Naučene lekcije jednog divnog vikenda

putokaz
Izvor: Dunja PhotoArt

Za Rovinj Photodays čula sam davno, još mnogo prije nego što sam se ozbiljnije počela baviti fotografiranjem. Prošle sam godine na jesen odlučila otići na ovogodišnje Photodayse. Postavila sam to sebi za cilj i ovaj vikend sam ga ostvarila. Sami Photodaysi me nisu nešto pretjerano oduševili. Mislila sam da će biti vise radionica i punktova za snimanje, ali eto fokus je bio na predavanjima i Foto maratonu. Bez obzira na to dobro sam se provela, a vjerujem da sam napravila i nešto zanimljivih fotografija.

I tako smo u petak popodne nas četvero sjeli u auto i uputili se prema Rovinju. Vikend s obitelji i fotografiranje; kako bi se to dvoje moglo pomiriti (jer oni koji ne fotografiraju nemaju baš previše strpljenja s nama koji svako malo zastajemo kako bi ulovili dobar kadar i okinuli bezbroj slika), rezervirala sam jedan obiteljski hotel koji mi je dobro izgledao i pružao je sadržaje za djecu.

svjetla hotela
Izvor: Dunja PhotoArt

Ako šumske princeze imaju prostora za skakanje ja mogu na miru fotografirati. Međutim kad smo došli tamo hotel ne samo da bio prepun sadržaja za djecu nego je i mene dočekalo i nekoliko ugodnih iznenađenja: prvo je bilo da imamo puni pansion, a ne noćenje s doručkom kako sam ja mislila, a drugo iznenađenje je bilo da uz bazen ima besplatna spa zona sa hrpom sauna i prostorom za opuštanje u kojem ležiš i slušaš opuštajuću glazbu. I tako kada se sve to spojilo vikend  je ispao naprosto savršen. On je bio dio čekaonice o kojoj sam pisala u prošloj objavi, jer realno nije se dogodio nikakva pomak. Ipak čekaonica se nakratko pretvorila iz hladne, bijele i sterilne u prekrasnu i toplu. Pretvorila se u nešto gdje je čekanje, pa makar i na trenutak, postalo podnošljivije.

strop
Izvor: Dunja PhotoArt

Ovaj vikend mi se pružila mogućnost da sjednem, odmorim, odahnem. Pružena mi je i mogućnost da promišljam i maštam, da odlutam i da ne brinem. Pružena mi je mogućnost da se bavim onim u čemu zaista uživam. I zbog svega toga sam neizmjerno zahvalna.

Tako sada dok sjedim doma i polako se mentalno pripremam za novi i vrlo intenzivni radni tjedan zbrajam naučene lekcije ovog predivnog vikenda:

Ni sama nisam znala što mi treba dok me to nije opalilo u facu (figurativno rečeno)

U petak kada smo krenuli prema Rovinju nisam ni  sama bila svjesna koliko sam pod stresom i koliko mi je ovako nešto potrebno. Koliko mi je potrebno odmaknuti se od svega, okružiti se onima koje volim, družiti se s dragim ljudima i uživati radeći nešto kreativno. Što je najvažnije shvatila sam da sam ovo itekako zaslužila. Kao što sam već jednom napisala  radila sam, trudila sam se i stvarno sam se umorila.

Da se lijepe stvari ipak događaju

Meni se vrlo često čini da kada napravim neku lošu stvar da mi se to loše vrati kao bumerang u glavu iste sekunde. Sada shvaćam da i ovakva divna i predivna, ugodna iznenađenja se mogu dogoditi i meni. I neću to pripisati sreći niti ćoravim kokošama…

uživam
Foto: Katarina Skenderović

Da moram naučiti uzeti vremena za sebe

jer to se zove punjenje baterija, a ja već duže vrijeme vozim na rezervi. Uzela sam to vrijeme za sebe, bavila se onim što me ispunjava. I znate što? Ništa se nije dogodilo osim da sam ja napunila baterije i da se osjećam dobro i opušteno te da sam puna novih ludih ideja. Dokolica je potrebna koliko god mi to ne željeli priznati.

Da su oni moj tim s kojim ću ovo ponoviti…

… i bez obzira na sve, mi imamo jedni druge.

my team
Izvor: Dunja PhotoArt

Tužno je kada se više brinemo za nerođene nego za žive – Vol.2

DSC09718
Izvor: Dunja PhotoArt

Danas su svi portali u RH koji drže do sebe prenijeli tužnu i pretužnu vijest da je u Zagreb u nađena dvadeset dana stara beba mrtva. Svakim satom moguće je dobiti sve više i više informacija o slučaju. Možda će uskoro izaći i slika te majke.

Možemo sada upirati prstom u tu ženu. Možemo govoriti da je neodgovorna. Pitati se kakva to mater odlazi iz kuće u birtiju i ostavlja četvero malodobne djece, među njima i bebu staru svega 20 dana, same. Možemo je osuđivati, možemo je proglasiti monstrumom. Nije na meni da joj sudim, a ni na nikome od nas jer ne znamo njezinu životu priču. Osim toga ona je svoju kaznu već dobila i ona će je izdržavati cijeli život, odsjedila ona 15 godina ili 15 dana u zatvoru.

Ona je zakazala kao majka, ali u ovo slučaju je tako vidljivo da su zakazale i institucije, slično kao i prije nekoliko godina u Slavonskom Brodu. Institucije nisu trebale dopustiti da se ona ne brine o svojoj djeci, trebale su joj na neki naći pomoći, trebale su na neki način pomoći toj djeci. Trebale su pomoći, jer mehanizmi postoje, samo treba imati cohones i odlučiti ih pokrenuti.

