“Život je igra prolaznosti”

smrt
Izvor: Pixabay

Prošli tjedan je bio prepun iznenađenja.  I onih ružnih i tužni i onih gorko slatkih.

Onaj ružni i tužni je da je umro moj srednjoškolski kolega.

Onaj gorko slatki je da je meni jedna draga osoba otišla iznenada i na duže vrijeme čak preko Atlantika.

Dvoje ljudi je u jednom tjednu otišlo iz mog života. Ruku na srce s mojim kolegom iz srednje škole sam se zadnji puta vidjela na proslavi 20 godina mature prije skoro četiri godine, a prije toga onoga dana kada smo maturirali. Ali njegova me smrt potresla. Vjerujem zato što smo ipak formativne godine proveli zajedno, u istom razredu. S druge strane i zato što mi je bio generacija. Kada sam rekla mami da je umro ona je u svom klasičnom racionalnom stilu rekla „Da, draga život je konačna kategorija i tek kada ljudi oko tebe počnu odlaziti to shvatiš.“ Mudro zar ne? Opet teško mi je u njegovom slučaju prihvatiti tu konačnost jer se izravno dotiče i mene.

Pogodio me i odlazak moje drage Suzi. Makar je taj odlazak daleko od konačnog. Ipak. Više neću moći navratit kod nje u antikvarijat i popiti s njom kavu. Nećemo se moći  ispričati o tome što ona piše i o svim novostima na hrvatskoj književnoj sceni, onako uzduž i poprijeko. Ma znam da s njom nisam dosegla konačnost i da ona ide negdje gdje će joj biti prekrasno prvenstveno ide s nekim koga istinski voli. Ali Amerika nije baš tu iza ugla.

Ova dva odlaska su me baš dobro uzdrmala. Dogodila su se u razmaku od dva dana i dala su mi mislit prvenstveno o nepredvidljivosti života. Razmišljajući o preranoj smrti mojeg kolege i spoznaji o konačnosti  još jednom sam zaključila kako je život j****o kratak . A Suzin odlazak preko Atlantika mi je potvrdilo kako ništa ne treba odgađati za drugi dan jer život ne čeka, on prolazi htjeli mi to ili ne.

zivot2
Izvor: Pixabay

I što sada napraviti? Ovakvi i slični događaji nas tjeraju da stavimo život u perspektivu, da ga preispitamo. Da se upitamo što stvarno želimo. Je li ovo gdje smo sada to ili želimo nešto više. Ja znam da sam se dan nakon sahrane probudila drugačija. Znam da mi je još jednom potvrđeno da nema garancije za ništa i da život istinski treba živjeti i proživjeti. Da treba pokušati uganjati te svoje snove, da treba učiniti nešto ludo i hrabro, biti sretan, ne pristajati na manje od onoga što nam doista pripada, ne raditi za tuđe snove. Jer kao što je rekla jedna moja poznanica na FB „ život je igra prolaznosti.“ I zato ga živimo, udahnimo punim plućima i krenimo hrabro naprijed jer zaista ne znamo što nam donosi sutra. Možda nešto stvarno genijalno i super.

zivot
Izvor:Pixabay
Advertisements

Zašto je važno tražiti i imati podršku

podrska1

Kada sam posvojila djecu našla sam se u situaciji općeg kaosa. Naš život se preokrenuo naglavačke, a moj pogotovo. Odjednom se dnevni ritam, prioriteti, ma sve promijenilo. Odjednom umjesto da idem svako jutro na posao i odobravam izvještaje i pratim trošenje sredstava na milijunskim projektima, ostajala sam doma te sam morala izmišljati kako da osmislim dan sebi i šumskim princezama. Odjednom sam ostala sama. O roditeljstvu i odgoju nisam znala ništa. Nisam znala  ponaša li se dijete normalno ako mi je stalno za petama ili ne želi nešto jesti ili uzima kanticu drugom djetetu u pješčaniku ili zanovijeta. Nisam zna je li normalno da petogodišnjakinja ne zna crtati i ne zna boje. Gledajući unatrag od svega toga me najviše ubijala samoća i nemogućnost da se s nekim pošteno ispričam na tu temu, onako iz dubine duše. Isplakala bi se ja mojoj mami, sestri, prijateljici, međutim nije to bilo to. Zašto? Zato jer kada si posvojitelj (kao i kad imaš dijete s posebnim potrebama, kada si neplodan, kada imaš rak, kada okrećeš novu stranicu u životu, kada si pred teškim odlukom i sl.) najbolje te može razumjeti onaj koji prolazi isti ili sličan put kao i ti. Jer toj osobi možeš reći: „teško mi je“, „bojim se“, „ne znam što da radim“ i ta osoba te neće osuđivati, neće ti pametovati, neće ti reći kako sve krivo radiš već će biti podražavajuća.

