Tri žene, tri priče, tri sudbine

Pomalo me sram priznati da je ovo prva godina ZagrebDox-a u kojoj sam čvrsto odlučila otići pogledati nešto s programa. Do sada se moje praćenje Dox-a svodilo na zaokruživanje filmova u katalogu i sanjarenje o tome kako ću ih jednog dana uspjeti pogledati. I ove godine je bilo zaokruživanja jer ipak dobrih filmova je mnogo, a vremena nešto manje. Ipak od svih tih zaokruženih pogledala sam tri. Dva svojom odlukom, dok je treći bio zadan samim pozivom na otvorenje. U petak kada sam pogledala i posljednji film s moje liste, shvatila sam da su kod sva tri protagonistice bile žene. Nekako sada na početku mjeseca u kojem slavimo 8. Mart i u kojem još malo glasnije progovaramo o pravima žena ova tri filma su mi se učinila idealna za promišljanje o snazi žene.

OTL_Still1
Izvor: ZagrebDox

Prvi film je bio Preko svih granica (Over the Limit), mlade Poljske redateljice Marte Prus. Film prati godinu dana života Margarite Rite Mamun, tada 20-godišnje ritmičke gimnastičarke iz Rusije.  Film se fokusira na njezine pripreme za olimpijadu u Riju 2016.  Preko svih granica pokazuje tamnu stranu života vrhunske sportašice, ali i mentalnu snagu djevojke. Naime tijekom skoro cijelog filma Rita je izložena vrlo osobnim uvredama i psovkama koje joj na dnevnoj bazi servira njezina glavna trenerica i moćna žena ruskog oligarha Irina Viner-Usmanove. Kroz film Rita prolazi kroz umor, fizičku bol i konstantni psihički pritisak. Cijelo vrijeme sam čekala kada će Rita puknuti, kada će se slomiti, kada će početi vikati i razbijati, ali to nisam dočekala.  Ali sam zato dočekala zadnju scenu filma u kojem se Rita uzdiže na pobjedničko postolje i njezino lice poprima izraz čiste sreće i mira. Ona je tada primila zlatnu medalju za najbolju ritmičku gimnastičarku na ljetnim olimpijskim igrama u Riju.

A_20Woman_20Captured_201
Izvor: ZagrebDox

Drugi film je bio Zarobljena žena (A Woman Captured), mlade mađarske redateljice Bernadette Tuza-Ritter. Film je počeo kao studentski projekt u kojem je Bernadette trebala snimiti jedan dan u životu jedne osobe, a završio je kao jedno i po godišnja priča o Marishi koja punih 10 godina živi u ropstvu i služi jednoj obitelji. Marisha je zlostavljana, kretanje joj je ograničeno, gura ju se u dužničko ropstvo i oduzeti su joj dokumenti. Marisha je za vrijeme snimanja filma imala 52 godine, ali naboranog lica i bez zubi ostavlja dojam osamdesetogodišnjakinje. Ovaj dokumentarac pokazuje jedno drugo lice ropstva, budući da je u popularnoj kulturi uvriježen prikaz trgovanja ljudima i ropstva u svrhu seksualnog iskorištavanja, gdje su žrtve mlade naivne djevojke zatvorene u smrdljivim sobama. Zatočena žena pokazuje da postoje i drugi oblici ropstva mnogo suptilniji, koje je mnogo teže razotkriti. Tijekom prve polovice filma nametalo mi se pitanje zašto Marisha ništa ne učini, zašto je pasivna žrtva? Prekoravala sam sebe zbog toga jer sam se dosta dugo bavila problematikom trgovanja ljudima i ropstvom i znala sam da ono što Marishu drži na mjestu su nedostatak sredstva za život, nedostatak socijalne podrške i strah. Ipak Marishi jednoga dana prekipi i ona odluči pobjeći. Vjerojatno i zbog toga što je sama režiserka filma bila uz nju i pružila joj tu tako potrebnu socijalnu podršku. Bijeg je pokazao jednu drugu stranu problema, a to je da u Mađarskoj sustav pomoći i zaštite žrtava trgovanja ljudima ne funkcionira. Za ovo što je Marisha napravila je potrebna ogromna hrabrost i ona je zbog toga, na kraju, od žrtve postala slobodna žena.