Meni je žao djece i uvijek će mi biti žao djece, jer nisu  ona kriva. Mogla bih otići u patetiku i u maniri epike hrvatskog realizma s početka prošlog stoljeća zamišljati i opisivati život to troje djece (i tek rođene bebe) u garsonijeri od 26 kvadrata, kao i tu obitelj koja vjerojatno živi na rubu siromaštva i u kojoj su djeca isto tako najvjerojatnije nusprodukt seksa, ali neću. Nego ću zamisliti što bi se moglo dogoditi s troje djece sada nakon svega i napisat ću zašto sustav zaista treba prvenstveno štiti tu djecu. Ako su to starija djeca, djeca školske dobi, ona će zavrišti u sustavu socijalne skrbi i tamo će ostati do punoljetnosti gdje će s 18 dobiti šup kartu za „bolji svijet“. I baš zbog toga da se prekine taj krug bijede i marginalizacije su ta djeca trebala biti ranije zaštićena.

mourning-2087486_960_720
Izvor: Pixabay

Ne, ne želim im takvu budućnost. Ali takva im je budućnost izgledna. Mnogo izglednija nego da se za djecu stvore uvjeti za posvojenje i da im se svima zajedno nađe novi dom. Djeca su već traumatizirana, i da im je bilo divno do ovog trenutka, naći mrtvog dvadeset dana starog brata ili sestru te obilježi za čitav život. Ako i kojim slučajem se dogodi da budu dana na posvajanje, posvojitelji neće dobiti dovoljno vremena da proborave s djecom i da im odmah na početku pomognu u prevladavanju trauma. A razni pokreti će i dalje svake godine organizirati bdijenja ispred rodilišta jer lakše je moliti se za nerođene nego brinuti se i pomagati živima. Nerođeni su potencijal života i nisu još nikome na teret, dok su živi realitet. A realitet je nerijetko vrlo ružan.

Zašto želim sudjelovati na Spark.me 2017?

#SparkMe

Spark me

Brojni su razlozi zbog kojih  želim sudjelovati na Spark.me konferenciji:

  • želim upoznati ljude koji imaju dobre ideje i povezati se s njima
  • želim učiti o novim tehnologijama i njihovoj primjeni u stvaranju novih mogućnosti posebice u sferi društvenih promjena
  • želim unaprijediti svoj blog i povezati ga sa svojim biznisom
  • ne želim propustiti ovogodišnju konferenciju jer ne znam što mi život nosi i gdje ću biti 2018. godine.
  • želim zasjati

Je li ambiciozno i nadobudno to što se prijavljujem za Spark.me ambasadora nakon svega 6 mjeseci vođenja bloga? Bloga koji ima tek 31 pratitelja na stranici i 160 na FB. Možda za neke, ali za mene nije. Jer ako ne sada, kada? Ova konferencija je idealna prilika da upoznam nove ljude, da se povežem, da poboljšam svoj rad, a kroz to da unaprijedim kvalitetu vlastitog života i poslovanja kao i života i poslovanja onih s kojima sam u svakodnevnom poslovnom i privatnom kontaktu.

Tko sam i kako mogu unaprijediti rad Spark.me konferencije? Ja sam konzultantica za projekte i strateška planiranja nevladinih organizacija, ja sam blogerica, kreativka koja otkriva dubinu svoje kreativnost, predsjednica sam nevladine organizacije koja radi na problematici posvojenja i pomaže posvojiteljskim obiteljima u prevladavanju raznih izazova. U svom svakodnevnom radu i životu spajam društveno odgovorno djelovanje, iskustvo upravljanja projektima i nevladinim organizacijama, nove medije, suradnju neprofitnog i koorporativnog sektora. Smatram da svim svojim znanjima i iskustvima mogu doprinijeti misiji Spark.me konferencije.

Moj blog je počeo kao moj intimni kreativni kutak u javnom prostoru. Međutim svakim objavljenim postom sam se otvarala nekim novim idejama. Tako je blog koje nadišao intimni kutak u blogosferi te su mi umrežavanje s drugim blogerima i rast mog bloga postali važni. Stoga i sudjelovanje na konferenciji mi je bitno, pogotovo sada kada sam na početku. Bilo bi zaista divno upoznati ljude s dobrim idejama, blogere i bivše Spark.me ambasadore. Naravno voljela bih i da oni mene upoznaju, te da na kraju dana dođemo do nekih zajedničkih ideja, projekata, nekih lijepih i društveno korisnih stvari. Uz sve to osjećam da je sada pravo vrijeme za moj rast i uzlet.

Crtići, filmovi, predstava na temu posvojenja i jedan film o roditeljstvu

filmovi

Postoje brojni filmovi, crtići i predstave koje se bave posvojenjem. Moj odabir se ovdje sveo samo na one koje sam gledala. Podijeljeni su po vrsti.

Animirani filmovi

Kako je Gru ukrao mjesec, 2010.

big_14_7_2010_11_37_42_despicable_me_hr_za_web

Ovo je priča o jednom sasvim običnom super zlikovcu koji  jedino što je želio u životu je biti najbolji od svih zlikovaca. Kako bi to postao odluči je ni manje ni više uskrati Mjesec. Međutim na putu njegovom cilju su stale tri male, slatke i uporne djevojčice (koje nemaju roditelja). One su u tom prepredenom i nimalo zgodnom tipu vidjele potencijal za oca, ali i to da Gru uopće nije tako zao kako bi on to želio biti.

Na stranu priča o Gruovim zločinačkim poduhvatima, ono što je mene prikovalo za ovaj crtić je odnos između Grua i djevojčica. Gledajući ga nisam se mogla prestati pitati tko je zapravo tu koga posvojio. I premda Gru napravi jednu ogromnu glupost i slomio (na trenutak) srce djevojčicama, ipak se sve sretno završi. Kako je Gru ukrao mjesec pokazuje snagu ljubavi nas posvojitelja prema djeci.

Ovaj crtić je namijenjen najmlađima. Preporučam da ako ga želite gledati sa posvojenom djecom da ga prvo pogledate sami i procijenite jesu li vaša djeca spremna za njega – jer taj trenutak kada Gru slomi srce djevojčicama je zaista težak.

Usvajanje odobreno,  2012.

usvajanje

Autobiografski film južnokorejskog animatora Junga koji je nakon Korejskog rata posvojen u Belgiji. Jung kao 47-godišnjak odlazi u Seul u potragu za svojim korijenima, identitetom i biološkom majkom. Na tom putu se prisjeća svoje prošlosti od trenutka kada ga je policija pronašla kako kao 5 godišnjak luta ulicama Seula.

