“Sve je tek puki privid” Istina o slučaju Harry Quebert – Jöel Dicker

hary-quebert

Istina o slučaju Harry Quebert je predivan roman, koji ima sve elemente potrebne da jedna priča bude dobra i da zadrži pažnju čitatelja bez obzira na svoju dužinu.  On ima dobru fabulu, sjajno razrađene glavne i sporedne likove, nepredvidive zaplete, nekoliko fabularnih rukavaca, tugu i smijeh. Ovo je toliko dobar roman koji premda ima preko 650 strana ja ga tijekom čitanja nisam niti jednom odložila sa strane, već sam ga čak i pomalo halapljivo progutala, ne dopuštajući sebi da u potpunosti uživam o njemu iz čiste želje da saznam što će se sljedeće dogoditi.

Žanrovski ovaj roman je naizgled lako odrediti – reklo bi se triler, ali samo na prvi pogled. Istina o slučaju Harry Quebert je mnogo više od dobrog napetog i zanimljivog trilera, on je priča o zabranjenim ljubavima, nesretnim brakovima, nedosanjanim snovima, neispunjenim očekivanjima, strasti, malograđanštini, uspjehu i neuspjehu, o tome što je osoba spremna sve napraviti da bi bila na vrhu, o piscima, o kreativnosti, o prijateljstvu. Ovaj roman se može čitati kao triler, ali jednako tako i kao priručnik za pisanje.

Međutim nije mi cilj ovdje prepričavati ovaj roman već se želim usredotočiti na jednu priču unutar njega. To je priča o Marcusu Goldmanu koji je ujedno glavni lik i pripovjedač / pisac koji istražuje slučaj Harriya Queberta.

Marcusu Goldmanu je tijekom srednje škole dobio nadimak Sjajni zbog njegovih naizgled velikih postignuća. Marcus je želio upasti u nogometni tim škole, ali iz banalnog razloga pa je bio primoran biti dio veoma lošeg lacross  tima. Kako bi upao u nogometnu ekipu trudio se biti najbolji igrač lacrosa i među mnogo slabijim i manje motiviranim kolegama uskoro se pokazao kao najbolji te je postao kapetan momčadi i najbolji strijelac u svom timu škole. To mu je donijelo priznanje na zidu slavnih sportaša u školi.  Uz to kako bi se dodatno istaknuo napravio je još nekoliko sitnih prijevara što mu je donijelo  još nekoliko priznanja na zidu slavnih u različitim kategorijama  te opći nadimak Sjajni.  Ovo iskustvo je Marcusa naučilo da „čovjek zaobilaznim putem [čitaj bez pretjeranog truda i varkom] može postati sjajni. Uostalom, sve je tek puki privid.“ (55) On je bio itekako svjestan da u životu bira lakše putove, tako je umjesto da ode na Harvard i Yale gdje bi se trebao dokazivati otišao na jedno malo nepoznato sveučilište. Kada bi mu se i neka prepreka, u vidu nekoga tko je bolji od njega, našla na putu on bi je prevarom i sitnim smicalicama uklanjao s puta umjesto da se hrabro suoči s njom, iz nje nešto nauči i postane još bolji.  Međutim, njegov profesor i uzor Harry Quebert ga je prozreo i sve mu je sasuo u lice te ga je na taj način prisilio da se suoči sa sobom. To je Marcusa natjeralo da se suoči sa jačim protivnikom, a istovremeno da se preispita, da nauči pasti te što je najvažnije da pobjedi samog sebe i zasja punim sjajem.

Ova priča uči o tome da ako želimo biti vrhunski i najbolji nikako ne smijemo ići linijom manjeg otpora, jer premda možemo varati neke ljude neko vrijeme ne možemo varati sve ljude cijelo vrijeme i kad-tad će nas netko otkriti.  Biranje ispravnog puta nije jednostavno, jer tamo stvari nisu jednostavne, taj put je pun uspona i padova, neugodnih iskustava, ali neugodna iskustva nas čine snažnijima i hrabrijima. Na tom putu potrebno je suočiti se s vlastitim strahom, dopustiti sebi da budeš ranjiv, pobijediti vlastite strahove i nerijetko kretati iznova.

Priča o tome kako je Marcus prestao biti Sjajni me dojmila do te mjere da sam počela brojati koliko puta sam sama u životu išla linijom manjeg otpora  znajući da to nije dobro, te mogu dati puno više, ali ne dajući već smišljajući razne izgovore. Skoro uvijek se to pokazalo kao loša odluka  jer kada bih se dala onako istinski u nešto prepuštajući se tome, uspjeh nikada nije izostao.