Drugim riječima treba ti podrška. Ovdje ne mislim da lažnu podršku koju ti pruža neko jer si mu jako drag ili želi nešto od tebe. Takve vrste podrške nisu ni najmanje dobre jer kod njih lako upadamo u stupicu misleći ili da radimo sve savršeno ili , što je još gore, da će ta osoba biti uvijek kraj nas. Ovdje govorim o podršci koja daje vjetar u leđa, podršci koja liči na ispruženu ruku kada si na koljenima. Podršci koja osnažuje toliko da mi kasnije možemo vratiti istom mjerom kada nekome podrška bude potrebna. Smatram da se osnažujuća podrška može dobiti na različite načine: ponekad je dovoljan i pogled, gesta, jedna riječ. Nije nužno da dolazi od osobe koja je pored nas, već ta osoba može biti miljama daleko.

podrska2

Podrška mi je važna zato što se na taj način osnažujem i spremnija sam se suočiti sa izazovima koji mi predstoje. Tako osnažena pružam podršku dalje. Najbolji primjer mi je posvojiteljska zajednica. Sama činjenica da razmjenjujemo iskustava i da pričamo jedni drugima kroz što smo prošli i kroz što prolazimo puno znači, jer se međusobno razumijemo i ne preispitujemo, niti osuđujemo, a na kraju se i dobro nasmijemo. Također kada sam počela pisati blog mislila sam da će to biti još jedan u nizu mojih pomalo osamljenih igrarija, međutim nekako sam se s vremenom povezala s ljudima koji pišu o sličnim stvarima, čije stavove dijelim i iz čijih postova mogu naučiti. Podrška je dolazila u obliku njihovih pozitivnih komentara, ali i od komentara ljudi – poznanika, koji bi mi rekli da me čitaju i da im se sviđa to što ja pišem. I sada kada se nalazim na jednoj novoj prekretnici života u moj život su ušle neke osobe koje su me podržale i ohrabrile rekavši mi da mogu ja to, te mi na taj način pomogle da moju ludu ideju polako počnem pretvarati u djelo.

Razmišljajući u zadnje vrijeme o podršci shvatila sam da:

  1. ako je ne tražiš nećeš je ni dobiti – mislim da nitko ne šeće okolo i pita „Treba te li možda podršku?“, ne nema takvog, bar ga ja nisam srela.
  2. se ne smijemo bojati tražiti podršku – o strahu kao kočnici sam pisala. Bojimo se tražiti podršku jer bi drugi možda mogli misliti da smo jadni, slabi. Ne nismo, već smo bili predugo jaki i više ne možemo. Također, s druge strane, ne možemo upravljati mislima drugih ljudi tako da se s tim ne treba ni opterećivati. Dugo mi je trebalo da potražim podršku, sada kada me uhvate gore spomenuta negativna razmišljanja promislim: „što je najgore što mi se može dogoditi?“ Najgore je da me odbiju. Ako se to i dogodi znam da to i nije bilo mjesto na kojem sam ju trebala tražiti. I onda idem dalje.
  3. podršku treba tražiti na pravim mjestima – Prije neki dan sam predavala potencijalnim posvojiteljima u sklopu pripreme za posvojenje. U jednom trenutku sam im rekla da imaju pravo se požaliti da im je teško, ali naravno da ne učine to svojoj socijalnoj radnici ili susjedi, već da si nađu krug ljudi u kojima to mogu reći. Važno je okružiti se ljudima koji su prošli isto ili slično što i vi i koji su pozitivni i otvoreni.
  4. ako ne nađete mjesto za podršku stvorite ga sami te na taj način ohrabrite i osnažite one koji ju trebaju. Podrška je vrlo recipročna stvar i pružajući podršku drugima na neki način i primate od drugih te se i vi osjećate osnaženo.

podrska3

Crtići, filmovi, predstava na temu posvojenja i jedan film o roditeljstvu

filmovi

Postoje brojni filmovi, crtići i predstave koje se bave posvojenjem. Moj odabir se ovdje sveo samo na one koje sam gledala. Podijeljeni su po vrsti.

Animirani filmovi

Kako je Gru ukrao mjesec, 2010.

big_14_7_2010_11_37_42_despicable_me_hr_za_web

Ovo je priča o jednom sasvim običnom super zlikovcu koji  jedino što je želio u životu je biti najbolji od svih zlikovaca. Kako bi to postao odluči je ni manje ni više uskrati Mjesec. Međutim na putu njegovom cilju su stale tri male, slatke i uporne djevojčice (koje nemaju roditelja). One su u tom prepredenom i nimalo zgodnom tipu vidjele potencijal za oca, ali i to da Gru uopće nije tako zao kako bi on to želio biti.

Na stranu priča o Gruovim zločinačkim poduhvatima, ono što je mene prikovalo za ovaj crtić je odnos između Grua i djevojčica. Gledajući ga nisam se mogla prestati pitati tko je zapravo tu koga posvojio. I premda Gru napravi jednu ogromnu glupost i slomio (na trenutak) srce djevojčicama, ipak se sve sretno završi. Kako je Gru ukrao mjesec pokazuje snagu ljubavi nas posvojitelja prema djeci.