Usvajanje odobreno je kompleksan film koji progovara o problemima koje međudržavno i među etničko posvojenje donosi. Progovara i o odnosima u obitelji, pitanjima pronalaženja vlastitog identiteta i unutrašnje borbe posvojenog djeteta. Jung prikazuje život u obitelji onakav kakav je bio, bez ikakvog uljepšavanja; bilo je tu i igre i smijeha i svađe, ali bilo je i batina, kao i odbijanja od strane nekih članova obitelji. Njegova mama je prikazan kao dosta hladna žena koja nije baš pretjerano pokazivala osjećaje za niti jedno od svoje djece (ni biološko, ni posvojeno), međutim pred kraj se pokazala kao ona koja je uvijek bila uz Junga.

Kao posvojiteljicu ovaj film me dotaknuo i na još jednom nivou jer daje odgovor na pitanje „tko je mama“.

Nije za djecu mlađu od 14 godina.

Igrani filmovi

Tajne i laži, 1996.

tajne-i

Ovaj film sam pogledala jako davno, čak prije nego što sam uopće razmišljala o posvojenju. Radnja se vrti oko Cyntie, srednjovječne nesretne žene i Hortense koja je posvojenja i sada kao odrasla traži svoju biološku majku.

Film govori o odnosima u obitelji i odnosu između Cyntie i Hortense. Ovo je jaka britanska obiteljska drama, napravljena bez pretjerane patetike, melodrame i uljepšavanja. Zaista ju se isplati pogledati, pogotovo ako vas zanima priča žene koja je dala dijete na posvojenje i priča žene koja traži svoju biološku majku.

Faca s Marsa, 2007.

faca-s-marsa

David je udovac koji oplakuje smrt svoje žene već dvije godine. David je i pisac SF romana. David susreće dječaka koji je udomljen. Dječak tvrdi da je on na Zemlju došao s Marsa. Dječak živi u velikoj kutiji. Dječak se boji sunca. David odlučuje posvojiti dječaka, ali prije nego što to i formalizira David i dječak moraju živjeti neko vrijeme zajedno.

Ovo je divan film, ne zato što u njemu glumi John Cusack već zato što progovara o tome koliko su djeca koja su živjela u disfunkcionalnim obiteljima te kasnije i u udomiteljskim ranjena i koliko im je potrebna ljubav. Divan je jer pokazuje kako se gradi odnos između dva izgubljena i ranjena bića, te kako kada se uloži vrijeme, strpljenje i ljubav u dijete ono procvjeta.

Bez obzira što na nekim mjestima film pati od američke patetike isplati ga se pogledati.

Predstave

Moja obitelj i jedan jež, 2015. Kazalište Smješko

moja-obitelj

Kazališna predstava za djecu. Prati priču Sanja i Vanje koji zbog nemogućnosti da imaju biološko dijete se odlučuju na posvojenje, te tako u njihov život ulazi djevojčica Anja.

Ovo je dinamična predstava je duhovita, ali i tužna, u njoj se pjeva, ali se može i zaplakati. Uz sve to ona na vrlo pristupačan način gledateljstvu pruža poprilično cjelovi uvid u posvojenje. Kreće od toga zašto se parovi najčešće odlučuju za posvojenje, kako izgleda procedura (koju namjerno karikiraju) zatim kako izgleda roditeljstvo posvojenog djeteta. Također daje uvid u to zašto neka djeca bivaju oduzeta biološkim roditeljima. U predstavu su utkane priče posvojitelja te joj to dodatno daje autentičnost. Predstava je osvojila brojen nagrada, a između ostalog i nagradu Nagrada hrvatskog glumišta 2015. godine kao najbolja predstava u kategoriji predstava za djecu i mlade. Još uvijek se može pogledati.

I jedan film o roditeljstvu.

Parenthood, 1989.

parenthood

Ovaj se film ne može prepričati, njega se treba pogledati. Ovo je film za sve roditelje i oni koji to žele postati. Kada ga pogledate zapitajte se želite li u životu vrtuljak ili roller coaster. Mi smo odabrali roller coaster i opet bi da me se pita.

Dvije stvari o kojima se nerado priča.

iskrenost2

Ovo će biti jedan od mojih posljednjih objava na temu posvojenja, jer smatram da sam obuhvatila i rekla sve ono što sam htjela, a vezano je uz posvojenjem i moju osobnu priču. Ostale objave će biti više informativnog karaktera i bit će vezane uz knjige i filmove koje tematiziraju posvojenje.

U najavi sam napisala da ću pisati o dvije stvari o kojima se nerado priča. Radi se o ljudima iz prošlosti koji bi se, mogli pojaviti i u budućnosti naše djece, radi se o njihovim braći i sestrama  te, kako ste mogli i pretpostaviti, njihovim biološkim roditeljima.

Prije nego što uopće započnem htjela bih reći da je najvažnija stvar, kao i u svakom drugom odnosu, a pogotovo ovakvom koji je opterećen dodatnim stvarima, biti iskren. Ne samo prema sebi, već i prema djeci. Imala sam priliku upoznati osobu kojoj je u svojim ranim dvadesetima nekako sama shvatila da je posvojena. Nakon tog susreta često sam se pitala kako bih ja kao majka mogla živjeti toliko dugo s takvom tajnom, te kako bih se ja osjećala da tako nešto veliko saznam onako slučajno ili još gore da sama dođem do takve spoznaje. Priča o posvajanju nije razgovor koji jednom vodite sa svojim djetetom i tada ga stavljate ad acta. U prošlosti naše djece se krije dio njihovog identiteta i sigurna sam da oni često prevrću u svojim malim, a kasnije i malo većim glavicama priču o tome što se to dogodilo da su dobili nove roditelje. Priča o posvojenju je dijalog koji smo mi kao roditelji dužni započeti i u tom dijalogu naša djeca postavljaju pitanja, a mi na njih sukladno njihovim godinama odgovaramo. Otvorenost je važna, i koliko god me neka pitanja zabole važno je da svaki put ostanem otvorena i da ne štitim sebe od te boli, jer štiteći sebe nanosim štetu kako mome djetetu tako i našem odnosu.

