A sada malo o trgovanju ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja!

 

– Ovaj tekst je napisan 2006. godine i fokusirao se na trgovanje ženama iz Istočne Europe. Danas, 12 godina kasnije nakon njegovog nastavka trgovanje ženama i dalje ostaje kompleksan globalni problemi čije se rješenje još uvijek ne nazire.-

Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja (trgovanje ženama) nije novi fenomen koji se javio krajem 20. stoljeća tranzicijskim procesima u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi. Svijet se trgovanjem ženama susreo još krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U to vrijeme ovaj fenomen je bio poznat kao «trgovina bijelim robljem». Radilo se o trgovanju mladim ženama za rad u uvjetima sličnim ropstvu u bordelima Zapadnih kolonija i velikim gradovima. Kao prvi međunarodni pokušaj suzbijanja trgovanja 1949. godine nastaje Konvencija Ujedinjenih naroda o suzbijanju trgovanja ljudima i iskorištavanja prostitucije drugih.

convention

Od donošenja Konvencije do danas, prema kanadskom novinaru Viktoru Malareku (1), svijet se susreo s još četiri vala trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Prvi val se događao 70ih godina 20. stoljeća, a obuhvatio je žene iz Jugoistočne Azije, drugi val je došao u osamdesetima, a činile su ga žene iz Afrike, da bi ubrzo uslijedio i treći koji je obuhvatio žene Latinske Amerike. Početkom 1990-ih raspadom komunističkog sustava i nezaustavljivom tranzicijom u zemljama Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe javlja se i četvrti val. Brzina i razmjer ovog vala je bila zapanjujuća jer desetak godina prije (u 1980-ima) žene iz zemalja navedenih područja nisu bile ni na obzoru, da bi odjednom činile 25 posto tog posla. Posljednjim valom zaokružena je cjelina koja fenomen trgovanja čini globalnim fenomenom od kojeg niti jedna država na ovom svijetu nije više imuna.

Danas je trgovanje ženama jedna od najunosnijih grana organiziranog kriminala. Ona donosi ogromnu dobit, a ujedno je i “posao” niskog rizika. “Roba” u tom lancu je veoma lako zamjenjiva i do krajnjih granica iskoristiva.

 Korijeni problema

Problem trgovanja ženama je veoma kompleksan.  Njegovoj kompleksnost doprinose brojni faktori koji su vezani uz globalne promjene u svijetu u posljednjih tridesetak godina, ali i stalna ljudska potreba za boljim životom. Kada promatramo navedeni četvrti val trgovanja ženama mogu se utvrditi dva glavna i međusobno povezana uzročnika trgovanja ženama su društveno/ ekonomsko/ politička situacija u zemljama Središnje, Istočne i Jugoistočne Europe, te muška potražnja za ženama u prostituciji.

Zemlje Središnje, Istočne i Jugoistočne Europe su se raspadom komunističkog sustava i prodiranjem tržišne ekonomije našle u limbu tranzicije koja je sa sobom donijela brojne, kako  ekonomske tako i duboke tektonske društvene promjene. Žene su ponovo postale marginalizirane u političkoj i društvenoj sferi. Njih je ova tranzicija najviše pogodila. Tranzicija je sa sobom donijela brojne reforme i kolaps primjerice zdravstvenog i socijalnog sustava. Uz to ekonomska tranzicija je sa sobom donijela privatizaciju društvenih dobara, koja je sama po sebi imala jaku mušku crtu. Jedna od najočitiji posljedica privatizacije je bio gubitak brojnih radnih mjesta u do jučer društvenim poduzećima. Upravo su žene u ovim zemljama prve izgubile radna mjesta, a veoma su ih teško i dobivale s obzirom na općenitu visoku nezaposlenost, gdje se pri ponovnom zapošljavanju davala prednost muškarcima.(2) Ako i zaposlene, žene su se većinom zapošljavale na slabo plaćenim mjestima u neformalnoj sektoru na određeno i/ili skraćeno radno vrijeme. Nisu dobivale adekvatnu naknadu za svoj rad, a njihova radnička prava nisu postojala. Ono što je još bilo zamijećeno je i veliki porast rodne diskriminacije i seksualnog zlostavljana na radnim mjestima. Sve ovo je dodatno doprinijelo feminizaciji siromaštva, kao što je i feminizacija siromaštva pridonijela tome da žene postaju ranjiva skupina pogodna da postane žrtva trgovanja.

Loše socio-ekonomske prilike i neravnopravni položaj žena u tranzicijskim zemljama,  nemogućnost pronalaska adekvatnog zaposlenja, slika bogatog Zapada prepunog mogućnosti  sve je to uzrokovalo migracije. Međutim migracije su uvelike bile ograničene imigracijskim regulacijama razvijenih zemalja. U tom rascjepu organizirani kriminal je našao dobro tržište za zaradu prorašću krijumčarenja i trgovanja ljudima.(3)

Trgovanje ženama u sebi sabire brojna probleme, ali i  moralna pitanja. Kao što je već rečeno u osnovi su tu problemi koji se tiču same žrtve i njezinog socio-ekonomskog položaja prije nego što je postala žrtva, zatim socio-ekonomskih prilika u matičnoj državi, zatim imigracijskih politika i odnosa potražnje za jeftinom radnom snagom u ekonomski razvijenim zemljama. Ali ipak na kraju trgovanje ženama je ljudsko pravni problem.

Lanac trgovanja ženama

bokeh-chain-pexel
Izvor: Pexel

Trgovanje ženama počinje s željom žena da potraže bolje prilike u razvijenim zemljama koje bi im omogućile bolji život i/ili bijeg od loše obiteljske situacije(4) i socio-ekonomskih prilika u njihovim zemljama. Žene su svjesne opasnosti u koje se upuštaju, ali objektivne potrebe izazvane nekim od navedenih faktora, zajedno s privlačnošću visoke plaće koja se nudi u inozemstvu otvara, na prvi pogled, nove perspektive u životu te su kao takve jaki faktori za odlazak. S druge je strane, kao što je već rečeno, velika potražnja za novim ženama u ubrzano rastućoj i nezasitnoj industriji seksa. Muškarci koji odlaze u bordele, striptiz klubove, oni koji koriste usluge uličnih prostitutki, te odlaze u turistička odredišta koje su na kartama ocrtane kao odredišta seks turizma traže i žele neograničen pristup ponude žena i djevojaka iz različitih zemalja. Upravo ta konstantna potražnja za «novom i svježom robom» je to što diktira međunarodno trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja. Klijentima je svejedno je li žena „dobrovoljno“(5) u prostituciji ili je žrtva trgovanja te kao takva prisiljena na nju, jer oni u njoj ne vide osobu već robu za zadovoljavanje svojim potreba.

Vrbovanje je prva karika u lancu trgovanja. Pokazalo se da postoje nekoliko načina vrbovanja. Ako je žrtva vrbovana od strane individualne osobe to je uvijek osoba od određenog povjerenja poznanik/ca, prijatelji/ca, partner. Primijećeno je da i same žrtve trgovanja, kako bi se izvukle iz pakla prostitucije pristaju da preuzmu ulogu vrbovateljica. U tom slučaju one se vraćaju kao bogate i uspješne žene te nude dobro plaćene poslove djevojkama koje na kraju završavaju u lancu trgovanja. Drugi način vrbovanja žena je putem raznih agencija, za zapošljavanje i/ili sklapanje brakova, kao i putem oglasa za posao koji se mogu naći u dnevnom tisku. Najdrastičniji oblik ulaska u lanac trgovanja ženama je otmica, premda se one rijetko događaju. Jedno Nizozemsko istraživanje je pokazalo da postoje dvije vrste otmica.(6) U prvu spada otimanje atraktivnih djevojaka koje nemaju nikakve razloge da traže bolji život izvan svoje zemlje. Njima se prilazi u klubovima ili barovima na ulici ili nekom drugom javnom mjestu; profesionalni vrbovatelj ih drogira ili zavede, prebaci ih preko granice gdje ih se zatoči i prisiljava na prostituciju. U drugu spadaju prostitutke bez obitelji koje također nemaju namjeru emigrirati, ali ih proda njihov svodnik i taklo bivaju prisiljene raditi na međunarodnoj seks industriji kao žrtve trgovanja.

