Ne moramo sve, da bi bile…

busy
Izvor: Pexels

Prije neki dan sam dala ostavku na mjesto predsjednice u udruzi u kojoj sam prvo bila aktivna članica, potom tajnica, a na kraju i predsjednice. Bila je to volonterska pozicija koju sam gurala uz posao, dvoje djece, pisanje bloga, fotografiju i još neke sitnice. Jutro nakon ostavke razmišljala sam kako sam ja kao žena u ranim 40-ima sama sebi natovarila hrpetinu stvari na kičmu. Među te stvari ne spadaju moja djeca i moja obitelj, ali recimo ja imam potrebu biti članica nekog društva ili udruge (premda spadam u pomalo introvertirane tipove i volim biti sama sa sobom). Ali nije meni bilo dosta biti članica, ja sam moram biti aktivna članica, pa onda od aktivne članice postala sam predsjednice (bolje da ne znate banalne razloge zbog kojih se to zbilo), pa onda uz sve to osnujem i vlastitu firmu, a doma imam djecu kojoj treba pomoći da prežive hrvatsko školstvo i uz to želim se baviti onim što me totalno ispunjava, a to je fotografija i pisanje.

pexels-photos
Izvor: Pexels

I sada ću stati – nemojte me krivo shvatiti ne želim ovim postom reći kako sam ja super woman, naprotiv želim reći kako sam blesava. Da, blesava. Umjesto da se pitam kako da to sve stignem i gdje mogu u raspored ugurati još nešto,  mislim da je pravo pitanje koje si trebam postaviti zašto ja to sve radim i čemu sve to. Promatrajući žene oko sebe vidim da nisam jedina. Danas sam pročitala podatak na netu kako su žene aktivnije u traženju zaposlenja od muškaraca. Osim toga mi smo aktivnije i na brojnim drugim poljima i čini mi se da stalno želimo biti zaposlene. Meni je to s jedne strane super. S druge strane, nakon što sam dala ostavku u udruzi ozbiljno sam se zapitala zašto imam potrebu si nabiti toliku količinu obaveza, ali ne samo ja već hrpa nas. Kome se mi dokazujemo, zbog čega mislimo da tako malo vrijedimo da moramo stalno nešto raditi da bi bile prihvaćene ili da bi bile poštovane? Zašto mi moramo biti stalno aktivne, što mi to sve kompenziramo našim urnebesnim trčanjem i dokazivanjem da ma baš sve radimo super i da uz to još super i izgledamo jer stignemo ići u teretanu između 00 i 02 ujutro kada sve sredimo. Je li to nesigurnost?  Je li to neko nezadovoljstvo? Je li to neprihvaćanje koje smo si utuvile u glavu? Jesu li to neke traume iz djetinjstva? Vjerujem sve po malo. Polazeći od sebe mislim da se s jedne strane natječemo same sa sobom i tim osjećajem nedostatnosti koji nam je možda ugrađen od malena. I znate što se onda dogodi, super smo zauzete, radimo, trčimo, djelujemo i umjesto da se, mi žene, međusobno podržavamo počnemo se međusobno kritizirati. Počnemo jedna drugoj govoriti kako nismo dale dovoljno, kako treba više.  Počnemo se međusobno natjecati, skenirati, tiho, potiho režati jedna na drugu, a onda krenemo i u neke samo nama prepoznatljive ratove. (Ženska (ne) prijateljstva su tema za jedna poseban blog).

Umorila sam se od toga. Ja nisam super woman. Moji nokti nisu vidjeli manikuru godinama, dobar kolač ne mogu napraviti ni da mi netko plati milijarde, ajvar nikad nisam ni pokušavala, a zimnica mi je nepoznati pojam. Vježbam kada uhvatim vremena. Drugim riječima nisam savršena i nisam sve. Ali zbog toga što nisam sve ne znači da nema područja u kojima briljiram. Recimo dobra sam u provedbi i procjeni projekata, slaganju troškovnika, organizacijske sposobnosti su mi mrak, a kuham dobro (još nisam nikoga otrovala).

food-eating-potatoes-beer-8313 pexel
Izvor: Pexels

I budući da sam se umorila od svega toga odlučila sam ne biti sve i ne biti na sto strana. Ponekada se bolje fokusirati na naše ciljeve nego raspršiti se uokolo kako bi vam netko rekao “wow kako ti to stigneš” (Mislim ne stignem, ali se pravim da stignem). Odlučila sam prestati se natjecati i odlučila sam surađivati. Odlučila sam prestati se opterećivati sitnicama i dokazivanjima. Odlučila sam biti nježnija prema sebi i bez obzira što nisam sve, postala sam sama sebi dovoljna.

Lots of colorful balloons on the blue sky, concept of love in su
Izvor: Pexels
Advertisements

O ODABIRIMA

crossroad-967964__340
Izvor: Pixabay

Prošli vikend sam bila u Splitu na proslavi 50 godina braka mojih roditelja. 50 godina, pola stoljeća zajedničkog života, pola stoljeća uzajamnog povjerenja, poštivanja, uspona i padova. Kakve veze godišnjica braka mojih roditelja ima s naslovom ovog teksta, pa sve, jer njihov je odabir bio da budu zajedno 50 godina, da 50 godina vuku zajednički jaram, da prešute kada treba prešutjeti, da kažu kada treba kazati da se vole i poštuju, da dočekaju starost zajedno. Sigurna sam da nije bilo lako, zafrkani su to karakteri.

old-couple-2313286__340
Izvor: Pixabay

Mi svaki dan od ranog jutra radimo odabire, od kada nam zazvoni budilica do kada ne kažemo laku noć svojim ukućanima (pa bio to naš kućni ljubimac ili životni partner ili dijete koje sami odgajamo ili orhideja). Biramo hoćemo li se ustati iz kreveta i napokon početi vježbati ili nastaviti još malo spavati. Biramo što ćemo obući i kakav ćemo doručak pojesti. Biramo i one malo veće životne odluke, ali one su ponekad uvjetovane, uvjetovane su jekama glasova naše okoline i najbližih koji se neće uvijek složiti s našim izborima te nam pokušavaju svjesno ili nesvjesno nametnuti one za koje misle da su za nas bolji. Upravo u takvim trenucima je najteže donijet onu odluku koja je dobra za nas. Je li donošenje odluke o našem životu koja nije baš prihvatljiva sebičnost ili nije?  Za mene je ona sebičnost samo ako ćemo odabravši je namjerno, duboko i istinski povrijediti naše najmilije, ali ako će ta odluka imati pozitivan utjecaj na naš život, a posredno i na one nama najbliže (bez obzira koliko se to njima činilo da neće) onda nema sebičnosti.

