Depresija, post-porođajna depresija

sydney-sims-519706
Photo by Sydney Sims on Unsplash

Treći ponedjeljak u siječnju koji je proglašen kao najdepresivniji dan u godini je iza nas, a danas ćemo  ispratiti i najdepresivniji mjesec. Međutim depresija kod nekih ljudi neće nestati 31. siječnja u 23:59, jer njihova depresija nema veze sa post-blagdanskim padom adrenalina i neispunjenim prazničnim očekivanjima.

Metalno zadravlje je jednako važno kao i fizičko. Premda je dokazana uzročno posljedična veza između ovo dvoje, ipak reagiramo poprilično drugačije kada nam neko kaže da je fizički bolestan nego kada kada doznamo da je netko psihički bolestan (jer rijetko tko će javno reći da ima problema s mentalnim zdravljem). Pripremajući ovaj tekst naišla sam na podatak da je korištenje antidepresiva u porastu. Nadalje prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) depresija nije bolest samo razvijenog svijeta, premda je najzastupljenija u razvijenim zemljama, već se ona javlja u svim zemljama svijeta. Ono što mi je posebno zabrinjavajuće je to da depresija mnogo više pogađa žene nego muškarce. A ono što je najgore postoji jedna vrsta depresije koja je rezervirana isključivo za žene. O njoj se vrlo slabo priča, a radi se o post-porođajnoj depresiji.

Post-porođajna depresija

Tražeći podatke o post-porođajnoj depresiji naišla sam ili na neke opće ili veoma kliničkih informacija o post-porođajnoj depresiji. Želeći saznati malo više što se piše po forumima shvatila sam da se čak i na njim (barem onima u Hrvatskoj) se nerado piše o post-porođajnoj depresiji. Prema podacima WHO-a u razvijenim zemljama čak 19,8% žena koje su rodile pate od post-porođajne depresije. Dobra vijest je da je post-porođajna depresija izlječiva, loša je ako se ne detektira i ne liječi može doći do samoubojstva. WHO također navodi da se post-porođajna depresija može predvidjeti, budući da postoje određeni pokazatelji koji ukazuju na njenu mogućnost. Među jake pokazatelje spadaju: depresija ili anksioznost tijekom trudnoće, postojanje nedavnog stresnog događaja, neadekvatna društvena podrška i prethodna povijest depresije. Umjereni pokazatelji su: stres povezan sa skrb o djeci, nisko samopoštovanje, neurotičnost kod majke i zahtjevan temperament djeteta. Slabi pokazatelji su: komplikacije u u trudnoći i prilikom poroda, loša slika o sebi, loši odnosi s partnerom, jednoroditeljstvo kao i slabije socioekonomsko stanje uključujući i lošija primanja.

Odmaknemo li se od svih ovih pokazatelja i razmislimo; postati majka je ogromna životna promjena u kojoj nam se nakon mjeseci slatkog iščekivanja život iz temelja mijenja. I taj život nije bajan jer kao što je glavna junakinja u filmu Parenthood  rekla svome mužu “Djeca nisu mašine za pranje rublja i ne dolaze s uputama za upotrebu”. I kada nas stisne depresija onda se odjednom nađemo između čekića i nakovnja te si ne  dozvoljavamo reći da ne možemo, da nam je teško, da trebamo pomoć. A to ne govorimo zato jer:

  1. depresija je sama po sebi stigmatizirana
  2. post-porođajna depresija na kvadrat,  jer naprosto žena bi trebala odmah razviti jake majčinske nagone, odmah se zaljubiti u svoje dijete, moći i znati dojiti, imati sveobuhvatno  znanje o brizi za  novorođenče. Ali znamo da nije tako i da su pritisci veliki i onda je ženama teško priznati da nisu ok, te zato šute, ne traže pomoć i pate.

Tako kopajući po netu naišla sam na jedan post gdje žena traži pomoć zbog post-porođajne depresije i gdje na kraju kaže kako je sada bolje i da joj je jedino žao što nije mogla dojiti svoje dijete (to je bio tek jedan od problema i pritisaka koje je doživljavala tijekom razdoblja depresije). I znate što nitko, ali ama baš nitko se u mnogobrojnim komentarima  nije osvrnuo na svu bol koji je proživljavala žena tijekom post-porođajne depresije, već su se svi odgovori odnosili na dojenje te hrpu pametnih savjeta što je ili nije trebala napraviti.  

pexels-photo-235243 baby and mom
Izvor: Pexels

Post-posvajateljska depresija

Mogu li posvojitelji pasti u depresiju? O da itekako i mi možemo patiti od post-posvojiteljske depresije. Sada gledjući unazad ne znam jesam li ju prošla, znam da nisam ležala u krevetu i nisam imala suicidalne misli, ali ponekad je bilo tako teško, intenzivno i komplicirano. Sijećam se jednog razgovora sa nadležnim službama prije nego što su cure došle kod nas. Bilo je to par dana prije nego što smo ih doveli doma, znala sam da su moje, ali sam bila prestravljena što zbog posla na kojem sam još uvijek bila na probnom roku, što zbog toga kako će sve to ići, što zbog razno raznih pritisaka sa strane. Kada mi je u tom vrlo neveselom razgovoru jedna od tih žena rekla: “Vi bi ste trebala biti presretni, napokon vam se ostvarila želja”, ja samo što nisam od muke, tuge, iscrpljenosti i emocija u zemlju propala. Da, ostvarila mi se želja, ali ja sam svejedno bila prestravljena. Zbog toga što mi se nametnulo to da moram biti presretna, godinama nisam mogla reći da je roditeljstvo ponekad teško, da ponekad ne znam kako ću i što ću, nisam mogla nikome izreći svoje strahove vezane uz moju djecu jer zapravo morala glumiti kako sam presretna. S druge strane mnogo puta navečer kada bi one napokon zaspale znala bi sjediti kod njih u sobi i gledati ih i suze roniti od umora, sreće i ljepote – jer zaista nema ljepšeg prizora od usnule djece. Naravno prošlo je to, bez lijekova, bez terapija, na guranje i uz beskonačnu strpljivost. Poučena ovim iskustvom kada sam budućim posvojiteljima držati predavanje o vlastitom iskustvu rekla bi im da smiju reći bez straha i srama da im je ponekad teško, jer roditeljstvo nije jednostavna stvar.

