Iskrivljene vrijednosti

pexels-school 1

Follow my blog with Bloglovin

Prije neki dan sam sjedila u kafiću, pijuckala kavu, uživala u samoći. Usput sam slušala razgovor nekoliko roditelja koji su razmjenjivali iskustva njihova djece u višim razredima osnovne školi. Kako sam i sama majka dvije školarke, od toga jedna ide u 5. osnovne, recimo da sam aktivno slušala razgovor. Zašto je važno u ovoj priči da su djeca viši razredi osnovne. Važno je zato jer tada za roditelje u Hrvatskoj polako počinje stres, muka i četiri godine agonije koje prethode upisu u srednju školu. Naime poznato je da u Zagrebu (a vjerujem i ostalim dijelovima RH) djeca koja su prošla s prosjekom 4,8 ne mogu upisati u gimnaziju. Enough said.

Vraćam se razgovoru. Pričaju roditelji kako uče s djecom. Jedan od njih je rekao kako mu je dan od kada dođu s posla do kada ne odu spavati podređen učenju. Drugi je naveo kako mu dijete ima podosta van školskih aktivnosti pa da ne može, već da su vikendi u potpunosti rezervirani za učenje. To razumijem; gradivo je komplicirano, nije prilagođeno djeci 21. stoljeća. I ja učim sa svojima, ali opet nemam ludu želju drugi i treći put prolaziti osnovnu i srednju školu pa je naše učenje svedeno na pomaganje oko pisanja zadaća iz matematike, ponavljanje pred testove i razumijevanja lektire. Razgovor roditelja u kafiću se nastavlja i netko od njih spomene kako mu je jako važno da mu dijete ide u dobro školu navodeći kao razlog društvo te dodaje kako on nema generalno ništa protiv da mu dijete ide u agronomsku ali znate Dubrava* i ta djeca od tamo. OK. I sad stvari postaju još čudnije jer razgovor kreće u smjeru ogovaranja nastavnika koji su jako zahtjevni, koji od djece traže da znaju, koji oduzimaju bodove za svaku grešku, umjesto da njihovim prinčevima i princezama progledaju kroz prste i daju im 5 samo zato jer su došli taj dan u školu. Jer ako njihova djeca neće upisati dobru školu (u razgovoru nije definirano što znači dobra škola, ali nekako pretpostavljam da je to gimnazija ili neka privatna škola) već će morati ići u školu s tom nekom djecom iz Jelkovca, Kozari Bokova ili ne daj bože Dubrave.

Ostala sam poprilično šokirana nakon ovog razgovora i danima sam ga vrtila po glavi. Da me nije šokirao vjerojatno ne bi završio kao blog post. Što je meni tu problematično:

pexeld notebook-working-girl

  1. nitko od tih roditelja nije rekao da želi da mu dijete ima dobre ocjene jer se trudi i uči i zato jer želi da upiše srednju školu koja će mu dati dobro obrazovanja. O znanju, obrazovanju, edukaciji i sl. nije bilo ni slova. Ono što sam ja čula, a nije prvi put, je da roditelji žele da su im djeca odlikaši kako bi se mogla hvaliti s njima, kako žele da su im djeca odlikaši kako ne bi upala u loše društvo te kako žele da su im djeca odlikaši, ali da se ne trebaju baš puno truditi oko ocjena. Da, hrvatski školski sustav je surov i ponekad se pitam za koga je napravljen. Taj sustav generira iskrivljenu sliku vrijednosti u kojoj se sve gleda kroz przmu ocjena. Međutim poučena vlastitim iskustvom vidim da kada moja velika šumska princeza nauči onda dobije 5, a kad ne nauči zasluženo dobije lošu ocjenu. I nitko osim nje same nije kriv za to. Voljela bih da nauči nešto iz tog iskustva, voljela bih da postane odgovorna za svoje postupke. Ali ako joj ja kažem da nije ona kriva i da joj je učitelj trebao dati višu ocjenu bez obzira što se ona nije potrudila i naučila, kakvu joj poruku šaljem. Poruku kojoj joj ne razvijam odgovornost prema radu, poruku kojoj joj kažem da je drugi kriv za njezin neuspjeh.
  2. količina predrasuda izrečena na račun djece koja žive na nekoć rubnim dijelovima grada ili možda bolje reći ne atraktivnim kvartovima. U osnovi ljudi su puni predrasuda, međutim nekoga na ovaj način etiketirati kao problematičnog samo zato jer ne živi u “in” kvartu mi je ispod svake razine. To što netko živi u centru ili na periferiji ne smije biti mjerilo vrijednosti, kao što to ne smiju biti ni ocijene, marka tenisica ili škola koju pohađa ili posao koji radi, ali na žalost je.

