Tuza-Ritter. Film je počeo kao studentski projekt u kojem je Bernadette trebala snimiti jedan dan u životu jedne osobe, a završio je kao jedno i po godišnja priča o Marishi koja punih 10 godina živi u ropstvu i služi jednoj obitelji. Marisha je zlostavljana, kretanje joj je ograničeno, gura ju se u dužničko ropstvo i oduzeti su joj dokumenti. Marisha je za vrijeme snimanja filma imala 52 godine, ali naboranog lica i bez zubi ostavlja dojam osamdesetogodišnjakinje. Ovaj dokumentarac pokazuje jedno drugo lice ropstva, budući da je u popularnoj kulturi uvriježen prikaz trgovanja ljudima i ropstva u svrhu seksualnog iskorištavanja, gdje su žrtve mlade naivne djevojke zatvorene u smrdljivim sobama. Zatočena žena pokazuje da postoje i drugi oblici ropstva mnogo suptilniji, koje je mnogo teže razotkriti. Tijekom prve polovice filma nametalo mi se pitanje zašto Marisha ništa ne učini, zašto je pasivna žrtva? Prekoravala sam sebe zbog toga jer sam se dosta dugo bavila problematikom trgovanja ljudima i ropstvom i znala sam da ono što Marishu drži na mjestu su nedostatak sredstva za život, nedostatak socijalne podrške i strah. Ipak Marishi jednoga dana prekipi i ona odluči pobjeći. Vjerojatno i zbog toga što je sama režiserka filma bila uz nju i pružila joj tu tako potrebnu socijalnu podršku. Bijeg je pokazao jednu drugu stranu problema, a to je da u Mađarskoj sustav pomoći i zaštite žrtava trgovanja ljudima ne funkcionira. Za ovo što je Marisha napravila je potrebna ogromna hrabrost i ona je zbog toga, na kraju, od žrtve postala slobodna žena.

Amal_20Still_01_20copie
Izvor: ZagrebDox

Treći film je Amal (Amal), egipatskog redatelja Mohameda Siama. Film prati djevojčicu, kasnije mladu ženu Amal od njezine 14 do njezine 20 godine; njezino odrastanje u Egiptu nakon Egipatske revolucije u kojoj je i sama sudjelovala protestirajući dva mjeseca na Trgu Tahir 2011. godine. Autor pokazuje snagu žene i zbunjenost odrastanja, fokusirajući se na promijene kroz koje Amal prolazi u tih nekoliko godina. Tako se Amal mijenja od buntovnice koju je policija tukla na Trgu Tahir i koja se nakon revolucije pridružila nogometnim huliganima u djevojku koja nosi hiđab, pa ga ne nosi i zamjenjuje ga šminkom i dugom kosom da bi se na kraju opet ošišala i stavila hiđab. Zanimljivo je kako autor, premda je muškarac, jasno naglašava sve probleme s kojima se djevojčica i mlada žena suočava u jednom izrazito muškom i patrijahalnom društvu. Amal cijelo vrijeme čvrsto prkosi zadanim rodnim obrascima. Ona im prkosi čak i na kraju kada nosi hiđab i kada svjesno postaje dio sustava, želeći ga promijeniti iznutra. Ona to čini jer se pomalo umorila od bivanja buntovnicom i življenja na margini. Ipak čak i u tom trenutku Amal bira neuobičajeni i teži put odabire teži put u vrlo patrijarhalnom egipatskom društvu. Ona odabire svoje buduće zanimanje unutar „tipično“ muškog svijeta u Egipatu, odabire policiju. Amal me rasplakala. Ovo je slojevit i kompleksan film koji otvara brojna pitanja. Neka od tih pitanja su univerzalna, kao što je pitanje traženja sebe tijekom formativnih godina, pitanje biti buntovnik ili sklopiti mir sa sustavom. S druge strane film postavlja pitanja koja su specifična za okruženje u koje Amal živi, kao primjerice pitanje položaja žene u muslimanskom društvu.

U fokusu sva tri filma su žene čiji su životi i životne sudbine u potpunosti različite. Jedna je cijenjena i popularna sportašica, duga je zlostavljana i marginalizirana žena, a treća je buntovna djevojka. Međutim ono što ih spaja je to da su sve tri snažne, prkosne, hrabre i nepokolebljive. Jer potrebna je velika hrabrost i mentalna snaga otrpjeti sva vrijeđanja koje trpe Rita i Marisha . Potrebno je biti prkosan i nepokolebljiv da tražiš da te smatraju ravnopravnom u svijetu strogih društvenih normi, kao što to traži Amal.

Osim protagonistica i režiserke prva dva filma zaslužuju biti spomenute ovdje, jer one zrcale svoje protagonistice. One su nepokolebljive i ustrajne u svojem naumu. Tako je Marta Prus tri godine tražila dozvolu od Irine Viner-Usmanove da snimi film o Riti Mamun. Bernadette Tuza-Ritter je godinu i pol sama bez ikoga snimala priču o Marishi, koja na kraju ispred njezinog objektiva i zbog sigurnosti koju joj je pružila bježi u nepoznato, ali i u dugo željenu slobodu.

 

Sve su te žene heroine, sve te žene zaslužuju da se za njih čuje, sve zaslužuju da se njihove priče čuju. Priče koje su lišene glamura, priče koje su ogoljene do kosti. Njihove priče su priče o ustrajnosti, o slobodi o boljem životu, o ostvarenim i ne ostvarenim snovima i o odrastanju. To su priče iz kojih se puno toga dâ naučiti i koje govore o snazi i nesalomljivosti žene.

I premda život ovih triju žena ne završava odjavnom špicom filma, svaka od njih je dobila svoj kraj. Meni se činilo da taj kraj nije uvijek idealan, ali tko sam ja, pasivna promatračica koja voajerski i na trenutak ulazim u njihove živote, da sudim o tome. Preostaje mi samo da navijam za te tri hrabre i snažne žene koje su odlučile o svojoj sudbini, a mene uvelike inspirirale i potaknule.