Osobe koje vrbuju se uvijek  služe prijevarom. Jedan od načina prevare je vezan uz vrstu posla koju će žena obavljati i takve su prevare najčešće. Ženama se, obično nudi dobro plaćen posao u neformalnom sektoru, ali kada dođu na mjesto odredišta shvate da se obećanim poslom neće baviti. Druga vrsta prevare se odnosi na uvjete obavljanja posla i ovdje je riječ o ženama koje su spremne raditi u seks industriji, ali na mjestu odredišta doznaju da uvjeti rada nisu ni blizu onima na koje su one pristale.

Nakon vrbovanja, slijedi drugi korak u lancu trgovanja, a to je transport. Premda se do sada, kada se govorilo o trgovanju ženama govorilo o trgovanju van granica zemlje porijekla u posljednje vrijeme raste broj slučajeva unutrašnjeg trgovanja što znači da žrtve ne prelaze granice zemlje porijekla već zemlja porijekla ujedinio je i zemlja odredišta. U slučajevima  trgovanja ženama s Istoka na Zapad prelazak granice može biti legalan i ilegalan, te može uključivati i  krivotvorenje dokumenata, radnih dozvola i viza.

Kako je u većini slučajeva riječ o ženama koje su žrtve prevare, trgovci im prije no što uopće počnu raditi slamaju otpor. Slamanje otpora u osnovi uključuje premlaćivanje, silovanje, grupno silovanje, te psihičke prijetnje do te mjere da žrtva nakon nekog vremena pristane na sve, samo da bi mučenje prestalo. Osim slamanja otpora, koriste se i  brojni drugi načini porobljavanja i držanja žena u podređenom položaju, a to su; oduzimanje dokumenata, ograničavanje i nadziranje kretanja, stvaranje ovisnosti o drogi i alkoholu, koju nerijetko služi žrtvi kao mehanizam preživljavanja  konstantng zlostavljanja i silovanja.

Kada se govori o trgovanju ženama još je jedna komponenta veoma bitna, a to je dužničko ropstvo. Budući da žene koje odluče potražiti posao van svoje zemlje nemaju sredstava za put, vrbovatelji i/ili agencije za zapošljavanje im obećaju da će oni to srediti, jednako kao i dokumente te radne dozvole. Na odredištu, često prilikom samog suočavanja sa stvarnom istinom posla kojeg će obavljati im biva rečeno da će biti slobodne onoga trena kada vrate sve ono što je trgovac na njih potrošio. Međutim svakim danom taj dug raste i rijetko koja žrtva trgovanja uspije vratiti taj dug.

daniel-tafjord-271006-unsplash
Photo by Daniel Tafjord on Unsplash

Ipak dio žena se uspije spasiti uz lanca trgovanja. U najvećem broju slučajeva žene su spašene operativnim radom policije, tj. racijama u noćnim klubovima i barovima. Jednom dijelu žena u bijegu su pomogli klijenti, dok dio uspije sam pobjeći. Međutim tu njihovim problemima nije kraj. Zbog toga što nemaju dokumente, žrtve trgovanja se nerijetko tretira kao ilegalne migrantice te ih se deportira iz zemlje odredišta. Tako je u Nizozemskoj 2002. godine uhićeno i deportirano skoro stotinu ilegalnih prostitutki, većinom s Balkana i Istočene Europe, etiketirajući ih kao ilegalne migrantice, bez da se itko od policije zapitao je li koja od njih žrtva trgovanja ljudima.(8)  Često zbog toga što su se bavile prostitucijom protiv njih se podižu kaznene prijave pa umjesto da budu tretirane kao žrtve one bivaju kažnjavane. Ako su i identificirane kao žrtve trgovanja ljudima politika određenih zapadno Europskih zemalja im uvjetuje dobivanje privremene dozvole boravka ili azila otkrivanjem počinitelja i/ili svjedočenjem na sudu. Kada se vrate u zemlju porijekla ili u svoju zajednicu žene ne nalaze na prihvaćanje i pomoć od strane iste te bivaju stigmatizirane. Na sreću u zemljama Srednje i Istočne Europe, koje su ujedinio i zemlje porijekla trgovanja ženama ovaj problem je prepoznat te su ustanovljeni programi pomoći, zaštite i reintegracije žrtva trgovanja.

Trgovanje ženama ima dalekosežne psihičke i fizičke posljedice za žrtvu. Tijekom iskorištavanja žene su prisiljene na neželjene seksualne odnose, silovane su pojedinačno ili grupno. Većina žena nije u mogućnosti uvjetovati siguran seks što za posljedicu ima zaraze spolno prenosivim bolestima i neželjene trudnoće, nakon kojih su žene prisiljene na prisilne pobačaje, koji opet često ostavljaju posljedicu na njihovo reproduktivno zdravlje. Još neke od fizičkih posljedica mogu biti akutne i kronične fizičke ozljede i invaliditet, fizičko propadanje koje može dovesti do invaliditeta i smrti. Zlostavljanje i seksualno iskorištavanje ostavlja dugotrajne posljedice i na mentalno zdravlje žena. Veliki broj žena boluje od kronične tjeskobe, gubitka pamćenja, disocijacije ličnosti, depresija, psihosomatskih bolest, ovisnosti, agresivnosti, gubitka povjerenja u druge, srama, osjećaja krivnje i drugih psihičkih poremećaja. Zbog traume kod dijela žena  je zamijećen i posttraumatski stresni sindrom.

hailey-kean-111977-unsplash
Photo by Hailey Kean on Unsplash

Zaključak

Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja je u posljednjih tridesetak  godina zaprimio neslućene razmjere. Procjenjuje se da između 5.000 do 150.000 žena postanu žrtve trgovanja svake godine u Zapadnoj Europi, a procjenjuje se da između 10.000 do 200.000 žrtava godišnje prođe preko Balkanskih zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Grčka, Makedonija, Rumunjska, Srbija i Crna Gora, Turska)(9). Korijeni problema trgovanja ženama su mnogostruki i složeni, a usko su povezani uz probleme organiziranog kriminala, migracija, globalizacija, tranzicije, neravnopravnosti spolova, feminizacije siromaštva kao i osnovne ljudske čežnje za boljim životom. Međunarodna zajednica, državne institucije i nevladine organizacije su prepoznale problem i rade na njegovom rješavanju, premda se rješavanje većinom svodi na gašenje požara. Trgovanje ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja je ljudsko pravni problem i kao takvom mu se treba pristupiti, ako se barem malo želimo približiti rješenju ovog problema.

 

Literatura i napomene:

(1) Maralek, Viktor 2006. Nataše, Nova globalna seksualna trgovina. Zagreb: Prometej.

(2) Tako je 1993. godine bivši Ruski ministar rada Gennady Melikyan izjavio kako će nezaposlenost žena biti zanemarena sve dok ne dođe dan kada će svi Ruski muškarci biti zaposleni. Caldwell, G., Galster, S., Steinzor, N., 1997. «Crime & Servitude: An Exposé of the Traffic in Women for Prostitution from the Newly Independent States» presented at an international conference on “The Trafficking of NIS Women Abroad,”

(3) Osnovna razlika između trgovanja i krijumčarenja je ta što kod krijumčarenja kada krijumčarena osoba pređe granicu njena veza s krijumčarom prestaje.