Ovaj crtić je namijenjen najmlađima. Preporučam da ako ga želite gledati sa posvojenom djecom da ga prvo pogledate sami i procijenite jesu li vaša djeca spremna za njega – jer taj trenutak kada Gru slomi srce djevojčicama je zaista težak.

Usvajanje odobreno,  2012.

usvajanje

Autobiografski film južnokorejskog animatora Junga koji je nakon Korejskog rata posvojen u Belgiji. Jung kao 47-godišnjak odlazi u Seul u potragu za svojim korijenima, identitetom i biološkom majkom. Na tom putu se prisjeća svoje prošlosti od trenutka kada ga je policija pronašla kako kao 5 godišnjak luta ulicama Seula.

Usvajanje odobreno je kompleksan film koji progovara o problemima koje međudržavno i među etničko posvojenje donosi. Progovara i o odnosima u obitelji, pitanjima pronalaženja vlastitog identiteta i unutrašnje borbe posvojenog djeteta. Jung prikazuje život u obitelji onakav kakav je bio, bez ikakvog uljepšavanja; bilo je tu i igre i smijeha i svađe, ali bilo je i batina, kao i odbijanja od strane nekih članova obitelji. Njegova mama je prikazan kao dosta hladna žena koja nije baš pretjerano pokazivala osjećaje za niti jedno od svoje djece (ni biološko, ni posvojeno), međutim pred kraj se pokazala kao ona koja je uvijek bila uz Junga.

Kao posvojiteljicu ovaj film me dotaknuo i na još jednom nivou jer daje odgovor na pitanje „tko je mama“.

Nije za djecu mlađu od 14 godina.

Igrani filmovi

Tajne i laži, 1996.

tajne-i

Ovaj film sam pogledala jako davno, čak prije nego što sam uopće razmišljala o posvojenju. Radnja se vrti oko Cyntie, srednjovječne nesretne žene i Hortense koja je posvojenja i sada kao odrasla traži svoju biološku majku.

Film govori o odnosima u obitelji i odnosu između Cyntie i Hortense. Ovo je jaka britanska obiteljska drama, napravljena bez pretjerane patetike, melodrame i uljepšavanja. Zaista ju se isplati pogledati, pogotovo ako vas zanima priča žene koja je dala dijete na posvojenje i priča žene koja traži svoju biološku majku.

Faca s Marsa, 2007.

faca-s-marsa

David je udovac koji oplakuje smrt svoje žene već dvije godine. David je i pisac SF romana. David susreće dječaka koji je udomljen. Dječak tvrdi da je on na Zemlju došao s Marsa. Dječak živi u velikoj kutiji. Dječak se boji sunca. David odlučuje posvojiti dječaka, ali prije nego što to i formalizira David i dječak moraju živjeti neko vrijeme zajedno.

Ovo je divan film, ne zato što u njemu glumi John Cusack već zato što progovara o tome koliko su djeca koja su živjela u disfunkcionalnim obiteljima te kasnije i u udomiteljskim ranjena i koliko im je potrebna ljubav. Divan je jer pokazuje kako se gradi odnos između dva izgubljena i ranjena bića, te kako kada se uloži vrijeme, strpljenje i ljubav u dijete ono procvjeta.

Bez obzira što na nekim mjestima film pati od američke patetike isplati ga se pogledati.

Predstave

Moja obitelj i jedan jež, 2015. Kazalište Smješko

moja-obitelj

Kazališna predstava za djecu. Prati priču Sanja i Vanje koji zbog nemogućnosti da imaju biološko dijete se odlučuju na posvojenje, te tako u njihov život ulazi djevojčica Anja.

Ovo je dinamična predstava je duhovita, ali i tužna, u njoj se pjeva, ali se može i zaplakati. Uz sve to ona na vrlo pristupačan način gledateljstvu pruža poprilično cjelovi uvid u posvojenje. Kreće od toga zašto se parovi najčešće odlučuju za posvojenje, kako izgleda procedura (koju namjerno karikiraju) zatim kako izgleda roditeljstvo posvojenog djeteta. Također daje uvid u to zašto neka djeca bivaju oduzeta biološkim roditeljima. U predstavu su utkane priče posvojitelja te joj to dodatno daje autentičnost. Predstava je osvojila brojen nagrada, a između ostalog i nagradu Nagrada hrvatskog glumišta 2015. godine kao najbolja predstava u kategoriji predstava za djecu i mlade. Još uvijek se može pogledati.

I jedan film o roditeljstvu.

Parenthood, 1989.

parenthood

Ovaj se film ne može prepričati, njega se treba pogledati. Ovo je film za sve roditelje i oni koji to žele postati. Kada ga pogledate zapitajte se želite li u životu vrtuljak ili roller coaster. Mi smo odabrali roller coaster i opet bi da me se pita.