Depresija, post-porođajna depresija

sydney-sims-519706
Photo by Sydney Sims on Unsplash

Treći ponedjeljak u siječnju koji je proglašen kao najdepresivniji dan u godini je iza nas, a danas ćemo  ispratiti i najdepresivniji mjesec. Međutim depresija kod nekih ljudi neće nestati 31. siječnja u 23:59, jer njihova depresija nema veze sa post-blagdanskim padom adrenalina i neispunjenim prazničnim očekivanjima.

Metalno zadravlje je jednako važno kao i fizičko. Premda je dokazana uzročno posljedična veza između ovo dvoje, ipak reagiramo poprilično drugačije kada nam neko kaže da je fizički bolestan nego kada kada doznamo da je netko psihički bolestan (jer rijetko tko će javno reći da ima problema s mentalnim zdravljem). Pripremajući ovaj tekst naišla sam na podatak da je korištenje antidepresiva u porastu. Nadalje prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) depresija nije bolest samo razvijenog svijeta, premda je najzastupljenija u razvijenim zemljama, već se ona javlja u svim zemljama svijeta. Ono što mi je posebno zabrinjavajuće je to da depresija mnogo više pogađa žene nego muškarce. A ono što je najgore postoji jedna vrsta depresije koja je rezervirana isključivo za žene. O njoj se vrlo slabo priča, a radi se o post-porođajnoj depresiji.

Post-porođajna depresija

Tražeći podatke o post-porođajnoj depresiji naišla sam ili na neke opće ili veoma kliničkih informacija o post-porođajnoj depresiji. Želeći saznati malo više što se piše po forumima shvatila sam da se čak i na njim (barem onima u Hrvatskoj) se nerado piše o post-porođajnoj depresiji. Prema podacima WHO-a u razvijenim zemljama čak 19,8% žena koje su rodile pate od post-porođajne depresije. Dobra vijest je da je post-porođajna depresija izlječiva, loša je ako se ne detektira i ne liječi može doći do samoubojstva. WHO također navodi da se post-porođajna depresija može predvidjeti, budući da postoje određeni pokazatelji koji ukazuju na njenu mogućnost. Među jake pokazatelje spadaju: depresija ili anksioznost tijekom trudnoće, postojanje nedavnog stresnog događaja, neadekvatna društvena podrška i prethodna povijest depresije. Umjereni pokazatelji su: stres povezan sa skrb o djeci, nisko samopoštovanje, neurotičnost kod majke i zahtjevan temperament djeteta. Slabi pokazatelji su: komplikacije u u trudnoći i prilikom poroda, loša slika o sebi, loši odnosi s partnerom, jednoroditeljstvo kao i slabije socioekonomsko stanje uključujući i lošija primanja.

Odmaknemo li se od svih ovih pokazatelja i razmislimo; postati majka je ogromna životna promjena u kojoj nam se nakon mjeseci slatkog iščekivanja život iz temelja mijenja. I taj život nije bajan jer kao što je glavna junakinja u filmu Parenthood  rekla svome mužu “Djeca nisu mašine za pranje rublja i ne dolaze s uputama za upotrebu”. I kada nas stisne depresija onda se odjednom nađemo između čekića i nakovnja te si ne  dozvoljavamo reći da ne možemo, da nam je teško, da trebamo pomoć. A to ne govorimo zato jer:

  1. depresija je sama po sebi stigmatizirana
  2. post-porođajna depresija na kvadrat,  jer naprosto žena bi trebala odmah razviti jake majčinske nagone, odmah se zaljubiti u svoje dijete, moći i znati dojiti, imati sveobuhvatno  znanje o brizi za  novorođenče. Ali znamo da nije tako i da su pritisci veliki i onda je ženama teško priznati da nisu ok, te zato šute, ne traže pomoć i pate.

Tako kopajući po netu naišla sam na jedan post gdje žena traži pomoć zbog post-porođajne depresije i gdje na kraju kaže kako je sada bolje i da joj je jedino žao što nije mogla dojiti svoje dijete (to je bio tek jedan od problema i pritisaka koje je doživljavala tijekom razdoblja depresije). I znate što nitko, ali ama baš nitko se u mnogobrojnim komentarima  nije osvrnuo na svu bol koji je proživljavala žena tijekom post-porođajne depresije, već su se svi odgovori odnosili na dojenje te hrpu pametnih savjeta što je ili nije trebala napraviti.  

pexels-photo-235243 baby and mom
Izvor: Pexels

Post-posvajateljska depresija

Mogu li posvojitelji pasti u depresiju? O da itekako i mi možemo patiti od post-posvojiteljske depresije. Sada gledjući unazad ne znam jesam li ju prošla, znam da nisam ležala u krevetu i nisam imala suicidalne misli, ali ponekad je bilo tako teško, intenzivno i komplicirano. Sijećam se jednog razgovora sa nadležnim službama prije nego što su cure došle kod nas. Bilo je to par dana prije nego što smo ih doveli doma, znala sam da su moje, ali sam bila prestravljena što zbog posla na kojem sam još uvijek bila na probnom roku, što zbog toga kako će sve to ići, što zbog razno raznih pritisaka sa strane. Kada mi je u tom vrlo neveselom razgovoru jedna od tih žena rekla: “Vi bi ste trebala biti presretni, napokon vam se ostvarila želja”, ja samo što nisam od muke, tuge, iscrpljenosti i emocija u zemlju propala. Da, ostvarila mi se želja, ali ja sam svejedno bila prestravljena. Zbog toga što mi se nametnulo to da moram biti presretna, godinama nisam mogla reći da je roditeljstvo ponekad teško, da ponekad ne znam kako ću i što ću, nisam mogla nikome izreći svoje strahove vezane uz moju djecu jer zapravo morala glumiti kako sam presretna. S druge strane mnogo puta navečer kada bi one napokon zaspale znala bi sjediti kod njih u sobi i gledati ih i suze roniti od umora, sreće i ljepote – jer zaista nema ljepšeg prizora od usnule djece. Naravno prošlo je to, bez lijekova, bez terapija, na guranje i uz beskonačnu strpljivost. Poučena ovim iskustvom kada sam budućim posvojiteljima držati predavanje o vlastitom iskustvu rekla bi im da smiju reći bez straha i srama da im je ponekad teško, jer roditeljstvo nije jednostavna stvar.