Nisam liječnik, ni psiholog i možda ovo što ću sada napisati bude totalni promašaj, ali čini mi se da sva ta prevelika očekivanja, silni savjeti koji nas obasipaju s raznih strana (kako biti dobra majka, uspješno i dugo dojiti, kao odgojiti genijalca, kako uspješno balansirati majčinstvo, domaćinstvo i vrhunsku profesiju) samo doprinose osjećajima nedostatnosti i otvaraju put u depresiju. Možda kada bi bez grižnje savjesti mogli reći da nam je ponekad teško, da nam ne ide, da smo umorni i da trebamo pomoć, možda bi bili zdraviji. Jer život je zafrkan sam po sebi i ne možemo se svi jednako nositi s njim, neki naprosto nisu spremni se uhvatiti u koštac s onim ružnim da bi došli do onog lijepog i ne treba ih zato osuđivati ili stigmatizirati, već ako im ne možemo pomoći možemo se maknuti i ne osuđivati ih. A ako im možemo pomoći ponekad je dovoljno biti prisutan.

pexels-photo helping hand
Izvor: Pexels

 

 

Advertisements

Influenceri – tko? što?

elijah-macleod-400010_unsplash_influence
Photo by Elijah Macleod on Unsplash

Prema MerriamWebster rječniku riječ godine je feminizam i u potpunosti se slažem. Međutim, da me se pita koju bi riječ uz feminizam izabrala kao riječ godine u Hrvatskoj to bi sigurno bila riječ influencer. Zašto? Zato jer mi je riječ influencer počela jako parati uši.  Možda razlog leži i u tome što sam se tijekom 2017. družila sa digitalnim marketingašima,  trenerima (mislim na life, business i spiritual coacheve) i jako pratila svijet influencera, blogera, instagramera i sl.  Priznajem 2017. godina je bila velika godina traženja i nakon blatne kaljuže u koju sam upala u 2016., u 2017. mi je sve to trebalo. Na tom putu sam upoznala zaista prekrasne ljude  influencere/ blogere koji predano i sa puno vjere rade to što rade, ali upoznala sam i one čiji je život određen brojem followera. Tako da mi se u jednom trenutku sav taj svijet influencera, bloger, instagramera učinio jako lažan. Prije nego što kažem zašto, želim se vratiti nekoliko koraka unazad.

Na mom Linkedin profilu možete vidjeti da sam se u životu u velikoj mjeri bavila projektima i da sam dosta radila u lokalnim nevladinim organizacijama kao i međunarodnim organizacijama. Bavila sam se temama kao što su ravnopravnost žena, suzbijanje nasilja protiv žena i trgovanja ženama i djecom. Kada sam prije nekog vremena razmišljala o svim mojim poslovima shvatila sam da najstrastvenije radim upravo posao koji je kombinacija javnog djelovanja i osvještavanja na gore navedene teme. S druge strane bila ja slobodnjak ili radila od 8 do 16 jako mi je važno da mi je posao svrhovit, u smislu da na kraju dana znam da sam napravila nešto, pomogla nekome, promijenila nešto na bolje, pa makar to bio i mikro pomak. U osnovi smatram da je svijet jedno gadno mjesto i ako mogu pomoći ga poboljšati što da ne. Ne mislim da sam zbog toga bolja od drugih, apsolutno ne, već to je ono što me pokreće i motivira.

thought-catalog-354861
Photo by Thought Catalog on Unsplash

I sad da se vratim na to zašto mi se svijet blogera, instangramera, influencera učinio tako lažnim.  Digitalne platforme su nam omogućile super načine komunikacije, prenošenja informacija, stvaranja predivnog sadržaja. Omogućile su nam da putem nekoliko klikova iz bilo kojeg kraja svijeta gdje postoji internet pošaljemo vijest miljunima ljudi. A što čega se onda dosjetila marketinška industrija? Sjetila se web pretvoriti u digitalnu marketinšku platformu stvarajući od svega, uključujući i blogera i instagramera dijelom influenser marketinga. Dakle cilj influencera nije da na nekoga pozitivno utječu već da nam prodaju stvari i to na veoma suptilan način. Influenceri nisu tu da utječu na nas da budemo bolji, već prodavajući nam čežnju putem super čistih fotografija prekrasnih interijera i njihovih čarobnih života s uzdignutim čašama u rukama, utegnutih tijela, blagovaonica punih prekrasno aranžirane hrane kao i nasmješenih lica s još jednog eventa prodaju proizvod branda kojeg suptilno reklamiraju. Zar nisu to do prije samo nekoliko godina radile TV reklame? Zar nam to svake godine ne rade reklame za Božić i blagdane? Međutim dok su u TV reklamama bili nama neki nepoznati ljudi, sada su tu ljudi čije ime i prezime znamo, ljudi koji su se možda do jučer vozili s nama u javnom gradskom prijevozu ili možda čak sjedili u školskoj klupi. Ono što mene onako ljudski sekira i zašto mi se svijet infuelcera čini kao jedna big fat lie je to da ako netko ima toliki broj followera i moć da dopre, a možda čak i utječe na ljude (jer ako živi od klikov na affiliated linkove onda definitivno i utječe) da se ne osvrne na neki gorući problem u svijetu. Ma ne mora u svijetu može u svojoj lokalnoj zajednici, u susjedstvu te na taj način ne pokuša osvijestiti ili zamoliti svoje followere da na neki način pomognu? Malobrojni su influencere iz regije koji su se osvrnuli na #metoo, malobrojni su koji se bave nekim oblikom humanitarnog rada ili pozitivnog utjecanja na druge putem društvenih mreža (ispravite me ako griješim, a jako bih voljela da griješim). I kada kažem pozitivnog utjecanja ne mislim da osnaživanje putem citata na FB ili dijeljenje priča o vlastitom uspjehu. Premda to jako cijenim i poštujem te su i meni citati i priče o uspjehu u jedom trenutku života jako pomogli i osnažili me. Ali kad imaš nekoliko desetaka ili stotina tisuća followera nije li vrijeme da se makneš od toga i stvarno utječeš na način da s vremena na vrijeme napišeš nešto tipa: vidite dragi moji followeri ja vjerujem da ove, ove i ove nevladine organizacije dobro rade i da njihov rad treba podržati… ili želim vam ukazati na sljedeći problem u našoj zajednici … ili nije lijepo rugati se djeci koje nemaju iPhone i markiranu odjeću… ili plastične vrećice su smrt za okoliš…” Tema ima na pretek.  Ili je strah od gubitka followera (čitaj: brandova s kojim surađuju) iznad realnih problema. Uz to kada sam pročitala kavim se sve trikovima ljudi služe da dobiju što veći broj followera na Instagramu  samo mi je potvrđena teza da je u svemu tome veliki broj lažnjaka. Kao osoba od akcije voljela bih da oni koji mogu djeluju i mijenjaju.