(4) Istraživanja i studije slučaja su pokazale da mnoge žene i djeca koje su iskorištavane u seks industriji su lošeg ekonomskog statusa te da su bile žrtve seksualnog i drugih oblika nasilja u obitelji, vidi Farley, M. i Barkan, H. 1998. «Prostitution, Violence against Women and Postr-Traumatic Stress Disorder.», Women and Health, 23, 37.

(5) Autorica članka smatra da je veoma mali, čak zanemariv broj ženama u prostituciji dobrovoljno, tj. da je ženama za koje se smatra da su dobrovoljno u prostituciji ta odluka jedna od mnogih mogućnosti između kojih su mogle birati, već da su i one na neki način bilo zbog obiteljske, bilo zbog ekonomske situacije jesu prisiljene se baviti prostitucijom.

(6) Vocks,J.,i Nijboer,J. 2000. «The Promise Land: A Study of Trafficking in Women from Central and Eastern Europe in the Netherlands», istraživanje je citirano u Monzini, P. 2005. Sex, Traffic; Prostitution, Crime and Exploitation, London: ZED Books.

(8) Research based on case studies of victims of trafficking in human beings in 3 EU Mamber states. str 256.

(9) Ovu procjenu je napravio Europski Institut za kontrolu i prevenciju kriminala (HEUNI). Web stranica http://www.heuni.fi/material/attachments/heuni/papers/6KsX2Mctz/heuni18painosta.pdf (pogledana 21.lipnja 2018.)

Advertisements

Tri žene, tri priče, tri sudbine

Pomalo me sram priznati da je ovo prva godina ZagrebDox-a u kojoj sam čvrsto odlučila otići pogledati nešto s programa. Do sada se moje praćenje Dox-a svodilo na zaokruživanje filmova u katalogu i sanjarenje o tome kako ću ih jednog dana uspjeti pogledati. I ove godine je bilo zaokruživanja jer ipak dobrih filmova je mnogo, a vremena nešto manje. Ipak od svih tih zaokruženih pogledala sam tri. Dva svojom odlukom, dok je treći bio zadan samim pozivom na otvorenje. U petak kada sam pogledala i posljednji film s moje liste, shvatila sam da su kod sva tri protagonistice bile žene. Nekako sada na početku mjeseca u kojem slavimo 8. Mart i u kojem još malo glasnije progovaramo o pravima žena ova tri filma su mi se učinila idealna za promišljanje o snazi žene.

OTL_Still1
Izvor: ZagrebDox

Prvi film je bio Preko svih granica (Over the Limit), mlade Poljske redateljice Marte Prus. Film prati godinu dana života Margarite Rite Mamun, tada 20-godišnje ritmičke gimnastičarke iz Rusije.  Film se fokusira na njezine pripreme za olimpijadu u Riju 2016.  Preko svih granica pokazuje tamnu stranu života vrhunske sportašice, ali i mentalnu snagu djevojke. Naime tijekom skoro cijelog filma Rita je izložena vrlo osobnim uvredama i psovkama koje joj na dnevnoj bazi servira njezina glavna trenerica i moćna žena ruskog oligarha Irina Viner-Usmanove. Kroz film Rita prolazi kroz umor, fizičku bol i konstantni psihički pritisak. Cijelo vrijeme sam čekala kada će Rita puknuti, kada će se slomiti, kada će početi vikati i razbijati, ali to nisam dočekala.  Ali sam zato dočekala zadnju scenu filma u kojem se Rita uzdiže na pobjedničko postolje i njezino lice poprima izraz čiste sreće i mira. Ona je tada primila zlatnu medalju za najbolju ritmičku gimnastičarku na ljetnim olimpijskim igrama u Riju.

A_20Woman_20Captured_201
Izvor: ZagrebDox

Drugi film je bio Zarobljena žena (A Woman Captured), mlade mađarske redateljice Bernadette Tuza-Ritter. Film je počeo kao studentski projekt u kojem je Bernadette trebala snimiti jedan dan u životu jedne osobe, a završio je kao jedno i po godišnja priča o Marishi koja punih 10 godina živi u ropstvu i služi jednoj obitelji. Marisha je zlostavljana, kretanje joj je ograničeno, gura ju se u dužničko ropstvo i oduzeti su joj dokumenti. Marisha je za vrijeme snimanja filma imala 52 godine, ali naboranog lica i bez zubi ostavlja dojam osamdesetogodišnjakinje. Ovaj dokumentarac pokazuje jedno drugo lice ropstva, budući da je u popularnoj kulturi uvriježen prikaz trgovanja ljudima i ropstva u svrhu seksualnog iskorištavanja, gdje su žrtve mlade naivne djevojke zatvorene u smrdljivim sobama. Zatočena žena pokazuje da postoje i drugi oblici ropstva mnogo suptilniji, koje je mnogo teže razotkriti. Tijekom prve polovice filma nametalo mi se pitanje zašto Marisha ništa ne učini, zašto je pasivna žrtva? Prekoravala sam sebe zbog toga jer sam se dosta dugo bavila problematikom trgovanja ljudima i ropstvom i znala sam da ono što Marishu drži na mjestu su nedostatak sredstva za život, nedostatak socijalne podrške i strah. Ipak Marishi jednoga dana prekipi i ona odluči pobjeći. Vjerojatno i zbog toga što je sama režiserka filma bila uz nju i pružila joj tu tako potrebnu socijalnu podršku. Bijeg je pokazao jednu drugu stranu problema, a to je da u Mađarskoj sustav pomoći i zaštite žrtava trgovanja ljudima ne funkcionira. Za ovo što je Marisha napravila je potrebna ogromna hrabrost i ona je zbog toga, na kraju, od žrtve postala slobodna žena.

Amal_20Still_01_20copie
Izvor: ZagrebDox

Treći film je Amal (Amal), egipatskog redatelja Mohameda Siama. Film prati djevojčicu, kasnije mladu ženu Amal od njezine 14 do njezine 20 godine; njezino odrastanje u Egiptu nakon Egipatske revolucije u kojoj je i sama sudjelovala protestirajući dva mjeseca na Trgu Tahir 2011. godine. Autor pokazuje snagu žene i zbunjenost odrastanja, fokusirajući se na promijene kroz koje Amal prolazi u tih nekoliko godina. Tako se Amal mijenja od buntovnice koju je policija tukla na Trgu Tahir i koja se nakon revolucije pridružila nogometnim huliganima u djevojku koja nosi hiđab, pa ga ne nosi i zamjenjuje ga šminkom i dugom kosom da bi se na kraju opet ošišala i stavila hiđab. Zanimljivo je kako autor, premda je muškarac, jasno naglašava sve probleme s kojima se djevojčica i mlada žena suočava u jednom izrazito muškom i patrijahalnom društvu. Amal cijelo vrijeme čvrsto prkosi zadanim rodnim obrascima. Ona im prkosi čak i na kraju kada nosi hiđab i kada svjesno postaje dio sustava, želeći ga promijeniti iznutra. Ona to čini jer se pomalo umorila od bivanja buntovnicom i življenja na margini. Ipak čak i u tom trenutku Amal bira neuobičajeni i teži put odabire teži put u vrlo patrijarhalnom egipatskom društvu. Ona odabire svoje buduće zanimanje unutar „tipično“ muškog svijeta u Egipatu, odabire policiju. Amal me rasplakala. Ovo je slojevit i kompleksan film koji otvara brojna pitanja. Neka od tih pitanja su univerzalna, kao što je pitanje traženja sebe tijekom formativnih godina, pitanje biti buntovnik ili sklopiti mir sa sustavom. S druge strane film postavlja pitanja koja su specifična za okruženje u koje Amal živi, kao primjerice pitanje položaja žene u muslimanskom društvu.