braca-i-sestre

Dakle naša djeca imaju prošlost. Neka imaju braću i sestre s kojima su živjela dok nisu posvojena. Neka imaju braću i sestre koja su posvojena prije ili će biti posvojena poslije njih. Čudne su i tužne prošlosti naše djece. Kakve god bile ja sam zagovornik toga da ako dijete zna da ima braću i sestre i ako vi znate kod kojih su posvojitelja da stupite u kontakt i da omogućite da se djeca vide. Djeci to puno znači i daje im znak da ste otvoreni te da mogu imati povjerenja u vas. Ne brinite vaša djeca jako dobro znaju da ste im vi roditelji i bez obzira koliko tužni bili što se rastaju sa braćom i sestrama uvijek će otići kući s vama. Kasnije kada dovoljno odrastu sami će donositi odluku kako i koliko često će viđati svoje braću i sestre. I zato ako vas drugi posvojitelj nazove i kaže da je roditelj braće i sestara djece koja su kod vas nemojte ga odbiti, nađite se s njim i omogućite svojoj djeci ponovni susret ili upoznavanje sa braćom i/ili sestrama.

dio-prolosti-skriven-u

Dakle naša djeca imaju prošlost i u toj prošlosti postoje biološki roditelji. I dok posvojitelji još i pričaju o biološkoj braći i sestrama, biološki roditelji, posebice biološka majka su teška tema koja je opterećena brojnim različitim emocijama. Moj najveći strah je da moje dijete jednog dana ne upozna svoju biološku majku i mene zaboravi. Ovo je poprilično iracionalan strah, ali je moj. Isto tako sam svjesna da parafraziram Khalila Gibrana da moja djeca nisu moja djeca, već su individue za sebe koje ja nemam pravo (čak i da sam im biološki roditelj) vezati uz sebe. Moja zadaća je da ih pripremim za život i pustim da odu u njega kada za to dođe vrijeme. Ipak što napraviti kada djeca izraze želju da istraže svoju prošlost ili da pronađu i upoznaju svoju biološku majku? Ništa, osim pratiti ih na tom emotivno zahtjevnom putu. Kod nas je već davno odlučeno da ako djeca budu htjela istražiti taj dio svoje prošlosti i popuniti sliku svoga ranoga djetinjstva da ćemo im biti pomoći i podrška.  U donošenju te odluke uvelike su mi pomogli razgovori s posvojenim osobama. Tako sam na jednoj konferenciji o posvajanju upoznala posvojenu osobu koja je tamo došla sa svojom mamom kako bi njih dvije ispričale o susretu s biološkom majkom. Nisam mogla izdržati da tu posvojenu osobu ne pitam tko je ona prava. Ona mi je pokazala na ženu koja ju je posvojila i rekla „Ovo je moja mama!“

 

Posvojili ste! I što sad?

posvojili-se-4

Da, što sada? Presretni ste, euforični, vašoj sreći nema kraja, a onda počinje stvarni život. Vjerujem da ću se cijeloga života sjećati toga dana kada smo došli po njih da ih odvedemo doma. Za koji dan će se navršiti 7 godina. Obukli smo ih, pozdravili se s osobama koje su brinule za njih i otišli. Bila sam i sretna i umorna istovremeno. Nisam imala pojma što me čeka, a čekalo me svašta. Tek tada je počelo pravo vrijeme upoznavanja i vrijeme formiranja naših odnosa i razbijanje iluzija. Imala sam sliku u glavi da je roditeljstvo nešto jednostavno valjda i zbog činjenice što sam ga  do tog trenutka doživljavala isključivo kao nečije dijete. Dolaskom njih dvije moj identitetu je pridodana još jedna uloga, uloga majke.

Dakle kakvi su nam bili prvi dani, nimalo laki. Prvo s one praktične strane; odjednom više uopće nismo gospodarili vlastitim vremenom i naš suverenitet je u potpunost predan našoj djeci. Sve je bilo u tim danim podređeno njima, Dalje, djeca jedu i to 5 puta dnevno, te odjednom moraš izmisliti ili stvoriti tih 5 jela. Naravnom, kao svaka „prava“ suvremena majka nisam željela svoju djecu hraniti gotovom hranom. Nakon nekog vremena sam snizila standarde, jer sam morala preživjeti, pa su se koji put na meniju za večeru našle i hrenovke, a i pašteta. U tim prvim danima, tj. mjesecima smo bili u potpunosti neispavani. Mislim da dobrih 5 mjeseci nismo zaspali dubokim snom jer smo cijelo vrijeme slušali hoće li se one probuditi, zaplakati, trebati nas. Nakon toga, smo ih trebali uspavljivati.  Ponekad je palilo ako ih samo primimo za ruku, a ponekad ni to. Srećom umor je na kraju svaki put pobijedio. Cure i dan danas teško zaspu, pogotovo mlađa. Jako teško se smiri i još teže zaspe, ali ipak ide na bolje.  Odjednom smo shvatili da djeca imaju svoje želje, zahtjeve i što je najvažnije svoju volju. Shvatila sam da to neće to ići baš onako kako sam zamišljala i kako to prikazuju američki TV filmovi. Nema toga da ti kažeš jednom, a one te pogledaju i bezpogovorno kažu „da mama!“, nema šanse.  Djeca nisu poslušna (ne bih ni željela takvu djecu) i nisu zahvalna. Ako idete u posvajanje da bi vam netko, prvenstveno vaše dijete bilo zahvalno, idete iz potpuno krivih razloga. Djeca su previše mala da bi razmišljala na tom nivo, pa nemojte ni vi. Nema tu zahvalnosti, ali ima beskrajne ljubavi, koja dolazi spontano i s vremenom se umnaža. Meni nema ništa ljepšeg nego kada mi moja starija koja je opasno ušla u pubertet onako spontano i ničim izazvana kaže volim te i da mi poljubac.