O tempora, o mores.

_________________

*Dubrava je kvart u istočnom dijelu Zagreba. Ni samoj mi nije jasno zašto je ozloglašen, ali eto je. Srednja agronomska škola se nalazi u Dubrava.

Tužno je kada se više brinemo za nerođene nego za žive – Vol.2

DSC09718
Izvor: Dunja PhotoArt

Danas su svi portali u RH koji drže do sebe prenijeli tužnu i pretužnu vijest da je u Zagreb u nađena dvadeset dana stara beba mrtva. Svakim satom moguće je dobiti sve više i više informacija o slučaju. Možda će uskoro izaći i slika te majke.

Možemo sada upirati prstom u tu ženu. Možemo govoriti da je neodgovorna. Pitati se kakva to mater odlazi iz kuće u birtiju i ostavlja četvero malodobne djece, među njima i bebu staru svega 20 dana, same. Možemo je osuđivati, možemo je proglasiti monstrumom. Nije na meni da joj sudim, a ni na nikome od nas jer ne znamo njezinu životu priču. Osim toga ona je svoju kaznu već dobila i ona će je izdržavati cijeli život, odsjedila ona 15 godina ili 15 dana u zatvoru.

Ona je zakazala kao majka, ali u ovo slučaju je tako vidljivo da su zakazale i institucije, slično kao i prije nekoliko godina u Slavonskom Brodu. Institucije nisu trebale dopustiti da se ona ne brine o svojoj djeci, trebale su joj na neki naći pomoći, trebale su na neki način pomoći toj djeci. Trebale su pomoći, jer mehanizmi postoje, samo treba imati cohones i odlučiti ih pokrenuti.

Meni je žao djece i uvijek će mi biti žao djece, jer nisu  ona kriva. Mogla bih otići u patetiku i u maniri epike hrvatskog realizma s početka prošlog stoljeća zamišljati i opisivati život to troje djece (i tek rođene bebe) u garsonijeri od 26 kvadrata, kao i tu obitelj koja vjerojatno živi na rubu siromaštva i u kojoj su djeca isto tako najvjerojatnije nusprodukt seksa, ali neću. Nego ću zamisliti što bi se moglo dogoditi s troje djece sada nakon svega i napisat ću zašto sustav zaista treba prvenstveno štiti tu djecu. Ako su to starija djeca, djeca školske dobi, ona će zavrišti u sustavu socijalne skrbi i tamo će ostati do punoljetnosti gdje će s 18 dobiti šup kartu za „bolji svijet“. I baš zbog toga da se prekine taj krug bijede i marginalizacije su ta djeca trebala biti ranije zaštićena.

mourning-2087486_960_720
Izvor: Pixabay

Ne, ne želim im takvu budućnost. Ali takva im je budućnost izgledna. Mnogo izglednija nego da se za djecu stvore uvjeti za posvojenje i da im se svima zajedno nađe novi dom. Djeca su već traumatizirana, i da im je bilo divno do ovog trenutka, naći mrtvog dvadeset dana starog brata ili sestru te obilježi za čitav život. Ako i kojim slučajem se dogodi da budu dana na posvajanje, posvojitelji neće dobiti dovoljno vremena da proborave s djecom i da im odmah na početku pomognu u prevladavanju trauma. A razni pokreti će i dalje svake godine organizirati bdijenja ispred rodilišta jer lakše je moliti se za nerođene nego brinuti se i pomagati živima. Nerođeni su potencijal života i nisu još nikome na teret, dok su živi realitet. A realitet je nerijetko vrlo ružan.