Ja sam bila majstorica udovoljavanja drugima. Uvijek sam mislila što će reći ova ili onaj, hoću li povrijediti nekoga, joj samo da se ovaj/ova ne naljuti i sl. Zbog takvog stava, koji je djelom i karakterna osobina, sam predugo ostajala na mjestima (čitaj: poslovima i nekim toksčnim prijateljskim vezama) koja su itekako škodila meni. Ja sam se nerijetko željela prikloniti tuđim projektima, misleći da pomažem, ali i da se svidim drugima te zbog vlastitog uvjerenja da ja nisam sposobna da pokrenem nešto svoje od nule. Također udovoljavala sam iz straha da ne dođe do rasprave (svađe), a i zbog straha od nekih posljedica koje sam vrlo zgodno konstruirala u svojoj glavi. I tako sam ostajala dugo tamo gdje nisam bila zadovoljna. Međutim prije par mjeseci sam odabrala otići iz jedne takve loše situacije, jer sam osjetila da to naprosto nije više za mene. Dogodilo se ono čega sam se bojala, rasprava. Međutim ja sam napokon bila dovoljno jaka da se postavim i da objasnim da ne, ne odlazim bih nekome naštetila, već da bih sebi udovoljila. I znate što, život je krenuo dalje. I ne samo da je krenuo dalje već sam ja postala snažnija i samosvjesnija, hrabrija i odlučnija.

cocoons-329088__340
Izvor: Pixabay

I tako prije nekoliko dana sam počela raditi u svojoj firmi i znam da ću uspjeti. Isto tako znam da sam krenula na jedan put za koji je potrebno zaštitno odijelo i mačeta u ruci jer je poprilično neprohodan. Ali ja sam ga odlučila raskrčiti i doći do staze na kojoj ću napokon odbaciti to zaštitno odijelo i mačetu. I bez obzira kakav je trenutno taj put ja se napokon osjećam slobodno i sretno. Jer ovo je bio isključivo moj odabir. Nipošto nije bilo lako doći do ove odluke. Osjećala sam da nisu svi sretni s mojom odlukom, ali ja sam bila sretna i mirna s njom i to mi je tada kao i sada najbitnije. Bilo je tu  mnogo promišljanja, vaganja, panike, straha, molitvi i suza. Nije lako odlučiti se iz relativne sigurnosti otići u relativnu nesigurnost. Ali kako je odluka sazrijevala rasla je i moja odlučnost, a kako je rasla moja odlučnost počela sam činiti stvari za koje prije svega godinu dana bih rekla da nikada neću učiniti. Jer kukuljica prividne sigurnosti u koju se tako lako začahuriti je tako topla i meka. Međutim, ako ju ne probijemo ona se sasuši, a tek kad kad bude razbijena iz unutra iz nje izađe prekrasan leptir koji raširi krila i poleti.

butterfly-1228639__340
Izvor: Pixabay

Uživam u sadašnjim trenucima, uživala sam radeći moj prvi ugovor, uživam i u promišljanju onoga što želim raditi u budućnosti, uživam u ovom putovanju i prihvaćam sve njegove lijepe i one manje lijepe trenutke. Kad su lijepi radujem se, kada nisu baš blistavi učim. Ono što sam do sada naučila je da kada donesemo pravu odluku u životu tada osjećamo mir, a vjerujem da onda sve kad-tad sjedne na svoje mjesto jer kako bi moja virtualna instruktorica yoge Adriene Mishler rekla: The Universe Is For Me, And So Is Everything Else.

milky-way-1096815__340
Izvor: Pixabay

 

Kako mi je pisanje bloga promijenilo život?!

books_laptop_hires
Izvor: Designers Pics

Prije nešto malo manje od 8 mjeseci objavila sam svoju prvu objavu na Stvarati, voljeti, živjet. Da mi je netko prije 8 mjeseci rekao da će iznošenje mojih misli imati pozitivan učinak na moj život ne bih mu vjerovala. S druge strane da sam to znala počela bih pisati blog mnogo prije. Zapravo pisala sam ja blog(ove) mnogo prije, ali kod oba pokušaja sam odustala nakon nekoliko mjeseci. Mogla bih reći nije mi tada bilo suđeno. Ovo je bila treća sreća i upalilo je.

Sjećam se kraja listopada 2016. godine i te večeri kada sam se premišljala hoću li ili neću stisnuti tipku Publish. Duboko sam udahnula i stinula je te se odmaknula od radnog stola. Nije se dogodilo ama baš ništa spektakularno. Svijet se i dalje nastavio okretati, nisu se čule fanfare niti je počeo vatromet, ali kod mene se dogodila mala, ali značajna promjena. U to vrijeme nisam baš bila dobra sama sa sobom, nisam bila zadovoljna nekim stvarima, tražila sam izlaz i duboko vjerujem da sam ga našla u pisanju bloga.