Amal_20Still_01_20copie
Izvor: ZagrebDox

Treći film je Amal (Amal), egipatskog redatelja Mohameda Siama. Film prati djevojčicu, kasnije mladu ženu Amal od njezine 14 do njezine 20 godine; njezino odrastanje u Egiptu nakon Egipatske revolucije u kojoj je i sama sudjelovala protestirajući dva mjeseca na Trgu Tahir 2011. godine. Autor pokazuje snagu žene i zbunjenost odrastanja, fokusirajući se na promijene kroz koje Amal prolazi u tih nekoliko godina. Tako se Amal mijenja od buntovnice koju je policija tukla na Trgu Tahir i koja se nakon revolucije pridružila nogometnim huliganima u djevojku koja nosi hiđab, pa ga ne nosi i zamjenjuje ga šminkom i dugom kosom da bi se na kraju opet ošišala i stavila hiđab. Zanimljivo je kako autor, premda je muškarac, jasno naglašava sve probleme s kojima se djevojčica i mlada žena suočava u jednom izrazito muškom i patrijahalnom društvu. Amal cijelo vrijeme čvrsto prkosi zadanim rodnim obrascima. Ona im prkosi čak i na kraju kada nosi hiđab i kada svjesno postaje dio sustava, želeći ga promijeniti iznutra. Ona to čini jer se pomalo umorila od bivanja buntovnicom i življenja na margini. Ipak čak i u tom trenutku Amal bira neuobičajeni i teži put odabire teži put u vrlo patrijarhalnom egipatskom društvu. Ona odabire svoje buduće zanimanje unutar „tipično“ muškog svijeta u Egipatu, odabire policiju. Amal me rasplakala. Ovo je slojevit i kompleksan film koji otvara brojna pitanja. Neka od tih pitanja su univerzalna, kao što je pitanje traženja sebe tijekom formativnih godina, pitanje biti buntovnik ili sklopiti mir sa sustavom. S druge strane film postavlja pitanja koja su specifična za okruženje u koje Amal živi, kao primjerice pitanje položaja žene u muslimanskom društvu.

U fokusu sva tri filma su žene čiji su životi i životne sudbine u potpunosti različite. Jedna je cijenjena i popularna sportašica, duga je zlostavljana i marginalizirana žena, a treća je buntovna djevojka. Međutim ono što ih spaja je to da su sve tri snažne, prkosne, hrabre i nepokolebljive. Jer potrebna je velika hrabrost i mentalna snaga otrpjeti sva vrijeđanja koje trpe Rita i Marisha . Potrebno je biti prkosan i nepokolebljiv da tražiš da te smatraju ravnopravnom u svijetu strogih društvenih normi, kao što to traži Amal.

Osim protagonistica i režiserke prva dva filma zaslužuju biti spomenute ovdje, jer one zrcale svoje protagonistice. One su nepokolebljive i ustrajne u svojem naumu. Tako je Marta Prus tri godine tražila dozvolu od Irine Viner-Usmanove da snimi film o Riti Mamun. Bernadette Tuza-Ritter je godinu i pol sama bez ikoga snimala priču o Marishi, koja na kraju ispred njezinog objektiva i zbog sigurnosti koju joj je pružila bježi u nepoznato, ali i u dugo željenu slobodu.

 

Sve su te žene heroine, sve te žene zaslužuju da se za njih čuje, sve zaslužuju da se njihove priče čuju. Priče koje su lišene glamura, priče koje su ogoljene do kosti. Njihove priče su priče o ustrajnosti, o slobodi o boljem životu, o ostvarenim i ne ostvarenim snovima i o odrastanju. To su priče iz kojih se puno toga dâ naučiti i koje govore o snazi i nesalomljivosti žene.

I premda život ovih triju žena ne završava odjavnom špicom filma, svaka od njih je dobila svoj kraj. Meni se činilo da taj kraj nije uvijek idealan, ali tko sam ja, pasivna promatračica koja voajerski i na trenutak ulazim u njihove živote, da sudim o tome. Preostaje mi samo da navijam za te tri hrabre i snažne žene koje su odlučile o svojoj sudbini, a mene uvelike inspirirale i potaknule.

Advertisements

Crtići, filmovi, predstava na temu posvojenja i jedan film o roditeljstvu

filmovi

Postoje brojni filmovi, crtići i predstave koje se bave posvojenjem. Moj odabir se ovdje sveo samo na one koje sam gledala. Podijeljeni su po vrsti.

Animirani filmovi

Kako je Gru ukrao mjesec, 2010.

big_14_7_2010_11_37_42_despicable_me_hr_za_web

Ovo je priča o jednom sasvim običnom super zlikovcu koji  jedino što je želio u životu je biti najbolji od svih zlikovaca. Kako bi to postao odluči je ni manje ni više uskrati Mjesec. Međutim na putu njegovom cilju su stale tri male, slatke i uporne djevojčice (koje nemaju roditelja). One su u tom prepredenom i nimalo zgodnom tipu vidjele potencijal za oca, ali i to da Gru uopće nije tako zao kako bi on to želio biti.