Ali da se vratim na te prve dane. Oni se ne zovu bez razloga vrijeme prilagodbe i koliko god turbulentno to vrijeme bilo najvažnije je da provodite vrijeme sa svojom djecom i da ih upoznate. Ne mora to biti smisleno ispunjeno vrijeme, već je važno da ste tu s njima.  Upoznajući našu djecu shvatili smo da starija mora ići kod zubara, ali i da ga se boji. Saznali smo sve njihove strahove (bube, psi, mrak, samoća…), što vole jesti (slatko- kojeg se ja kao „prava“ majka naravno grozim, kiselo, ljuto), ali smo shvatili i koliko su zapostavljene i koliko im treba da bi sustigle svoje vršnjake.  Upoznavajući njih upoznali smo i sebe.  Dok se nismo upoznali mi smo našoj djeci bili v.d. roditelji, ali i to je u redu. Za sve treba vremena i jako smo ponosni što smo u njihovim očima postali njihovi roditelji. Bez obzira na sve, a posebice na činjenicu da smo bili neispavani i ukočeni od straha, u našem odnosu je bila prisutna ljubav i neka unutarnja sreća koja je vidljiva na svim fotografijama snimljenima u našim prvim zajedničkim mjesecima.

selo-prica

 

U prvim danima vjerojatno ćete se morati suočiti s vašom okolinom. Tada ćete sigurno čuti barem jednu od onih stvari o kojima sam pisala u mojoj prvoj objavi na temu posvajanja. Okolinu zanemarite, ono što je malo teže zanemariti je vaša uža, a i ona malo šira obitelj. Ima obitelji koje su bezrezervno prihvatile dijete ili djecu, radile su se čak velike proslave ime njihovog dolaska. Ima obitelji koje su imale problem s načinom proširivanja obitelji (ali to je njihov problem) pa su primjenjivali ili još uvijek primjenjuju dvostruke standarde na biološke i ne-biološke članove obitelji. Ima i onih kojima je trebalo malo više vremena da prorade činjenicu da novi članovi nisu njihova genetski nastavak, ali su se na kraju toliko zaljubili u djecu da im je to prestalo biti bitno. Drugim riječima ima svašta. Ono što je važno je da kada dijete ili djeca dođu kući sve to stavite na zadnje mjesto i posvetite se samo njima. Znam da je teško, ali ne možete voditi bitke na više frontova.

Nije lako, nije jednostavno, ali je vrijedno truda. Da je tada postojala neka grupa samopomoći najvjerojatnije se ne bih prijavila jer često sam imala osjećaj da mi je zabranjeno reći da mi je teško:  Pa eto napokon imam djecu i jedine emocije koje trebam osjećati su apsolutna i nepatvorena sreća i radost, ali tome nije tako. S današnje pozicije tadašnjoj sebi bi rekla: „slobodno reci da ti nije jednostavno, jer niti jedno roditeljstvo nije jednostavno, a roditeljstvo posvojenog djeteta ima još hrpu dodatnih izazova.“ Ipak, koliko god teško bilo smatram da mi je odluka da posvojim bila jedan od tri najbolje odluke u životu.

S njima smo postali obitelj: Mi bi posvojili! Što nam je činiti?

mi-bi-posvojili-to-nam

Kao što sam najavila danas pišem o tome što  učiniti kada odlučite posvojiti. Svi koji misle da će ovdje naći informacije o procesu obrade, boji papira na kojem ćete napisati vašu molbu, o tome koliko i kako zvati centre za socijalnu skrb (premda bi oni uvođenjem registra posvojitelja trebali zvati vas) možete odmah prestati čitati. Smatram da postoji jako puno mjesta na kojima možete naći gore navedene informacije kao i one o tome gdje proći obaveznu pripremu za posvojenje, kako ući u registar posvojitelja te kako dobiti uvid u anonimizirane profile djece za koju su ispunjeni preduvjeti za posvajanje.  Dakle ništa od toga, ali zato ću ovdje pisati o stvarima o kojima parovi možda i ne razmišljaju kada se odluče posvajati. Ovdje ćete naći informacije o tri važne odluke koje trebate donijeti jer ćete se s ta tri pitanja susresti prije, a i tijekom procesa posvajanja.

Neki od vas će se pitati koje su to odluke važnije od same odluke da želimo posvojit. Da, to je jako važna odluka, međutim potrebno ju je ipak dodatno razraditi i zaista iskreno se suočiti s nekim teškim pitanjima s kojima ćete u procesu posvojenja kad tad biti suočeni. Onda ipak bolje prije nego poslije.

godine-nisu-vazne

Prvo– ovo je relativno jednostavno, a radi se o dobnoj granici djeteta. Jasno je kao dan da većina posvojitelja želi što mlađu djecu, međutim beba nema u sustavu, ali zato ima djece predškolske dobi i one mlađe školske dobi kojima je svaki dan u sustavu dan previše. Kada smo suprug i ja pisali famozno pismo centrima kao dobnu granicu stavili smo 4 godine, međutim u vrijeme kada smo upoznali naše starije ono je bilo koji dan mlađe od 5 godina. U tom trenutku mi se činilo veliko dijete, međutim dijete od 5 godina je tako malo. Danas kada gledam slike iz tog vremena na njima vidim jedno uplašeno dijete u koje sam se zaljubila na prvi pogled i u koje sa vjerovala (bez obzira na sve) od prvog trena. Posvojiti starije dijete je svakako izazov, ali s druge strane neke stvari naprosto preskočite, recimo pelene. Također starije dijete je svjesno da je posvojeno i ne trebate se pitati kada i kako početi razgovor o posvojenju s njim, jer ono će vas samo pitati ili ako vas ne pita lakše ćete početi tu temu kada za nju dođe vrijeme. Ali vjerujte već će dijete samo pitati i to kad se najmanje nadate postaviti će vam pitanje, kojemu se najmanje nadate. Da, izazovnije je posvojiti starije dijete, ali uz puno strpljenja, muke, pokoju suzu i more ljubavi stvari sjednu na svoje mjesto. Danas nema tih para na svijetu koje bi mogle platiti moju sreću i puninu duše kada gledam kako moje starije od djeteta punog strahova i anksioznosti izrasta u mladu osobu punu sreće i radosti i kako svakim danom postaje sve ljepše i ljepše (ali ne zato što je moje). Kada razmišljate o dobnoj granici djeteta, imajte prvenstveno što otvoreniji um i srce. Moj topli savjet je slušajte svoje srce, ja znam da jesam i nisam pogriješila.

jedno-dvoje-troje

Drugo – posvojiti više djece (braće i sestara) odjednom. Ako ste avanturističkog duha i ne želite više nikada imati mira u kući onda ne trebate puno razmišljati. Za mog supruga i mene ovo je bila dobra odluka o kojoj smo razmislili prije nego što smo se uputili u zemlju posvajanja, bili smo poprilično sigurni da ako nam se ukaže prilika da posvojimo dvoje djece da ćemo je zgrabiti. I jesmo. Prilikom odlučivanja o broju djece uzmite u obzir sve aspekte od onih imate li dovoljno kvadrata za smjestiti više od jednog djeteta, do toga kakvu logistiku imate. Na taj način ćete prilikom obrade znati reći jeste li spremni iz mirnog i pomalo dosadnjikavog života uletjeti u kaos imanja 2 ili više djece (da ima ljudi koji su posvojili 3 djece odjednom).