Kako mi je to blog promijenio život:

Vratilo mi se izgubljeno samopouzdanje i vjera u sebe

U vrijeme kada sam objavila prvu objavu moje samopouzdanje je bilo na niskim granama i pitala sam se mogu li ja to. Strašno sam se borila s prolaženjem tema i svaki put kada bih napisala neku objavu nisam bila u potpunosti zadovoljna s njom. Ipak kako je vrijeme odmicalo i kako se broj ljudi koji me prati povećava, a zajedno s njima i broj pozitivnih i ohrabrujućih komentara jačalo je moje samopouzdanje kao i vjera da to što pišem je sasvim u redu.

Prestala sam se (u većoj mjeri) brinuti kako da udovoljim drugima

Priznajem, na početku kada sam pisala neke stvari dva, tri puta bi izvagala trebam li to uopće napisati i kako bi na napisano netko mogao reagirati. Nikada se tu nije radilo o tome da sam željela nekoga povrijediti ili možda javno prozvati. U većini slučajeva sam se pitala bi li se ovo moje mišljenje ili stav mogao nekome ne svidjeti. To me tako kočilo u kreativnom procesu da sam u jednom trenu stala i rekla sama sebi da je dosta i nastavila pisati bez tog dodatnog opterećenja. Da nisam stala nikada ne bi nastale moje objave o posvajanju kao ni ona o klanu.

rakije.jpg

Postala sam hrabrija 

Ovo je definitivno povezano sa samopouzdanjem i vjerom u sebe koja je rasla s brojem objava i povratnih informacija. Jednom kada sam savladala početnu nelagodu i strepnje što će netko misliti o meni zbog mog pisanja sve je postalo jednostavnije. Pisanje je postalo ležernije, a ja u cijelom tom procesu opuštenija. Odjednom sam se prestala brinuti i o broju lajkova i pratitelja. Prestala sam biti nesretna što me nitko nije pozvao na suradnju na nekom portalu ili časopisu (premda ne bih imala ništa protiv), te sam se u potpunosti prestala željeti biti influencer. S druge strane novostečena hrabrost mi je omogućila da krenem ispitivati što doista želim raditi u životu i što je to (osim pisanja i fotografije) u čemu sam izvrsna, a što volim raditi. Da nisam počela pisati blog ne bih se nikad pokrenula. Ne bih nikad se usudila  pokušati vidjeti mogu li možda uspjeti u vlastitom poslu koji ima mnogo više zadane forme, ali jednako tako i kreativnosti i rada s ljudima i pisanja.

BRAVE

Pisanje bloga mi je pokazalo da ništa nije nemoguće

Upravo tako, bilo je potrebno samo se odlučiti. Odlučiti početi pisati, odlučiti opustiti se i uživati u procesu, odlučiti osnovati vlastitu firmu, odlučiti se oglušiti na upozorenja izvana, odlučiti slušati vlastitu intuiciju.  A nakon odluke je to trebalo pretočiti u akciju. Kako je želja bila jaka, vjera u uspjeh još jača tako je i stupanje u akciju postalo neizbježno i moguće.

 

Ponovno sam zavoljela pisanje

Svatko tko piše reći će vam da je pisanje kompleksno. Ono je i jednostavno i komplicirano, ali ono je prvenstveno uzbudljivo iskustvo. Kada je inspiracija tu, kada sam opušteni ide bez problema. Ali kada inspiracije nema, kada i samo nabacivanje misli na papir mi predstavlja muku onda je pisanje komplicirano. Prije bi me ovakvi trenuci dovodili do očaja, a nedugo zatim i do odustajanja. Međutim sada onaj osjećaj kada završim tekst, kada ga uredim i kada stisnem Objavi, e taj osjećaj ispunjenja mi je postao nezamjenjiv. Zbog tog osjećaja se vraćam kreativnom procesu i uopće više ne razmišljam o očaju i odustajanju.

Writing
Izvor: Pixabay

Upoznala sam hrpu zanimljivih i kreativnih ljudi

Svaki poznanstvo me obogatilo za neko novo iskustvo. Neke ljude sam imala sreću upoznati i 1 na 1. S nekima sam još uvijek u virtualnom kontaktu. Osim toga otvorila sam se i prema drugim ljudima koji nisu dio blogerskog svijeta. Postala sam otvorenija za nova poznanstva i to me počelo izuzetno radovati.

friends
Izvor: Pixabay

I što dalje?

Za sada znam da ću i dalje nastaviti pisati i to tempom koji meni odgovara i onda kada osjetim potrebu da želim i imam nešto podijeliti. U kojem smjeru ću ići? U istom kao i do sada, s tim da mi na pamet padaju neke društveno angažirane teme s kojima sam se davnih dana bavila i koje su nekako opet izašle na površinu. Također padaju mi na pamet i teme vezane uz mikro poduzetništvo. Ono što sigurno znam je da će Stvarati, voljeti, živjeti i dalje biti mjesto mojeg kreativnog stvaranja. Mjesto na kojem ću pisati ono što volim i na kojem ću i dalje težiti ispunjenom životu. Meni je ovo i više nego dovoljno.

footprints_hires
Izvor: Designers Pics

 

Biti dio klana?!

group
Izvor: Pexels

Ovaj post je jako dugo stajao u nacrtima, čučao je skriven na dashboardu moga bloga, čekao je svoje vrijeme. I dočekao ga je…

Blog sam počela pisati prije sedam mjeseci, a početkom ove godine sam se odlučila pokrenuti te pokušati ostvariti neke davne ciljeve. Kako su se sve te velike promjene počele događati tako sam počela razmišljati o pripadanju. Počela sam razmišljati o tome trebam li ja pripadati nekom društvu, grupaciji, klanu da bi moj blog bio uspješniji ili  da bi lakše ostvarila svoje ciljeve?