Za mene osoba s velikim brojem followera koja nikada niti jednom nije napisala niti jedan društveno koristan post nije influencer, već prodajni kanal branda za koji radi. On/ona je hodajuća reklama, pa ajmo onda ih ne zvati infuencerima već reklamnim prostorom digitalne sfere.

Tko su za mene onda pravi influenceri? Za mene su to blogeri, instagrameri, pa si dopuštam proširiti krug i na neke slavne osobe, koje su iskoristile svoj položaj i broj pratitelja na društvenim mrežama kako bi pozitivno utjecale na druge, ukazujući na određene probleme u društvu.

clark-tibbs-367075_unsplashPhoto by Elijah Macleod on Unsplash
Photo by Clark Tibbs on Unsplash

I zato dragi moji, svi koji me pratite u 2018. godini možete očekivati više tekstova koji se dotiču društvenih problema. Njima se planiram baviti i s aspekta popularne kulture. Planiram pisati više o problemu nasilja nad ženama jer to je jedna od tema koja je obilježila moju profesionalnu karijeru još davne 2004. godine. Svjesna sam da to nije baš fancy kao neke lifestyle teme, ali da pišem isključivo lifestyle blog onda bi se ja osjećala kao lažnjak.  Dakle ovdje nećete  baš naći savjete o tome kako živjeti sretan i uspješan život (mogu vam samo reći vjerujte u sebe, radite na sebi i pokušajte se smijati što više svaki dan), niti kako imati  super blog (ukupno me prati 300 ljudi, pa nema većeg licemjerja nego da vam sada pišem kako voditi uspješan blog), jer mislim da ima dovoljno kvalitetnih blogera koji o tome znaju mnogo više od mene. Uz najavljene društvene teme bit će tu još svega pomalo. Sve u svemu bit će mi drago ako ćemo se i dalje čitati u 2018. godini.

Be a change (1)

 

Ja i #MeToo

bulyl

Ne, ne spadam u one rijetke žene koje nikada nisu doživjele seksualno uznemiravanje/nasilje. Mislim da nema djevojke ni žene koja je starija od 18 godina koja u svom životu nije doživjela neki oblik seksualnog uznemiravanja i/ili nasilja. Naprosto mislim da nema. Jer na žalost svijet u kojem živimo, a tu mislim prvenstveno na našu zapadnjački svijet, civilizaciju i kulturu, normalizira seksualno uznemiravanje i nasilje.

Bez obzira na ovo gore ja neću nigdje staviti #MeToo. Zašto? Evo zašto. #MeToo je nastao  kao odgovor na veliki seksualni skandal koji je otkrio svu nemoralnost i odnose moći u američkoj tvornici snova. Međutim za mene kačenje #MeToo na status na društvenoj mreži ima malo pomodarski prizvuk u stilu “to je sad jako fora pa ću onda to sada staviti.” Ne banaliziram seksualno uznemiravanje i nasilje već balanliziram trendove. Ako  ste čitali moje tekstove znate da ja naprosto ne želim se povoditi za trendovima. S druge strane uvjerena sam da će #MeToo imati određenog utjecaja i da će osvijestiti sve koji se iščuđuju na rasprostranjenost seksualnog uznemiravanja i nasilja. Seksualno uznemiravanje i nasilje su toliko prisutni da smo ga prestali primjećivati, oni su toliko prisutni da smo ga počeli normalizirati. Oni su toliko prisutni da kada nam netko kaže da ga je doživi prvo što pomislimo: “a tko joj je kriv!”, “što se tako obukla?”, “što je tamo išla?”, “što je otišla u njegovu sobu/stan/auto!?”. Toliko su normalizirani da se prvo upire prst u ženu koja ga doživi, a tek  mnogo kasnije možda u onoga koji joj je to napravio, a i onda se nalaze opravdanja za počinitelja.

Po meni #MeToo neće puno toga promijeniti, ako ostanemo samo na #MeToo. Jer #MeToo je trend, jedan trenutni lijepi znak solidarnosti, ali bez neke daljnje akcije on će ostati samo na tom. Ili kao što je i Julia Roberts rekla kada su je pitali o slučaju Weinstein: „Čuli smo ovu zastrašujuću, tužnu priču nebrojeno puta. I evo nas opet. Čvrsto vjerujem da ćemo napokon se okupiti kao društvo i usprotiviti se ovakvoj vrsti predatorskog ponašanja, te da ćemo pomoći žrtvama da nađu svoj glas i da ozdrave te da ćemo ga zaustaviti (seksualno zlostavljanje/nasilje, op. DBS) jednom za uvijek.“ Kao i Julija Roberts i ja vjerujem da će neko dobro napokon proizaći iz svog tog očaja. Jer ne događa se to samo u Hollywoodu, već svugdje gdje postoje neravnopravni odnosi moći i gdje onaj koji ima moć upotrebljava ju ne samo da bi zlostavljao već i da bi i zastrašivao. Jer dok je zlostavljanje trajalo, svi su znali za njega i šutjeli su jer su se bojali.

Također neću staviti #MeToo jer sam tijekom mog profesionalnog života 6 godina radila na problematici suzbijanja seksualnog nasilja i trgovanja žena u svrhu seksualnog iskorištavanja. Moj rad nije bio direktno sa žrtvama. Radila sam preventivne programe i sudjelovala u oblikovanju strateških i akcijskih planova te na izradi raznih mehanizama pomoći i podrške žrtvama. Naravno da kada radiš na toj problematici neminovno je da se sretneš sa žrtvama i njihovim pričama. I sve priče su na neki način iste kao i ove Hollywoodskih glumica, a počinju s tim je nasilje počinjeno i da im nitko nije vjerovao ili da šute zato jer se boje osude. I mene broj žrtava ne začuđuje, već smatram da moramo napraviti mnogo više od jednog #MeToo kako bi došlo do promijene i denormalizacije seksualnog nasilja.