Nisam liječnik, ni psiholog i možda ovo što ću sada napisati bude totalni promašaj, ali čini mi se da sva ta prevelika očekivanja, silni savjeti koji nas obasipaju s raznih strana (kako biti dobra majka, uspješno i dugo dojiti, kao odgojiti genijalca, kako uspješno balansirati majčinstvo, domaćinstvo i vrhunsku profesiju) samo doprinose osjećajima nedostatnosti i otvaraju put u depresiju. Možda kada bi bez grižnje savjesti mogli reći da nam je ponekad teško, da nam ne ide, da smo umorni i da trebamo pomoć, možda bi bili zdraviji. Jer život je zafrkan sam po sebi i ne možemo se svi jednako nositi s njim, neki naprosto nisu spremni se uhvatiti u koštac s onim ružnim da bi došli do onog lijepog i ne treba ih zato osuđivati ili stigmatizirati, već ako im ne možemo pomoći možemo se maknuti i ne osuđivati ih. A ako im možemo pomoći ponekad je dovoljno biti prisutan.

pexels-photo helping hand
Izvor: Pexels

 

 

Influenceri – tko? što?

elijah-macleod-400010_unsplash_influence
Photo by Elijah Macleod on Unsplash

Prema MerriamWebster rječniku riječ godine je feminizam i u potpunosti se slažem. Međutim, da me se pita koju bi riječ uz feminizam izabrala kao riječ godine u Hrvatskoj to bi sigurno bila riječ influencer. Zašto? Zato jer mi je riječ influencer počela jako parati uši.  Možda razlog leži i u tome što sam se tijekom 2017. družila sa digitalnim marketingašima,  trenerima (mislim na life, business i spiritual coacheve) i jako pratila svijet influencera, blogera, instagramera i sl.  Priznajem 2017. godina je bila velika godina traženja i nakon blatne kaljuže u koju sam upala u 2016., u 2017. mi je sve to trebalo. Na tom putu sam upoznala zaista prekrasne ljude  influencere/ blogere koji predano i sa puno vjere rade to što rade, ali upoznala sam i one čiji je život određen brojem followera. Tako da mi se u jednom trenutku sav taj svijet influencera, bloger, instagramera učinio jako lažan. Prije nego što kažem zašto, želim se vratiti nekoliko koraka unazad.

Na mom Linkedin profilu možete vidjeti da sam se u životu u velikoj mjeri bavila projektima i da sam dosta radila u lokalnim nevladinim organizacijama kao i međunarodnim organizacijama. Bavila sam se temama kao što su ravnopravnost žena, suzbijanje nasilja protiv žena i trgovanja ženama i djecom. Kada sam prije nekog vremena razmišljala o svim mojim poslovima shvatila sam da najstrastvenije radim upravo posao koji je kombinacija javnog djelovanja i osvještavanja na gore navedene teme. S druge strane bila ja slobodnjak ili radila od 8 do 16 jako mi je važno da mi je posao svrhovit, u smislu da na kraju dana znam da sam napravila nešto, pomogla nekome, promijenila nešto na bolje, pa makar to bio i mikro pomak. U osnovi smatram da je svijet jedno gadno mjesto i ako mogu pomoći ga poboljšati što da ne. Ne mislim da sam zbog toga bolja od drugih, apsolutno ne, već to je ono što me pokreće i motivira.

thought-catalog-354861
Photo by Thought Catalog on Unsplash

I sad da se vratim na to zašto mi se svijet blogera, instangramera, influencera učinio tako lažnim.  Digitalne platforme su nam omogućile super načine komunikacije, prenošenja informacija, stvaranja predivnog sadržaja. Omogućile su nam da putem nekoliko klikova iz bilo kojeg kraja svijeta gdje postoji internet pošaljemo vijest miljunima ljudi. A što čega se onda dosjetila marketinška industrija? Sjetila se web pretvoriti u digitalnu marketinšku platformu stvarajući od svega, uključujući i blogera i instagramera dijelom influenser marketinga. Dakle cilj influencera nije da na nekoga pozitivno utječu već da nam prodaju stvari i to na veoma suptilan način. Influenceri nisu tu da utječu na nas da budemo bolji, već prodavajući nam čežnju putem super čistih fotografija prekrasnih interijera i njihovih čarobnih života s uzdignutim čašama u rukama, utegnutih tijela, blagovaonica punih prekrasno aranžirane hrane kao i nasmješenih lica s još jednog eventa prodaju proizvod branda kojeg suptilno reklamiraju. Zar nisu to do prije samo nekoliko godina radile TV reklame? Zar nam to svake godine ne rade reklame za Božić i blagdane? Međutim dok su u TV reklamama bili nama neki nepoznati ljudi, sada su tu ljudi čije ime i prezime znamo, ljudi koji su se možda do jučer vozili s nama u javnom gradskom prijevozu ili možda čak sjedili u školskoj klupi. Ono što mene onako ljudski sekira i zašto mi se svijet infuelcera čini kao jedna big fat lie je to da ako netko ima toliki broj followera i moć da dopre, a možda čak i utječe na ljude (jer ako živi od klikov na affiliated linkove onda definitivno i utječe) da se ne osvrne na neki gorući problem u svijetu. Ma ne mora u svijetu može u svojoj lokalnoj zajednici, u susjedstvu te na taj način ne pokuša osvijestiti ili zamoliti svoje followere da na neki način pomognu? Malobrojni su influencere iz regije koji su se osvrnuli na #metoo, malobrojni su koji se bave nekim oblikom humanitarnog rada ili pozitivnog utjecanja na druge putem društvenih mreža (ispravite me ako griješim, a jako bih voljela da griješim). I kada kažem pozitivnog utjecanja ne mislim da osnaživanje putem citata na FB ili dijeljenje priča o vlastitom uspjehu. Premda to jako cijenim i poštujem te su i meni citati i priče o uspjehu u jedom trenutku života jako pomogli i osnažili me. Ali kad imaš nekoliko desetaka ili stotina tisuća followera nije li vrijeme da se makneš od toga i stvarno utječeš na način da s vremena na vrijeme napišeš nešto tipa: vidite dragi moji followeri ja vjerujem da ove, ove i ove nevladine organizacije dobro rade i da njihov rad treba podržati… ili želim vam ukazati na sljedeći problem u našoj zajednici … ili nije lijepo rugati se djeci koje nemaju iPhone i markiranu odjeću… ili plastične vrećice su smrt za okoliš…” Tema ima na pretek.  Ili je strah od gubitka followera (čitaj: brandova s kojim surađuju) iznad realnih problema. Uz to kada sam pročitala kavim se sve trikovima ljudi služe da dobiju što veći broj followera na Instagramu  samo mi je potvrđena teza da je u svemu tome veliki broj lažnjaka. Kao osoba od akcije voljela bih da oni koji mogu djeluju i mijenjaju.