Moje dijete u 5. razredu osnovne škole uči kako su ljudi društvena bića. To je točno. Svi želimo imati nekoga kraj sebe. Nije lijepo kada je čovjek sam. Uz to svi mi težimo biti prihvaćeni, imati prijatelje, biti u društvu. Pa čak i ja koja  sebe smatram individualkom i donekle introvertom volim biti s ljudima. Ali ja volim biti s onima s kojima se osjećam dobro i opušteno.  I tako razmišljajući želim li ja biti dio nekog klana shvatila sam da ne želim. Ne želim jer mi se to čini pomalo lažno, jer mi se to čini prodavanjem čežnje nekog nepostojećeg života na društvenim mrežama. Života gdje izvana sve bliješti od evenata, gala večera, jedenja redukcija i fuzija, lažnih osmjeha i podignutih čaša. Dok je unutra praznina neispunjenih čežnji i nadanja. Jer ta fotografija na društvenoj mreži nam pokazuje samo ono izvanjsko što se dogodilo u jednom djeliću stotinke sekunde. Međutim to je samo jedan od razloga zašto ne. Drugi razlog je zbog toga što nikad nisam bila dobra u glumljenju i prikrivanju vlastitih osjećaja i vrlo lako mi se sve može iščitati s lica. Također nisam baš dobra ni u tome da na duge staze slijedim neka pisana i nepisana pravila. Loša sam u pristajanju na kompromise, pogotovo kada se radi o stvarima koje se kose s mojim svjetonazorima ili su previše radikalni za mene. Uz to cijenim svoju slobodu, mogućnost izbora i upravljanja vlastitim vremenom. Ne robujem trendovima. Sve u svemu sam zafrkana i komplicirana.

pexels-photo-257837

Možda griješim, ali meni se čini da klanovi procjenjuju svoje pripadnike prema onome što osoba ima, na ne prema onome što je. Da, svi mi težimo za društvom i ne želimo živjeti sami, ali ako je cijena toga gubitak vlastite duše u zamjenu za lažni sjaj, pitam se je li to vrijedno?

Moje ne pripadanje nekom klanu nije oportuno. Klan gura svoje bez obzira na kvalitetu, ali to ima svoju cijenu. Možda sam idealist koji vjeruje da svojim radom, upornošću, trudom i (upotrijebit ću tu riječ – međutim smatram da je ofucana kao stari perzijski tepih moje pokojne pra tete) autentičnošću mogu postići puno više na duge staze, a na kratke imam miran san, što mi je definitivno na listi prioriteta. Nemam medu*, nemam nekoga tko bi me gurao, ali imam drage ljude s kojima neopterećeno mogu popiti pivo i mirno se ispričati o trenutnoj dnevno-političkoj, blogerskoj, društvenoj, poslovnoj i inoj situaciji, te sam uvijek otvorena za upoznavanje takvih ljudi. I to mi je sasvim dovoljno.

*vic: Zekina doktorska dizertacija

Naučene lekcije jednog divnog vikenda

putokaz
Izvor: Dunja PhotoArt

Za Rovinj Photodays čula sam davno, još mnogo prije nego što sam se ozbiljnije počela baviti fotografiranjem. Prošle sam godine na jesen odlučila otići na ovogodišnje Photodayse. Postavila sam to sebi za cilj i ovaj vikend sam ga ostvarila. Sami Photodaysi me nisu nešto pretjerano oduševili. Mislila sam da će biti vise radionica i punktova za snimanje, ali eto fokus je bio na predavanjima i Foto maratonu. Bez obzira na to dobro sam se provela, a vjerujem da sam napravila i nešto zanimljivih fotografija.

I tako smo u petak popodne nas četvero sjeli u auto i uputili se prema Rovinju. Vikend s obitelji i fotografiranje; kako bi se to dvoje moglo pomiriti (jer oni koji ne fotografiraju nemaju baš previše strpljenja s nama koji svako malo zastajemo kako bi ulovili dobar kadar i okinuli bezbroj slika), rezervirala sam jedan obiteljski hotel koji mi je dobro izgledao i pružao je sadržaje za djecu.

svjetla hotela
Izvor: Dunja PhotoArt

Ako šumske princeze imaju prostora za skakanje ja mogu na miru fotografirati. Međutim kad smo došli tamo hotel ne samo da bio prepun sadržaja za djecu nego je i mene dočekalo i nekoliko ugodnih iznenađenja: prvo je bilo da imamo puni pansion, a ne noćenje s doručkom kako sam ja mislila, a drugo iznenađenje je bilo da uz bazen ima besplatna spa zona sa hrpom sauna i prostorom za opuštanje u kojem ležiš i slušaš opuštajuću glazbu. I tako kada se sve to spojilo vikend  je ispao naprosto savršen. On je bio dio čekaonice o kojoj sam pisala u prošloj objavi, jer realno nije se dogodio nikakva pomak. Ipak čekaonica se nakratko pretvorila iz hladne, bijele i sterilne u prekrasnu i toplu. Pretvorila se u nešto gdje je čekanje, pa makar i na trenutak, postalo podnošljivije.

strop
Izvor: Dunja PhotoArt

Ovaj vikend mi se pružila mogućnost da sjednem, odmorim, odahnem. Pružena mi je i mogućnost da promišljam i maštam, da odlutam i da ne brinem. Pružena mi je mogućnost da se bavim onim u čemu zaista uživam. I zbog svega toga sam neizmjerno zahvalna.

Tako sada dok sjedim doma i polako se mentalno pripremam za novi i vrlo intenzivni radni tjedan zbrajam naučene lekcije ovog predivnog vikenda:

Ni sama nisam znala što mi treba dok me to nije opalilo u facu (figurativno rečeno)

U petak kada smo krenuli prema Rovinju nisam ni  sama bila svjesna koliko sam pod stresom i koliko mi je ovako nešto potrebno. Koliko mi je potrebno odmaknuti se od svega, okružiti se onima koje volim, družiti se s dragim ljudima i uživati radeći nešto kreativno. Što je najvažnije shvatila sam da sam ovo itekako zaslužila. Kao što sam već jednom napisala  radila sam, trudila sam se i stvarno sam se umorila.