U fokusu sva tri filma su žene čiji su životi i životne sudbine u potpunosti različite. Jedna je cijenjena i popularna sportašica, duga je zlostavljana i marginalizirana žena, a treća je buntovna djevojka. Međutim ono što ih spaja je to da su sve tri snažne, prkosne, hrabre i nepokolebljive. Jer potrebna je velika hrabrost i mentalna snaga otrpjeti sva vrijeđanja koje trpe Rita i Marisha . Potrebno je biti prkosan i nepokolebljiv da tražiš da te smatraju ravnopravnom u svijetu strogih društvenih normi, kao što to traži Amal.

Osim protagonistica i režiserke prva dva filma zaslužuju biti spomenute ovdje, jer one zrcale svoje protagonistice. One su nepokolebljive i ustrajne u svojem naumu. Tako je Marta Prus tri godine tražila dozvolu od Irine Viner-Usmanove da snimi film o Riti Mamun. Bernadette Tuza-Ritter je godinu i pol sama bez ikoga snimala priču o Marishi, koja na kraju ispred njezinog objektiva i zbog sigurnosti koju joj je pružila bježi u nepoznato, ali i u dugo željenu slobodu.

 

Sve su te žene heroine, sve te žene zaslužuju da se za njih čuje, sve zaslužuju da se njihove priče čuju. Priče koje su lišene glamura, priče koje su ogoljene do kosti. Njihove priče su priče o ustrajnosti, o slobodi o boljem životu, o ostvarenim i ne ostvarenim snovima i o odrastanju. To su priče iz kojih se puno toga dâ naučiti i koje govore o snazi i nesalomljivosti žene.

I premda život ovih triju žena ne završava odjavnom špicom filma, svaka od njih je dobila svoj kraj. Meni se činilo da taj kraj nije uvijek idealan, ali tko sam ja, pasivna promatračica koja voajerski i na trenutak ulazim u njihove živote, da sudim o tome. Preostaje mi samo da navijam za te tri hrabre i snažne žene koje su odlučile o svojoj sudbini, a mene uvelike inspirirale i potaknule.

Ja i #MeToo

bulyl

Ne, ne spadam u one rijetke žene koje nikada nisu doživjele seksualno uznemiravanje/nasilje. Mislim da nema djevojke ni žene koja je starija od 18 godina koja u svom životu nije doživjela neki oblik seksualnog uznemiravanja i/ili nasilja. Naprosto mislim da nema. Jer na žalost svijet u kojem živimo, a tu mislim prvenstveno na našu zapadnjački svijet, civilizaciju i kulturu, normalizira seksualno uznemiravanje i nasilje.

Bez obzira na ovo gore ja neću nigdje staviti #MeToo. Zašto? Evo zašto. #MeToo je nastao  kao odgovor na veliki seksualni skandal koji je otkrio svu nemoralnost i odnose moći u američkoj tvornici snova. Međutim za mene kačenje #MeToo na status na društvenoj mreži ima malo pomodarski prizvuk u stilu “to je sad jako fora pa ću onda to sada staviti.” Ne banaliziram seksualno uznemiravanje i nasilje već balanliziram trendove. Ako  ste čitali moje tekstove znate da ja naprosto ne želim se povoditi za trendovima. S druge strane uvjerena sam da će #MeToo imati određenog utjecaja i da će osvijestiti sve koji se iščuđuju na rasprostranjenost seksualnog uznemiravanja i nasilja. Seksualno uznemiravanje i nasilje su toliko prisutni da smo ga prestali primjećivati, oni su toliko prisutni da smo ga počeli normalizirati. Oni su toliko prisutni da kada nam netko kaže da ga je doživi prvo što pomislimo: “a tko joj je kriv!”, “što se tako obukla?”, “što je tamo išla?”, “što je otišla u njegovu sobu/stan/auto!?”. Toliko su normalizirani da se prvo upire prst u ženu koja ga doživi, a tek  mnogo kasnije možda u onoga koji joj je to napravio, a i onda se nalaze opravdanja za počinitelja.

Po meni #MeToo neće puno toga promijeniti, ako ostanemo samo na #MeToo. Jer #MeToo je trend, jedan trenutni lijepi znak solidarnosti, ali bez neke daljnje akcije on će ostati samo na tom. Ili kao što je i Julia Roberts rekla kada su je pitali o slučaju Weinstein: „Čuli smo ovu zastrašujuću, tužnu priču nebrojeno puta. I evo nas opet. Čvrsto vjerujem da ćemo napokon se okupiti kao društvo i usprotiviti se ovakvoj vrsti predatorskog ponašanja, te da ćemo pomoći žrtvama da nađu svoj glas i da ozdrave te da ćemo ga zaustaviti (seksualno zlostavljanje/nasilje, op. DBS) jednom za uvijek.“ Kao i Julija Roberts i ja vjerujem da će neko dobro napokon proizaći iz svog tog očaja. Jer ne događa se to samo u Hollywoodu, već svugdje gdje postoje neravnopravni odnosi moći i gdje onaj koji ima moć upotrebljava ju ne samo da bi zlostavljao već i da bi i zastrašivao. Jer dok je zlostavljanje trajalo, svi su znali za njega i šutjeli su jer su se bojali.

Također neću staviti #MeToo jer sam tijekom mog profesionalnog života 6 godina radila na problematici suzbijanja seksualnog nasilja i trgovanja žena u svrhu seksualnog iskorištavanja. Moj rad nije bio direktno sa žrtvama. Radila sam preventivne programe i sudjelovala u oblikovanju strateških i akcijskih planova te na izradi raznih mehanizama pomoći i podrške žrtvama. Naravno da kada radiš na toj problematici neminovno je da se sretneš sa žrtvama i njihovim pričama. I sve priče su na neki način iste kao i ove Hollywoodskih glumica, a počinju s tim je nasilje počinjeno i da im nitko nije vjerovao ili da šute zato jer se boje osude. I mene broj žrtava ne začuđuje, već smatram da moramo napraviti mnogo više od jednog #MeToo kako bi došlo do promijene i denormalizacije seksualnog nasilja.

Mislim da je vrijeme da se prestanemo iščuđavati, davati politički korektne izjave, govoriti kako smo i mi bile žrtve i onda ništa. Vrijeme je da počnemo djelovati, na bilo koji način koji će imati dugotrajnije utjecaj na društvenu zajednicu. Za početak možemo početi tako da vjerujemo onoj koja nam kaže da je bila zlostavljana ili silovana. Zatim prijaviti i potražiti pomoć. Mislim da je u svemu tome važno više ne šutjeti; jer ako šutimo hranimo zvijeri koje imaju moć u rukama i koje ju koriste kako bi nekoga zlostavljali. Kada progovorimo onda je zvijerima oduzimamo moć.   Continue reading