Za mene osoba s velikim brojem followera koja nikada niti jednom nije napisala niti jedan društveno koristan post nije influencer, već prodajni kanal branda za koji radi. On/ona je hodajuća reklama, pa ajmo onda ih ne zvati infuencerima već reklamnim prostorom digitalne sfere.

Tko su za mene onda pravi influenceri? Za mene su to blogeri, instagrameri, pa si dopuštam proširiti krug i na neke slavne osobe, koje su iskoristile svoj položaj i broj pratitelja na društvenim mrežama kako bi pozitivno utjecale na druge, ukazujući na određene probleme u društvu.

clark-tibbs-367075_unsplashPhoto by Elijah Macleod on Unsplash
Photo by Clark Tibbs on Unsplash

I zato dragi moji, svi koji me pratite u 2018. godini možete očekivati više tekstova koji se dotiču društvenih problema. Njima se planiram baviti i s aspekta popularne kulture. Planiram pisati više o problemu nasilja nad ženama jer to je jedna od tema koja je obilježila moju profesionalnu karijeru još davne 2004. godine. Svjesna sam da to nije baš fancy kao neke lifestyle teme, ali da pišem isključivo lifestyle blog onda bi se ja osjećala kao lažnjak.  Dakle ovdje nećete  baš naći savjete o tome kako živjeti sretan i uspješan život (mogu vam samo reći vjerujte u sebe, radite na sebi i pokušajte se smijati što više svaki dan), niti kako imati  super blog (ukupno me prati 300 ljudi, pa nema većeg licemjerja nego da vam sada pišem kako voditi uspješan blog), jer mislim da ima dovoljno kvalitetnih blogera koji o tome znaju mnogo više od mene. Uz najavljene društvene teme bit će tu još svega pomalo. Sve u svemu bit će mi drago ako ćemo se i dalje čitati u 2018. godini.

Be a change (1)

 

Ja i #MeToo

bulyl

Ne, ne spadam u one rijetke žene koje nikada nisu doživjele seksualno uznemiravanje/nasilje. Mislim da nema djevojke ni žene koja je starija od 18 godina koja u svom životu nije doživjela neki oblik seksualnog uznemiravanja i/ili nasilja. Naprosto mislim da nema. Jer na žalost svijet u kojem živimo, a tu mislim prvenstveno na našu zapadnjački svijet, civilizaciju i kulturu, normalizira seksualno uznemiravanje i nasilje.

Bez obzira na ovo gore ja neću nigdje staviti #MeToo. Zašto? Evo zašto. #MeToo je nastao  kao odgovor na veliki seksualni skandal koji je otkrio svu nemoralnost i odnose moći u američkoj tvornici snova. Međutim za mene kačenje #MeToo na status na društvenoj mreži ima malo pomodarski prizvuk u stilu “to je sad jako fora pa ću onda to sada staviti.” Ne banaliziram seksualno uznemiravanje i nasilje već balanliziram trendove. Ako  ste čitali moje tekstove znate da ja naprosto ne želim se povoditi za trendovima. S druge strane uvjerena sam da će #MeToo imati određenog utjecaja i da će osvijestiti sve koji se iščuđuju na rasprostranjenost seksualnog uznemiravanja i nasilja. Seksualno uznemiravanje i nasilje su toliko prisutni da smo ga prestali primjećivati, oni su toliko prisutni da smo ga počeli normalizirati. Oni su toliko prisutni da kada nam netko kaže da ga je doživi prvo što pomislimo: “a tko joj je kriv!”, “što se tako obukla?”, “što je tamo išla?”, “što je otišla u njegovu sobu/stan/auto!?”. Toliko su normalizirani da se prvo upire prst u ženu koja ga doživi, a tek  mnogo kasnije možda u onoga koji joj je to napravio, a i onda se nalaze opravdanja za počinitelja.

Po meni #MeToo neće puno toga promijeniti, ako ostanemo samo na #MeToo. Jer #MeToo je trend, jedan trenutni lijepi znak solidarnosti, ali bez neke daljnje akcije on će ostati samo na tom. Ili kao što je i Julia Roberts rekla kada su je pitali o slučaju Weinstein: „Čuli smo ovu zastrašujuću, tužnu priču nebrojeno puta. I evo nas opet. Čvrsto vjerujem da ćemo napokon se okupiti kao društvo i usprotiviti se ovakvoj vrsti predatorskog ponašanja, te da ćemo pomoći žrtvama da nađu svoj glas i da ozdrave te da ćemo ga zaustaviti (seksualno zlostavljanje/nasilje, op. DBS) jednom za uvijek.“ Kao i Julija Roberts i ja vjerujem da će neko dobro napokon proizaći iz svog tog očaja. Jer ne događa se to samo u Hollywoodu, već svugdje gdje postoje neravnopravni odnosi moći i gdje onaj koji ima moć upotrebljava ju ne samo da bi zlostavljao već i da bi i zastrašivao. Jer dok je zlostavljanje trajalo, svi su znali za njega i šutjeli su jer su se bojali.