Da se lijepe stvari ipak događaju

Meni se vrlo često čini da kada napravim neku lošu stvar da mi se to loše vrati kao bumerang u glavu iste sekunde. Sada shvaćam da i ovakva divna i predivna, ugodna iznenađenja se mogu dogoditi i meni. I neću to pripisati sreći niti ćoravim kokošama…

uživam
Foto: Katarina Skenderović

Da moram naučiti uzeti vremena za sebe

jer to se zove punjenje baterija, a ja već duže vrijeme vozim na rezervi. Uzela sam to vrijeme za sebe, bavila se onim što me ispunjava. I znate što? Ništa se nije dogodilo osim da sam ja napunila baterije i da se osjećam dobro i opušteno te da sam puna novih ludih ideja. Dokolica je potrebna koliko god mi to ne željeli priznati.

Da su oni moj tim s kojim ću ovo ponoviti…

… i bez obzira na sve, mi imamo jedni druge.

my team
Izvor: Dunja PhotoArt

Imam li pravo reći da sam umorna?

Danas sam na  Facebooku pročitala sljedeći status: “Ima tako dana kad čovjek raskrsti i sa sobom i sa nebom i sa zemljom i sa oblakom. Raskrstiš, prelomiš, pregoriš, otplačeš…. odsjediš, osijediš… a onda kreneš dalje…
Ne dao ti Bog da duraš to što živ čovjek izdurati može…” Na to je netko odgovorio: “Ima, ima…malo suza, malo samoće a onda: sjedi živote da malo popričamo, pa opet ustaneš, digneš glavu još više…”

waiting-room-895079__340
Izvor: Pixabay.com

Nekako je tako sada kod mene. Umorna sam. Međutim pitam se imam li pravo u današnjem svijetu koji teži za izvrsnošću, koji nas obasipa porukama, tipa kada ti je najgore idi samo hrabro dalje, reći eto ja bih malo sjela i odmorila? Odmorila bih jer trenutno nisam oduševljena ovim mjestom na kojem jesam, a umorna sam da bih išla danas hrabro dalje. Nije mi ugodna ova čekaonica u kojoj sam trenutno. Ključ od njezinih ulaznih vrata sam bacila i to namjerno kako mi ne bi palo na pamet da ikada više kroz njih natrag prođem i da se vratim na staro, ali sada mi je dosadilo to bjesomučno kucnje po preostalim vratima. Ona se doduše povremeno otvore, da bi mi netko iza njih rekao pričekaj još malo. Imam li pravo reći da sam umorna od čekanja?Riješila sam se svog nepotrebnog tereta na tom mom putu i strahova i sumnji i nesigurnosti. Znam da sam tamo gdje želim ići, ali to čekanje me ubija. Ne, ne pitam se ima li sve ovo smisla, jer odavno sam shvatila da ima i odavno sam raskrstila s time da nema natrag. Mostovi kojima ne želim ići su spaljeni, staze s navigacijskih karata izbrisane, nema natrag. I kada se na to nadodaju dnevne frustracije onda se dogodi dan u kojem bih se najradije pokrila dekom preko glave i ostala u samoći svoje sobe.

I zato ću sada predahnuti u toj mojoj čekaonici. Oduprijet ću se slikama lažne sreće koje me okružuju. Sreća je precijenjena, jer čovjek ne može biti sretan cijelo vrijeme, jer ako je sretan cijelo vrijeme tu nešto ne valja. Kako znaš da si sretan ako je to tvoje trajno stanje? Bez tuge ne možemo pronaći i prepoznati sreću. Slično je i sa zadovoljstvom, ako smo stalno zadovoljni onda stagniramo, ne mijenjamo se, ne idemo nikamo. Zato mi je potrebno i  prihvaćam i ovo što mi se danas nudi.

pexels-photo-94309
Izvor: Pexsels.com

Malo sam umorna i  tužna, a možda i sjetna. Takav mi je dan, proći će. Dajem si pravo priznati ove osjećaje jer radila sam i trudila sam se kako bi ostvarila svoj cilj. Znam da ću doći do njega. Putovanje je ono što me njemu vodi, a to putovanje nije pravocrtno, već je puno izazova i uzbrdica i nizbrdica i zeznutih uskih planinskih puteljaka. I tako danas želim sjesti, odmoriti se, isplakati se, razmislit, skupiti snage za dalje. Kada bude vrijeme ustat ću i nastaviti kucati na vrata, zvati, tražiti, putovati.

Ili kako to meni draga pjesma kaže:

When things go wrong, as they sometimes will,
When the road you’re trudging seems all uphill,
When the funds are low and the debts are high,
And you want to smile, but you have to sigh,
When care is pressing you down a bit-
Rest if you must, but don’t you quit.

Iskrivljene vrijednosti

pexels-school 1

Follow my blog with Bloglovin

Prije neki dan sam sjedila u kafiću, pijuckala kavu, uživala u samoći. Usput sam slušala razgovor nekoliko roditelja koji su razmjenjivali iskustva njihova djece u višim razredima osnovne školi. Kako sam i sama majka dvije školarke, od toga jedna ide u 5. osnovne, recimo da sam aktivno slušala razgovor. Zašto je važno u ovoj priči da su djeca viši razredi osnovne. Važno je zato jer tada za roditelje u Hrvatskoj polako počinje stres, muka i četiri godine agonije koje prethode upisu u srednju školu. Naime poznato je da u Zagrebu (a vjerujem i ostalim dijelovima RH) djeca koja su prošla s prosjekom 4,8 ne mogu upisati u gimnaziju. Enough said.

