Ja i #MeToo

bulyl

Ne, ne spadam u one rijetke žene koje nikada nisu doživjele seksualno uznemiravanje/nasilje. Mislim da nema djevojke ni žene koja je starija od 18 godina koja u svom životu nije doživjela neki oblik seksualnog uznemiravanja i/ili nasilja. Naprosto mislim da nema. Jer na žalost svijet u kojem živimo, a tu mislim prvenstveno na našu zapadnjački svijet, civilizaciju i kulturu, normalizira seksualno uznemiravanje i nasilje.

Bez obzira na ovo gore ja neću nigdje staviti #MeToo. Zašto? Evo zašto. #MeToo je nastao  kao odgovor na veliki seksualni skandal koji je otkrio svu nemoralnost i odnose moći u američkoj tvornici snova. Međutim za mene kačenje #MeToo na status na društvenoj mreži ima malo pomodarski prizvuk u stilu “to je sad jako fora pa ću onda to sada staviti.” Ne banaliziram seksualno uznemiravanje i nasilje već balanliziram trendove. Ako  ste čitali moje tekstove znate da ja naprosto ne želim se povoditi za trendovima. S druge strane uvjerena sam da će #MeToo imati određenog utjecaja i da će osvijestiti sve koji se iščuđuju na rasprostranjenost seksualnog uznemiravanja i nasilja. Seksualno uznemiravanje i nasilje su toliko prisutni da smo ga prestali primjećivati, oni su toliko prisutni da smo ga počeli normalizirati. Oni su toliko prisutni da kada nam netko kaže da ga je doživi prvo što pomislimo: “a tko joj je kriv!”, “što se tako obukla?”, “što je tamo išla?”, “što je otišla u njegovu sobu/stan/auto!?”. Toliko su normalizirani da se prvo upire prst u ženu koja ga doživi, a tek  mnogo kasnije možda u onoga koji joj je to napravio, a i onda se nalaze opravdanja za počinitelja.

Po meni #MeToo neće puno toga promijeniti, ako ostanemo samo na #MeToo. Jer #MeToo je trend, jedan trenutni lijepi znak solidarnosti, ali bez neke daljnje akcije on će ostati samo na tom. Ili kao što je i Julia Roberts rekla kada su je pitali o slučaju Weinstein: „Čuli smo ovu zastrašujuću, tužnu priču nebrojeno puta. I evo nas opet. Čvrsto vjerujem da ćemo napokon se okupiti kao društvo i usprotiviti se ovakvoj vrsti predatorskog ponašanja, te da ćemo pomoći žrtvama da nađu svoj glas i da ozdrave te da ćemo ga zaustaviti (seksualno zlostavljanje/nasilje, op. DBS) jednom za uvijek.“ Kao i Julija Roberts i ja vjerujem da će neko dobro napokon proizaći iz svog tog očaja. Jer ne događa se to samo u Hollywoodu, već svugdje gdje postoje neravnopravni odnosi moći i gdje onaj koji ima moć upotrebljava ju ne samo da bi zlostavljao već i da bi i zastrašivao. Jer dok je zlostavljanje trajalo, svi su znali za njega i šutjeli su jer su se bojali.

Također neću staviti #MeToo jer sam tijekom mog profesionalnog života 6 godina radila na problematici suzbijanja seksualnog nasilja i trgovanja žena u svrhu seksualnog iskorištavanja. Moj rad nije bio direktno sa žrtvama. Radila sam preventivne programe i sudjelovala u oblikovanju strateških i akcijskih planova te na izradi raznih mehanizama pomoći i podrške žrtvama. Naravno da kada radiš na toj problematici neminovno je da se sretneš sa žrtvama i njihovim pričama. I sve priče su na neki način iste kao i ove Hollywoodskih glumica, a počinju s tim je nasilje počinjeno i da im nitko nije vjerovao ili da šute zato jer se boje osude. I mene broj žrtava ne začuđuje, već smatram da moramo napraviti mnogo više od jednog #MeToo kako bi došlo do promijene i denormalizacije seksualnog nasilja.

Mislim da je vrijeme da se prestanemo iščuđavati, davati politički korektne izjave, govoriti kako smo i mi bile žrtve i onda ništa. Vrijeme je da počnemo djelovati, na bilo koji način koji će imati dugotrajnije utjecaj na društvenu zajednicu. Za početak možemo početi tako da vjerujemo onoj koja nam kaže da je bila zlostavljana ili silovana. Zatim prijaviti i potražiti pomoć. Mislim da je u svemu tome važno više ne šutjeti; jer ako šutimo hranimo zvijeri koje imaju moć u rukama i koje ju koriste kako bi nekoga zlostavljali. Kada progovorimo onda je zvijerima oduzimamo moć.   Continue reading

Advertisements

Ne moramo sve, da bi bile…

busy
Izvor: Pexels

Prije neki dan sam dala ostavku na mjesto predsjednice u udruzi u kojoj sam prvo bila aktivna članica, potom tajnica, a na kraju i predsjednice. Bila je to volonterska pozicija koju sam gurala uz posao, dvoje djece, pisanje bloga, fotografiju i još neke sitnice. Jutro nakon ostavke razmišljala sam kako sam ja kao žena u ranim 40-ima sama sebi natovarila hrpetinu stvari na kičmu. Među te stvari ne spadaju moja djeca i moja obitelj, ali recimo ja imam potrebu biti članica nekog društva ili udruge (premda spadam u pomalo introvertirane tipove i volim biti sama sa sobom). Ali nije meni bilo dosta biti članica, ja sam moram biti aktivna članica, pa onda od aktivne članice postala sam predsjednice (bolje da ne znate banalne razloge zbog kojih se to zbilo), pa onda uz sve to osnujem i vlastitu firmu, a doma imam djecu kojoj treba pomoći da prežive hrvatsko školstvo i uz to želim se baviti onim što me totalno ispunjava, a to je fotografija i pisanje.