Mislim da je vrijeme da se prestanemo iščuđavati, davati politički korektne izjave, govoriti kako smo i mi bile žrtve i onda ništa. Vrijeme je da počnemo djelovati, na bilo koji način koji će imati dugotrajnije utjecaj na društvenu zajednicu. Za početak možemo početi tako da vjerujemo onoj koja nam kaže da je bila zlostavljana ili silovana. Zatim prijaviti i potražiti pomoć. Mislim da je u svemu tome važno više ne šutjeti; jer ako šutimo hranimo zvijeri koje imaju moć u rukama i koje ju koriste kako bi nekoga zlostavljali. Kada progovorimo onda je zvijerima oduzimamo moć.   Continue reading

Ne moramo sve, da bi bile…

busy
Izvor: Pexels

Prije neki dan sam dala ostavku na mjesto predsjednice u udruzi u kojoj sam prvo bila aktivna članica, potom tajnica, a na kraju i predsjednice. Bila je to volonterska pozicija koju sam gurala uz posao, dvoje djece, pisanje bloga, fotografiju i još neke sitnice. Jutro nakon ostavke razmišljala sam kako sam ja kao žena u ranim 40-ima sama sebi natovarila hrpetinu stvari na kičmu. Među te stvari ne spadaju moja djeca i moja obitelj, ali recimo ja imam potrebu biti članica nekog društva ili udruge (premda spadam u pomalo introvertirane tipove i volim biti sama sa sobom). Ali nije meni bilo dosta biti članica, ja sam moram biti aktivna članica, pa onda od aktivne članice postala sam predsjednice (bolje da ne znate banalne razloge zbog kojih se to zbilo), pa onda uz sve to osnujem i vlastitu firmu, a doma imam djecu kojoj treba pomoći da prežive hrvatsko školstvo i uz to želim se baviti onim što me totalno ispunjava, a to je fotografija i pisanje.

pexels-photos
Izvor: Pexels

I sada ću stati – nemojte me krivo shvatiti ne želim ovim postom reći kako sam ja super woman, naprotiv želim reći kako sam blesava. Da, blesava. Umjesto da se pitam kako da to sve stignem i gdje mogu u raspored ugurati još nešto,  mislim da je pravo pitanje koje si trebam postaviti zašto ja to sve radim i čemu sve to. Promatrajući žene oko sebe vidim da nisam jedina. Danas sam pročitala podatak na netu kako su žene aktivnije u traženju zaposlenja od muškaraca. Osim toga mi smo aktivnije i na brojnim drugim poljima i čini mi se da stalno želimo biti zaposlene. Meni je to s jedne strane super. S druge strane, nakon što sam dala ostavku u udruzi ozbiljno sam se zapitala zašto imam potrebu si nabiti toliku količinu obaveza, ali ne samo ja već hrpa nas. Kome se mi dokazujemo, zbog čega mislimo da tako malo vrijedimo da moramo stalno nešto raditi da bi bile prihvaćene ili da bi bile poštovane? Zašto mi moramo biti stalno aktivne, što mi to sve kompenziramo našim urnebesnim trčanjem i dokazivanjem da ma baš sve radimo super i da uz to još super i izgledamo jer stignemo ići u teretanu između 00 i 02 ujutro kada sve sredimo. Je li to nesigurnost?  Je li to neko nezadovoljstvo? Je li to neprihvaćanje koje smo si utuvile u glavu? Jesu li to neke traume iz djetinjstva? Vjerujem sve po malo. Polazeći od sebe mislim da se s jedne strane natječemo same sa sobom i tim osjećajem nedostatnosti koji nam je možda ugrađen od malena. I znate što se onda dogodi, super smo zauzete, radimo, trčimo, djelujemo i umjesto da se, mi žene, međusobno podržavamo počnemo se međusobno kritizirati. Počnemo jedna drugoj govoriti kako nismo dale dovoljno, kako treba više.  Počnemo se međusobno natjecati, skenirati, tiho, potiho režati jedna na drugu, a onda krenemo i u neke samo nama prepoznatljive ratove. (Ženska (ne) prijateljstva su tema za jedna poseban blog).

Umorila sam se od toga. Ja nisam super woman. Moji nokti nisu vidjeli manikuru godinama, dobar kolač ne mogu napraviti ni da mi netko plati milijarde, ajvar nikad nisam ni pokušavala, a zimnica mi je nepoznati pojam. Vježbam kada uhvatim vremena. Drugim riječima nisam savršena i nisam sve. Ali zbog toga što nisam sve ne znači da nema područja u kojima briljiram. Recimo dobra sam u provedbi i procjeni projekata, slaganju troškovnika, organizacijske sposobnosti su mi mrak, a i  dobro kuham (još nisam nikoga otrovala).

food-eating-potatoes-beer-8313 pexel
Izvor: Pexels

I budući da sam se umorila od svega toga odlučila sam ne biti sve i ne biti na sto strana. Ponekada se bolje fokusirati na naše ciljeve nego raspršiti se uokolo kako bi vam netko rekao “wow kako ti to stigneš” (Mislim, ne stignem, ali se pravim da stignem). Odlučila sam prestati se natjecati i odlučila sam surađivati. Odlučila sam prestati se opterećivati sitnicama i dokazivanjima. Odlučila sam biti nježnija prema sebi i bez obzira što nisam sve, postala sam sama sebi dovoljna.

Lots of colorful balloons on the blue sky, concept of love in su
Izvor: Pexels

Priče o uspjehu i što s njima?

Prije nešto manje od godinu dana odlučila sam da moram nešto napraviti s mojim životom. Naprosto došlo je vrijeme za promjenu. Dugo, previše dugo sam se borila sa svojim strahovima, željama i ne znam s čim sve ne. Shvatila sam da je promjena neminovna. Promjena je, dug, mukotrpan i nimalo jednostavan proces. Moram priznati da su mi na tom putovanju, koje ni izdaleka nije gotovo, uvelike pomogle inspirativne priče, kao i pokoji dobar citat ohrabrenja. Stisnula sam mnogo puta gumbić follow kako bi slijedila neke poznate uspješne ljude koji su mi se obraćali sa zaslona ekrana. Čitala sam priče žena koje su ostavile posao u korporaciji i otvorile vlastiti sada uspješan biznis. Kao osoba koja je razmišljala, djelovala, a na kraju i sama pokrenula vlastiti posao te priče su mi davale hrabrosti da krenem u ostvarenje svog cilja. One su mi pokazale da ima još ljudi koje razmišljaju slično kao i ja. Ljudi koji žele više od života u koji smo nerijetko tako često ukalupljeni i ne želimo se pomaknuti iz njega pa makar cijelo vrijeme kukali kako nam je loše.  Međutim nakon nekog vremena sam ih prestala čitati jer su me počele pomalo opterećivati. Te priče su imale nekakav pozitivan kraj, dok se kod moje još ništa baš previše ne nazire. Također nisam željela da mi te priče postani putokaz u mojoj avanturi zvanoj privatno poduzetništvo i život.