Na stranu priča o Gruovim zločinačkim poduhvatima, ono što je mene prikovalo za ovaj crtić je odnos između Grua i djevojčica. Gledajući ga nisam se mogla prestati pitati tko je zapravo tu koga posvojio. I premda Gru napravi jednu ogromnu glupost i slomio (na trenutak) srce djevojčicama, ipak se sve sretno završi. Kako je Gru ukrao mjesec pokazuje snagu ljubavi nas posvojitelja prema djeci.

Ovaj crtić je namijenjen najmlađima. Preporučam da ako ga želite gledati sa posvojenom djecom da ga prvo pogledate sami i procijenite jesu li vaša djeca spremna za njega – jer taj trenutak kada Gru slomi srce djevojčicama je zaista težak.

Usvajanje odobreno,  2012.

usvajanje

Autobiografski film južnokorejskog animatora Junga koji je nakon Korejskog rata posvojen u Belgiji. Jung kao 47-godišnjak odlazi u Seul u potragu za svojim korijenima, identitetom i biološkom majkom. Na tom putu se prisjeća svoje prošlosti od trenutka kada ga je policija pronašla kako kao 5 godišnjak luta ulicama Seula.

Usvajanje odobreno je kompleksan film koji progovara o problemima koje međudržavno i među etničko posvojenje donosi. Progovara i o odnosima u obitelji, pitanjima pronalaženja vlastitog identiteta i unutrašnje borbe posvojenog djeteta. Jung prikazuje život u obitelji onakav kakav je bio, bez ikakvog uljepšavanja; bilo je tu i igre i smijeha i svađe, ali bilo je i batina, kao i odbijanja od strane nekih članova obitelji. Njegova mama je prikazan kao dosta hladna žena koja nije baš pretjerano pokazivala osjećaje za niti jedno od svoje djece (ni biološko, ni posvojeno), međutim pred kraj se pokazala kao ona koja je uvijek bila uz Junga.

Kao posvojiteljicu ovaj film me dotaknuo i na još jednom nivou jer daje odgovor na pitanje „tko je mama“.

Nije za djecu mlađu od 14 godina.

Igrani filmovi

Tajne i laži, 1996.

tajne-i

Ovaj film sam pogledala jako davno, čak prije nego što sam uopće razmišljala o posvojenju. Radnja se vrti oko Cyntie, srednjovječne nesretne žene i Hortense koja je posvojenja i sada kao odrasla traži svoju biološku majku.

Film govori o odnosima u obitelji i odnosu između Cyntie i Hortense. Ovo je jaka britanska obiteljska drama, napravljena bez pretjerane patetike, melodrame i uljepšavanja. Zaista ju se isplati pogledati, pogotovo ako vas zanima priča žene koja je dala dijete na posvojenje i priča žene koja traži svoju biološku majku.

Faca s Marsa, 2007.

faca-s-marsa

David je udovac koji oplakuje smrt svoje žene već dvije godine. David je i pisac SF romana. David susreće dječaka koji je udomljen. Dječak tvrdi da je on na Zemlju došao s Marsa. Dječak živi u velikoj kutiji. Dječak se boji sunca. David odlučuje posvojiti dječaka, ali prije nego što to i formalizira David i dječak moraju živjeti neko vrijeme zajedno.

Ovo je divan film, ne zato što u njemu glumi John Cusack već zato što progovara o tome koliko su djeca koja su živjela u disfunkcionalnim obiteljima te kasnije i u udomiteljskim ranjena i koliko im je potrebna ljubav. Divan je jer pokazuje kako se gradi odnos između dva izgubljena i ranjena bića, te kako kada se uloži vrijeme, strpljenje i ljubav u dijete ono procvjeta.

Bez obzira što na nekim mjestima film pati od američke patetike isplati ga se pogledati.

Predstave

Moja obitelj i jedan jež, 2015. Kazalište Smješko

moja-obitelj

Kazališna predstava za djecu. Prati priču Sanja i Vanje koji zbog nemogućnosti da imaju biološko dijete se odlučuju na posvojenje, te tako u njihov život ulazi djevojčica Anja.