Također neću staviti #MeToo jer sam tijekom mog profesionalnog života 6 godina radila na problematici suzbijanja seksualnog nasilja i trgovanja žena u svrhu seksualnog iskorištavanja. Moj rad nije bio direktno sa žrtvama. Radila sam preventivne programe i sudjelovala u oblikovanju strateških i akcijskih planova te na izradi raznih mehanizama pomoći i podrške žrtvama. Naravno da kada radiš na toj problematici neminovno je da se sretneš sa žrtvama i njihovim pričama. I sve priče su na neki način iste kao i ove Hollywoodskih glumica, a počinju s tim je nasilje počinjeno i da im nitko nije vjerovao ili da šute zato jer se boje osude. I mene broj žrtava ne začuđuje, već smatram da moramo napraviti mnogo više od jednog #MeToo kako bi došlo do promijene i denormalizacije seksualnog nasilja.

Mislim da je vrijeme da se prestanemo iščuđavati, davati politički korektne izjave, govoriti kako smo i mi bile žrtve i onda ništa. Vrijeme je da počnemo djelovati, na bilo koji način koji će imati dugotrajnije utjecaj na društvenu zajednicu. Za početak možemo početi tako da vjerujemo onoj koja nam kaže da je bila zlostavljana ili silovana. Zatim prijaviti i potražiti pomoć. Mislim da je u svemu tome važno više ne šutjeti; jer ako šutimo hranimo zvijeri koje imaju moć u rukama i koje ju koriste kako bi nekoga zlostavljali. Kada progovorimo onda je zvijerima oduzimamo moć.   Continue reading

Ne moramo sve, da bi bile…

busy
Izvor: Pexels

Prije neki dan sam dala ostavku na mjesto predsjednice u udruzi u kojoj sam prvo bila aktivna članica, potom tajnica, a na kraju i predsjednice. Bila je to volonterska pozicija koju sam gurala uz posao, dvoje djece, pisanje bloga, fotografiju i još neke sitnice. Jutro nakon ostavke razmišljala sam kako sam ja kao žena u ranim 40-ima sama sebi natovarila hrpetinu stvari na kičmu. Među te stvari ne spadaju moja djeca i moja obitelj, ali recimo ja imam potrebu biti članica nekog društva ili udruge (premda spadam u pomalo introvertirane tipove i volim biti sama sa sobom). Ali nije meni bilo dosta biti članica, ja sam moram biti aktivna članica, pa onda od aktivne članice postala sam predsjednice (bolje da ne znate banalne razloge zbog kojih se to zbilo), pa onda uz sve to osnujem i vlastitu firmu, a doma imam djecu kojoj treba pomoći da prežive hrvatsko školstvo i uz to želim se baviti onim što me totalno ispunjava, a to je fotografija i pisanje.

pexels-photos
Izvor: Pexels

I sada ću stati – nemojte me krivo shvatiti ne želim ovim postom reći kako sam ja super woman, naprotiv želim reći kako sam blesava. Da, blesava. Umjesto da se pitam kako da to sve stignem i gdje mogu u raspored ugurati još nešto,  mislim da je pravo pitanje koje si trebam postaviti zašto ja to sve radim i čemu sve to. Promatrajući žene oko sebe vidim da nisam jedina. Danas sam pročitala podatak na netu kako su žene aktivnije u traženju zaposlenja od muškaraca. Osim toga mi smo aktivnije i na brojnim drugim poljima i čini mi se da stalno želimo biti zaposlene. Meni je to s jedne strane super. S druge strane, nakon što sam dala ostavku u udruzi ozbiljno sam se zapitala zašto imam potrebu si nabiti toliku količinu obaveza, ali ne samo ja već hrpa nas. Kome se mi dokazujemo, zbog čega mislimo da tako malo vrijedimo da moramo stalno nešto raditi da bi bile prihvaćene ili da bi bile poštovane? Zašto mi moramo biti stalno aktivne, što mi to sve kompenziramo našim urnebesnim trčanjem i dokazivanjem da ma baš sve radimo super i da uz to još super i izgledamo jer stignemo ići u teretanu između 00 i 02 ujutro kada sve sredimo. Je li to nesigurnost?  Je li to neko nezadovoljstvo? Je li to neprihvaćanje koje smo si utuvile u glavu? Jesu li to neke traume iz djetinjstva? Vjerujem sve po malo. Polazeći od sebe mislim da se s jedne strane natječemo same sa sobom i tim osjećajem nedostatnosti koji nam je možda ugrađen od malena. I znate što se onda dogodi, super smo zauzete, radimo, trčimo, djelujemo i umjesto da se, mi žene, međusobno podržavamo počnemo se međusobno kritizirati. Počnemo jedna drugoj govoriti kako nismo dale dovoljno, kako treba više.  Počnemo se međusobno natjecati, skenirati, tiho, potiho režati jedna na drugu, a onda krenemo i u neke samo nama prepoznatljive ratove. (Ženska (ne) prijateljstva su tema za jedna poseban blog).

Umorila sam se od toga. Ja nisam super woman. Moji nokti nisu vidjeli manikuru godinama, dobar kolač ne mogu napraviti ni da mi netko plati milijarde, ajvar nikad nisam ni pokušavala, a zimnica mi je nepoznati pojam. Vježbam kada uhvatim vremena. Drugim riječima nisam savršena i nisam sve. Ali zbog toga što nisam sve ne znači da nema područja u kojima briljiram. Recimo dobra sam u provedbi i procjeni projekata, slaganju troškovnika, organizacijske sposobnosti su mi mrak, a i  dobro kuham (još nisam nikoga otrovala).

food-eating-potatoes-beer-8313 pexel
Izvor: Pexels

I budući da sam se umorila od svega toga odlučila sam ne biti sve i ne biti na sto strana. Ponekada se bolje fokusirati na naše ciljeve nego raspršiti se uokolo kako bi vam netko rekao “wow kako ti to stigneš” (Mislim, ne stignem, ali se pravim da stignem). Odlučila sam prestati se natjecati i odlučila sam surađivati. Odlučila sam prestati se opterećivati sitnicama i dokazivanjima. Odlučila sam biti nježnija prema sebi i bez obzira što nisam sve, postala sam sama sebi dovoljna.