Ne moramo sve, da bi bile…

busy
Izvor: Pexels

Prije neki dan sam dala ostavku na mjesto predsjednice u udruzi u kojoj sam prvo bila aktivna članica, potom tajnica, a na kraju i predsjednice. Bila je to volonterska pozicija koju sam gurala uz posao, dvoje djece, pisanje bloga, fotografiju i još neke sitnice. Jutro nakon ostavke razmišljala sam kako sam ja kao žena u ranim 40-ima sama sebi natovarila hrpetinu stvari na kičmu. Među te stvari ne spadaju moja djeca i moja obitelj, ali recimo ja imam potrebu biti članica nekog društva ili udruge (premda spadam u pomalo introvertirane tipove i volim biti sama sa sobom). Ali nije meni bilo dosta biti članica, ja sam moram biti aktivna članica, pa onda od aktivne članice postala sam predsjednice (bolje da ne znate banalne razloge zbog kojih se to zbilo), pa onda uz sve to osnujem i vlastitu firmu, a doma imam djecu kojoj treba pomoći da prežive hrvatsko školstvo i uz to želim se baviti onim što me totalno ispunjava, a to je fotografija i pisanje.

pexels-photos
Izvor: Pexels

I sada ću stati – nemojte me krivo shvatiti ne želim ovim postom reći kako sam ja super woman, naprotiv želim reći kako sam blesava. Da, blesava. Umjesto da se pitam kako da to sve stignem i gdje mogu u raspored ugurati još nešto,  mislim da je pravo pitanje koje si trebam postaviti zašto ja to sve radim i čemu sve to. Promatrajući žene oko sebe vidim da nisam jedina. Danas sam pročitala podatak na netu kako su žene aktivnije u traženju zaposlenja od muškaraca. Osim toga mi smo aktivnije i na brojnim drugim poljima i čini mi se da stalno želimo biti zaposlene. Meni je to s jedne strane super. S druge strane, nakon što sam dala ostavku u udruzi ozbiljno sam se zapitala zašto imam potrebu si nabiti toliku količinu obaveza, ali ne samo ja već hrpa nas. Kome se mi dokazujemo, zbog čega mislimo da tako malo vrijedimo da moramo stalno nešto raditi da bi bile prihvaćene ili da bi bile poštovane? Zašto mi moramo biti stalno aktivne, što mi to sve kompenziramo našim urnebesnim trčanjem i dokazivanjem da ma baš sve radimo super i da uz to još super i izgledamo jer stignemo ići u teretanu između 00 i 02 ujutro kada sve sredimo. Je li to nesigurnost?  Je li to neko nezadovoljstvo? Je li to neprihvaćanje koje smo si utuvile u glavu? Jesu li to neke traume iz djetinjstva? Vjerujem sve po malo. Polazeći od sebe mislim da se s jedne strane natječemo same sa sobom i tim osjećajem nedostatnosti koji nam je možda ugrađen od malena. I znate što se onda dogodi, super smo zauzete, radimo, trčimo, djelujemo i umjesto da se, mi žene, međusobno podržavamo počnemo se međusobno kritizirati. Počnemo jedna drugoj govoriti kako nismo dale dovoljno, kako treba više.  Počnemo se međusobno natjecati, skenirati, tiho, potiho režati jedna na drugu, a onda krenemo i u neke samo nama prepoznatljive ratove. (Ženska (ne) prijateljstva su tema za jedna poseban blog).

Umorila sam se od toga. Ja nisam super woman. Moji nokti nisu vidjeli manikuru godinama, dobar kolač ne mogu napraviti ni da mi netko plati milijarde, ajvar nikad nisam ni pokušavala, a zimnica mi je nepoznati pojam. Vježbam kada uhvatim vremena. Drugim riječima nisam savršena i nisam sve. Ali zbog toga što nisam sve ne znači da nema područja u kojima briljiram. Recimo dobra sam u provedbi i procjeni projekata, slaganju troškovnika, organizacijske sposobnosti su mi mrak, a i  dobro kuham (još nisam nikoga otrovala).

food-eating-potatoes-beer-8313 pexel
Izvor: Pexels

I budući da sam se umorila od svega toga odlučila sam ne biti sve i ne biti na sto strana. Ponekada se bolje fokusirati na naše ciljeve nego raspršiti se uokolo kako bi vam netko rekao “wow kako ti to stigneš” (Mislim, ne stignem, ali se pravim da stignem). Odlučila sam prestati se natjecati i odlučila sam surađivati. Odlučila sam prestati se opterećivati sitnicama i dokazivanjima. Odlučila sam biti nježnija prema sebi i bez obzira što nisam sve, postala sam sama sebi dovoljna.

Lots of colorful balloons on the blue sky, concept of love in su
Izvor: Pexels

Priče o uspjehu i što s njima?

Prije nešto manje od godinu dana odlučila sam da moram nešto napraviti s mojim životom. Naprosto došlo je vrijeme za promjenu. Dugo, previše dugo sam se borila sa svojim strahovima, željama i ne znam s čim sve ne. Shvatila sam da je promjena neminovna. Promjena je, dug, mukotrpan i nimalo jednostavan proces. Moram priznati da su mi na tom putovanju, koje ni izdaleka nije gotovo, uvelike pomogle inspirativne priče, kao i pokoji dobar citat ohrabrenja. Stisnula sam mnogo puta gumbić follow kako bi slijedila neke poznate uspješne ljude koji su mi se obraćali sa zaslona ekrana. Čitala sam priče žena koje su ostavile posao u korporaciji i otvorile vlastiti sada uspješan biznis. Kao osoba koja je razmišljala, djelovala, a na kraju i sama pokrenula vlastiti posao te priče su mi davale hrabrosti da krenem u ostvarenje svog cilja. One su mi pokazale da ima još ljudi koje razmišljaju slično kao i ja. Ljudi koji žele više od života u koji smo nerijetko tako često ukalupljeni i ne želimo se pomaknuti iz njega pa makar cijelo vrijeme kukali kako nam je loše.  Međutim nakon nekog vremena sam ih prestala čitati jer su me počele pomalo opterećivati. Te priče su imale nekakav pozitivan kraj, dok se kod moje još ništa baš previše ne nazire. Također nisam željela da mi te priče postani putokaz u mojoj avanturi zvanoj privatno poduzetništvo i život.

Photo credit: Pixabay

Meni su inspirativne priče pomogle u dva navrata. Prvi puta da se pokrenem i otvorim vlastiti posao koji tek treba stati čvrsto na noge. Drugi puta da promijenim način pristupa radu i otvorenosti prema drugima. Tako da ako nas nečija priča potakne da pokrenemo nešto nabolje u našem životu super. Međutim velika je opasnost ako se ulovimo za te priče i slijepo ih slijedimo. Zašto? Zato jer inspirativne priče nisu putokazi ili alati za postizanje uspjeha.  Svi znamo priču o usponima i padovima J.K.Rowling i sada ako idemo slijediti njezin put, garantitram vam da nećete uspjeti. Zašto ? Zato jer možda jednostavno niste talentirani  za pisanje kao ona ili zato jer niste dovoljno uporni i strpljivi te ćete nakon 5. odbijenice razmišljati o tome da odustanete i na kraju stvarno odustati.  Uzmite bilo koju drugu poznatu osobu čiji nam se životi i priče o uspjehu nude putem društvenih mreža na dnevnoj bazi. Ne možemo biti Oprah, jer Oprah je samo jedna i ako ideš kopirati Oprah postaješ samo blijeda kopija jakog originala. Priče o tuđim nedaćama koje su te ljude nagnale da nešto promijene trebaju biti inspiracija do one mjere do kada nas pokreću na pozitivne pomake u našim životima. Čim one postaju opterećenje ili čim počnemo uzdisati, “ali ja sam sve isto radio/la kao __________ (upiši ime osobe čiji koja te inspirira), a nisam postigao/la isti uspjeh kao no/ona”, moramo se okrenuti na drugu stranu i naći svoj put.