pexels-photos
Izvor: Pexels

I sada ću stati – nemojte me krivo shvatiti ne želim ovim postom reći kako sam ja super woman, naprotiv želim reći kako sam blesava. Da, blesava. Umjesto da se pitam kako da to sve stignem i gdje mogu u raspored ugurati još nešto,  mislim da je pravo pitanje koje si trebam postaviti zašto ja to sve radim i čemu sve to. Promatrajući žene oko sebe vidim da nisam jedina. Danas sam pročitala podatak na netu kako su žene aktivnije u traženju zaposlenja od muškaraca. Osim toga mi smo aktivnije i na brojnim drugim poljima i čini mi se da stalno želimo biti zaposlene. Meni je to s jedne strane super. S druge strane, nakon što sam dala ostavku u udruzi ozbiljno sam se zapitala zašto imam potrebu si nabiti toliku količinu obaveza, ali ne samo ja već hrpa nas. Kome se mi dokazujemo, zbog čega mislimo da tako malo vrijedimo da moramo stalno nešto raditi da bi bile prihvaćene ili da bi bile poštovane? Zašto mi moramo biti stalno aktivne, što mi to sve kompenziramo našim urnebesnim trčanjem i dokazivanjem da ma baš sve radimo super i da uz to još super i izgledamo jer stignemo ići u teretanu između 00 i 02 ujutro kada sve sredimo. Je li to nesigurnost?  Je li to neko nezadovoljstvo? Je li to neprihvaćanje koje smo si utuvile u glavu? Jesu li to neke traume iz djetinjstva? Vjerujem sve po malo. Polazeći od sebe mislim da se s jedne strane natječemo same sa sobom i tim osjećajem nedostatnosti koji nam je možda ugrađen od malena. I znate što se onda dogodi, super smo zauzete, radimo, trčimo, djelujemo i umjesto da se, mi žene, međusobno podržavamo počnemo se međusobno kritizirati. Počnemo jedna drugoj govoriti kako nismo dale dovoljno, kako treba više.  Počnemo se međusobno natjecati, skenirati, tiho, potiho režati jedna na drugu, a onda krenemo i u neke samo nama prepoznatljive ratove. (Ženska (ne) prijateljstva su tema za jedna poseban blog).

Umorila sam se od toga. Ja nisam super woman. Moji nokti nisu vidjeli manikuru godinama, dobar kolač ne mogu napraviti ni da mi netko plati milijarde, ajvar nikad nisam ni pokušavala, a zimnica mi je nepoznati pojam. Vježbam kada uhvatim vremena. Drugim riječima nisam savršena i nisam sve. Ali zbog toga što nisam sve ne znači da nema područja u kojima briljiram. Recimo dobra sam u provedbi i procjeni projekata, slaganju troškovnika, organizacijske sposobnosti su mi mrak, a kuham dobro (još nisam nikoga otrovala).

food-eating-potatoes-beer-8313 pexel
Izvor: Pexels

I budući da sam se umorila od svega toga odlučila sam ne biti sve i ne biti na sto strana. Ponekada se bolje fokusirati na naše ciljeve nego raspršiti se uokolo kako bi vam netko rekao “wow kako ti to stigneš” (Mislim ne stignem, ali se pravim da stignem). Odlučila sam prestati se natjecati i odlučila sam surađivati. Odlučila sam prestati se opterećivati sitnicama i dokazivanjima. Odlučila sam biti nježnija prema sebi i bez obzira što nisam sve, postala sam sama sebi dovoljna.

Lots of colorful balloons on the blue sky, concept of love in su
Izvor: Pexels

Priče o uspjehu i što s njima?

Prije nešto manje od godinu dana odlučila sam da moram nešto napraviti s mojim životom. Naprosto došlo je vrijeme za promjenu. Dugo, previše dugo sam se borila sa svojim strahovima, željama i ne znam s čim sve ne. Shvatila sam da je promjena neminovna. Promjena je, dug, mukotrpan i nimalo jednostavan proces. Moram priznati da su mi na tom putovanju, koje ni izdaleka nije gotovo, uvelike pomogle inspirativne priče, kao i pokoji dobar citat ohrabrenja. Stisnula sam mnogo puta gumbić follow kako bi slijedila neke poznate uspješne ljude koji su mi se obraćali sa zaslona ekrana. Čitala sam priče žena koje su ostavile posao u korporaciji i otvorile vlastiti sada uspješan biznis. Kao osoba koja je razmišljala, djelovala, a na kraju i sama pokrenula vlastiti posao te priče su mi davale hrabrosti da krenem u ostvarenje svog cilja. One su mi pokazale da ima još ljudi koje razmišljaju slično kao i ja. Ljudi koji žele više od života u koji smo nerijetko tako često ukalupljeni i ne želimo se pomaknuti iz njega pa makar cijelo vrijeme kukali kako nam je loše.  Međutim nakon nekog vremena sam ih prestala čitati jer su me počele pomalo opterećivati. Te priče su imale nekakav pozitivan kraj, dok se kod moje još ništa baš previše ne nazire. Također nisam željela da mi te priče postani putokaz u mojoj avanturi zvanoj privatno poduzetništvo i život.

Photo credit: Pixabay

Meni su inspirativne priče pomogle u dva navrata. Prvi puta da se pokrenem i otvorim vlastiti posao koji tek treba stati čvrsto na noge. Drugi puta da promijenim način pristupa radu i otvorenosti prema drugima. Tako da ako nas nečija priča potakne da pokrenemo nešto nabolje u našem životu super. Međutim velika je opasnost ako se ulovimo za te priče i slijepo ih slijedimo. Zašto? Zato jer inspirativne priče nisu putokazi ili alati za postizanje uspjeha.  Svi znamo priču o usponima i padovima J.K.Rowling i sada ako idemo slijediti njezin put, garantitram vam da nećete uspjeti. Zašto ? Zato jer možda jednostavno niste talentirani  za pisanje kao ona ili zato jer niste dovoljno uporni i strpljivi te ćete nakon 5. odbijenice razmišljati o tome da odustanete i na kraju stvarno odustati.  Uzmite bilo koju drugu poznatu osobu čiji nam se životi i priče o uspjehu nude putem društvenih mreža na dnevnoj bazi. Ne možemo biti Oprah, jer Oprah je samo jedna i ako ideš kopirati Oprah postaješ samo blijeda kopija jakog originala. Priče o tuđim nedaćama koje su te ljude nagnale da nešto promijene trebaju biti inspiracija do one mjere do kada nas pokreću na pozitivne pomake u našim životima. Čim one postaju opterećenje ili čim počnemo uzdisati, “ali ja sam sve isto radio/la kao __________ (upiši ime osobe čiji koja te inspirira), a nisam postigao/la isti uspjeh kao no/ona”, moramo se okrenuti na drugu stranu i naći svoj put.