Zašto želim sudjelovati na Spark.me 2017?

#SparkMe

Spark me

Brojni su razlozi zbog kojih  želim sudjelovati na Spark.me konferenciji:

  • želim upoznati ljude koji imaju dobre ideje i povezati se s njima
  • želim učiti o novim tehnologijama i njihovoj primjeni u stvaranju novih mogućnosti posebice u sferi društvenih promjena
  • želim unaprijediti svoj blog i povezati ga sa svojim biznisom
  • ne želim propustiti ovogodišnju konferenciju jer ne znam što mi život nosi i gdje ću biti 2018. godine.
  • želim zasjati

Je li ambiciozno i nadobudno to što se prijavljujem za Spark.me ambasadora nakon svega 6 mjeseci vođenja bloga? Bloga koji ima tek 31 pratitelja na stranici i 160 na FB. Možda za neke, ali za mene nije. Jer ako ne sada, kada? Ova konferencija je idealna prilika da upoznam nove ljude, da se povežem, da poboljšam svoj rad, a kroz to da unaprijedim kvalitetu vlastitog života i poslovanja kao i života i poslovanja onih s kojima sam u svakodnevnom poslovnom i privatnom kontaktu.

Tko sam i kako mogu unaprijediti rad Spark.me konferencije? Ja sam konzultantica za projekte i strateška planiranja nevladinih organizacija, ja sam blogerica, kreativka koja otkriva dubinu svoje kreativnost, predsjednica sam nevladine organizacije koja radi na problematici posvojenja i pomaže posvojiteljskim obiteljima u prevladavanju raznih izazova. U svom svakodnevnom radu i životu spajam društveno odgovorno djelovanje, iskustvo upravljanja projektima i nevladinim organizacijama, nove medije, suradnju neprofitnog i koorporativnog sektora. Smatram da svim svojim znanjima i iskustvima mogu doprinijeti misiji Spark.me konferencije.

Moj blog je počeo kao moj intimni kreativni kutak u javnom prostoru. Međutim svakim objavljenim postom sam se otvarala nekim novim idejama. Tako je blog koje nadišao intimni kutak u blogosferi te su mi umrežavanje s drugim blogerima i rast mog bloga postali važni. Stoga i sudjelovanje na konferenciji mi je bitno, pogotovo sada kada sam na početku. Bilo bi zaista divno upoznati ljude s dobrim idejama, blogere i bivše Spark.me ambasadore. Naravno voljela bih i da oni mene upoznaju, te da na kraju dana dođemo do nekih zajedničkih ideja, projekata, nekih lijepih i društveno korisnih stvari. Uz sve to osjećam da je sada pravo vrijeme za moj rast i uzlet.

Tužno je kada se više brinemo za nerođene nego za žive

adam-sherez-228579 unsplash.jpg
Izvor: Unsplash

Prije nekog vremena udruga ADOPTA – udruga za potporu posvajanju, je sudjelovala u javnoj raspravi vezano uz novi Zakon o porodiljskim naknadama. Zapravo ADOPTA od svog osnutka zagovara izjednačenje prava obitelji nastalih posvajanjem s pravima bioloških obitelji. Prilikom ove javne rasprave ADOPTA je konkretno tražila da posvojitelji imaju pravo na jednokratnu novčanu potporu za dijete i, što je još važnije i o čemu ću ovdje isključivo govoriti, tražili smo da se roditeljima koji posvoje dijete starije od 8 godina omogući rodiljni dopust u trajanju od godinu dana.

