Crtići, filmovi, predstava na temu posvojenja i jedan film o roditeljstvu

filmovi

Postoje brojni filmovi, crtići i predstave koje se bave posvojenjem. Moj odabir se ovdje sveo samo na one koje sam gledala. Podijeljeni su po vrsti.

Animirani filmovi

Kako je Gru ukrao mjesec, 2010.

big_14_7_2010_11_37_42_despicable_me_hr_za_web

Ovo je priča o jednom sasvim običnom super zlikovcu koji  jedino što je želio u životu je biti najbolji od svih zlikovaca. Kako bi to postao odluči je ni manje ni više uskrati Mjesec. Međutim na putu njegovom cilju su stale tri male, slatke i uporne djevojčice (koje nemaju roditelja). One su u tom prepredenom i nimalo zgodnom tipu vidjele potencijal za oca, ali i to da Gru uopće nije tako zao kako bi on to želio biti.

Na stranu priča o Gruovim zločinačkim poduhvatima, ono što je mene prikovalo za ovaj crtić je odnos između Grua i djevojčica. Gledajući ga nisam se mogla prestati pitati tko je zapravo tu koga posvojio. I premda Gru napravi jednu ogromnu glupost i slomio (na trenutak) srce djevojčicama, ipak se sve sretno završi. Kako je Gru ukrao mjesec pokazuje snagu ljubavi nas posvojitelja prema djeci.

Ovaj crtić je namijenjen najmlađima. Preporučam da ako ga želite gledati sa posvojenom djecom da ga prvo pogledate sami i procijenite jesu li vaša djeca spremna za njega – jer taj trenutak kada Gru slomi srce djevojčicama je zaista težak.

Usvajanje odobreno,  2012.

usvajanje

Autobiografski film južnokorejskog animatora Junga koji je nakon Korejskog rata posvojen u Belgiji. Jung kao 47-godišnjak odlazi u Seul u potragu za svojim korijenima, identitetom i biološkom majkom. Na tom putu se prisjeća svoje prošlosti od trenutka kada ga je policija pronašla kako kao 5 godišnjak luta ulicama Seula.

Usvajanje odobreno je kompleksan film koji progovara o problemima koje međudržavno i među etničko posvojenje donosi. Progovara i o odnosima u obitelji, pitanjima pronalaženja vlastitog identiteta i unutrašnje borbe posvojenog djeteta. Jung prikazuje život u obitelji onakav kakav je bio, bez ikakvog uljepšavanja; bilo je tu i igre i smijeha i svađe, ali bilo je i batina, kao i odbijanja od strane nekih članova obitelji. Njegova mama je prikazan kao dosta hladna žena koja nije baš pretjerano pokazivala osjećaje za niti jedno od svoje djece (ni biološko, ni posvojeno), međutim pred kraj se pokazala kao ona koja je uvijek bila uz Junga.

Kao posvojiteljicu ovaj film me dotaknuo i na još jednom nivou jer daje odgovor na pitanje „tko je mama“.

Nije za djecu mlađu od 14 godina.

Igrani filmovi

Tajne i laži, 1996.

tajne-i

Ovaj film sam pogledala jako davno, čak prije nego što sam uopće razmišljala o posvojenju. Radnja se vrti oko Cyntie, srednjovječne nesretne žene i Hortense koja je posvojenja i sada kao odrasla traži svoju biološku majku.

Film govori o odnosima u obitelji i odnosu između Cyntie i Hortense. Ovo je jaka britanska obiteljska drama, napravljena bez pretjerane patetike, melodrame i uljepšavanja. Zaista ju se isplati pogledati, pogotovo ako vas zanima priča žene koja je dala dijete na posvojenje i priča žene koja traži svoju biološku majku.

Faca s Marsa, 2007.

faca-s-marsa

David je udovac koji oplakuje smrt svoje žene već dvije godine. David je i pisac SF romana. David susreće dječaka koji je udomljen. Dječak tvrdi da je on na Zemlju došao s Marsa. Dječak živi u velikoj kutiji. Dječak se boji sunca. David odlučuje posvojiti dječaka, ali prije nego što to i formalizira David i dječak moraju živjeti neko vrijeme zajedno.

Ovo je divan film, ne zato što u njemu glumi John Cusack već zato što progovara o tome koliko su djeca koja su živjela u disfunkcionalnim obiteljima te kasnije i u udomiteljskim ranjena i koliko im je potrebna ljubav. Divan je jer pokazuje kako se gradi odnos između dva izgubljena i ranjena bića, te kako kada se uloži vrijeme, strpljenje i ljubav u dijete ono procvjeta.

Bez obzira što na nekim mjestima film pati od američke patetike isplati ga se pogledati.

Predstave

Moja obitelj i jedan jež, 2015. Kazalište Smješko

moja-obitelj

Kazališna predstava za djecu. Prati priču Sanja i Vanje koji zbog nemogućnosti da imaju biološko dijete se odlučuju na posvojenje, te tako u njihov život ulazi djevojčica Anja.