Photo credit: Pixabay

Meni su inspirativne priče pomogle u dva navrata. Prvi puta da se pokrenem i otvorim vlastiti posao koji tek treba stati čvrsto na noge. Drugi puta da promijenim način pristupa radu i otvorenosti prema drugima. Tako da ako nas nečija priča potakne da pokrenemo nešto nabolje u našem životu super. Međutim velika je opasnost ako se ulovimo za te priče i slijepo ih slijedimo. Zašto? Zato jer inspirativne priče nisu putokazi ili alati za postizanje uspjeha.  Svi znamo priču o usponima i padovima J.K.Rowling i sada ako idemo slijediti njezin put, garantitram vam da nećete uspjeti. Zašto ? Zato jer možda jednostavno niste talentirani  za pisanje kao ona ili zato jer niste dovoljno uporni i strpljivi te ćete nakon 5. odbijenice razmišljati o tome da odustanete i na kraju stvarno odustati.  Uzmite bilo koju drugu poznatu osobu čiji nam se životi i priče o uspjehu nude putem društvenih mreža na dnevnoj bazi. Ne možemo biti Oprah, jer Oprah je samo jedna i ako ideš kopirati Oprah postaješ samo blijeda kopija jakog originala. Priče o tuđim nedaćama koje su te ljude nagnale da nešto promijene trebaju biti inspiracija do one mjere do kada nas pokreću na pozitivne pomake u našim životima. Čim one postaju opterećenje ili čim počnemo uzdisati, “ali ja sam sve isto radio/la kao __________ (upiši ime osobe čiji koja te inspirira), a nisam postigao/la isti uspjeh kao no/ona”, moramo se okrenuti na drugu stranu i naći svoj put.

Također, za vrijeme dok sam čitala inspirativne priče shvatila sam da me ne može baš svačija priča inspirirati. Priče ljudi poput Elona Muska ili Marka Zuckerberga me nimalo ne diraju. Zašto? Vrlo jednostavno, naši svjetovi su miljama daleko. Oni su dijametralna suprotnost sa mnom – majkom dvoje djece koja je u 40-tima i koja se ne bavi tehnologijom i nema grandiozne projekte poput Muska. S druge strane, zato sam nalazila inspiraciju u ženama s kojima imam neku dodirnu točku. Tako sam nalazila inspiraciju u pričama majki koje su pokrenule vlastiti biznis ili su s kao i ja u svojim 40-ima odlučile na neku radikalniju promjenu i na iskorak iz uobičajenog obrasca. Ali bilo je tu i priča mladih žena u 20-tima i ranim 30-tima koje su me osvojile svojom svježinom gledanja na svijet. One možda nisu vladarice svijeta, ali imaju svoje firme i/ili rade ono što uistinu vole, a najvažnije je da ostvaruju svoje snove. Te mlade žene imaju ono nešto šareno i prekrasno što je potrebno ovom sivom svijetu. Moje vršnjakinje su mi pokazale da kada postoji volja postoji i način te da zaista nikad nije kasno za nove početke.

Photo credit: Pixabay

To što sam prestala čitati priče uspješnih ljudi ne znači da im se neću vraćati kada za to osjetim potrebu. Naravno da hoću. Mi ljudi volimo priče i inspiracija nam je potrebna. Čitat ću ih kako bi i dalje iz njih crpila inspiraciju u radu, u djelovanju, u odnošenju prema drugim ljudima. Ili kako bi mi možda pomogle da gledam na neke svoje trenutne probleme na drugačiji način. Međutim nikad neću, kao što to nisam ni do sada, pokušavati reproducirati njihove uspjehe ili neuspjehe. Jer njihovi uspjesi i neuspjesi su samo njihovi.

Na kraju krajeva mislim da je sada došlo vrijeme da napišem vlastitu priču. Tko zna možda će ona jednoga dana nekoga inspirirati.

Photo credit: Foter.com

O ODABIRIMA

crossroad-967964__340
Izvor: Pixabay

Prošli vikend sam bila u Splitu na proslavi 50 godina braka mojih roditelja. 50 godina, pola stoljeća zajedničkog života, pola stoljeća uzajamnog povjerenja, poštivanja, uspona i padova. Kakve veze godišnjica braka mojih roditelja ima s naslovom ovog teksta, pa sve, jer njihov je odabir bio da budu zajedno 50 godina, da 50 godina vuku zajednički jaram, da prešute kada treba prešutjeti, da kažu kada treba kazati da se vole i poštuju, da dočekaju starost zajedno. Sigurna sam da nije bilo lako, zafrkani su to karakteri.

old-couple-2313286__340
Izvor: Pixabay

Mi svaki dan od ranog jutra radimo odabire, od kada nam zazvoni budilica do kada ne kažemo laku noć svojim ukućanima (pa bio to naš kućni ljubimac ili životni partner ili dijete koje sami odgajamo ili orhideja). Biramo hoćemo li se ustati iz kreveta i napokon početi vježbati ili nastaviti još malo spavati. Biramo što ćemo obući i kakav ćemo doručak pojesti. Biramo i one malo veće životne odluke, ali one su ponekad uvjetovane, uvjetovane su jekama glasova naše okoline i najbližih koji se neće uvijek složiti s našim izborima te nam pokušavaju svjesno ili nesvjesno nametnuti one za koje misle da su za nas bolji. Upravo u takvim trenucima je najteže donijet onu odluku koja je dobra za nas. Je li donošenje odluke o našem životu koja nije baš prihvatljiva sebičnost ili nije?  Za mene je ona sebičnost samo ako ćemo odabravši je namjerno, duboko i istinski povrijediti naše najmilije, ali ako će ta odluka imati pozitivan utjecaj na naš život, a posredno i na one nama najbliže (bez obzira koliko se to njima činilo da neće) onda nema sebičnosti.

Ja sam bila majstorica udovoljavanja drugima. Uvijek sam mislila što će reći ova ili onaj, hoću li povrijediti nekoga, joj samo da se ovaj/ova ne naljuti i sl. Zbog takvog stava, koji je djelom i karakterna osobina, sam predugo ostajala na mjestima (čitaj: poslovima i nekim toksčnim prijateljskim vezama) koja su itekako škodila meni. Ja sam se nerijetko željela prikloniti tuđim projektima, misleći da pomažem, ali i da se svidim drugima te zbog vlastitog uvjerenja da ja nisam sposobna da pokrenem nešto svoje od nule. Također udovoljavala sam iz straha da ne dođe do rasprave (svađe), a i zbog straha od nekih posljedica koje sam vrlo zgodno konstruirala u svojoj glavi. I tako sam ostajala dugo tamo gdje nisam bila zadovoljna. Međutim prije par mjeseci sam odabrala otići iz jedne takve loše situacije, jer sam osjetila da to naprosto nije više za mene. Dogodilo se ono čega sam se bojala, rasprava. Međutim ja sam napokon bila dovoljno jaka da se postavim i da objasnim da ne, ne odlazim bih nekome naštetila, već da bih sebi udovoljila. I znate što, život je krenuo dalje. I ne samo da je krenuo dalje već sam ja postala snažnija i samosvjesnija, hrabrija i odlučnija.