Lots of colorful balloons on the blue sky, concept of love in su
Izvor: Pexels

Priče o uspjehu i što s njima?

Prije nešto manje od godinu dana odlučila sam da moram nešto napraviti s mojim životom. Naprosto došlo je vrijeme za promjenu. Dugo, previše dugo sam se borila sa svojim strahovima, željama i ne znam s čim sve ne. Shvatila sam da je promjena neminovna. Promjena je, dug, mukotrpan i nimalo jednostavan proces. Moram priznati da su mi na tom putovanju, koje ni izdaleka nije gotovo, uvelike pomogle inspirativne priče, kao i pokoji dobar citat ohrabrenja. Stisnula sam mnogo puta gumbić follow kako bi slijedila neke poznate uspješne ljude koji su mi se obraćali sa zaslona ekrana. Čitala sam priče žena koje su ostavile posao u korporaciji i otvorile vlastiti sada uspješan biznis. Kao osoba koja je razmišljala, djelovala, a na kraju i sama pokrenula vlastiti posao te priče su mi davale hrabrosti da krenem u ostvarenje svog cilja. One su mi pokazale da ima još ljudi koje razmišljaju slično kao i ja. Ljudi koji žele više od života u koji smo nerijetko tako često ukalupljeni i ne želimo se pomaknuti iz njega pa makar cijelo vrijeme kukali kako nam je loše.  Međutim nakon nekog vremena sam ih prestala čitati jer su me počele pomalo opterećivati. Te priče su imale nekakav pozitivan kraj, dok se kod moje još ništa baš previše ne nazire. Također nisam željela da mi te priče postani putokaz u mojoj avanturi zvanoj privatno poduzetništvo i život.

Photo credit: Pixabay

Meni su inspirativne priče pomogle u dva navrata. Prvi puta da se pokrenem i otvorim vlastiti posao koji tek treba stati čvrsto na noge. Drugi puta da promijenim način pristupa radu i otvorenosti prema drugima. Tako da ako nas nečija priča potakne da pokrenemo nešto nabolje u našem životu super. Međutim velika je opasnost ako se ulovimo za te priče i slijepo ih slijedimo. Zašto? Zato jer inspirativne priče nisu putokazi ili alati za postizanje uspjeha.  Svi znamo priču o usponima i padovima J.K.Rowling i sada ako idemo slijediti njezin put, garantitram vam da nećete uspjeti. Zašto ? Zato jer možda jednostavno niste talentirani  za pisanje kao ona ili zato jer niste dovoljno uporni i strpljivi te ćete nakon 5. odbijenice razmišljati o tome da odustanete i na kraju stvarno odustati.  Uzmite bilo koju drugu poznatu osobu čiji nam se životi i priče o uspjehu nude putem društvenih mreža na dnevnoj bazi. Ne možemo biti Oprah, jer Oprah je samo jedna i ako ideš kopirati Oprah postaješ samo blijeda kopija jakog originala. Priče o tuđim nedaćama koje su te ljude nagnale da nešto promijene trebaju biti inspiracija do one mjere do kada nas pokreću na pozitivne pomake u našim životima. Čim one postaju opterećenje ili čim počnemo uzdisati, “ali ja sam sve isto radio/la kao __________ (upiši ime osobe čiji koja te inspirira), a nisam postigao/la isti uspjeh kao no/ona”, moramo se okrenuti na drugu stranu i naći svoj put.

Također, za vrijeme dok sam čitala inspirativne priče shvatila sam da me ne može baš svačija priča inspirirati. Priče ljudi poput Elona Muska ili Marka Zuckerberga me nimalo ne diraju. Zašto? Vrlo jednostavno, naši svjetovi su miljama daleko. Oni su dijametralna suprotnost sa mnom – majkom dvoje djece koja je u 40-tima i koja se ne bavi tehnologijom i nema grandiozne projekte poput Muska. S druge strane, zato sam nalazila inspiraciju u ženama s kojima imam neku dodirnu točku. Tako sam nalazila inspiraciju u pričama majki koje su pokrenule vlastiti biznis ili su s kao i ja u svojim 40-ima odlučile na neku radikalniju promjenu i na iskorak iz uobičajenog obrasca. Ali bilo je tu i priča mladih žena u 20-tima i ranim 30-tima koje su me osvojile svojom svježinom gledanja na svijet. One možda nisu vladarice svijeta, ali imaju svoje firme i/ili rade ono što uistinu vole, a najvažnije je da ostvaruju svoje snove. Te mlade žene imaju ono nešto šareno i prekrasno što je potrebno ovom sivom svijetu. Moje vršnjakinje su mi pokazale da kada postoji volja postoji i način te da zaista nikad nije kasno za nove početke.

Photo credit: Pixabay

To što sam prestala čitati priče uspješnih ljudi ne znači da im se neću vraćati kada za to osjetim potrebu. Naravno da hoću. Mi ljudi volimo priče i inspiracija nam je potrebna. Čitat ću ih kako bi i dalje iz njih crpila inspiraciju u radu, u djelovanju, u odnošenju prema drugim ljudima. Ili kako bi mi možda pomogle da gledam na neke svoje trenutne probleme na drugačiji način. Međutim nikad neću, kao što to nisam ni do sada, pokušavati reproducirati njihove uspjehe ili neuspjehe. Jer njihovi uspjesi i neuspjesi su samo njihovi.

Na kraju krajeva mislim da je sada došlo vrijeme da napišem vlastitu priču. Tko zna možda će ona jednoga dana nekoga inspirirati.