Jasno mi je da ako niste upućeni u problematiku posvajanja u RH vam nije jasno zašto ja ovo sada tu pišem, pa idem se vratiti malo unazad. Naime kada sud oduzme biološkim roditeljima roditeljsko pravo tada država postaje skrbnik tom djetetu. Kod djeteta su tada ostvareni preduvjeti za posvajanje. Međutim iz razno raznih razloga taj trenutak oduzimanja roditeljskih prava je dugotrajan i nisu rijetki slučajevi da djeca ili žive u disfunkcionalnim obiteljima pod nadzorom centra za socijalnu skrb ili da borave u sustavu (u domu za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi i/ili kod udomitelja) mnogo duže nego je potrebno. I tako se zna dogoditi da djeca dočekaju svoj 8. rođendan u sustavu. Premda su preduvjeti za posvajanje ostvareni, djeca koja imaju 8 godina su teže posvojiva. Ruku na srce većina posvojitelja bi željela posvojiti što mlađe dijete. Ipak ima posvojitelja koji su posvojili djecu koja su imala 8 i više godine.

Gdje je sada problem? Problem je u tome što kada par ili pojedinka posvoji dijete od 8 godina ili starije onda oni/ona imaju pravo na samo 6 mjeseci posvojteljskog dopusta. Sa strane gledano moglo bi se reći, a što će im/joj više, pa to dijete ne treba istu brigu i skrb kao i mala beba. Točno. Međutim što je dijete starije kada ulazi u posvojiteljsku obitelj to treba više vremena za prilagodbu na novonastaloj situaciji. Ono treba duže vremena da se poveže sa svojim roditeljima i da se među njima stvori privrženost. Ono treba mnogo više vremena da ponovno počne vjerovati odraslima. Jer ako je dijete bilo u sustavu koji ga je premještao s lijeva na desno, ako je dijete bilo zanemarivano i zlostavljano, ako djetetu nije pružena adekvatna pažnja naravno da dijete neće vjerovati odraslima i naravno da će mu trebati puno više vremena da prihvati da je ovo njegov dom zauvijek. Jednako tako drugoj strani treba vremena da se prilagodi, bez obzira na to što je to dijete  vrlo željeno, ono je ipak stranac.

Naš prijedlog je bio odbijen. Zapravo oba naša prijedloga su bila odbijena uz objašnjenje da nisu predmet  Nacrta prijedloga zakona. Ok, probali smo, nismo uspjeli probat ćemo sljedeći put. Ipak…

family-591579__340 pixabay
Izvor: Pixabay

Shvaćam da se mjerama povećanja naknada želi potaknuti natalitet. Međutim hoće li povećanje naknade povećati natalitet? Ja mislim da neće. Isto tako mislim da neće ni četrdeset dana molitve pred bolnicama smanjiti broj pobačaja. Pružanje podrške obiteljima, veći broj vrtića, razumijevanje okoline za majke (koje smiju reći da im je teško) i druge mjere koje su usmjerene na pomoć obiteljima bi po meni imale veći učinak. Jednako kao što država misli da ako podigne naknade da će povećati natalitet, vjerojatno misli da kada je dijete posvojeno  da  je problem riješen po principu “muko moja prijeđi na drugoga”. E kako je u krivu. Ako se posvojena obitelj ne poveže na pravi način, ako dijete ima problema sa uklapanjem u sredinu (da ne govorim o drugim problemima emocionalne prirode ili problemima nastalim rastom u nepoticajnoj i ne podržavajućoj okolini), da ako se roditeljima (posvojiteljima) ne pruži pravovaljana podrška, dijete bi opet moglo biti problem države. Ne, ne mislim da će ga posvojitelji vratiti, ali neriješene traume dovode do delikvencije. I zato bi bilo mnogo bolje da se država u istoj mjeri kao što se  brije za nerođene,  brine i pomaže onima koji su rođeni i koji su (bili) u državnoj skrbi, te koji su najranjiviji.  Jer tko želi imati još jedno dijete više imat će, a tko ne želi nikakva ga naknada neće natjerati na  to. A nama posvojiteljima svaki dan s našom djecom i stvaranje privrženosti i neke naše nove obiteljske povezanosti mnogo znači. I zato  je tih 6 zajedničkih mjeseci više jako presudno za izgradnju našeg odnosa.