Također, za vrijeme dok sam čitala inspirativne priče shvatila sam da me ne može baš svačija priča inspirirati. Priče ljudi poput Elona Muska ili Marka Zuckerberga me nimalo ne diraju. Zašto? Vrlo jednostavno, naši svjetovi su miljama daleko. Oni su dijametralna suprotnost sa mnom – majkom dvoje djece koja je u 40-tima i koja se ne bavi tehnologijom i nema grandiozne projekte poput Muska. S druge strane, zato sam nalazila inspiraciju u ženama s kojima imam neku dodirnu točku. Tako sam nalazila inspiraciju u pričama majki koje su pokrenule vlastiti biznis ili su s kao i ja u svojim 40-ima odlučile na neku radikalniju promjenu i na iskorak iz uobičajenog obrasca. Ali bilo je tu i priča mladih žena u 20-tima i ranim 30-tima koje su me osvojile svojom svježinom gledanja na svijet. One možda nisu vladarice svijeta, ali imaju svoje firme i/ili rade ono što uistinu vole, a najvažnije je da ostvaruju svoje snove. Te mlade žene imaju ono nešto šareno i prekrasno što je potrebno ovom sivom svijetu. Moje vršnjakinje su mi pokazale da kada postoji volja postoji i način te da zaista nikad nije kasno za nove početke.

Photo credit: Pixabay

To što sam prestala čitati priče uspješnih ljudi ne znači da im se neću vraćati kada za to osjetim potrebu. Naravno da hoću. Mi ljudi volimo priče i inspiracija nam je potrebna. Čitat ću ih kako bi i dalje iz njih crpila inspiraciju u radu, u djelovanju, u odnošenju prema drugim ljudima. Ili kako bi mi možda pomogle da gledam na neke svoje trenutne probleme na drugačiji način. Međutim nikad neću, kao što to nisam ni do sada, pokušavati reproducirati njihove uspjehe ili neuspjehe. Jer njihovi uspjesi i neuspjesi su samo njihovi.

Na kraju krajeva mislim da je sada došlo vrijeme da napišem vlastitu priču. Tko zna možda će ona jednoga dana nekoga inspirirati.

Photo credit: Foter.com

Naučene lekcije jednog divnog vikenda

putokaz
Izvor: Dunja PhotoArt

Za Rovinj Photodays čula sam davno, još mnogo prije nego što sam se ozbiljnije počela baviti fotografiranjem. Prošle sam godine na jesen odlučila otići na ovogodišnje Photodayse. Postavila sam to sebi za cilj i ovaj vikend sam ga ostvarila. Sami Photodaysi me nisu nešto pretjerano oduševili. Mislila sam da će biti vise radionica i punktova za snimanje, ali eto fokus je bio na predavanjima i Foto maratonu. Bez obzira na to dobro sam se provela, a vjerujem da sam napravila i nešto zanimljivih fotografija.

I tako smo u petak popodne nas četvero sjeli u auto i uputili se prema Rovinju. Vikend s obitelji i fotografiranje; kako bi se to dvoje moglo pomiriti (jer oni koji ne fotografiraju nemaju baš previše strpljenja s nama koji svako malo zastajemo kako bi ulovili dobar kadar i okinuli bezbroj slika), rezervirala sam jedan obiteljski hotel koji mi je dobro izgledao i pružao je sadržaje za djecu.

svjetla hotela
Izvor: Dunja PhotoArt

Ako šumske princeze imaju prostora za skakanje ja mogu na miru fotografirati. Međutim kad smo došli tamo hotel ne samo da bio prepun sadržaja za djecu nego je i mene dočekalo i nekoliko ugodnih iznenađenja: prvo je bilo da imamo puni pansion, a ne noćenje s doručkom kako sam ja mislila, a drugo iznenađenje je bilo da uz bazen ima besplatna spa zona sa hrpom sauna i prostorom za opuštanje u kojem ležiš i slušaš opuštajuću glazbu. I tako kada se sve to spojilo vikend  je ispao naprosto savršen. On je bio dio čekaonice o kojoj sam pisala u prošloj objavi, jer realno nije se dogodio nikakva pomak. Ipak čekaonica se nakratko pretvorila iz hladne, bijele i sterilne u prekrasnu i toplu. Pretvorila se u nešto gdje je čekanje, pa makar i na trenutak, postalo podnošljivije.

strop
Izvor: Dunja PhotoArt

Ovaj vikend mi se pružila mogućnost da sjednem, odmorim, odahnem. Pružena mi je i mogućnost da promišljam i maštam, da odlutam i da ne brinem. Pružena mi je mogućnost da se bavim onim u čemu zaista uživam. I zbog svega toga sam neizmjerno zahvalna.

Tako sada dok sjedim doma i polako se mentalno pripremam za novi i vrlo intenzivni radni tjedan zbrajam naučene lekcije ovog predivnog vikenda:

Ni sama nisam znala što mi treba dok me to nije opalilo u facu (figurativno rečeno)

U petak kada smo krenuli prema Rovinju nisam ni  sama bila svjesna koliko sam pod stresom i koliko mi je ovako nešto potrebno. Koliko mi je potrebno odmaknuti se od svega, okružiti se onima koje volim, družiti se s dragim ljudima i uživati radeći nešto kreativno. Što je najvažnije shvatila sam da sam ovo itekako zaslužila. Kao što sam već jednom napisala  radila sam, trudila sam se i stvarno sam se umorila.