Photo credit: Foter.com

O ODABIRIMA

crossroad-967964__340
Izvor: Pixabay

Prošli vikend sam bila u Splitu na proslavi 50 godina braka mojih roditelja. 50 godina, pola stoljeća zajedničkog života, pola stoljeća uzajamnog povjerenja, poštivanja, uspona i padova. Kakve veze godišnjica braka mojih roditelja ima s naslovom ovog teksta, pa sve, jer njihov je odabir bio da budu zajedno 50 godina, da 50 godina vuku zajednički jaram, da prešute kada treba prešutjeti, da kažu kada treba kazati da se vole i poštuju, da dočekaju starost zajedno. Sigurna sam da nije bilo lako, zafrkani su to karakteri.

old-couple-2313286__340
Izvor: Pixabay

Mi svaki dan od ranog jutra radimo odabire, od kada nam zazvoni budilica do kada ne kažemo laku noć svojim ukućanima (pa bio to naš kućni ljubimac ili životni partner ili dijete koje sami odgajamo ili orhideja). Biramo hoćemo li se ustati iz kreveta i napokon početi vježbati ili nastaviti još malo spavati. Biramo što ćemo obući i kakav ćemo doručak pojesti. Biramo i one malo veće životne odluke, ali one su ponekad uvjetovane, uvjetovane su jekama glasova naše okoline i najbližih koji se neće uvijek složiti s našim izborima te nam pokušavaju svjesno ili nesvjesno nametnuti one za koje misle da su za nas bolji. Upravo u takvim trenucima je najteže donijet onu odluku koja je dobra za nas. Je li donošenje odluke o našem životu koja nije baš prihvatljiva sebičnost ili nije?  Za mene je ona sebičnost samo ako ćemo odabravši je namjerno, duboko i istinski povrijediti naše najmilije, ali ako će ta odluka imati pozitivan utjecaj na naš život, a posredno i na one nama najbliže (bez obzira koliko se to njima činilo da neće) onda nema sebičnosti.

Ja sam bila majstorica udovoljavanja drugima. Uvijek sam mislila što će reći ova ili onaj, hoću li povrijediti nekoga, joj samo da se ovaj/ova ne naljuti i sl. Zbog takvog stava, koji je djelom i karakterna osobina, sam predugo ostajala na mjestima (čitaj: poslovima i nekim toksčnim prijateljskim vezama) koja su itekako škodila meni. Ja sam se nerijetko željela prikloniti tuđim projektima, misleći da pomažem, ali i da se svidim drugima te zbog vlastitog uvjerenja da ja nisam sposobna da pokrenem nešto svoje od nule. Također udovoljavala sam iz straha da ne dođe do rasprave (svađe), a i zbog straha od nekih posljedica koje sam vrlo zgodno konstruirala u svojoj glavi. I tako sam ostajala dugo tamo gdje nisam bila zadovoljna. Međutim prije par mjeseci sam odabrala otići iz jedne takve loše situacije, jer sam osjetila da to naprosto nije više za mene. Dogodilo se ono čega sam se bojala, rasprava. Međutim ja sam napokon bila dovoljno jaka da se postavim i da objasnim da ne, ne odlazim bih nekome naštetila, već da bih sebi udovoljila. I znate što, život je krenuo dalje. I ne samo da je krenuo dalje već sam ja postala snažnija i samosvjesnija, hrabrija i odlučnija.

cocoons-329088__340
Izvor: Pixabay

I tako prije nekoliko dana sam počela raditi u svojoj firmi i znam da ću uspjeti. Isto tako znam da sam krenula na jedan put za koji je potrebno zaštitno odijelo i mačeta u ruci jer je poprilično neprohodan. Ali ja sam ga odlučila raskrčiti i doći do staze na kojoj ću napokon odbaciti to zaštitno odijelo i mačetu. I bez obzira kakav je trenutno taj put ja se napokon osjećam slobodno i sretno. Jer ovo je bio isključivo moj odabir. Nipošto nije bilo lako doći do ove odluke. Osjećala sam da nisu svi sretni s mojom odlukom, ali ja sam bila sretna i mirna s njom i to mi je tada kao i sada najbitnije. Bilo je tu  mnogo promišljanja, vaganja, panike, straha, molitvi i suza. Nije lako odlučiti se iz relativne sigurnosti otići u relativnu nesigurnost. Ali kako je odluka sazrijevala rasla je i moja odlučnost, a kako je rasla moja odlučnost počela sam činiti stvari za koje prije svega godinu dana bih rekla da nikada neću učiniti. Jer kukuljica prividne sigurnosti u koju se tako lako začahuriti je tako topla i meka. Međutim, ako ju ne probijemo ona se sasuši, a tek kad kad bude razbijena iz unutra iz nje izađe prekrasan leptir koji raširi krila i poleti.

butterfly-1228639__340
Izvor: Pixabay

Uživam u sadašnjim trenucima, uživala sam radeći moj prvi ugovor, uživam i u promišljanju onoga što želim raditi u budućnosti, uživam u ovom putovanju i prihvaćam sve njegove lijepe i one manje lijepe trenutke. Kad su lijepi radujem se, kada nisu baš blistavi učim. Ono što sam do sada naučila je da kada donesemo pravu odluku u životu tada osjećamo mir, a vjerujem da onda sve kad-tad sjedne na svoje mjesto jer kako bi moja virtualna instruktorica yoge Adriene Mishler rekla: The Universe Is For Me, And So Is Everything Else.

milky-way-1096815__340
Izvor: Pixabay

 

Kako mi je pisanje bloga promijenilo život?!

books_laptop_hires
Izvor: Designers Pics

Prije nešto malo manje od 8 mjeseci objavila sam svoju prvu objavu na Stvarati, voljeti, živjet. Da mi je netko prije 8 mjeseci rekao da će iznošenje mojih misli imati pozitivan učinak na moj život ne bih mu vjerovala. S druge strane da sam to znala počela bih pisati blog mnogo prije. Zapravo pisala sam ja blog(ove) mnogo prije, ali kod oba pokušaja sam odustala nakon nekoliko mjeseci. Mogla bih reći nije mi tada bilo suđeno. Ovo je bila treća sreća i upalilo je.