Također, za vrijeme dok sam čitala inspirativne priče shvatila sam da me ne može baš svačija priča inspirirati. Priče ljudi poput Elona Muska ili Marka Zuckerberga me nimalo ne diraju. Zašto? Vrlo jednostavno, naši svjetovi su miljama daleko. Oni su dijametralna suprotnost sa mnom – majkom dvoje djece koja je u 40-tima i koja se ne bavi tehnologijom i nema grandiozne projekte poput Muska. S druge strane, zato sam nalazila inspiraciju u ženama s kojima imam neku dodirnu točku. Tako sam nalazila inspiraciju u pričama majki koje su pokrenule vlastiti biznis ili su s kao i ja u svojim 40-ima odlučile na neku radikalniju promjenu i na iskorak iz uobičajenog obrasca. Ali bilo je tu i priča mladih žena u 20-tima i ranim 30-tima koje su me osvojile svojom svježinom gledanja na svijet. One možda nisu vladarice svijeta, ali imaju svoje firme i/ili rade ono što uistinu vole, a najvažnije je da ostvaruju svoje snove. Te mlade žene imaju ono nešto šareno i prekrasno što je potrebno ovom sivom svijetu. Moje vršnjakinje su mi pokazale da kada postoji volja postoji i način te da zaista nikad nije kasno za nove početke.

Photo credit: Pixabay

To što sam prestala čitati priče uspješnih ljudi ne znači da im se neću vraćati kada za to osjetim potrebu. Naravno da hoću. Mi ljudi volimo priče i inspiracija nam je potrebna. Čitat ću ih kako bi i dalje iz njih crpila inspiraciju u radu, u djelovanju, u odnošenju prema drugim ljudima. Ili kako bi mi možda pomogle da gledam na neke svoje trenutne probleme na drugačiji način. Međutim nikad neću, kao što to nisam ni do sada, pokušavati reproducirati njihove uspjehe ili neuspjehe. Jer njihovi uspjesi i neuspjesi su samo njihovi.

Na kraju krajeva mislim da je sada došlo vrijeme da napišem vlastitu priču. Tko zna možda će ona jednoga dana nekoga inspirirati.

Photo credit: Foter.com

Naučene lekcije jednog divnog vikenda

putokaz
Izvor: Dunja PhotoArt

Za Rovinj Photodays čula sam davno, još mnogo prije nego što sam se ozbiljnije počela baviti fotografiranjem. Prošle sam godine na jesen odlučila otići na ovogodišnje Photodayse. Postavila sam to sebi za cilj i ovaj vikend sam ga ostvarila. Sami Photodaysi me nisu nešto pretjerano oduševili. Mislila sam da će biti vise radionica i punktova za snimanje, ali eto fokus je bio na predavanjima i Foto maratonu. Bez obzira na to dobro sam se provela, a vjerujem da sam napravila i nešto zanimljivih fotografija.

I tako smo u petak popodne nas četvero sjeli u auto i uputili se prema Rovinju. Vikend s obitelji i fotografiranje; kako bi se to dvoje moglo pomiriti (jer oni koji ne fotografiraju nemaju baš previše strpljenja s nama koji svako malo zastajemo kako bi ulovili dobar kadar i okinuli bezbroj slika), rezervirala sam jedan obiteljski hotel koji mi je dobro izgledao i pružao je sadržaje za djecu.

svjetla hotela
Izvor: Dunja PhotoArt

Ako šumske princeze imaju prostora za skakanje ja mogu na miru fotografirati. Međutim kad smo došli tamo hotel ne samo da bio prepun sadržaja za djecu nego je i mene dočekalo i nekoliko ugodnih iznenađenja: prvo je bilo da imamo puni pansion, a ne noćenje s doručkom kako sam ja mislila, a drugo iznenađenje je bilo da uz bazen ima besplatna spa zona sa hrpom sauna i prostorom za opuštanje u kojem ležiš i slušaš opuštajuću glazbu. I tako kada se sve to spojilo vikend  je ispao naprosto savršen. On je bio dio čekaonice o kojoj sam pisala u prošloj objavi, jer realno nije se dogodio nikakva pomak. Ipak čekaonica se nakratko pretvorila iz hladne, bijele i sterilne u prekrasnu i toplu. Pretvorila se u nešto gdje je čekanje, pa makar i na trenutak, postalo podnošljivije.

strop
Izvor: Dunja PhotoArt

Ovaj vikend mi se pružila mogućnost da sjednem, odmorim, odahnem. Pružena mi je i mogućnost da promišljam i maštam, da odlutam i da ne brinem. Pružena mi je mogućnost da se bavim onim u čemu zaista uživam. I zbog svega toga sam neizmjerno zahvalna.

Tako sada dok sjedim doma i polako se mentalno pripremam za novi i vrlo intenzivni radni tjedan zbrajam naučene lekcije ovog predivnog vikenda:

Ni sama nisam znala što mi treba dok me to nije opalilo u facu (figurativno rečeno)

U petak kada smo krenuli prema Rovinju nisam ni  sama bila svjesna koliko sam pod stresom i koliko mi je ovako nešto potrebno. Koliko mi je potrebno odmaknuti se od svega, okružiti se onima koje volim, družiti se s dragim ljudima i uživati radeći nešto kreativno. Što je najvažnije shvatila sam da sam ovo itekako zaslužila. Kao što sam već jednom napisala  radila sam, trudila sam se i stvarno sam se umorila.

Da se lijepe stvari ipak događaju

Meni se vrlo često čini da kada napravim neku lošu stvar da mi se to loše vrati kao bumerang u glavu iste sekunde. Sada shvaćam da i ovakva divna i predivna, ugodna iznenađenja se mogu dogoditi i meni. I neću to pripisati sreći niti ćoravim kokošama…

uživam
Foto: Katarina Skenderović

Da moram naučiti uzeti vremena za sebe

jer to se zove punjenje baterija, a ja već duže vrijeme vozim na rezervi. Uzela sam to vrijeme za sebe, bavila se onim što me ispunjava. I znate što? Ništa se nije dogodilo osim da sam ja napunila baterije i da se osjećam dobro i opušteno te da sam puna novih ludih ideja. Dokolica je potrebna koliko god mi to ne željeli priznati.

Da su oni moj tim s kojim ću ovo ponoviti…

… i bez obzira na sve, mi imamo jedni druge.

my team
Izvor: Dunja PhotoArt

Tužno je kada se više brinemo za nerođene nego za žive – Vol.2

DSC09718
Izvor: Dunja PhotoArt

Danas su svi portali u RH koji drže do sebe prenijeli tužnu i pretužnu vijest da je u Zagreb u nađena dvadeset dana stara beba mrtva. Svakim satom moguće je dobiti sve više i više informacija o slučaju. Možda će uskoro izaći i slika te majke.

Možemo sada upirati prstom u tu ženu. Možemo govoriti da je neodgovorna. Pitati se kakva to mater odlazi iz kuće u birtiju i ostavlja četvero malodobne djece, među njima i bebu staru svega 20 dana, same. Možemo je osuđivati, možemo je proglasiti monstrumom. Nije na meni da joj sudim, a ni na nikome od nas jer ne znamo njezinu životu priču. Osim toga ona je svoju kaznu već dobila i ona će je izdržavati cijeli život, odsjedila ona 15 godina ili 15 dana u zatvoru.

Ona je zakazala kao majka, ali u ovo slučaju je tako vidljivo da su zakazale i institucije, slično kao i prije nekoliko godina u Slavonskom Brodu. Institucije nisu trebale dopustiti da se ona ne brine o svojoj djeci, trebale su joj na neki naći pomoći, trebale su na neki način pomoći toj djeci. Trebale su pomoći, jer mehanizmi postoje, samo treba imati cohones i odlučiti ih pokrenuti.