Da se lijepe stvari ipak događaju

Meni se vrlo često čini da kada napravim neku lošu stvar da mi se to loše vrati kao bumerang u glavu iste sekunde. Sada shvaćam da i ovakva divna i predivna, ugodna iznenađenja se mogu dogoditi i meni. I neću to pripisati sreći niti ćoravim kokošama…

uživam
Foto: Katarina Skenderović

Da moram naučiti uzeti vremena za sebe

jer to se zove punjenje baterija, a ja već duže vrijeme vozim na rezervi. Uzela sam to vrijeme za sebe, bavila se onim što me ispunjava. I znate što? Ništa se nije dogodilo osim da sam ja napunila baterije i da se osjećam dobro i opušteno te da sam puna novih ludih ideja. Dokolica je potrebna koliko god mi to ne željeli priznati.

Da su oni moj tim s kojim ću ovo ponoviti…

… i bez obzira na sve, mi imamo jedni druge.

my team
Izvor: Dunja PhotoArt

Tužno je kada se više brinemo za nerođene nego za žive – Vol.2

DSC09718
Izvor: Dunja PhotoArt

Danas su svi portali u RH koji drže do sebe prenijeli tužnu i pretužnu vijest da je u Zagreb u nađena dvadeset dana stara beba mrtva. Svakim satom moguće je dobiti sve više i više informacija o slučaju. Možda će uskoro izaći i slika te majke.

Možemo sada upirati prstom u tu ženu. Možemo govoriti da je neodgovorna. Pitati se kakva to mater odlazi iz kuće u birtiju i ostavlja četvero malodobne djece, među njima i bebu staru svega 20 dana, same. Možemo je osuđivati, možemo je proglasiti monstrumom. Nije na meni da joj sudim, a ni na nikome od nas jer ne znamo njezinu životu priču. Osim toga ona je svoju kaznu već dobila i ona će je izdržavati cijeli život, odsjedila ona 15 godina ili 15 dana u zatvoru.

Ona je zakazala kao majka, ali u ovo slučaju je tako vidljivo da su zakazale i institucije, slično kao i prije nekoliko godina u Slavonskom Brodu. Institucije nisu trebale dopustiti da se ona ne brine o svojoj djeci, trebale su joj na neki naći pomoći, trebale su na neki način pomoći toj djeci. Trebale su pomoći, jer mehanizmi postoje, samo treba imati cohones i odlučiti ih pokrenuti.

Meni je žao djece i uvijek će mi biti žao djece, jer nisu  ona kriva. Mogla bih otići u patetiku i u maniri epike hrvatskog realizma s početka prošlog stoljeća zamišljati i opisivati život to troje djece (i tek rođene bebe) u garsonijeri od 26 kvadrata, kao i tu obitelj koja vjerojatno živi na rubu siromaštva i u kojoj su djeca isto tako najvjerojatnije nusprodukt seksa, ali neću. Nego ću zamisliti što bi se moglo dogoditi s troje djece sada nakon svega i napisat ću zašto sustav zaista treba prvenstveno štiti tu djecu. Ako su to starija djeca, djeca školske dobi, ona će zavrišti u sustavu socijalne skrbi i tamo će ostati do punoljetnosti gdje će s 18 dobiti šup kartu za „bolji svijet“. I baš zbog toga da se prekine taj krug bijede i marginalizacije su ta djeca trebala biti ranije zaštićena.

mourning-2087486_960_720
Izvor: Pixabay

Ne, ne želim im takvu budućnost. Ali takva im je budućnost izgledna. Mnogo izglednija nego da se za djecu stvore uvjeti za posvojenje i da im se svima zajedno nađe novi dom. Djeca su već traumatizirana, i da im je bilo divno do ovog trenutka, naći mrtvog dvadeset dana starog brata ili sestru te obilježi za čitav život. Ako i kojim slučajem se dogodi da budu dana na posvajanje, posvojitelji neće dobiti dovoljno vremena da proborave s djecom i da im odmah na početku pomognu u prevladavanju trauma. A razni pokreti će i dalje svake godine organizirati bdijenja ispred rodilišta jer lakše je moliti se za nerođene nego brinuti se i pomagati živima. Nerođeni su potencijal života i nisu još nikome na teret, dok su živi realitet. A realitet je nerijetko vrlo ružan.

Zašto želim sudjelovati na Spark.me 2017?

#SparkMe

Spark me

Brojni su razlozi zbog kojih  želim sudjelovati na Spark.me konferenciji:

  • želim upoznati ljude koji imaju dobre ideje i povezati se s njima
  • želim učiti o novim tehnologijama i njihovoj primjeni u stvaranju novih mogućnosti posebice u sferi društvenih promjena
  • želim unaprijediti svoj blog i povezati ga sa svojim biznisom
  • ne želim propustiti ovogodišnju konferenciju jer ne znam što mi život nosi i gdje ću biti 2018. godine.
  • želim zasjati

Je li ambiciozno i nadobudno to što se prijavljujem za Spark.me ambasadora nakon svega 6 mjeseci vođenja bloga? Bloga koji ima tek 31 pratitelja na stranici i 160 na FB. Možda za neke, ali za mene nije. Jer ako ne sada, kada? Ova konferencija je idealna prilika da upoznam nove ljude, da se povežem, da poboljšam svoj rad, a kroz to da unaprijedim kvalitetu vlastitog života i poslovanja kao i života i poslovanja onih s kojima sam u svakodnevnom poslovnom i privatnom kontaktu.

Tko sam i kako mogu unaprijediti rad Spark.me konferencije? Ja sam konzultantica za projekte i strateška planiranja nevladinih organizacija, ja sam blogerica, kreativka koja otkriva dubinu svoje kreativnost, predsjednica sam nevladine organizacije koja radi na problematici posvojenja i pomaže posvojiteljskim obiteljima u prevladavanju raznih izazova. U svom svakodnevnom radu i životu spajam društveno odgovorno djelovanje, iskustvo upravljanja projektima i nevladinim organizacijama, nove medije, suradnju neprofitnog i koorporativnog sektora. Smatram da svim svojim znanjima i iskustvima mogu doprinijeti misiji Spark.me konferencije.