cocoons-329088__340
Izvor: Pixabay

I tako prije nekoliko dana sam počela raditi u svojoj firmi i znam da ću uspjeti. Isto tako znam da sam krenula na jedan put za koji je potrebno zaštitno odijelo i mačeta u ruci jer je poprilično neprohodan. Ali ja sam ga odlučila raskrčiti i doći do staze na kojoj ću napokon odbaciti to zaštitno odijelo i mačetu. I bez obzira kakav je trenutno taj put ja se napokon osjećam slobodno i sretno. Jer ovo je bio isključivo moj odabir. Nipošto nije bilo lako doći do ove odluke. Osjećala sam da nisu svi sretni s mojom odlukom, ali ja sam bila sretna i mirna s njom i to mi je tada kao i sada najbitnije. Bilo je tu  mnogo promišljanja, vaganja, panike, straha, molitvi i suza. Nije lako odlučiti se iz relativne sigurnosti otići u relativnu nesigurnost. Ali kako je odluka sazrijevala rasla je i moja odlučnost, a kako je rasla moja odlučnost počela sam činiti stvari za koje prije svega godinu dana bih rekla da nikada neću učiniti. Jer kukuljica prividne sigurnosti u koju se tako lako začahuriti je tako topla i meka. Međutim, ako ju ne probijemo ona se sasuši, a tek kad kad bude razbijena iz unutra iz nje izađe prekrasan leptir koji raširi krila i poleti.

butterfly-1228639__340
Izvor: Pixabay

Uživam u sadašnjim trenucima, uživala sam radeći moj prvi ugovor, uživam i u promišljanju onoga što želim raditi u budućnosti, uživam u ovom putovanju i prihvaćam sve njegove lijepe i one manje lijepe trenutke. Kad su lijepi radujem se, kada nisu baš blistavi učim. Ono što sam do sada naučila je da kada donesemo pravu odluku u životu tada osjećamo mir, a vjerujem da onda sve kad-tad sjedne na svoje mjesto jer kako bi moja virtualna instruktorica yoge Adriene Mishler rekla: The Universe Is For Me, And So Is Everything Else.

milky-way-1096815__340
Izvor: Pixabay

 

Kako mi je pisanje bloga promijenilo život?!

books_laptop_hires
Izvor: Designers Pics

Prije nešto malo manje od 8 mjeseci objavila sam svoju prvu objavu na Stvarati, voljeti, živjet. Da mi je netko prije 8 mjeseci rekao da će iznošenje mojih misli imati pozitivan učinak na moj život ne bih mu vjerovala. S druge strane da sam to znala počela bih pisati blog mnogo prije. Zapravo pisala sam ja blog(ove) mnogo prije, ali kod oba pokušaja sam odustala nakon nekoliko mjeseci. Mogla bih reći nije mi tada bilo suđeno. Ovo je bila treća sreća i upalilo je.

Sjećam se kraja listopada 2016. godine i te večeri kada sam se premišljala hoću li ili neću stisnuti tipku Publish. Duboko sam udahnula i stinula je te se odmaknula od radnog stola. Nije se dogodilo ama baš ništa spektakularno. Svijet se i dalje nastavio okretati, nisu se čule fanfare niti je počeo vatromet, ali kod mene se dogodila mala, ali značajna promjena. U to vrijeme nisam baš bila dobra sama sa sobom, nisam bila zadovoljna nekim stvarima, tražila sam izlaz i duboko vjerujem da sam ga našla u pisanju bloga.

Kako mi je to blog promijenio život:

Vratilo mi se izgubljeno samopouzdanje i vjera u sebe

U vrijeme kada sam objavila prvu objavu moje samopouzdanje je bilo na niskim granama i pitala sam se mogu li ja to. Strašno sam se borila s prolaženjem tema i svaki put kada bih napisala neku objavu nisam bila u potpunosti zadovoljna s njom. Ipak kako je vrijeme odmicalo i kako se broj ljudi koji me prati povećava, a zajedno s njima i broj pozitivnih i ohrabrujućih komentara jačalo je moje samopouzdanje kao i vjera da to što pišem je sasvim u redu.

Prestala sam se (u većoj mjeri) brinuti kako da udovoljim drugima

Priznajem, na početku kada sam pisala neke stvari dva, tri puta bi izvagala trebam li to uopće napisati i kako bi na napisano netko mogao reagirati. Nikada se tu nije radilo o tome da sam željela nekoga povrijediti ili možda javno prozvati. U većini slučajeva sam se pitala bi li se ovo moje mišljenje ili stav mogao nekome ne svidjeti. To me tako kočilo u kreativnom procesu da sam u jednom trenu stala i rekla sama sebi da je dosta i nastavila pisati bez tog dodatnog opterećenja. Da nisam stala nikada ne bi nastale moje objave o posvajanju kao ni ona o klanu.

rakije.jpg

Postala sam hrabrija 

Ovo je definitivno povezano sa samopouzdanjem i vjerom u sebe koja je rasla s brojem objava i povratnih informacija. Jednom kada sam savladala početnu nelagodu i strepnje što će netko misliti o meni zbog mog pisanja sve je postalo jednostavnije. Pisanje je postalo ležernije, a ja u cijelom tom procesu opuštenija. Odjednom sam se prestala brinuti i o broju lajkova i pratitelja. Prestala sam biti nesretna što me nitko nije pozvao na suradnju na nekom portalu ili časopisu (premda ne bih imala ništa protiv), te sam se u potpunosti prestala željeti biti influencer. S druge strane novostečena hrabrost mi je omogućila da krenem ispitivati što doista želim raditi u životu i što je to (osim pisanja i fotografije) u čemu sam izvrsna, a što volim raditi. Da nisam počela pisati blog ne bih se nikad pokrenula. Ne bih nikad se usudila  pokušati vidjeti mogu li možda uspjeti u vlastitom poslu koji ima mnogo više zadane forme, ali jednako tako i kreativnosti i rada s ljudima i pisanja.

BRAVE

Pisanje bloga mi je pokazalo da ništa nije nemoguće

Upravo tako, bilo je potrebno samo se odlučiti. Odlučiti početi pisati, odlučiti opustiti se i uživati u procesu, odlučiti osnovati vlastitu firmu, odlučiti se oglušiti na upozorenja izvana, odlučiti slušati vlastitu intuiciju.  A nakon odluke je to trebalo pretočiti u akciju. Kako je želja bila jaka, vjera u uspjeh još jača tako je i stupanje u akciju postalo neizbježno i moguće.