Sjećam se kraja listopada 2016. godine i te večeri kada sam se premišljala hoću li ili neću stisnuti tipku Publish. Duboko sam udahnula i stinula je te se odmaknula od radnog stola. Nije se dogodilo ama baš ništa spektakularno. Svijet se i dalje nastavio okretati, nisu se čule fanfare niti je počeo vatromet, ali kod mene se dogodila mala, ali značajna promjena. U to vrijeme nisam baš bila dobra sama sa sobom, nisam bila zadovoljna nekim stvarima, tražila sam izlaz i duboko vjerujem da sam ga našla u pisanju bloga.

Kako mi je to blog promijenio život:

Vratilo mi se izgubljeno samopouzdanje i vjera u sebe

U vrijeme kada sam objavila prvu objavu moje samopouzdanje je bilo na niskim granama i pitala sam se mogu li ja to. Strašno sam se borila s prolaženjem tema i svaki put kada bih napisala neku objavu nisam bila u potpunosti zadovoljna s njom. Ipak kako je vrijeme odmicalo i kako se broj ljudi koji me prati povećava, a zajedno s njima i broj pozitivnih i ohrabrujućih komentara jačalo je moje samopouzdanje kao i vjera da to što pišem je sasvim u redu.

Prestala sam se (u većoj mjeri) brinuti kako da udovoljim drugima

Priznajem, na početku kada sam pisala neke stvari dva, tri puta bi izvagala trebam li to uopće napisati i kako bi na napisano netko mogao reagirati. Nikada se tu nije radilo o tome da sam željela nekoga povrijediti ili možda javno prozvati. U većini slučajeva sam se pitala bi li se ovo moje mišljenje ili stav mogao nekome ne svidjeti. To me tako kočilo u kreativnom procesu da sam u jednom trenu stala i rekla sama sebi da je dosta i nastavila pisati bez tog dodatnog opterećenja. Da nisam stala nikada ne bi nastale moje objave o posvajanju kao ni ona o klanu.

rakije.jpg

Postala sam hrabrija 

Ovo je definitivno povezano sa samopouzdanjem i vjerom u sebe koja je rasla s brojem objava i povratnih informacija. Jednom kada sam savladala početnu nelagodu i strepnje što će netko misliti o meni zbog mog pisanja sve je postalo jednostavnije. Pisanje je postalo ležernije, a ja u cijelom tom procesu opuštenija. Odjednom sam se prestala brinuti i o broju lajkova i pratitelja. Prestala sam biti nesretna što me nitko nije pozvao na suradnju na nekom portalu ili časopisu (premda ne bih imala ništa protiv), te sam se u potpunosti prestala željeti biti influencer. S druge strane novostečena hrabrost mi je omogućila da krenem ispitivati što doista želim raditi u životu i što je to (osim pisanja i fotografije) u čemu sam izvrsna, a što volim raditi. Da nisam počela pisati blog ne bih se nikad pokrenula. Ne bih nikad se usudila  pokušati vidjeti mogu li možda uspjeti u vlastitom poslu koji ima mnogo više zadane forme, ali jednako tako i kreativnosti i rada s ljudima i pisanja.

BRAVE

Pisanje bloga mi je pokazalo da ništa nije nemoguće

Upravo tako, bilo je potrebno samo se odlučiti. Odlučiti početi pisati, odlučiti opustiti se i uživati u procesu, odlučiti osnovati vlastitu firmu, odlučiti se oglušiti na upozorenja izvana, odlučiti slušati vlastitu intuiciju.  A nakon odluke je to trebalo pretočiti u akciju. Kako je želja bila jaka, vjera u uspjeh još jača tako je i stupanje u akciju postalo neizbježno i moguće.

 

Ponovno sam zavoljela pisanje

Svatko tko piše reći će vam da je pisanje kompleksno. Ono je i jednostavno i komplicirano, ali ono je prvenstveno uzbudljivo iskustvo. Kada je inspiracija tu, kada sam opušteni ide bez problema. Ali kada inspiracije nema, kada i samo nabacivanje misli na papir mi predstavlja muku onda je pisanje komplicirano. Prije bi me ovakvi trenuci dovodili do očaja, a nedugo zatim i do odustajanja. Međutim sada onaj osjećaj kada završim tekst, kada ga uredim i kada stisnem Objavi, e taj osjećaj ispunjenja mi je postao nezamjenjiv. Zbog tog osjećaja se vraćam kreativnom procesu i uopće više ne razmišljam o očaju i odustajanju.

Writing
Izvor: Pixabay

Upoznala sam hrpu zanimljivih i kreativnih ljudi

Svaki poznanstvo me obogatilo za neko novo iskustvo. Neke ljude sam imala sreću upoznati i 1 na 1. S nekima sam još uvijek u virtualnom kontaktu. Osim toga otvorila sam se i prema drugim ljudima koji nisu dio blogerskog svijeta. Postala sam otvorenija za nova poznanstva i to me počelo izuzetno radovati.

friends
Izvor: Pixabay

I što dalje?

Za sada znam da ću i dalje nastaviti pisati i to tempom koji meni odgovara i onda kada osjetim potrebu da želim i imam nešto podijeliti. U kojem smjeru ću ići? U istom kao i do sada, s tim da mi na pamet padaju neke društveno angažirane teme s kojima sam se davnih dana bavila i koje su nekako opet izašle na površinu. Također padaju mi na pamet i teme vezane uz mikro poduzetništvo. Ono što sigurno znam je da će Stvarati, voljeti, živjeti i dalje biti mjesto mojeg kreativnog stvaranja. Mjesto na kojem ću pisati ono što volim i na kojem ću i dalje težiti ispunjenom životu. Meni je ovo i više nego dovoljno.

footprints_hires
Izvor: Designers Pics