Moj blog je počeo kao moj intimni kreativni kutak u javnom prostoru. Međutim svakim objavljenim postom sam se otvarala nekim novim idejama. Tako je blog koje nadišao intimni kutak u blogosferi te su mi umrežavanje s drugim blogerima i rast mog bloga postali važni. Stoga i sudjelovanje na konferenciji mi je bitno, pogotovo sada kada sam na početku. Bilo bi zaista divno upoznati ljude s dobrim idejama, blogere i bivše Spark.me ambasadore. Naravno voljela bih i da oni mene upoznaju, te da na kraju dana dođemo do nekih zajedničkih ideja, projekata, nekih lijepih i društveno korisnih stvari. Uz sve to osjećam da je sada pravo vrijeme za moj rast i uzlet.

Crtići, filmovi, predstava na temu posvojenja i jedan film o roditeljstvu

filmovi

Postoje brojni filmovi, crtići i predstave koje se bave posvojenjem. Moj odabir se ovdje sveo samo na one koje sam gledala. Podijeljeni su po vrsti.

Animirani filmovi

Kako je Gru ukrao mjesec, 2010.

big_14_7_2010_11_37_42_despicable_me_hr_za_web

Ovo je priča o jednom sasvim običnom super zlikovcu koji  jedino što je želio u životu je biti najbolji od svih zlikovaca. Kako bi to postao odluči je ni manje ni više uskrati Mjesec. Međutim na putu njegovom cilju su stale tri male, slatke i uporne djevojčice (koje nemaju roditelja). One su u tom prepredenom i nimalo zgodnom tipu vidjele potencijal za oca, ali i to da Gru uopće nije tako zao kako bi on to želio biti.

Na stranu priča o Gruovim zločinačkim poduhvatima, ono što je mene prikovalo za ovaj crtić je odnos između Grua i djevojčica. Gledajući ga nisam se mogla prestati pitati tko je zapravo tu koga posvojio. I premda Gru napravi jednu ogromnu glupost i slomio (na trenutak) srce djevojčicama, ipak se sve sretno završi. Kako je Gru ukrao mjesec pokazuje snagu ljubavi nas posvojitelja prema djeci.

Ovaj crtić je namijenjen najmlađima. Preporučam da ako ga želite gledati sa posvojenom djecom da ga prvo pogledate sami i procijenite jesu li vaša djeca spremna za njega – jer taj trenutak kada Gru slomi srce djevojčicama je zaista težak.

Usvajanje odobreno,  2012.

usvajanje

Autobiografski film južnokorejskog animatora Junga koji je nakon Korejskog rata posvojen u Belgiji. Jung kao 47-godišnjak odlazi u Seul u potragu za svojim korijenima, identitetom i biološkom majkom. Na tom putu se prisjeća svoje prošlosti od trenutka kada ga je policija pronašla kako kao 5 godišnjak luta ulicama Seula.

Usvajanje odobreno je kompleksan film koji progovara o problemima koje međudržavno i među etničko posvojenje donosi. Progovara i o odnosima u obitelji, pitanjima pronalaženja vlastitog identiteta i unutrašnje borbe posvojenog djeteta. Jung prikazuje život u obitelji onakav kakav je bio, bez ikakvog uljepšavanja; bilo je tu i igre i smijeha i svađe, ali bilo je i batina, kao i odbijanja od strane nekih članova obitelji. Njegova mama je prikazan kao dosta hladna žena koja nije baš pretjerano pokazivala osjećaje za niti jedno od svoje djece (ni biološko, ni posvojeno), međutim pred kraj se pokazala kao ona koja je uvijek bila uz Junga.

Kao posvojiteljicu ovaj film me dotaknuo i na još jednom nivou jer daje odgovor na pitanje „tko je mama“.

Nije za djecu mlađu od 14 godina.

Igrani filmovi

Tajne i laži, 1996.

tajne-i

Ovaj film sam pogledala jako davno, čak prije nego što sam uopće razmišljala o posvojenju. Radnja se vrti oko Cyntie, srednjovječne nesretne žene i Hortense koja je posvojenja i sada kao odrasla traži svoju biološku majku.

Film govori o odnosima u obitelji i odnosu između Cyntie i Hortense. Ovo je jaka britanska obiteljska drama, napravljena bez pretjerane patetike, melodrame i uljepšavanja. Zaista ju se isplati pogledati, pogotovo ako vas zanima priča žene koja je dala dijete na posvojenje i priča žene koja traži svoju biološku majku.

Faca s Marsa, 2007.

faca-s-marsa

David je udovac koji oplakuje smrt svoje žene već dvije godine. David je i pisac SF romana. David susreće dječaka koji je udomljen. Dječak tvrdi da je on na Zemlju došao s Marsa. Dječak živi u velikoj kutiji. Dječak se boji sunca. David odlučuje posvojiti dječaka, ali prije nego što to i formalizira David i dječak moraju živjeti neko vrijeme zajedno.

Ovo je divan film, ne zato što u njemu glumi John Cusack već zato što progovara o tome koliko su djeca koja su živjela u disfunkcionalnim obiteljima te kasnije i u udomiteljskim ranjena i koliko im je potrebna ljubav. Divan je jer pokazuje kako se gradi odnos između dva izgubljena i ranjena bića, te kako kada se uloži vrijeme, strpljenje i ljubav u dijete ono procvjeta.

Bez obzira što na nekim mjestima film pati od američke patetike isplati ga se pogledati.

Predstave

Moja obitelj i jedan jež, 2015. Kazalište Smješko

moja-obitelj

Kazališna predstava za djecu. Prati priču Sanja i Vanje koji zbog nemogućnosti da imaju biološko dijete se odlučuju na posvojenje, te tako u njihov život ulazi djevojčica Anja.

Ovo je dinamična predstava je duhovita, ali i tužna, u njoj se pjeva, ali se može i zaplakati. Uz sve to ona na vrlo pristupačan način gledateljstvu pruža poprilično cjelovi uvid u posvojenje. Kreće od toga zašto se parovi najčešće odlučuju za posvojenje, kako izgleda procedura (koju namjerno karikiraju) zatim kako izgleda roditeljstvo posvojenog djeteta. Također daje uvid u to zašto neka djeca bivaju oduzeta biološkim roditeljima. U predstavu su utkane priče posvojitelja te joj to dodatno daje autentičnost. Predstava je osvojila brojen nagrada, a između ostalog i nagradu Nagrada hrvatskog glumišta 2015. godine kao najbolja predstava u kategoriji predstava za djecu i mlade. Još uvijek se može pogledati.