Treće – ovo je vrlo složena odluka, a radi se o zdravlju djeteta i obiteljskoj anamnezi. Posvojena djeca imaju prošlost koje mi nismo bili dio i koja nam je nepoznata. Prihvaćajući dijete prihvaćamo i tu prošlost. Na vama je kao paru ili osobi koja je odlučila posvojiti da iskreno porazgovarate jeste li spremni posvojiti dijete koje ima fizičke, zdravstvene, psihičke poteškoće/ poremećaje u ponašanju; ili čija obiteljska anamneza (ako se uopće nešto zna o njoj) nije baš blistava (psihičke bolesti, mentalne retardacije ili neke nasljedne bolesti u obitelji). Prilikom našeg posvajanja morali smo se  suočiti s paušalno izrečenom mogućnosti nasljedne retardacije, i nije bilo lako.  Nije jednostavno kada ti neko kaže da djeca koju ćeš kroz koji tjedan uzeti doma možda su dosegla svoj potencijal i da to što vidiš je njihov maksimum. Lomili smo se, ali je s jedne strane intuitivno smo znali da to ne može biti točno, a s druge strane provodeći vrijeme s djecom vidjeli smo da su zapostavljena djeca i da su žilava i inteligentna bića sa čvrstim stavom.  Ali da se vratim na pitanje odluke, fizičke poteškoće su u većini slučajeva vidljive na prvi pogled.  Znači možete odmah vidjeti je li dijete tjelesni invalid ili je možda rođeno sa fetalnim alkoholnim sindromom ili je pretilo. Teže je vidjeti zdravstvene probleme kako one povezane kako sa fizičkim tako i s mentalnim zdravljem. Neka djeca imaju medicinsku dokumentaciju, ali kod neke ne postoje nikakvi podatci. Kada dijete uđe u sustav stručni tim radi obradu njegovog psihofizičkog zdravlja i stanja, međutim nije uvijek lako sve utvrditi i testirati, a mogućnost testiranja uvelike ovisi i o dobi djeteta.  Kada razmišljate o ovom aspektu važno je da budete sa sobom na čisto s čime se možete nositi, a s čime ne.

samo-se-srcem-dobro-vidi

Na kraju svega nemojte gledati dijete kroz broj svjećica na njegovoj torti niti kroz medicinsku dokumentaciju. Dijete koje posvajate ne određuje njegov broj godina, niti ono što piše u medicinskom kartonu, određuje ga donekle njegova prošlost, ali upamtite da vi zajedno s njim gradite budućnost. Budućnost koja je prepuna izazova, uspona i padova, lijepih i ružnih trenutaka, frustracija i beskrajne sreće, ljubavi i jedne duboke povezanosti.

S njima smo postali obitelj: Od pusa rastu djeca!!!

pusa-i-djeca

Bilo je to negdje na početku, kada su tek došla kod nas, nekako u to vrijeme su nas počeli zvati i mama i tata. Moje dijete je sjedilo u blagovaonici za stolom, a ja sam nešto petljala po kuhinji. U jednom trenutku sam došla do njega i poljubila ga u obraz. Zbunjeno me pogledalo i upitalo :“a zašto ti mene stalno ljubiš’“. Bez razmišljanja sam mu odgovorila: „Jer od pusa rastu djeca.“  Od tada je prošlo dosta vremena, to malo dijete danas je malo veće, ali u potpunosti drugačije od onog preplašenog i zbunjenog djeteta kojeg sam zavoljela na prvi pogled. Naš početak nije bio jednostavan. Bilo je tu mnogo nesigurnosti, krivih koraka, strepnje i strahova. Da, slično kao i kod svakog drugog roditeljstva. Ipak smatram da je roditeljstvo zasnovano na posvojenju specifično jer naša djeca imaju povijest u kojoj mi nismo postojali. Nerijetko o toj povijesti mi ne znamo ništa ili vrlo malo; ono što nam ispriča njihova socijalan radnica ili što u danih nam 20 tak minuta možemo iščitati iz njihovog dosjea. Na osnovu toga slažemo kolaž njihove prošlosti. Ako su mlađa naša djeca se svoje prošlosti i ne sjećaju, ako su starija o njoj nerado govore, ali sva ona nose u sebi neke traume i anksioznosti koje su itekako vidljive.

UNICEF je prije nekoliko godina imao akciju „Prve tri su najvažnije“. Prije nego što sam dobila djecu nisam shvaćala važnost te kampanje. Postavši majka djece koja nisu imala baš dobar start uvidjela sam koliko su te tri prve zaista važne. Imali smo mi puno toga nadoknaditi kako bi ona mogla sustići svoju generaciju. One su morale mnogo pojmova naučiti, jako puno strahova prevladati i jako puno vještina savladati. Moje starije dijete koje je bilo dvije godine pred školu, još uvijek nije znalo ni crtati niti razlikovalo boje. Nije znalo što je semafor, pa nas je tako jednom dok smo se vozili autom po gradu upitalo zašto stajemo svako toliko, da bi nakon toga usljedilo pitanje“A što je to?“ pokazujući prstom na semafor. Nama nije ni na kraj pameti palo da djetetu nitko nikad prije u životu nije objasnio što je semafor. Međutim ono nije izolirani slučaj. Iz iskustva i priča drugih posvojitelja možete čuti da su njihova djeca, koja su imala 2, 3, 4 ili više godina kada su ih posvojili, imala slabo razvijeni govor, siromašan vokabular, strah da će ostati bez hrane pa su za vrijeme obroka bjesomučno trpala u sebe, da su teško mogla zaspati i sl. Ona mlađa od godinu ili dvije se nisu htjela ili nisu znala maziti. Sve su to posljedice te prošlosti o kojoj mi ne znamo mnogo i sve to govori u prilog zašto su te prve tri važne. Zato je važna i podrška posvojiteljskim obiteljima. Zato nas je važno i saslušat. Ako već ne možete razumjeti nemojte odmahnuti rukom i reći: „ što se sad žalite, sada kada napokon imate djecu“. Da imamo ih, ali imamo i brojne izazove i borimo se protiv brojnih predrasuda, neke od njih sam opisala u prošloj objavi.