Vraćam se razgovoru. Pričaju roditelji kako uče s djecom. Jedan od njih je rekao kako mu je dan od kada dođu s posla do kada ne odu spavati podređen učenju. Drugi je naveo kako mu dijete ima podosta van školskih aktivnosti pa da ne može, već da su vikendi u potpunosti rezervirani za učenje. To razumijem; gradivo je komplicirano, nije prilagođeno djeci 21. stoljeća. I ja učim sa svojima, ali opet nemam ludu želju drugi i treći put prolaziti osnovnu i srednju školu pa je naše učenje svedeno na pomaganje oko pisanja zadaća iz matematike, ponavljanje pred testove i razumijevanja lektire. Razgovor roditelja u kafiću se nastavlja i netko od njih spomene kako mu je jako važno da mu dijete ide u dobro školu navodeći kao razlog društvo te dodaje kako on nema generalno ništa protiv da mu dijete ide u agronomsku ali znate Dubrava* i ta djeca od tamo. OK. I sad stvari postaju još čudnije jer razgovor kreće u smjeru ogovaranja nastavnika koji su jako zahtjevni, koji od djece traže da znaju, koji oduzimaju bodove za svaku grešku, umjesto da njihovim prinčevima i princezama progledaju kroz prste i daju im 5 samo zato jer su došli taj dan u školu. Jer ako njihova djeca neće upisati dobru školu (u razgovoru nije definirano što znači dobra škola, ali nekako pretpostavljam da je to gimnazija ili neka privatna škola) već će morati ići u školu s tom nekom djecom iz Jelkovca, Kozari Bokova ili ne daj bože Dubrave.

Ostala sam poprilično šokirana nakon ovog razgovora i danima sam ga vrtila po glavi. Da me nije šokirao vjerojatno ne bi završio kao blog post. Što je meni tu problematično:

pexeld notebook-working-girl

  1. nitko od tih roditelja nije rekao da želi da mu dijete ima dobre ocjene jer se trudi i uči i zato jer želi da upiše srednju školu koja će mu dati dobro obrazovanja. O znanju, obrazovanju, edukaciji i sl. nije bilo ni slova. Ono što sam ja čula, a nije prvi put, je da roditelji žele da su im djeca odlikaši kako bi se mogla hvaliti s njima, kako žele da su im djeca odlikaši kako ne bi upala u loše društvo te kako žele da su im djeca odlikaši, ali da se ne trebaju baš puno truditi oko ocjena. Da, hrvatski školski sustav je surov i ponekad se pitam za koga je napravljen. Taj sustav generira iskrivljenu sliku vrijednosti u kojoj se sve gleda kroz przmu ocjena. Međutim poučena vlastitim iskustvom vidim da kada moja velika šumska princeza nauči onda dobije 5, a kad ne nauči zasluženo dobije lošu ocjenu. I nitko osim nje same nije kriv za to. Voljela bih da nauči nešto iz tog iskustva, voljela bih da postane odgovorna za svoje postupke. Ali ako joj ja kažem da nije ona kriva i da joj je učitelj trebao dati višu ocjenu bez obzira što se ona nije potrudila i naučila, kakvu joj poruku šaljem. Poruku kojoj joj ne razvijam odgovornost prema radu, poruku kojoj joj kažem da je drugi kriv za njezin neuspjeh.
  2. količina predrasuda izrečena na račun djece koja žive na nekoć rubnim dijelovima grada ili možda bolje reći ne atraktivnim kvartovima. U osnovi ljudi su puni predrasuda, međutim nekoga na ovaj način etiketirati kao problematičnog samo zato jer ne živi u “in” kvartu mi je ispod svake razine. To što netko živi u centru ili na periferiji ne smije biti mjerilo vrijednosti, kao što to ne smiju biti ni ocijene, marka tenisica ili škola koju pohađa ili posao koji radi, ali na žalost je.

O tempora, o mores.

_________________

*Dubrava je kvart u istočnom dijelu Zagreba. Ni samoj mi nije jasno zašto je ozloglašen, ali eto je. Srednja agronomska škola se nalazi u Dubrava.

Tko piše vaše projekte?

project-management-2061635__340
Izvor: Pixabay

Već više od trinaest godina se bavim projektnim ciklusom (PCM) i prošla sam sve njegove faze. Tako sam osmišljavala i oblikovala projekte (za sebe i za druge), pisala ih (za sebe iza druge), provodila ih (za sebe i za druge; sa tehničkog /administrativnog aspekta i provodeći projektne aktivnosti), ocjenjivala sam ih i još uvijek ih ocjenjujem te sam pratila provedbu projekata (koje su neki drugi napisali i provodili). Baveći se tako projektima vidjela sam da u projektnom mikrokozmosu postoje (baš kao i svugdje drugdje) oni dobri i oni loši, oni uspješni i oni neuspješni, oni koji krenu pa stanu pa se opet pokrenu, a ima i onih koji stanu i nikada se više ne pokrenu.

Shvatila sam da je veoma važno tko ima vlasništvo nad projektom. Je li projekt vaša ideja? Ili je ideja nekog drugoga? Jeste li ga vi osmislili, a onda potražili pomoć nekoga tko vam ga može prevesti na projektni jezik ili ne? Zašto je vlasništvo nad projektom bitno? Zašto je bitno, ako želite provoditi projekt, da budete uključeni su sve njegove faze, pogotovo ako svojim potpisom odgovarate za projekt? Zato jer ste vi glavni i odgovorni. Ako vas je netko nagovorio da za vas napiše projekt na koji ste vi onako nevoljko pristali bolje da se niste upuštali u to. Meni se jednom dogodilo da je kolegica osigurala sredstva za jedna projekt koji je njoj bio važan, ali iz nekog razloga je provedbu prepustila meni. Ja mlada i nadobudna sam pomalo bahato to prihvatila i na kraju doživjela popriličan neuspjeh iz sljedećih razloga:

a) nisam bila dorasla zadatk

b) nisam znala tražiti pomoć kada je trebalo

c) to naprosto nije bio moj projekt.

Također znam ljude koji su dopustili drugima da za njihovu organizaciju ili instituciju osmisle i napišu projekt. Kada bi projekt prošao i bio ugovoren ti bi ljudi, koji ga nisu niti osmislili niti napisali, odjednom postali odgovorni za njegovu provedbu te bi se pogubili. Tada bi poslati ujedno i svjesni da je odgovornost provedbe na njima i da ako projekt propadne oni će morati vraćati milijunske iznose. Sama ta svjesnost bi ih natjerala da potraže pomoć osoba koje su stručna za provedbu i da se ozbiljno prihvate provedbe projekta.