I jedan film o roditeljstvu.

Parenthood, 1989.

parenthood

Ovaj se film ne može prepričati, njega se treba pogledati. Ovo je film za sve roditelje i oni koji to žele postati. Kada ga pogledate zapitajte se želite li u životu vrtuljak ili roller coaster. Mi smo odabrali roller coaster i opet bi da me se pita.

Dvije stvari o kojima se nerado priča.

iskrenost2

Ovo će biti jedan od mojih posljednjih objava na temu posvojenja, jer smatram da sam obuhvatila i rekla sve ono što sam htjela, a vezano je uz posvojenjem i moju osobnu priču. Ostale objave će biti više informativnog karaktera i bit će vezane uz knjige i filmove koje tematiziraju posvojenje.

U najavi sam napisala da ću pisati o dvije stvari o kojima se nerado priča. Radi se o ljudima iz prošlosti koji bi se, mogli pojaviti i u budućnosti naše djece, radi se o njihovim braći i sestrama  te, kako ste mogli i pretpostaviti, njihovim biološkim roditeljima.

Prije nego što uopće započnem htjela bih reći da je najvažnija stvar, kao i u svakom drugom odnosu, a pogotovo ovakvom koji je opterećen dodatnim stvarima, biti iskren. Ne samo prema sebi, već i prema djeci. Imala sam priliku upoznati osobu kojoj je u svojim ranim dvadesetima nekako sama shvatila da je posvojena. Nakon tog susreta često sam se pitala kako bih ja kao majka mogla živjeti toliko dugo s takvom tajnom, te kako bih se ja osjećala da tako nešto veliko saznam onako slučajno ili još gore da sama dođem do takve spoznaje. Priča o posvajanju nije razgovor koji jednom vodite sa svojim djetetom i tada ga stavljate ad acta. U prošlosti naše djece se krije dio njihovog identiteta i sigurna sam da oni često prevrću u svojim malim, a kasnije i malo većim glavicama priču o tome što se to dogodilo da su dobili nove roditelje. Priča o posvojenju je dijalog koji smo mi kao roditelji dužni započeti i u tom dijalogu naša djeca postavljaju pitanja, a mi na njih sukladno njihovim godinama odgovaramo. Otvorenost je važna, i koliko god me neka pitanja zabole važno je da svaki put ostanem otvorena i da ne štitim sebe od te boli, jer štiteći sebe nanosim štetu kako mome djetetu tako i našem odnosu.

braca-i-sestre

Dakle naša djeca imaju prošlost. Neka imaju braću i sestre s kojima su živjela dok nisu posvojena. Neka imaju braću i sestre koja su posvojena prije ili će biti posvojena poslije njih. Čudne su i tužne prošlosti naše djece. Kakve god bile ja sam zagovornik toga da ako dijete zna da ima braću i sestre i ako vi znate kod kojih su posvojitelja da stupite u kontakt i da omogućite da se djeca vide. Djeci to puno znači i daje im znak da ste otvoreni te da mogu imati povjerenja u vas. Ne brinite vaša djeca jako dobro znaju da ste im vi roditelji i bez obzira koliko tužni bili što se rastaju sa braćom i sestrama uvijek će otići kući s vama. Kasnije kada dovoljno odrastu sami će donositi odluku kako i koliko često će viđati svoje braću i sestre. I zato ako vas drugi posvojitelj nazove i kaže da je roditelj braće i sestara djece koja su kod vas nemojte ga odbiti, nađite se s njim i omogućite svojoj djeci ponovni susret ili upoznavanje sa braćom i/ili sestrama.

dio-prolosti-skriven-u

Dakle naša djeca imaju prošlost i u toj prošlosti postoje biološki roditelji. I dok posvojitelji još i pričaju o biološkoj braći i sestrama, biološki roditelji, posebice biološka majka su teška tema koja je opterećena brojnim različitim emocijama. Moj najveći strah je da moje dijete jednog dana ne upozna svoju biološku majku i mene zaboravi. Ovo je poprilično iracionalan strah, ali je moj. Isto tako sam svjesna da parafraziram Khalila Gibrana da moja djeca nisu moja djeca, već su individue za sebe koje ja nemam pravo (čak i da sam im biološki roditelj) vezati uz sebe. Moja zadaća je da ih pripremim za život i pustim da odu u njega kada za to dođe vrijeme. Ipak što napraviti kada djeca izraze želju da istraže svoju prošlost ili da pronađu i upoznaju svoju biološku majku? Ništa, osim pratiti ih na tom emotivno zahtjevnom putu. Kod nas je već davno odlučeno da ako djeca budu htjela istražiti taj dio svoje prošlosti i popuniti sliku svoga ranoga djetinjstva da ćemo im biti pomoći i podrška.  U donošenju te odluke uvelike su mi pomogli razgovori s posvojenim osobama. Tako sam na jednoj konferenciji o posvajanju upoznala posvojenu osobu koja je tamo došla sa svojom mamom kako bi njih dvije ispričale o susretu s biološkom majkom. Nisam mogla izdržati da tu posvojenu osobu ne pitam tko je ona prava. Ona mi je pokazala na ženu koja ju je posvojila i rekla „Ovo je moja mama!“

 

Posvojili ste! I što sad?

posvojili-se-4

Da, što sada? Presretni ste, euforični, vašoj sreći nema kraja, a onda počinje stvarni život. Vjerujem da ću se cijeloga života sjećati toga dana kada smo došli po njih da ih odvedemo doma. Za koji dan će se navršiti 7 godina. Obukli smo ih, pozdravili se s osobama koje su brinule za njih i otišli. Bila sam i sretna i umorna istovremeno. Nisam imala pojma što me čeka, a čekalo me svašta. Tek tada je počelo pravo vrijeme upoznavanja i vrijeme formiranja naših odnosa i razbijanje iluzija. Imala sam sliku u glavi da je roditeljstvo nešto jednostavno valjda i zbog činjenice što sam ga  do tog trenutka doživljavala isključivo kao nečije dijete. Dolaskom njih dvije moj identitetu je pridodana još jedna uloga, uloga majke.