DSC07680
Izvor: Dunja PhotoArt

Tko piše vaše projekte?

project-management-2061635__340
Izvor: Pixabay

Već više od trinaest godina se bavim projektnim ciklusom (PCM) i prošla sam sve njegove faze. Tako sam osmišljavala i oblikovala projekte (za sebe i za druge), pisala ih (za sebe iza druge), provodila ih (za sebe i za druge; sa tehničkog /administrativnog aspekta i provodeći projektne aktivnosti), ocjenjivala sam ih i još uvijek ih ocjenjujem te sam pratila provedbu projekata (koje su neki drugi napisali i provodili). Baveći se tako projektima vidjela sam da u projektnom mikrokozmosu postoje (baš kao i svugdje drugdje) oni dobri i oni loši, oni uspješni i oni neuspješni, oni koji krenu pa stanu pa se opet pokrenu, a ima i onih koji stanu i nikada se više ne pokrenu.

Shvatila sam da je veoma važno tko ima vlasništvo nad projektom. Je li projekt vaša ideja? Ili je ideja nekog drugoga? Jeste li ga vi osmislili, a onda potražili pomoć nekoga tko vam ga može prevesti na projektni jezik ili ne? Zašto je vlasništvo nad projektom bitno? Zašto je bitno, ako želite provoditi projekt, da budete uključeni su sve njegove faze, pogotovo ako svojim potpisom odgovarate za projekt? Zato jer ste vi glavni i odgovorni. Ako vas je netko nagovorio da za vas napiše projekt na koji ste vi onako nevoljko pristali bolje da se niste upuštali u to. Meni se jednom dogodilo da je kolegica osigurala sredstva za jedna projekt koji je njoj bio važan, ali iz nekog razloga je provedbu prepustila meni. Ja mlada i nadobudna sam pomalo bahato to prihvatila i na kraju doživjela popriličan neuspjeh iz sljedećih razloga:

a) nisam bila dorasla zadatk

b) nisam znala tražiti pomoć kada je trebalo

c) to naprosto nije bio moj projekt.

Također znam ljude koji su dopustili drugima da za njihovu organizaciju ili instituciju osmisle i napišu projekt. Kada bi projekt prošao i bio ugovoren ti bi ljudi, koji ga nisu niti osmislili niti napisali, odjednom postali odgovorni za njegovu provedbu te bi se pogubili. Tada bi poslati ujedno i svjesni da je odgovornost provedbe na njima i da ako projekt propadne oni će morati vraćati milijunske iznose. Sama ta svjesnost bi ih natjerala da potraže pomoć osoba koje su stručna za provedbu i da se ozbiljno prihvate provedbe projekta.

Najbolje su uvijek prolazili projekti kod kojih bi njegov idejni tvorac bio i njihov provoditelj, koji je ujedno bio i odgovoran za projekt. Kod tih projekata osoba koja ga je vodila bi davala sve od sebe da projekt uspije. Gotovo uvijek bi svoj entuzijazam prenijela i na projektni tim. Ti projekti su nastavili davati rezultate još dugo nakon isteka provedbe jer su u njih utkan, kako je to Churchill rekao „krv, znoj i suze.“

polaroid cake chart cloud symbol icon
Izvor: Raumrot

Kao netko tko se profesionalno bavi projektnima te pomažem ljudima u osmišljavanju, pisanju  i provođenju projekata mogu reći da imam svo potrebno tehničko znanje o projektima (a i o nekim temama). Znam kako ideje prevesti u projektni jezik. Mogu vam razjasniti razliku između fancy riječi kao što su: outputs, goals, results, outcomes. Međutim ono što je mi je potrebno je da mi kažete koji problem želite riješiti, koji cilj postići, jer to ja ne mogu znati za vas. To ne može niti jedan konzultant za vas; kao što nitko ne može živjeti vaš život umjesto vas. Meni ne sjeda dobro kada mi netko kaže: „Ajde mi nabavi neku lovu, ti znaš te EU fondove“. A kada ih pitam za što im je potrebno onda nema odgovora.  Ne ide to tako – ti mi moraš dati ideju, a ja ću tu ideju zajedno s tobom razraditi, doraditi, opisati, uobličiti i staviti u prijavni obrazac. Međutim, ako ne znaš što hoćeš, ja ću još manje znati. Jer ako ti ne znaš što hoćeš, a ja napišem ono što ja mislim da ti hoćeš onda kada dođe provedba to nikako neće biti dobro. Zbog svega ovoga važno je da imate vlasništvo nad projektom, važno je da znate što želite, da znate koji cilj njime želite postići.