Najbolje su uvijek prolazili projekti kod kojih bi njegov idejni tvorac bio i njihov provoditelj, koji je ujedno bio i odgovoran za projekt. Kod tih projekata osoba koja ga je vodila bi davala sve od sebe da projekt uspije. Gotovo uvijek bi svoj entuzijazam prenijela i na projektni tim. Ti projekti su nastavili davati rezultate još dugo nakon isteka provedbe jer su u njih utkan, kako je to Churchill rekao „krv, znoj i suze.“

polaroid cake chart cloud symbol icon
Izvor: Raumrot

Kao netko tko se profesionalno bavi projektnima te pomažem ljudima u osmišljavanju, pisanju  i provođenju projekata mogu reći da imam svo potrebno tehničko znanje o projektima (a i o nekim temama). Znam kako ideje prevesti u projektni jezik. Mogu vam razjasniti razliku između fancy riječi kao što su: outputs, goals, results, outcomes. Međutim ono što je mi je potrebno je da mi kažete koji problem želite riješiti, koji cilj postići, jer to ja ne mogu znati za vas. To ne može niti jedan konzultant za vas; kao što nitko ne može živjeti vaš život umjesto vas. Meni ne sjeda dobro kada mi netko kaže: „Ajde mi nabavi neku lovu, ti znaš te EU fondove“. A kada ih pitam za što im je potrebno onda nema odgovora.  Ne ide to tako – ti mi moraš dati ideju, a ja ću tu ideju zajedno s tobom razraditi, doraditi, opisati, uobličiti i staviti u prijavni obrazac. Međutim, ako ne znaš što hoćeš, ja ću još manje znati. Jer ako ti ne znaš što hoćeš, a ja napišem ono što ja mislim da ti hoćeš onda kada dođe provedba to nikako neće biti dobro. Zbog svega ovoga važno je da imate vlasništvo nad projektom, važno je da znate što želite, da znate koji cilj njime želite postići.

Na projekte se može gledam kao i na naše živote. Ako dopustimo drugima da ih pišu krajnji rezultat je uvijek nezadovoljstvo. Dug je put od ideje do realizacije, od ideje do prvog uspjeha. Napisati i provesti projekt jednako kao i voditi vlastiti život i ići za svojim ciljevima nije jednostavno. To je duga vijugava cesta na kojoj se svašta nađe i koja je puna uspona i padova, blatnjavih dijelova i prekrasnog praznog autoputa.

neourban hipster office desktop
Izvor: Raumrot

Nemojte se bojati jer ako imate dobru ideju pa čak i ako ju ne znate kako uobličiti, možete tražiti pomoć, ali loše je ako nemate ideju i tražite od drugih da nešto rade za vas. Projekti su divna stvar i ako se date u njih uspjeh neće izostati. A nije li tako i sa svim drugim stvarima u životu?

Zasto su očekivanja opasna stvar?!

Kada sam postala majka šumskih princeza došla su i očekivanja. Očekivanja koja sam svjesno i nesvjesno imala. Tako sam očekivala da će moja djeca ako ih upišem na engleski još u vrtiću progovoriti isti za veoma kratko vrijeme. Očekivala sam da će moja starija već na prvom klupskom natjecanju iz gimnastike osvojiti medalju, a kada nije htjela sam se ići fizički obračunati sa sucima. Jer naravno da je moje iznimno spretno dijete zaslužilo tu medalju.Očekivala sam da će curama vrlo brzo biti jako važno kako im izgleda soba. E što sam bila naivna. Engleski natucaju, medalju je osvojila tek četiri godine kasnije, a još dan danas uhvatim sebe kako šizim zbog (ne)urednosti njihove sobe. Mi roditelji smo skloni imati očekivanja od naše djece. Skloni smo očekivati da će oni ići onim stazama kojima mi nismo išli makar to ni približno nisu njihove staze. Slično je i kod partnerskih, prijateljskih i rodbinskih odnosa. Očekujemo da će naš partner/ica, prijatelj/ica, rodbina nešto učiniti za nas samo zato jer a) smo u nekom odnosu b) zato jer mi to od njega/ nje očekujemo. I što se obično dogodi u životu…, naša očekivanja se ne ispune i mi bivamo razočarani svim tim ljudima od kojih smo očekivalo, najčešće nešto što im nikada nismo ni rekli da očekujemo. (Osim u slučaju sobe moje djece, to sam jako glasno iskomunicirala s njima, ali nije doprlo do njih).

S duge strane postojale su situacije u mom životu kada sam mislila da netko od mene nešto očekuje i da to nešto moram napraviti kako bi ta osoba bila zadovoljna sa mnom. Mislila sam da ako radim stvari po PS-u, ako sam (više manje) poslušna  kćer koja puno ne traži i ne zahtijeva, ako se ne bunim kada me “prijateljica” maltretira barem tri puta tjedno od 22h do 24h na telefon da bi mi rekla da se ljuti na osobu koju ja uopće ne znam, pa mi usput malo i izgovarala svoju svekrvu i muža, da ću za to biti nagrađena. Mislila sam da ako šutim i radim i ne bunim se previše da ću napokon dobiti po meni zasluženo napredovanje. Znam, bila sam mlada i naivna. U takvim situacijama sam najčešće išla protiv sebe i šugavo sam se osjećala. Bila sam isfrustrirana, a kada bih još shvatila da nema nagrade, niti napredovanja (jer tako je to u životu) uz frustraciju bi se javljalo i razočarenje puno uzdaha i propitivanoj što sam ja to krivo napravila. Odgovor je ništa. Nisam ništa krivo napravila, samo sam imala (prevelika) očekivanja.