Dakle kakvi su nam bili prvi dani, nimalo laki. Prvo s one praktične strane; odjednom više uopće nismo gospodarili vlastitim vremenom i naš suverenitet je u potpunost predan našoj djeci. Sve je bilo u tim danim podređeno njima, Dalje, djeca jedu i to 5 puta dnevno, te odjednom moraš izmisliti ili stvoriti tih 5 jela. Naravnom, kao svaka „prava“ suvremena majka nisam željela svoju djecu hraniti gotovom hranom. Nakon nekog vremena sam snizila standarde, jer sam morala preživjeti, pa su se koji put na meniju za večeru našle i hrenovke, a i pašteta. U tim prvim danima, tj. mjesecima smo bili u potpunosti neispavani. Mislim da dobrih 5 mjeseci nismo zaspali dubokim snom jer smo cijelo vrijeme slušali hoće li se one probuditi, zaplakati, trebati nas. Nakon toga, smo ih trebali uspavljivati.  Ponekad je palilo ako ih samo primimo za ruku, a ponekad ni to. Srećom umor je na kraju svaki put pobijedio. Cure i dan danas teško zaspu, pogotovo mlađa. Jako teško se smiri i još teže zaspe, ali ipak ide na bolje.  Odjednom smo shvatili da djeca imaju svoje želje, zahtjeve i što je najvažnije svoju volju. Shvatila sam da to neće to ići baš onako kako sam zamišljala i kako to prikazuju američki TV filmovi. Nema toga da ti kažeš jednom, a one te pogledaju i bezpogovorno kažu „da mama!“, nema šanse.  Djeca nisu poslušna (ne bih ni željela takvu djecu) i nisu zahvalna. Ako idete u posvajanje da bi vam netko, prvenstveno vaše dijete bilo zahvalno, idete iz potpuno krivih razloga. Djeca su previše mala da bi razmišljala na tom nivo, pa nemojte ni vi. Nema tu zahvalnosti, ali ima beskrajne ljubavi, koja dolazi spontano i s vremenom se umnaža. Meni nema ništa ljepšeg nego kada mi moja starija koja je opasno ušla u pubertet onako spontano i ničim izazvana kaže volim te i da mi poljubac.

Ali da se vratim na te prve dane. Oni se ne zovu bez razloga vrijeme prilagodbe i koliko god turbulentno to vrijeme bilo najvažnije je da provodite vrijeme sa svojom djecom i da ih upoznate. Ne mora to biti smisleno ispunjeno vrijeme, već je važno da ste tu s njima.  Upoznajući našu djecu shvatili smo da starija mora ići kod zubara, ali i da ga se boji. Saznali smo sve njihove strahove (bube, psi, mrak, samoća…), što vole jesti (slatko- kojeg se ja kao „prava“ majka naravno grozim, kiselo, ljuto), ali smo shvatili i koliko su zapostavljene i koliko im treba da bi sustigle svoje vršnjake.  Upoznavajući njih upoznali smo i sebe.  Dok se nismo upoznali mi smo našoj djeci bili v.d. roditelji, ali i to je u redu. Za sve treba vremena i jako smo ponosni što smo u njihovim očima postali njihovi roditelji. Bez obzira na sve, a posebice na činjenicu da smo bili neispavani i ukočeni od straha, u našem odnosu je bila prisutna ljubav i neka unutarnja sreća koja je vidljiva na svim fotografijama snimljenima u našim prvim zajedničkim mjesecima.

selo-prica

 

U prvim danima vjerojatno ćete se morati suočiti s vašom okolinom. Tada ćete sigurno čuti barem jednu od onih stvari o kojima sam pisala u mojoj prvoj objavi na temu posvajanja. Okolinu zanemarite, ono što je malo teže zanemariti je vaša uža, a i ona malo šira obitelj. Ima obitelji koje su bezrezervno prihvatile dijete ili djecu, radile su se čak velike proslave ime njihovog dolaska. Ima obitelji koje su imale problem s načinom proširivanja obitelji (ali to je njihov problem) pa su primjenjivali ili još uvijek primjenjuju dvostruke standarde na biološke i ne-biološke članove obitelji. Ima i onih kojima je trebalo malo više vremena da prorade činjenicu da novi članovi nisu njihova genetski nastavak, ali su se na kraju toliko zaljubili u djecu da im je to prestalo biti bitno. Drugim riječima ima svašta. Ono što je važno je da kada dijete ili djeca dođu kući sve to stavite na zadnje mjesto i posvetite se samo njima. Znam da je teško, ali ne možete voditi bitke na više frontova.

Nije lako, nije jednostavno, ali je vrijedno truda. Da je tada postojala neka grupa samopomoći najvjerojatnije se ne bih prijavila jer često sam imala osjećaj da mi je zabranjeno reći da mi je teško:  Pa eto napokon imam djecu i jedine emocije koje trebam osjećati su apsolutna i nepatvorena sreća i radost, ali tome nije tako. S današnje pozicije tadašnjoj sebi bi rekla: „slobodno reci da ti nije jednostavno, jer niti jedno roditeljstvo nije jednostavno, a roditeljstvo posvojenog djeteta ima još hrpu dodatnih izazova.“ Ipak, koliko god teško bilo smatram da mi je odluka da posvojim bila jedan od tri najbolje odluke u životu.

S njima smo postali obitelj: Mi bi posvojili! Što nam je činiti?

mi-bi-posvojili-to-nam

Kao što sam najavila danas pišem o tome što  učiniti kada odlučite posvojiti. Svi koji misle da će ovdje naći informacije o procesu obrade, boji papira na kojem ćete napisati vašu molbu, o tome koliko i kako zvati centre za socijalnu skrb (premda bi oni uvođenjem registra posvojitelja trebali zvati vas) možete odmah prestati čitati. Smatram da postoji jako puno mjesta na kojima možete naći gore navedene informacije kao i one o tome gdje proći obaveznu pripremu za posvojenje, kako ući u registar posvojitelja te kako dobiti uvid u anonimizirane profile djece za koju su ispunjeni preduvjeti za posvajanje.  Dakle ništa od toga, ali zato ću ovdje pisati o stvarima o kojima parovi možda i ne razmišljaju kada se odluče posvajati. Ovdje ćete naći informacije o tri važne odluke koje trebate donijeti jer ćete se s ta tri pitanja susresti prije, a i tijekom procesa posvajanja.