A sad da se vratim na sam naslov teksta Od pusa rastu djeca. Kada sam to rekla mome djetetu izrekla sam to spontano, iz dubine moga srca i nisam se prevarila. Moja djeca su narasla od mojih pusa, naučila su razlikovati boje, izgovarati višesložne riječi, usvojila su hrpu pojmova, vesela su, optimistična i puna nade. Ona su upravo onakva kakva djeca trebaju biti. Milina mi je slušati kad se igraju, kad razgovaraju, kad mi pričaju, plešu, kližu vježbaju gimnastiku. Pred njima i mojom obitelji su još mnogi izazovi. Izazovi u obliku savladavanja školskog programa, poteškoća u koncentraciji te učenju engleskog jezika i slova R (ali naravno i brojni drugi koje ne mogu ni zamisliti). Ali mi imamo ljubav, optimizam i snagu, mi imamo te puse od kojih su ona narasla. One će i dalje biti neizostavni dio naše zajedničke avanture zvane život.

S njima smo postali obitelj: Pitanja i izjave koje posvojitelji ne žele čuti

adoption

19.02. navršit će se 7 godina od kada su dvoje prekrasne djece došle u naš dom i naš do tada poprilično ustaljen život okrenule u potpunosti naglavačke. Kako se bliži obljetnica odlučila sam otvoriti temu posvajanje iz perspektive osobe koja je posvojila. Kada mediji pišu o posvajanju  najčešće teme su problem sustava i nesrazmjer broja djece u sustavu socijalne skrb (domovima) i broj parova i osoba koje hoće posvojiti, te pitanja poput zašto parovi ili pojedinci toliko dugo čekaju da posvoje dijete. Ovdje odgovore na ta pitanja nećete naći, ali ćete moći pročitati nešto o tome s čime se posvojitelji susreću nakon što iz uloge posvajatelja pređu u ulogu roditelja. Moći ćete pročitati koliko je naše roditeljstvo isto, a koliko različito od biološkog roditeljstva. Za početak ćete moći pročitati što ja (a vjerujem i drugi posvojitelji) nikako ne želim čuti kada nekome kažem da sam posvojila.

Dakle ne želim čuti sljedeća dva pitanja:

  1. A zašto ste se odlučili posvojiti?

Je li itko ikada pitao biološke roditelje: “A zašto ste odlučili roditi?”  Posvajanja je bilo i uvijek će biti. Međutim, rijetko je paru ili pojedincu prvi izbor posvojenjem postati roditelj. Osobno znam veoma malo parova koji nakon što su saznali da će morati posegnuti za medicinski potpomognutom oplodnjom preskočili to i odmah predali papire za obradu u najbliži centar za socijalnu skrb. Odlučiti se na posvojenje nije lako i sama odluka nikada ne dolazi odjednom. Nije se nitko iz posvojiteljske zajednice (barem koliko ja znam) jednog dana probudio i rekao eto idem ja posvojiti. Iza te odluke stoji određena doza promišljanja te protok vremena tijekom kojeg je ona sazrijevala. A zašto ne želim čuti ovo pitanje i zašto ga smatram neumjesnim? Jer kada me netko pita „A zašto ste se odlučili posvojiti?„ on ili ona nesvjesno zadire jako duboko u moju intimu. I ne samo u intimu nego i u stvari koje ga se na kraju krajeva ne tiču.

  1. A gdje su im pravi roditelji?

Ni sama ne znam koliko puta sam čula ovo pitanje ili jednu od njegovih, meni najdražih, inačica „A gdje su im pravi roditelji“? Moj odgovor je uvijek bio i bit će „Gledate ih.“  Nakon tog odgovora osoba koja pita nerijetko ostaje zatečena i počinje se nešto izvlačiti. Dakle što je ili tko je pravi roditelj. Za mene su to osobe koje se brine o djetetu i vole ga do neba i natrag. To su osobe koje ga vode zubaru kada ga boli zub, koje mu na kraju dana daju poljubac, koje mu mijenjaju pelene, snižavaju temperature, vesele se svim njegovim veseljima i tuguju sve njegove tuge. To su osobe koje grizu nokte dok gledaju njegova natjecanja i uživaju u njegovim predstavama te pucaju od ponosa kada dijete osvoji zlato u gimnastici. To su osobe koje petogodišnjaka uče razlikovati boje i koje mu čitaju priče za laku noć. To su osobe koje vjeruju da će to dijete doseći zvijezde, a ako neće onda će ih oni skinuti s neba za njega. Moj suprug i ja smo to, mi vjerujemo u našu djecu, bez obzira što im je početak bio loš i što i sada 7 godina poslije još uvijek nadoknađujemo neke stvari. I eto zato si uzimam pravo da kažem da smo im mi pravi roditelji.

A niti sljedeće dvije izjave:

  1. „Joj vi ste tako humani i plemeniti“

Ja bih prije rekla ludi, ali nikad ama baš nikad (što god vi mislili) sebe nisam i neću smatrati plemenitom niti humanom. Da sam željela biti humana i/ili plemenita osnovala bi sklonište za životinje u kojem se iste ne ubijaju, ne bih posvojila dijete, tj. dvoje. Na posvojenje gledam kao na način ostvarivanja vlastite želje za roditeljstvom, kao alternativni put ka cilju da postanem roditelj. Plemenitost i humanost ostavljam ljudima koji rade s bolesnima u hospicijima, onima koji liječe gubavce. Nas posvojitelje smatram hrabrima, a mislim da nam je to i više nego dovoljno.