Ovo je dinamična predstava je duhovita, ali i tužna, u njoj se pjeva, ali se može i zaplakati. Uz sve to ona na vrlo pristupačan način gledateljstvu pruža poprilično cjelovi uvid u posvojenje. Kreće od toga zašto se parovi najčešće odlučuju za posvojenje, kako izgleda procedura (koju namjerno karikiraju) zatim kako izgleda roditeljstvo posvojenog djeteta. Također daje uvid u to zašto neka djeca bivaju oduzeta biološkim roditeljima. U predstavu su utkane priče posvojitelja te joj to dodatno daje autentičnost. Predstava je osvojila brojen nagrada, a između ostalog i nagradu Nagrada hrvatskog glumišta 2015. godine kao najbolja predstava u kategoriji predstava za djecu i mlade. Još uvijek se može pogledati.

I jedan film o roditeljstvu.

Parenthood, 1989.

parenthood

Ovaj se film ne može prepričati, njega se treba pogledati. Ovo je film za sve roditelje i oni koji to žele postati. Kada ga pogledate zapitajte se želite li u životu vrtuljak ili roller coaster. Mi smo odabrali roller coaster i opet bi da me se pita.

Advertisements

Uz margine: gledajući predstavu “Moja nuklearna ljubav”

nuklearna-ljubav

U petak  28.10.2016. sam gledala predstavu Moju nuklearnu ljubav. Imam samo riječi hvale za nju. Ne želim ulaziti u domenu kazališne kritike, već želim pisati o vlastitoj impresiji. Moja nuklearna ljubav obrađuje problematiku veza, u konkretnom slučaju radi se o partnerskim, mogli bi ih nazvati i ljubavnim vezama, makar su one miljama daleko i od ljubavi i od toga kako bi veza (barem u mojoj glavi) trebala izgledati.  Veze u ovoj predstavi nisu sretne. Neke su nasilne, neke su bez ljubavi, u nekima jedno dominira, u jednoj je sve toliko loše da se upitaš zašto?

Zapravo sam se cijelo vrijeme pitala zašto oni koji trpe se stalno vraćaju ili ostaju kada su itekako svjesni da ih ona druga strana iskorištava, maltetira i/ili zlostavlja. Jedan dio odgovora leži u tome da su nemoćni. Nemoćni su se oduprijeti, boje se biti sami i onda se pretvaraju u emocionalno prazne ljude koji žude za pažnjom. Po meni najbolji odgovor na to  zašto ljudi ostaju u nuklearnim vezama, zašto pristaju na nuklearnu ljubav daje Erich Fromm u svojoj knjizi Bijeg od slobode.  U ovom svom djelu Fromm dokazuje da bijeg od slobode izvire iz straha od slobode, te analizira tri mehanizma bijega od slobode. Jedan od ta tri mehanizma je bijeg u autoritarnost. Kod njega se javlja težnja za napuštanjem vlastitog ja te za stapanjem s nekim ili nečim vanjskim. Na taj način autoritarni karakter dobiva snagu koja mu nedostaje.Očitovanje bijega u autoritarnost se može vidjeti u težnji za podložnošću drugima s jedne strane te vladanju nad drugima, s druge strane. Drugim riječima u sado -mazohističkim težnjama  i te težnje se u različitim stupnjevima mogu sresti.  Tome bih još nadodala strah od samoće, strah od nepoznatog, pa makar i to bilo dobro nepoznato, manjak samopouzdanja, strah od osuđivanja. Ipak neki prevladaju taj strah jer na kraju shvate da ako “žele” da ih partner voli da će trebati postati ono što nisu. Ili shvate da popravka nema i da čak ni radi nerođenog djeteta se ne isplati ulagati više u nešto što već jako dugo ne može nazvati vezom. Tužne su to priče, jake su, istinite su i možda su se dogodile i nekome od nas.

Tema predstave me dotakla i zbog svoje univerzalnost. Ne moraju i nisu samo ljubavne veze nuklearne. Međutim, ljubavne veze su vrhunac intime, u njima se otvaramo i postajemo najranjiviji smo tako da i bol razočaranja  može biti najdublja. Dakle kao u ljubavnima tako i u svim drugim vezama možemo iskusiti da nas netko maltretira, zanemaruje, ignorira, vrijeđa, pa čak i udara; a mi preko toga prelazimo bez riječi. Jer otići je teško; jer  kada odeš odjednom si izgubljen i ne znaš što ćeš jer moraš naći vlastiti put. Međutim bez obzira na osjećaj izgubljenosti potrebno je otići jer alternativa je gubitak samoga sebe.

ŠTO ČITATI nakon gledanja Moje nuklearne ljubavi:  Erich Fromm: Bijeg od slobode

fromm