 

Ponovno sam zavoljela pisanje

Svatko tko piše reći će vam da je pisanje kompleksno. Ono je i jednostavno i komplicirano, ali ono je prvenstveno uzbudljivo iskustvo. Kada je inspiracija tu, kada sam opušteni ide bez problema. Ali kada inspiracije nema, kada i samo nabacivanje misli na papir mi predstavlja muku onda je pisanje komplicirano. Prije bi me ovakvi trenuci dovodili do očaja, a nedugo zatim i do odustajanja. Međutim sada onaj osjećaj kada završim tekst, kada ga uredim i kada stisnem Objavi, e taj osjećaj ispunjenja mi je postao nezamjenjiv. Zbog tog osjećaja se vraćam kreativnom procesu i uopće više ne razmišljam o očaju i odustajanju.

Writing
Izvor: Pixabay

Upoznala sam hrpu zanimljivih i kreativnih ljudi

Svaki poznanstvo me obogatilo za neko novo iskustvo. Neke ljude sam imala sreću upoznati i 1 na 1. S nekima sam još uvijek u virtualnom kontaktu. Osim toga otvorila sam se i prema drugim ljudima koji nisu dio blogerskog svijeta. Postala sam otvorenija za nova poznanstva i to me počelo izuzetno radovati.

friends
Izvor: Pixabay

I što dalje?

Za sada znam da ću i dalje nastaviti pisati i to tempom koji meni odgovara i onda kada osjetim potrebu da želim i imam nešto podijeliti. U kojem smjeru ću ići? U istom kao i do sada, s tim da mi na pamet padaju neke društveno angažirane teme s kojima sam se davnih dana bavila i koje su nekako opet izašle na površinu. Također padaju mi na pamet i teme vezane uz mikro poduzetništvo. Ono što sigurno znam je da će Stvarati, voljeti, živjeti i dalje biti mjesto mojeg kreativnog stvaranja. Mjesto na kojem ću pisati ono što volim i na kojem ću i dalje težiti ispunjenom životu. Meni je ovo i više nego dovoljno.

footprints_hires
Izvor: Designers Pics

 

Biti dio klana?!

group
Izvor: Pexels

Ovaj post je jako dugo stajao u nacrtima, čučao je skriven na dashboardu moga bloga, čekao je svoje vrijeme. I dočekao ga je…

Blog sam počela pisati prije sedam mjeseci, a početkom ove godine sam se odlučila pokrenuti te pokušati ostvariti neke davne ciljeve. Kako su se sve te velike promjene počele događati tako sam počela razmišljati o pripadanju. Počela sam razmišljati o tome trebam li ja pripadati nekom društvu, grupaciji, klanu da bi moj blog bio uspješniji ili  da bi lakše ostvarila svoje ciljeve?

Moje dijete u 5. razredu osnovne škole uči kako su ljudi društvena bića. To je točno. Svi želimo imati nekoga kraj sebe. Nije lijepo kada je čovjek sam. Uz to svi mi težimo biti prihvaćeni, imati prijatelje, biti u društvu. Pa čak i ja koja  sebe smatram individualkom i donekle introvertom volim biti s ljudima. Ali ja volim biti s onima s kojima se osjećam dobro i opušteno.  I tako razmišljajući želim li ja biti dio nekog klana shvatila sam da ne želim. Ne želim jer mi se to čini pomalo lažno, jer mi se to čini prodavanjem čežnje nekog nepostojećeg života na društvenim mrežama. Života gdje izvana sve bliješti od evenata, gala večera, jedenja redukcija i fuzija, lažnih osmjeha i podignutih čaša. Dok je unutra praznina neispunjenih čežnji i nadanja. Jer ta fotografija na društvenoj mreži nam pokazuje samo ono izvanjsko što se dogodilo u jednom djeliću stotinke sekunde. Međutim to je samo jedan od razloga zašto ne. Drugi razlog je zbog toga što nikad nisam bila dobra u glumljenju i prikrivanju vlastitih osjećaja i vrlo lako mi se sve može iščitati s lica. Također nisam baš dobra ni u tome da na duge staze slijedim neka pisana i nepisana pravila. Loša sam u pristajanju na kompromise, pogotovo kada se radi o stvarima koje se kose s mojim svjetonazorima ili su previše radikalni za mene. Uz to cijenim svoju slobodu, mogućnost izbora i upravljanja vlastitim vremenom. Ne robujem trendovima. Sve u svemu sam zafrkana i komplicirana.

pexels-photo-257837

Možda griješim, ali meni se čini da klanovi procjenjuju svoje pripadnike prema onome što osoba ima, na ne prema onome što je. Da, svi mi težimo za društvom i ne želimo živjeti sami, ali ako je cijena toga gubitak vlastite duše u zamjenu za lažni sjaj, pitam se je li to vrijedno?

Moje ne pripadanje nekom klanu nije oportuno. Klan gura svoje bez obzira na kvalitetu, ali to ima svoju cijenu. Možda sam idealist koji vjeruje da svojim radom, upornošću, trudom i (upotrijebit ću tu riječ – međutim smatram da je ofucana kao stari perzijski tepih moje pokojne pra tete) autentičnošću mogu postići puno više na duge staze, a na kratke imam miran san, što mi je definitivno na listi prioriteta. Nemam medu*, nemam nekoga tko bi me gurao, ali imam drage ljude s kojima neopterećeno mogu popiti pivo i mirno se ispričati o trenutnoj dnevno-političkoj, blogerskoj, društvenoj, poslovnoj i inoj situaciji, te sam uvijek otvorena za upoznavanje takvih ljudi. I to mi je sasvim dovoljno.

*vic: Zekina doktorska dizertacija

Naučene lekcije jednog divnog vikenda

putokaz
Izvor: Dunja PhotoArt

Za Rovinj Photodays čula sam davno, još mnogo prije nego što sam se ozbiljnije počela baviti fotografiranjem. Prošle sam godine na jesen odlučila otići na ovogodišnje Photodayse. Postavila sam to sebi za cilj i ovaj vikend sam ga ostvarila. Sami Photodaysi me nisu nešto pretjerano oduševili. Mislila sam da će biti vise radionica i punktova za snimanje, ali eto fokus je bio na predavanjima i Foto maratonu. Bez obzira na to dobro sam se provela, a vjerujem da sam napravila i nešto zanimljivih fotografija.