Jasno mi je da ovo o čemu govorim ovdje na racionalnoj razini svi znamo. Znao je i Marcus (zato je i počeo boksati jer mu je boks dao mogućnost da ponekad bude i pobijeđen ). Ali pitanje je u koliko slučajeva u životu smo radije  izabrali lakši put? Svaki puta kada smo ga izabrali onemogućili smo samima sebi da postanemo bolji, da još malo izrastemo, da ne bljeskamo već da sjajimo punim sjajem.

Pročitajte Istinu o slučaju Harry Quebert, to je jedan uistinu impozantan roman i budite hrabri jer život je previše kratak da bi ga proveli u strahu, već  pronađite svoj put  i prođite ga s puno srca.

Uz margine: gledajući predstavu “Moja nuklearna ljubav”

nuklearna-ljubav

U petak  28.10.2016. sam gledala predstavu Moju nuklearnu ljubav. Imam samo riječi hvale za nju. Ne želim ulaziti u domenu kazališne kritike, već želim pisati o vlastitoj impresiji. Moja nuklearna ljubav obrađuje problematiku veza, u konkretnom slučaju radi se o partnerskim, mogli bi ih nazvati i ljubavnim vezama, makar su one miljama daleko i od ljubavi i od toga kako bi veza (barem u mojoj glavi) trebala izgledati.  Veze u ovoj predstavi nisu sretne. Neke su nasilne, neke su bez ljubavi, u nekima jedno dominira, u jednoj je sve toliko loše da se upitaš zašto?

Zapravo sam se cijelo vrijeme pitala zašto oni koji trpe se stalno vraćaju ili ostaju kada su itekako svjesni da ih ona druga strana iskorištava, maltetira i/ili zlostavlja. Jedan dio odgovora leži u tome da su nemoćni. Nemoćni su se oduprijeti, boje se biti sami i onda se pretvaraju u emocionalno prazne ljude koji žude za pažnjom. Po meni najbolji odgovor na to  zašto ljudi ostaju u nuklearnim vezama, zašto pristaju na nuklearnu ljubav daje Erich Fromm u svojoj knjizi Bijeg od slobode.  U ovom svom djelu Fromm dokazuje da bijeg od slobode izvire iz straha od slobode, te analizira tri mehanizma bijega od slobode. Jedan od ta tri mehanizma je bijeg u autoritarnost. Kod njega se javlja težnja za napuštanjem vlastitog ja te za stapanjem s nekim ili nečim vanjskim. Na taj način autoritarni karakter dobiva snagu koja mu nedostaje.Očitovanje bijega u autoritarnost se može vidjeti u težnji za podložnošću drugima s jedne strane te vladanju nad drugima, s druge strane. Drugim riječima u sado -mazohističkim težnjama  i te težnje se u različitim stupnjevima mogu sresti.  Tome bih još nadodala strah od samoće, strah od nepoznatog, pa makar i to bilo dobro nepoznato, manjak samopouzdanja, strah od osuđivanja. Ipak neki prevladaju taj strah jer na kraju shvate da ako “žele” da ih partner voli da će trebati postati ono što nisu. Ili shvate da popravka nema i da čak ni radi nerođenog djeteta se ne isplati ulagati više u nešto što već jako dugo ne može nazvati vezom. Tužne su to priče, jake su, istinite su i možda su se dogodile i nekome od nas.

Tema predstave me dotakla i zbog svoje univerzalnost. Ne moraju i nisu samo ljubavne veze nuklearne. Međutim, ljubavne veze su vrhunac intime, u njima se otvaramo i postajemo najranjiviji smo tako da i bol razočaranja  može biti najdublja. Dakle kao u ljubavnima tako i u svim drugim vezama možemo iskusiti da nas netko maltretira, zanemaruje, ignorira, vrijeđa, pa čak i udara; a mi preko toga prelazimo bez riječi. Jer otići je teško; jer  kada odeš odjednom si izgubljen i ne znaš što ćeš jer moraš naći vlastiti put. Međutim bez obzira na osjećaj izgubljenosti potrebno je otići jer alternativa je gubitak samoga sebe.

ŠTO ČITATI nakon gledanja Moje nuklearne ljubavi:  Erich Fromm: Bijeg od slobode

fromm