Na projekte se može gledam kao i na naše živote. Ako dopustimo drugima da ih pišu krajnji rezultat je uvijek nezadovoljstvo. Dug je put od ideje do realizacije, od ideje do prvog uspjeha. Napisati i provesti projekt jednako kao i voditi vlastiti život i ići za svojim ciljevima nije jednostavno. To je duga vijugava cesta na kojoj se svašta nađe i koja je puna uspona i padova, blatnjavih dijelova i prekrasnog praznog autoputa.

neourban hipster office desktop
Izvor: Raumrot

Nemojte se bojati jer ako imate dobru ideju pa čak i ako ju ne znate kako uobličiti, možete tražiti pomoć, ali loše je ako nemate ideju i tražite od drugih da nešto rade za vas. Projekti su divna stvar i ako se date u njih uspjeh neće izostati. A nije li tako i sa svim drugim stvarima u životu?

Zasto su očekivanja opasna stvar?!

Kada sam postala majka šumskih princeza došla su i očekivanja. Očekivanja koja sam svjesno i nesvjesno imala. Tako sam očekivala da će moja djeca ako ih upišem na engleski još u vrtiću progovoriti isti za veoma kratko vrijeme. Očekivala sam da će moja starija već na prvom klupskom natjecanju iz gimnastike osvojiti medalju, a kada nije htjela sam se ići fizički obračunati sa sucima. Jer naravno da je moje iznimno spretno dijete zaslužilo tu medalju.Očekivala sam da će curama vrlo brzo biti jako važno kako im izgleda soba. E što sam bila naivna. Engleski natucaju, medalju je osvojila tek četiri godine kasnije, a još dan danas uhvatim sebe kako šizim zbog (ne)urednosti njihove sobe. Mi roditelji smo skloni imati očekivanja od naše djece. Skloni smo očekivati da će oni ići onim stazama kojima mi nismo išli makar to ni približno nisu njihove staze. Slično je i kod partnerskih, prijateljskih i rodbinskih odnosa. Očekujemo da će naš partner/ica, prijatelj/ica, rodbina nešto učiniti za nas samo zato jer a) smo u nekom odnosu b) zato jer mi to od njega/ nje očekujemo. I što se obično dogodi u životu…, naša očekivanja se ne ispune i mi bivamo razočarani svim tim ljudima od kojih smo očekivalo, najčešće nešto što im nikada nismo ni rekli da očekujemo. (Osim u slučaju sobe moje djece, to sam jako glasno iskomunicirala s njima, ali nije doprlo do njih).

S duge strane postojale su situacije u mom životu kada sam mislila da netko od mene nešto očekuje i da to nešto moram napraviti kako bi ta osoba bila zadovoljna sa mnom. Mislila sam da ako radim stvari po PS-u, ako sam (više manje) poslušna  kćer koja puno ne traži i ne zahtijeva, ako se ne bunim kada me “prijateljica” maltretira barem tri puta tjedno od 22h do 24h na telefon da bi mi rekla da se ljuti na osobu koju ja uopće ne znam, pa mi usput malo i izgovarala svoju svekrvu i muža, da ću za to biti nagrađena. Mislila sam da ako šutim i radim i ne bunim se previše da ću napokon dobiti po meni zasluženo napredovanje. Znam, bila sam mlada i naivna. U takvim situacijama sam najčešće išla protiv sebe i šugavo sam se osjećala. Bila sam isfrustrirana, a kada bih još shvatila da nema nagrade, niti napredovanja (jer tako je to u životu) uz frustraciju bi se javljalo i razočarenje puno uzdaha i propitivanoj što sam ja to krivo napravila. Odgovor je ništa. Nisam ništa krivo napravila, samo sam imala (prevelika) očekivanja.