Vidite kod očekivanja je uvijek problem u tome da smatramo da neko drugi treba nešto učiniti za nas ili da netko (koga najčešće boli đon za nas) od nas traži da nešto učinimo za njega. U ovoj drugoj situacije mi onda radimo nešto što mislimo da se od nas očekuje kako bi bili nagrađeni. Sve u svemu, stvar je da ovdje postoje uvijek dvije osobe od kojih jedna ostaje razočarana. Nešto kao loša veza. Očekivanja su zapravo ogromni izvor frustracija koja mogu dovesti do potpunog sloma i zato smatram da su jako opasna stvar.

Postoji još jedna strana kod očekivanja, a to je kada netko drugi očekuje nešto od nas, naravno bez da nam je rekao da nešto očekuje. U posljednjih nekoliko mjeseci sam se nekoliko puta našla u situacija gdje je osoba iz nekih svojih razloga očekivala da će se prema njoj odnositi na određeni način. I tek kada nije dobila to što je htjela je rekla da je očekivala to i to. Pitam se od kuda sam ja to mogla znati?! Naime, još uvijek nisam razvila sposobnosti čitanja tuđih misli.

Vrlo često očekujemo, ali vrlo rijetko verbaliziramo naša očekivanja. Bilo bi mnogo bolje da očekivanja izreknemo na glas jer onda će druga strana znati da se od nje nešto očekuje te će shodno tome moći postupiti. To ne znači da će tada naša očekivanja svaki puta biti ispunjena, ali i ako se ne ispune razočarenje će biti manje.

Bez obzira što sam osvijestila da najveći broj nesporazuma s drugima te vlastitih frustracija i razočarenja dolazi zbog neispunjenih očekivanja to ne znači da više ništa ne očekujem. Očekujem, jer to je naprosto ljudski i nerealno je očekivati da ću se ikada u životu riješiti očekivanja. Ironično zar ne? Međutim kako bi smanjila vlastite frustracije i razočaranja zbog neispunjenih očekivanja, sama očekivanja prema drugima sam smanjila na minimum. Također ova koja imam pokušavam sagledati u odnosu na realnu i trenutnu situaciju. Što se tiče moje djece počela sam ih više slušati i promatrati te sam počela uviđati njihove jake i slabe strane. Na taj način neću ništa od njih očekivati već ću im moći biti podrška kada to bude potrebno. Što se tiče urednosti sobe; u sobu ne ulazim osim kad je mrak da im dam pusu za laku noć, a ostatak vremena su vrata sobe zatvorena. 1:0 za cure i sobu. Kada govorimo o mojoj projekciji da netko ima očekivanja od mene i da ja mislim da trebam nešto napraviti jer se to od mene očekuje, toga više nema u mom životu. Na taj način živim manje opterećeno tim silnim očekivanjima.

Kako je kod vas?

“Život je igra prolaznosti”

smrt
Izvor: Pixabay

Prošli tjedan je bio prepun iznenađenja.  I onih ružnih i tužni i onih gorko slatkih.

Onaj ružni i tužni je da je umro moj srednjoškolski kolega.

Onaj gorko slatki je da je meni jedna draga osoba otišla iznenada i na duže vrijeme čak preko Atlantika.

Dvoje ljudi je u jednom tjednu otišlo iz mog života. Ruku na srce s mojim kolegom iz srednje škole sam se zadnji puta vidjela na proslavi 20 godina mature prije skoro četiri godine, a prije toga onoga dana kada smo maturirali. Ali njegova me smrt potresla. Vjerujem zato što smo ipak formativne godine proveli zajedno, u istom razredu. S druge strane i zato što mi je bio generacija. Kada sam rekla mami da je umro ona je u svom klasičnom racionalnom stilu rekla „Da, draga život je konačna kategorija i tek kada ljudi oko tebe počnu odlaziti to shvatiš.“ Mudro zar ne? Opet teško mi je u njegovom slučaju prihvatiti tu konačnost jer se izravno dotiče i mene.

Pogodio me i odlazak moje drage Suzi. Makar je taj odlazak daleko od konačnog. Ipak. Više neću moći navratit kod nje u antikvarijat i popiti s njom kavu. Nećemo se moći  ispričati o tome što ona piše i o svim novostima na hrvatskoj književnoj sceni, onako uzduž i poprijeko. Ma znam da s njom nisam dosegla konačnost i da ona ide negdje gdje će joj biti prekrasno prvenstveno ide s nekim koga istinski voli. Ali Amerika nije baš tu iza ugla.

Ova dva odlaska su me baš dobro uzdrmala. Dogodila su se u razmaku od dva dana i dala su mi mislit prvenstveno o nepredvidljivosti života. Razmišljajući o preranoj smrti mojeg kolege i spoznaji o konačnosti  još jednom sam zaključila kako je život j****o kratak . A Suzin odlazak preko Atlantika mi je potvrdilo kako ništa ne treba odgađati za drugi dan jer život ne čeka, on prolazi htjeli mi to ili ne.

zivot2
Izvor: Pixabay

I što sada napraviti? Ovakvi i slični događaji nas tjeraju da stavimo život u perspektivu, da ga preispitamo. Da se upitamo što stvarno želimo. Je li ovo gdje smo sada to ili želimo nešto više. Ja znam da sam se dan nakon sahrane probudila drugačija. Znam da mi je još jednom potvrđeno da nema garancije za ništa i da život istinski treba živjeti i proživjeti. Da treba pokušati uganjati te svoje snove, da treba učiniti nešto ludo i hrabro, biti sretan, ne pristajati na manje od onoga što nam doista pripada, ne raditi za tuđe snove. Jer kao što je rekla jedna moja poznanica na FB „ život je igra prolaznosti.“ I zato ga živimo, udahnimo punim plućima i krenimo hrabro naprijed jer zaista ne znamo što nam donosi sutra. Možda nešto stvarno genijalno i super.

zivot
Izvor:Pixabay