Neki od vas će se pitati koje su to odluke važnije od same odluke da želimo posvojit. Da, to je jako važna odluka, međutim potrebno ju je ipak dodatno razraditi i zaista iskreno se suočiti s nekim teškim pitanjima s kojima ćete u procesu posvojenja kad tad biti suočeni. Onda ipak bolje prije nego poslije.

godine-nisu-vazne

Prvo– ovo je relativno jednostavno, a radi se o dobnoj granici djeteta. Jasno je kao dan da većina posvojitelja želi što mlađu djecu, međutim beba nema u sustavu, ali zato ima djece predškolske dobi i one mlađe školske dobi kojima je svaki dan u sustavu dan previše. Kada smo suprug i ja pisali famozno pismo centrima kao dobnu granicu stavili smo 4 godine, međutim u vrijeme kada smo upoznali naše starije ono je bilo koji dan mlađe od 5 godina. U tom trenutku mi se činilo veliko dijete, međutim dijete od 5 godina je tako malo. Danas kada gledam slike iz tog vremena na njima vidim jedno uplašeno dijete u koje sam se zaljubila na prvi pogled i u koje sa vjerovala (bez obzira na sve) od prvog trena. Posvojiti starije dijete je svakako izazov, ali s druge strane neke stvari naprosto preskočite, recimo pelene. Također starije dijete je svjesno da je posvojeno i ne trebate se pitati kada i kako početi razgovor o posvojenju s njim, jer ono će vas samo pitati ili ako vas ne pita lakše ćete početi tu temu kada za nju dođe vrijeme. Ali vjerujte već će dijete samo pitati i to kad se najmanje nadate postaviti će vam pitanje, kojemu se najmanje nadate. Da, izazovnije je posvojiti starije dijete, ali uz puno strpljenja, muke, pokoju suzu i more ljubavi stvari sjednu na svoje mjesto. Danas nema tih para na svijetu koje bi mogle platiti moju sreću i puninu duše kada gledam kako moje starije od djeteta punog strahova i anksioznosti izrasta u mladu osobu punu sreće i radosti i kako svakim danom postaje sve ljepše i ljepše (ali ne zato što je moje). Kada razmišljate o dobnoj granici djeteta, imajte prvenstveno što otvoreniji um i srce. Moj topli savjet je slušajte svoje srce, ja znam da jesam i nisam pogriješila.

jedno-dvoje-troje

Drugo – posvojiti više djece (braće i sestara) odjednom. Ako ste avanturističkog duha i ne želite više nikada imati mira u kući onda ne trebate puno razmišljati. Za mog supruga i mene ovo je bila dobra odluka o kojoj smo razmislili prije nego što smo se uputili u zemlju posvajanja, bili smo poprilično sigurni da ako nam se ukaže prilika da posvojimo dvoje djece da ćemo je zgrabiti. I jesmo. Prilikom odlučivanja o broju djece uzmite u obzir sve aspekte od onih imate li dovoljno kvadrata za smjestiti više od jednog djeteta, do toga kakvu logistiku imate. Na taj način ćete prilikom obrade znati reći jeste li spremni iz mirnog i pomalo dosadnjikavog života uletjeti u kaos imanja 2 ili više djece (da ima ljudi koji su posvojili 3 djece odjednom).

Treće – ovo je vrlo složena odluka, a radi se o zdravlju djeteta i obiteljskoj anamnezi. Posvojena djeca imaju prošlost koje mi nismo bili dio i koja nam je nepoznata. Prihvaćajući dijete prihvaćamo i tu prošlost. Na vama je kao paru ili osobi koja je odlučila posvojiti da iskreno porazgovarate jeste li spremni posvojiti dijete koje ima fizičke, zdravstvene, psihičke poteškoće/ poremećaje u ponašanju; ili čija obiteljska anamneza (ako se uopće nešto zna o njoj) nije baš blistava (psihičke bolesti, mentalne retardacije ili neke nasljedne bolesti u obitelji). Prilikom našeg posvajanja morali smo se  suočiti s paušalno izrečenom mogućnosti nasljedne retardacije, i nije bilo lako.  Nije jednostavno kada ti neko kaže da djeca koju ćeš kroz koji tjedan uzeti doma možda su dosegla svoj potencijal i da to što vidiš je njihov maksimum. Lomili smo se, ali je s jedne strane intuitivno smo znali da to ne može biti točno, a s druge strane provodeći vrijeme s djecom vidjeli smo da su zapostavljena djeca i da su žilava i inteligentna bića sa čvrstim stavom.  Ali da se vratim na pitanje odluke, fizičke poteškoće su u većini slučajeva vidljive na prvi pogled.  Znači možete odmah vidjeti je li dijete tjelesni invalid ili je možda rođeno sa fetalnim alkoholnim sindromom ili je pretilo. Teže je vidjeti zdravstvene probleme kako one povezane kako sa fizičkim tako i s mentalnim zdravljem. Neka djeca imaju medicinsku dokumentaciju, ali kod neke ne postoje nikakvi podatci. Kada dijete uđe u sustav stručni tim radi obradu njegovog psihofizičkog zdravlja i stanja, međutim nije uvijek lako sve utvrditi i testirati, a mogućnost testiranja uvelike ovisi i o dobi djeteta.  Kada razmišljate o ovom aspektu važno je da budete sa sobom na čisto s čime se možete nositi, a s čime ne.

samo-se-srcem-dobro-vidi

Na kraju svega nemojte gledati dijete kroz broj svjećica na njegovoj torti niti kroz medicinsku dokumentaciju. Dijete koje posvajate ne određuje njegov broj godina, niti ono što piše u medicinskom kartonu, određuje ga donekle njegova prošlost, ali upamtite da vi zajedno s njim gradite budućnost. Budućnost koja je prepuna izazova, uspona i padova, lijepih i ružnih trenutaka, frustracija i beskrajne sreće, ljubavi i jedne duboke povezanosti.