Meni je žao djece i uvijek će mi biti žao djece, jer nisu  ona kriva. Mogla bih otići u patetiku i u maniri epike hrvatskog realizma s početka prošlog stoljeća zamišljati i opisivati život to troje djece (i tek rođene bebe) u garsonijeri od 26 kvadrata, kao i tu obitelj koja vjerojatno živi na rubu siromaštva i u kojoj su djeca isto tako najvjerojatnije nusprodukt seksa, ali neću. Nego ću zamisliti što bi se moglo dogoditi s troje djece sada nakon svega i napisat ću zašto sustav zaista treba prvenstveno štiti tu djecu. Ako su to starija djeca, djeca školske dobi, ona će zavrišti u sustavu socijalne skrbi i tamo će ostati do punoljetnosti gdje će s 18 dobiti šup kartu za „bolji svijet“. I baš zbog toga da se prekine taj krug bijede i marginalizacije su ta djeca trebala biti ranije zaštićena.

mourning-2087486_960_720
Izvor: Pixabay

Ne, ne želim im takvu budućnost. Ali takva im je budućnost izgledna. Mnogo izglednija nego da se za djecu stvore uvjeti za posvojenje i da im se svima zajedno nađe novi dom. Djeca su već traumatizirana, i da im je bilo divno do ovog trenutka, naći mrtvog dvadeset dana starog brata ili sestru te obilježi za čitav život. Ako i kojim slučajem se dogodi da budu dana na posvajanje, posvojitelji neće dobiti dovoljno vremena da proborave s djecom i da im odmah na početku pomognu u prevladavanju trauma. A razni pokreti će i dalje svake godine organizirati bdijenja ispred rodilišta jer lakše je moliti se za nerođene nego brinuti se i pomagati živima. Nerođeni su potencijal života i nisu još nikome na teret, dok su živi realitet. A realitet je nerijetko vrlo ružan.

Zašto želim sudjelovati na Spark.me 2017?

#SparkMe

Spark me

Brojni su razlozi zbog kojih  želim sudjelovati na Spark.me konferenciji:

  • želim upoznati ljude koji imaju dobre ideje i povezati se s njima
  • želim učiti o novim tehnologijama i njihovoj primjeni u stvaranju novih mogućnosti posebice u sferi društvenih promjena
  • želim unaprijediti svoj blog i povezati ga sa svojim biznisom
  • ne želim propustiti ovogodišnju konferenciju jer ne znam što mi život nosi i gdje ću biti 2018. godine.
  • želim zasjati

Je li ambiciozno i nadobudno to što se prijavljujem za Spark.me ambasadora nakon svega 6 mjeseci vođenja bloga? Bloga koji ima tek 31 pratitelja na stranici i 160 na FB. Možda za neke, ali za mene nije. Jer ako ne sada, kada? Ova konferencija je idealna prilika da upoznam nove ljude, da se povežem, da poboljšam svoj rad, a kroz to da unaprijedim kvalitetu vlastitog života i poslovanja kao i života i poslovanja onih s kojima sam u svakodnevnom poslovnom i privatnom kontaktu.

Tko sam i kako mogu unaprijediti rad Spark.me konferencije? Ja sam konzultantica za projekte i strateška planiranja nevladinih organizacija, ja sam blogerica, kreativka koja otkriva dubinu svoje kreativnost, predsjednica sam nevladine organizacije koja radi na problematici posvojenja i pomaže posvojiteljskim obiteljima u prevladavanju raznih izazova. U svom svakodnevnom radu i životu spajam društveno odgovorno djelovanje, iskustvo upravljanja projektima i nevladinim organizacijama, nove medije, suradnju neprofitnog i koorporativnog sektora. Smatram da svim svojim znanjima i iskustvima mogu doprinijeti misiji Spark.me konferencije.

Moj blog je počeo kao moj intimni kreativni kutak u javnom prostoru. Međutim svakim objavljenim postom sam se otvarala nekim novim idejama. Tako je blog koje nadišao intimni kutak u blogosferi te su mi umrežavanje s drugim blogerima i rast mog bloga postali važni. Stoga i sudjelovanje na konferenciji mi je bitno, pogotovo sada kada sam na početku. Bilo bi zaista divno upoznati ljude s dobrim idejama, blogere i bivše Spark.me ambasadore. Naravno voljela bih i da oni mene upoznaju, te da na kraju dana dođemo do nekih zajedničkih ideja, projekata, nekih lijepih i društveno korisnih stvari. Uz sve to osjećam da je sada pravo vrijeme za moj rast i uzlet.

Crtići, filmovi, predstava na temu posvojenja i jedan film o roditeljstvu

filmovi

Postoje brojni filmovi, crtići i predstave koje se bave posvojenjem. Moj odabir se ovdje sveo samo na one koje sam gledala. Podijeljeni su po vrsti.

Animirani filmovi

Kako je Gru ukrao mjesec, 2010.

big_14_7_2010_11_37_42_despicable_me_hr_za_web

Ovo je priča o jednom sasvim običnom super zlikovcu koji  jedino što je želio u životu je biti najbolji od svih zlikovaca. Kako bi to postao odluči je ni manje ni više uskrati Mjesec. Međutim na putu njegovom cilju su stale tri male, slatke i uporne djevojčice (koje nemaju roditelja). One su u tom prepredenom i nimalo zgodnom tipu vidjele potencijal za oca, ali i to da Gru uopće nije tako zao kako bi on to želio biti.

Na stranu priča o Gruovim zločinačkim poduhvatima, ono što je mene prikovalo za ovaj crtić je odnos između Grua i djevojčica. Gledajući ga nisam se mogla prestati pitati tko je zapravo tu koga posvojio. I premda Gru napravi jednu ogromnu glupost i slomio (na trenutak) srce djevojčicama, ipak se sve sretno završi. Kako je Gru ukrao mjesec pokazuje snagu ljubavi nas posvojitelja prema djeci.

Ovaj crtić je namijenjen najmlađima. Preporučam da ako ga želite gledati sa posvojenom djecom da ga prvo pogledate sami i procijenite jesu li vaša djeca spremna za njega – jer taj trenutak kada Gru slomi srce djevojčicama je zaista težak.

Usvajanje odobreno,  2012.

usvajanje

Autobiografski film južnokorejskog animatora Junga koji je nakon Korejskog rata posvojen u Belgiji. Jung kao 47-godišnjak odlazi u Seul u potragu za svojim korijenima, identitetom i biološkom majkom. Na tom putu se prisjeća svoje prošlosti od trenutka kada ga je policija pronašla kako kao 5 godišnjak luta ulicama Seula.

Usvajanje odobreno je kompleksan film koji progovara o problemima koje međudržavno i među etničko posvojenje donosi. Progovara i o odnosima u obitelji, pitanjima pronalaženja vlastitog identiteta i unutrašnje borbe posvojenog djeteta. Jung prikazuje život u obitelji onakav kakav je bio, bez ikakvog uljepšavanja; bilo je tu i igre i smijeha i svađe, ali bilo je i batina, kao i odbijanja od strane nekih članova obitelji. Njegova mama je prikazan kao dosta hladna žena koja nije baš pretjerano pokazivala osjećaje za niti jedno od svoje djece (ni biološko, ni posvojeno), međutim pred kraj se pokazala kao ona koja je uvijek bila uz Junga.

Kao posvojiteljicu ovaj film me dotaknuo i na još jednom nivou jer daje odgovor na pitanje „tko je mama“.

Nije za djecu mlađu od 14 godina.

Igrani filmovi

Tajne i laži, 1996.

tajne-i

Ovaj film sam pogledala jako davno, čak prije nego što sam uopće razmišljala o posvojenju. Radnja se vrti oko Cyntie, srednjovječne nesretne žene i Hortense koja je posvojenja i sada kao odrasla traži svoju biološku majku.