I tako smo u petak popodne nas četvero sjeli u auto i uputili se prema Rovinju. Vikend s obitelji i fotografiranje; kako bi se to dvoje moglo pomiriti (jer oni koji ne fotografiraju nemaju baš previše strpljenja s nama koji svako malo zastajemo kako bi ulovili dobar kadar i okinuli bezbroj slika), rezervirala sam jedan obiteljski hotel koji mi je dobro izgledao i pružao je sadržaje za djecu.

svjetla hotela
Izvor: Dunja PhotoArt

Ako šumske princeze imaju prostora za skakanje ja mogu na miru fotografirati. Međutim kad smo došli tamo hotel ne samo da bio prepun sadržaja za djecu nego je i mene dočekalo i nekoliko ugodnih iznenađenja: prvo je bilo da imamo puni pansion, a ne noćenje s doručkom kako sam ja mislila, a drugo iznenađenje je bilo da uz bazen ima besplatna spa zona sa hrpom sauna i prostorom za opuštanje u kojem ležiš i slušaš opuštajuću glazbu. I tako kada se sve to spojilo vikend  je ispao naprosto savršen. On je bio dio čekaonice o kojoj sam pisala u prošloj objavi, jer realno nije se dogodio nikakva pomak. Ipak čekaonica se nakratko pretvorila iz hladne, bijele i sterilne u prekrasnu i toplu. Pretvorila se u nešto gdje je čekanje, pa makar i na trenutak, postalo podnošljivije.

strop
Izvor: Dunja PhotoArt

Ovaj vikend mi se pružila mogućnost da sjednem, odmorim, odahnem. Pružena mi je i mogućnost da promišljam i maštam, da odlutam i da ne brinem. Pružena mi je mogućnost da se bavim onim u čemu zaista uživam. I zbog svega toga sam neizmjerno zahvalna.

Tako sada dok sjedim doma i polako se mentalno pripremam za novi i vrlo intenzivni radni tjedan zbrajam naučene lekcije ovog predivnog vikenda:

Ni sama nisam znala što mi treba dok me to nije opalilo u facu (figurativno rečeno)

U petak kada smo krenuli prema Rovinju nisam ni  sama bila svjesna koliko sam pod stresom i koliko mi je ovako nešto potrebno. Koliko mi je potrebno odmaknuti se od svega, okružiti se onima koje volim, družiti se s dragim ljudima i uživati radeći nešto kreativno. Što je najvažnije shvatila sam da sam ovo itekako zaslužila. Kao što sam već jednom napisala  radila sam, trudila sam se i stvarno sam se umorila.

Da se lijepe stvari ipak događaju

Meni se vrlo često čini da kada napravim neku lošu stvar da mi se to loše vrati kao bumerang u glavu iste sekunde. Sada shvaćam da i ovakva divna i predivna, ugodna iznenađenja se mogu dogoditi i meni. I neću to pripisati sreći niti ćoravim kokošama…

uživam
Foto: Katarina Skenderović

Da moram naučiti uzeti vremena za sebe

jer to se zove punjenje baterija, a ja već duže vrijeme vozim na rezervi. Uzela sam to vrijeme za sebe, bavila se onim što me ispunjava. I znate što? Ništa se nije dogodilo osim da sam ja napunila baterije i da se osjećam dobro i opušteno te da sam puna novih ludih ideja. Dokolica je potrebna koliko god mi to ne željeli priznati.

Da su oni moj tim s kojim ću ovo ponoviti…

… i bez obzira na sve, mi imamo jedni druge.

my team
Izvor: Dunja PhotoArt

Imam li pravo reći da sam umorna?

Danas sam na  Facebooku pročitala sljedeći status: “Ima tako dana kad čovjek raskrsti i sa sobom i sa nebom i sa zemljom i sa oblakom. Raskrstiš, prelomiš, pregoriš, otplačeš…. odsjediš, osijediš… a onda kreneš dalje…
Ne dao ti Bog da duraš to što živ čovjek izdurati može…” Na to je netko odgovorio: “Ima, ima…malo suza, malo samoće a onda: sjedi živote da malo popričamo, pa opet ustaneš, digneš glavu još više…”

waiting-room-895079__340
Izvor: Pixabay.com

Nekako je tako sada kod mene. Umorna sam. Međutim pitam se imam li pravo u današnjem svijetu koji teži za izvrsnošću, koji nas obasipa porukama, tipa kada ti je najgore idi samo hrabro dalje, reći eto ja bih malo sjela i odmorila? Odmorila bih jer trenutno nisam oduševljena ovim mjestom na kojem jesam, a umorna sam da bih išla danas hrabro dalje. Nije mi ugodna ova čekaonica u kojoj sam trenutno. Ključ od njezinih ulaznih vrata sam bacila i to namjerno kako mi ne bi palo na pamet da ikada više kroz njih natrag prođem i da se vratim na staro, ali sada mi je dosadilo to bjesomučno kucnje po preostalim vratima. Ona se doduše povremeno otvore, da bi mi netko iza njih rekao pričekaj još malo. Imam li pravo reći da sam umorna od čekanja?Riješila sam se svog nepotrebnog tereta na tom mom putu i strahova i sumnji i nesigurnosti. Znam da sam tamo gdje želim ići, ali to čekanje me ubija. Ne, ne pitam se ima li sve ovo smisla, jer odavno sam shvatila da ima i odavno sam raskrstila s time da nema natrag. Mostovi kojima ne želim ići su spaljeni, staze s navigacijskih karata izbrisane, nema natrag. I kada se na to nadodaju dnevne frustracije onda se dogodi dan u kojem bih se najradije pokrila dekom preko glave i ostala u samoći svoje sobe.

I zato ću sada predahnuti u toj mojoj čekaonici. Oduprijet ću se slikama lažne sreće koje me okružuju. Sreća je precijenjena, jer čovjek ne može biti sretan cijelo vrijeme, jer ako je sretan cijelo vrijeme tu nešto ne valja. Kako znaš da si sretan ako je to tvoje trajno stanje? Bez tuge ne možemo pronaći i prepoznati sreću. Slično je i sa zadovoljstvom, ako smo stalno zadovoljni onda stagniramo, ne mijenjamo se, ne idemo nikamo. Zato mi je potrebno i  prihvaćam i ovo što mi se danas nudi.

pexels-photo-94309
Izvor: Pexsels.com

Malo sam umorna i  tužna, a možda i sjetna. Takav mi je dan, proći će. Dajem si pravo priznati ove osjećaje jer radila sam i trudila sam se kako bi ostvarila svoj cilj. Znam da ću doći do njega. Putovanje je ono što me njemu vodi, a to putovanje nije pravocrtno, već je puno izazova i uzbrdica i nizbrdica i zeznutih uskih planinskih puteljaka. I tako danas želim sjesti, odmoriti se, isplakati se, razmislit, skupiti snage za dalje. Kada bude vrijeme ustat ću i nastaviti kucati na vrata, zvati, tražiti, putovati.

Ili kako to meni draga pjesma kaže:

When things go wrong, as they sometimes will,
When the road you’re trudging seems all uphill,
When the funds are low and the debts are high,
And you want to smile, but you have to sigh,
When care is pressing you down a bit-
Rest if you must, but don’t you quit.