      2. „I ja sam oduvijek željela posvojiti, ali eto dobili smo svoje.“

Imam dvostruki problem s ovom izjavom. Dakle budući da sam pristojno odgojena i ne volim ulaziti u nepotrebne sukobe nikada do sada nisam nekome tko mi je ovo rekao odgovorila (a možda sam trebala): „A što nisi, što te sprječava da to napraviš, ako treba dat ću ti sve informacije kako.“ Vidite u posvojiteljskoj zajednici postoje obitelji koje istovremeno imaju djecu koju su dobili posvojenjem i rođenjem, stoga ako netko uz svoju biološku želi posvojiti nitko ga ne sprječava da preda zahtjev za posvojenjem i proširi svoju obitelj  na ovaj način. A sada drugi dio rečenice:“…ali eto dobili smo svoje“. Svoje? A što dijete koje biste posvojili nebi bilo vaše? Moja djeca, čija  majka sam postala posvojenjem su moja. Ona nisu ni susjedova, ni poštarova, ni od tete iz dućana, nego moja i zakonski i u srcu. U svim njihovim dokumentima piše da sam im ja majka, a moj suprug otac. Dakle djeca su posvojenjem postala zakonski naša, a ljubav  je samo dodatno pojačala tu prekrasnu i čarobnu vezu između nas.

Svjesna sam da većina ljudi koja mi je ovo rekla to učinila iz neznanja i nepromišljenosti, međutim mene su ta pitanja i izjave svaki puta barem malo pecnule. I zato sljedeći put kada vam netko kaže da je posvojio, nemojte ga pitati ni zašto, nemojte ga pitati o „pravim“ roditeljima njegove djece, nemojte ga hvaliti ili govoriti kako ste i vi to htjeli, ali eto. Već ili nemojte reći ništa ili ga, ako vas to iskreno zanima, zamolite da vam ispriča svoju priču. Većina nas će to rado učiniti.

Strah od promjene

recite-1u5u7hy.png

Posljednjih dana, kako to već i obično biva na isteku stare i početku nove godine, pisalo se na sve strana o novogodišnjim odlukama. Ono što je zajedničko većini novogodišnjih odluka je da se ne ostvare.

Ne znam ni sama koliko sam puta na kraju stare godine napravila neku listu koja je sadržavala svima nam poznate odluke; od onih da ću jest manje slatkog, ići redovito u teretanu, početi pisati svaki dan barem jedan sat dnevno, neću gledati televiziju i do one nova godina nova ja. Međutim brzo bi se vraćala starim navikama, a moje novogodišnje odluke bi nestale u ropotarnici odluka. Premda je u ljudskoj prirodi da donosi odluke svaki dan nekako mi se čini da su nove godine i ponedjeljci kao stvoreni za nove početke, a za novu godinu donosimo one najradikalnije. Međutim kao što sam već prije rekla te se odluke brzo zaborave, a mi i dalje nezadovoljni gacamo po kolotečini vlastitog života. Zbog čega je tome tako? Zašto nam je tako teško promijeniti se? Zašto ne dozvoljavamo sebi samima ostvariti svoje snove. Zašto nam je tako teško otići s lošeg mjesta? Odgovor je jednostavan zbog straha.  Strah je ključna točka zašto se teško odlučujemo desiti se sami sebi (da parafraziram Ingrid Divković).

Stephen Grosz u svojoj knjizi Život pod povećalom* u poglavlju Kako zbog straha od gubitka možemo izgubiti sve  kaže:

“Opiremo se promjeni. Prihvaćanje izazova male promjene, čak one koja je nepogrješivo u našem najboljem interesu, često nas užasava puno više od zanemarivanja opasne situacije.

Toliko smo vjerni svojem pogledu na svijet, svojoj priči. Prije nego što napustimo staru priču želimo saznati sve o novoj priči u koju se spremamo zakoračiti. Ne želimo izlaz ako ne znamo kamo će nas ona točno odvesti. […] Kada se suočavamo s promjenom, oklijevamo, jer promjena, znači gubitak. Ali ako tu i ne prihvatimo gubitak  – možemo izgubiti sve.”

Dakle želimo znati u što se upuštamo, jer mjesto s kojeg krećemo u promjenu je mjesto koje nam je poznato i naizgled sigurno. Zadani obrasci, poznate situacije i strah od novog nas čine nespremnima za promijene. Osim strah od novog i nepoznatog (ali pogledajmo realno znamo li mi zaista što nam donosi novi dan, mi možemo samo pretpostavljati što će donijeti, ali neke stvari su u potpunosti izvan naše kontrole), nerijetko napuštamo naše odluke i snove i zbog strah od neuspjeha, odbacivanja, ismijavanja i reakcije drugih ljudi. Te ljude, koji nas kritiziraju ili nas se podsmjehuju, je jednako tako strah promijene. Koliko god su nespremni da promjene nešto u vlastitom životu oni se istovremeno boje promijene u vašem životu jer ne znaju kako će se reflektirati na njihov.

Strah je s jedne strane dobra stvar jer nam u određenim situacijama može pomoći da ne napravimo totalnu glupost, koja može biti opasna po život. Međutim s druge strane strah nerijetko postaje kočnica koja paralizira i zbog koje se nismo u mogućnosti pokrenuti. Takav strah je grozna stvar. Kako ga prevladati? Iz vlastitog iskustva znam da kada nešto stvarno istinski želimo da ćemo se kad-tad osloboditi te kočnice i krenuti hrabro u ostvarenje naših snova. Nekima će trebati kraće, nekima kao meni duže vremena. Ali tada, kada se jednom krene neće više ništa biti važno; ni što netko misli o tome ili vama, ni što vas čeka sutra, ni hoćete li pogriješiti ili ne. Oni kojima je stalo do vas i vaše sreće podržat će vas, oni kojima nije otpustite ih iz vaših života. Sutra će biti upravo onakvo kakvo treba biti, a ako i ne uspijemo iz prve potrebno je samo obrisati prašinu s koljena i hrabro krenuti dalje. Dušebrižnika koji će vam htjeti mudro prišapnuti neki savjet uvijek će biti, na vama je da ga prihvatite ili ne. Ono što je bitno je da ne posustanete i da ne očekujte da će odmah sjesti na svoje mjesto. Oboružajte se živcima, strpljenjem i mišlju da kada se nešto stvarno želi onda je sve lako.

____________________________________________

*Grosz, Stephen: „Život pod povećalom“,  Zagreb, Planetopija 2014. str 110-111