Film govori o odnosima u obitelji i odnosu između Cyntie i Hortense. Ovo je jaka britanska obiteljska drama, napravljena bez pretjerane patetike, melodrame i uljepšavanja. Zaista ju se isplati pogledati, pogotovo ako vas zanima priča žene koja je dala dijete na posvojenje i priča žene koja traži svoju biološku majku.

Faca s Marsa, 2007.

faca-s-marsa

David je udovac koji oplakuje smrt svoje žene već dvije godine. David je i pisac SF romana. David susreće dječaka koji je udomljen. Dječak tvrdi da je on na Zemlju došao s Marsa. Dječak živi u velikoj kutiji. Dječak se boji sunca. David odlučuje posvojiti dječaka, ali prije nego što to i formalizira David i dječak moraju živjeti neko vrijeme zajedno.

Ovo je divan film, ne zato što u njemu glumi John Cusack već zato što progovara o tome koliko su djeca koja su živjela u disfunkcionalnim obiteljima te kasnije i u udomiteljskim ranjena i koliko im je potrebna ljubav. Divan je jer pokazuje kako se gradi odnos između dva izgubljena i ranjena bića, te kako kada se uloži vrijeme, strpljenje i ljubav u dijete ono procvjeta.

Bez obzira što na nekim mjestima film pati od američke patetike isplati ga se pogledati.

Predstave

Moja obitelj i jedan jež, 2015. Kazalište Smješko

moja-obitelj

Kazališna predstava za djecu. Prati priču Sanja i Vanje koji zbog nemogućnosti da imaju biološko dijete se odlučuju na posvojenje, te tako u njihov život ulazi djevojčica Anja.

Ovo je dinamična predstava je duhovita, ali i tužna, u njoj se pjeva, ali se može i zaplakati. Uz sve to ona na vrlo pristupačan način gledateljstvu pruža poprilično cjelovi uvid u posvojenje. Kreće od toga zašto se parovi najčešće odlučuju za posvojenje, kako izgleda procedura (koju namjerno karikiraju) zatim kako izgleda roditeljstvo posvojenog djeteta. Također daje uvid u to zašto neka djeca bivaju oduzeta biološkim roditeljima. U predstavu su utkane priče posvojitelja te joj to dodatno daje autentičnost. Predstava je osvojila brojen nagrada, a između ostalog i nagradu Nagrada hrvatskog glumišta 2015. godine kao najbolja predstava u kategoriji predstava za djecu i mlade. Još uvijek se može pogledati.

I jedan film o roditeljstvu.

Parenthood, 1989.

parenthood

Ovaj se film ne može prepričati, njega se treba pogledati. Ovo je film za sve roditelje i oni koji to žele postati. Kada ga pogledate zapitajte se želite li u životu vrtuljak ili roller coaster. Mi smo odabrali roller coaster i opet bi da me se pita.

Dvije stvari o kojima se nerado priča.

iskrenost2

Ovo će biti jedan od mojih posljednjih objava na temu posvojenja, jer smatram da sam obuhvatila i rekla sve ono što sam htjela, a vezano je uz posvojenjem i moju osobnu priču. Ostale objave će biti više informativnog karaktera i bit će vezane uz knjige i filmove koje tematiziraju posvojenje.

U najavi sam napisala da ću pisati o dvije stvari o kojima se nerado priča. Radi se o ljudima iz prošlosti koji bi se, mogli pojaviti i u budućnosti naše djece, radi se o njihovim braći i sestrama  te, kako ste mogli i pretpostaviti, njihovim biološkim roditeljima.

Prije nego što uopće započnem htjela bih reći da je najvažnija stvar, kao i u svakom drugom odnosu, a pogotovo ovakvom koji je opterećen dodatnim stvarima, biti iskren. Ne samo prema sebi, već i prema djeci. Imala sam priliku upoznati osobu kojoj je u svojim ranim dvadesetima nekako sama shvatila da je posvojena. Nakon tog susreta često sam se pitala kako bih ja kao majka mogla živjeti toliko dugo s takvom tajnom, te kako bih se ja osjećala da tako nešto veliko saznam onako slučajno ili još gore da sama dođem do takve spoznaje. Priča o posvajanju nije razgovor koji jednom vodite sa svojim djetetom i tada ga stavljate ad acta. U prošlosti naše djece se krije dio njihovog identiteta i sigurna sam da oni često prevrću u svojim malim, a kasnije i malo većim glavicama priču o tome što se to dogodilo da su dobili nove roditelje. Priča o posvojenju je dijalog koji smo mi kao roditelji dužni započeti i u tom dijalogu naša djeca postavljaju pitanja, a mi na njih sukladno njihovim godinama odgovaramo. Otvorenost je važna, i koliko god me neka pitanja zabole važno je da svaki put ostanem otvorena i da ne štitim sebe od te boli, jer štiteći sebe nanosim štetu kako mome djetetu tako i našem odnosu.

braca-i-sestre

Dakle naša djeca imaju prošlost. Neka imaju braću i sestre s kojima su živjela dok nisu posvojena. Neka imaju braću i sestre koja su posvojena prije ili će biti posvojena poslije njih. Čudne su i tužne prošlosti naše djece. Kakve god bile ja sam zagovornik toga da ako dijete zna da ima braću i sestre i ako vi znate kod kojih su posvojitelja da stupite u kontakt i da omogućite da se djeca vide. Djeci to puno znači i daje im znak da ste otvoreni te da mogu imati povjerenja u vas. Ne brinite vaša djeca jako dobro znaju da ste im vi roditelji i bez obzira koliko tužni bili što se rastaju sa braćom i sestrama uvijek će otići kući s vama. Kasnije kada dovoljno odrastu sami će donositi odluku kako i koliko često će viđati svoje braću i sestre. I zato ako vas drugi posvojitelj nazove i kaže da je roditelj braće i sestara djece koja su kod vas nemojte ga odbiti, nađite se s njim i omogućite svojoj djeci ponovni susret ili upoznavanje sa braćom i/ili sestrama.

dio-prolosti-skriven-u

Dakle naša djeca imaju prošlost i u toj prošlosti postoje biološki roditelji. I dok posvojitelji još i pričaju o biološkoj braći i sestrama, biološki roditelji, posebice biološka majka su teška tema koja je opterećena brojnim različitim emocijama. Moj najveći strah je da moje dijete jednog dana ne upozna svoju biološku majku i mene zaboravi. Ovo je poprilično iracionalan strah, ali je moj. Isto tako sam svjesna da parafraziram Khalila Gibrana da moja djeca nisu moja djeca, već su individue za sebe koje ja nemam pravo (čak i da sam im biološki roditelj) vezati uz sebe. Moja zadaća je da ih pripremim za život i pustim da odu u njega kada za to dođe vrijeme. Ipak što napraviti kada djeca izraze želju da istraže svoju prošlost ili da pronađu i upoznaju svoju biološku majku? Ništa, osim pratiti ih na tom emotivno zahtjevnom putu. Kod nas je već davno odlučeno da ako djeca budu htjela istražiti taj dio svoje prošlosti i popuniti sliku svoga ranoga djetinjstva da ćemo im biti pomoći i podrška.  U donošenju te odluke uvelike su mi pomogli razgovori s posvojenim osobama. Tako sam na jednoj konferenciji o posvajanju upoznala posvojenu osobu koja je tamo došla sa svojom mamom kako bi njih dvije ispričale o susretu s biološkom majkom. Nisam mogla izdržati da tu posvojenu osobu ne pitam tko je ona prava. Ona mi je pokazala na ženu koja ju je posvojila i rekla „Ovo je moja mama!“