Ovo je dinamična predstava je duhovita, ali i tužna, u njoj se pjeva, ali se može i zaplakati. Uz sve to ona na vrlo pristupačan način gledateljstvu pruža poprilično cjelovi uvid u posvojenje. Kreće od toga zašto se parovi najčešće odlučuju za posvojenje, kako izgleda procedura (koju namjerno karikiraju) zatim kako izgleda roditeljstvo posvojenog djeteta. Također daje uvid u to zašto neka djeca bivaju oduzeta biološkim roditeljima. U predstavu su utkane priče posvojitelja te joj to dodatno daje autentičnost. Predstava je osvojila brojen nagrada, a između ostalog i nagradu Nagrada hrvatskog glumišta 2015. godine kao najbolja predstava u kategoriji predstava za djecu i mlade. Još uvijek se može pogledati.

I jedan film o roditeljstvu.

Parenthood, 1989.

parenthood

Ovaj se film ne može prepričati, njega se treba pogledati. Ovo je film za sve roditelje i oni koji to žele postati. Kada ga pogledate zapitajte se želite li u životu vrtuljak ili roller coaster. Mi smo odabrali roller coaster i opet bi da me se pita.

Uz margine: gledajući predstavu “Moja nuklearna ljubav”

nuklearna-ljubav

U petak  28.10.2016. sam gledala predstavu Moju nuklearnu ljubav. Imam samo riječi hvale za nju. Ne želim ulaziti u domenu kazališne kritike, već želim pisati o vlastitoj impresiji. Moja nuklearna ljubav obrađuje problematiku veza, u konkretnom slučaju radi se o partnerskim, mogli bi ih nazvati i ljubavnim vezama, makar su one miljama daleko i od ljubavi i od toga kako bi veza (barem u mojoj glavi) trebala izgledati.  Veze u ovoj predstavi nisu sretne. Neke su nasilne, neke su bez ljubavi, u nekima jedno dominira, u jednoj je sve toliko loše da se upitaš zašto?

Zapravo sam se cijelo vrijeme pitala zašto oni koji trpe se stalno vraćaju ili ostaju kada su itekako svjesni da ih ona druga strana iskorištava, maltetira i/ili zlostavlja. Jedan dio odgovora leži u tome da su nemoćni. Nemoćni su se oduprijeti, boje se biti sami i onda se pretvaraju u emocionalno prazne ljude koji žude za pažnjom. Po meni najbolji odgovor na to  zašto ljudi ostaju u nuklearnim vezama, zašto pristaju na nuklearnu ljubav daje Erich Fromm u svojoj knjizi Bijeg od slobode.  U ovom svom djelu Fromm dokazuje da bijeg od slobode izvire iz straha od slobode, te analizira tri mehanizma bijega od slobode. Jedan od ta tri mehanizma je bijeg u autoritarnost. Kod njega se javlja težnja za napuštanjem vlastitog ja te za stapanjem s nekim ili nečim vanjskim. Na taj način autoritarni karakter dobiva snagu koja mu nedostaje.Očitovanje bijega u autoritarnost se može vidjeti u težnji za podložnošću drugima s jedne strane te vladanju nad drugima, s druge strane. Drugim riječima u sado -mazohističkim težnjama  i te težnje se u različitim stupnjevima mogu sresti.  Tome bih još nadodala strah od samoće, strah od nepoznatog, pa makar i to bilo dobro nepoznato, manjak samopouzdanja, strah od osuđivanja. Ipak neki prevladaju taj strah jer na kraju shvate da ako “žele” da ih partner voli da će trebati postati ono što nisu. Ili shvate da popravka nema i da čak ni radi nerođenog djeteta se ne isplati ulagati više u nešto što već jako dugo ne može nazvati vezom. Tužne su to priče, jake su, istinite su i možda su se dogodile i nekome od nas.

Tema predstave me dotakla i zbog svoje univerzalnost. Ne moraju i nisu samo ljubavne veze nuklearne. Međutim, ljubavne veze su vrhunac intime, u njima se otvaramo i postajemo najranjiviji smo tako da i bol razočaranja  može biti najdublja. Dakle kao u ljubavnima tako i u svim drugim vezama možemo iskusiti da nas netko maltretira, zanemaruje, ignorira, vrijeđa, pa čak i udara; a mi preko toga prelazimo bez riječi. Jer otići je teško; jer  kada odeš odjednom si izgubljen i ne znaš što ćeš jer moraš naći vlastiti put. Međutim bez obzira na osjećaj izgubljenosti potrebno je otići jer alternativa je gubitak samoga sebe.

ŠTO ČITATI nakon gledanja Moje nuklearne ljubavi:  Erich Fromm: Bijeg od slobode

fromm