Vidite kod očekivanja je uvijek problem u tome da smatramo da neko drugi treba nešto učiniti za nas ili da netko (koga najčešće boli đon za nas) od nas traži da nešto učinimo za njega. U ovoj drugoj situacije mi onda radimo nešto što mislimo da se od nas očekuje kako bi bili nagrađeni. Sve u svemu, stvar je da ovdje postoje uvijek dvije osobe od kojih jedna ostaje razočarana. Nešto kao loša veza. Očekivanja su zapravo ogromni izvor frustracija koja mogu dovesti do potpunog sloma i zato smatram da su jako opasna stvar.

Postoji još jedna strana kod očekivanja, a to je kada netko drugi očekuje nešto od nas, naravno bez da nam je rekao da nešto očekuje. U posljednjih nekoliko mjeseci sam se nekoliko puta našla u situacija gdje je osoba iz nekih svojih razloga očekivala da će se prema njoj odnositi na određeni način. I tek kada nije dobila to što je htjela je rekla da je očekivala to i to. Pitam se od kuda sam ja to mogla znati?! Naime, još uvijek nisam razvila sposobnosti čitanja tuđih misli.

Vrlo često očekujemo, ali vrlo rijetko verbaliziramo naša očekivanja. Bilo bi mnogo bolje da očekivanja izreknemo na glas jer onda će druga strana znati da se od nje nešto očekuje te će shodno tome moći postupiti. To ne znači da će tada naša očekivanja svaki puta biti ispunjena, ali i ako se ne ispune razočarenje će biti manje.

Bez obzira što sam osvijestila da najveći broj nesporazuma s drugima te vlastitih frustracija i razočarenja dolazi zbog neispunjenih očekivanja to ne znači da više ništa ne očekujem. Očekujem, jer to je naprosto ljudski i nerealno je očekivati da ću se ikada u životu riješiti očekivanja. Ironično zar ne? Međutim kako bi smanjila vlastite frustracije i razočaranja zbog neispunjenih očekivanja, sama očekivanja prema drugima sam smanjila na minimum. Također ova koja imam pokušavam sagledati u odnosu na realnu i trenutnu situaciju. Što se tiče moje djece počela sam ih više slušati i promatrati te sam počela uviđati njihove jake i slabe strane. Na taj način neću ništa od njih očekivati već ću im moći biti podrška kada to bude potrebno. Što se tiče urednosti sobe; u sobu ne ulazim osim kad je mrak da im dam pusu za laku noć, a ostatak vremena su vrata sobe zatvorena. 1:0 za cure i sobu. Kada govorimo o mojoj projekciji da netko ima očekivanja od mene i da ja mislim da trebam nešto napraviti jer se to od mene očekuje, toga više nema u mom životu. Na taj način živim manje opterećeno tim silnim očekivanjima.

Kako je kod vas?

The Versatile Blogger Award

versatile-blogger-award

Moj Facebook me svakoga dana obavijesti koliko je dana prošlo od zadnjeg puta kada sam napisala neku objavu. Pa tako danas kaže da nisam pisala 10 dana.  Dugi je to period u svijetu blogova i brzih informacija, međutim ponekad su neke stvari izvan našeg utjecaja. Opet u ovih 10 dana mi se dogodila jedan divna stvar, a to je da su me čak dvije blogerice nominirale za The Versatile Blogger Award. Jedna je Ivana Šulc koja vodi blog Orbis Marketing, a druga je Jana Krišković Baždarić koja piše blog 33 etc.. Ova nominacija koja je došla sa čak dviju strana mi jako puno znači prvenstveno zato što sam počela pisati blog prije punih 5 mjeseci, a netko smatra da to što pišem vrijedi. Draga moje blogerice Ivana i Jana od srca vam hvala.

A SADA PRAVILA IGRE:

  • Zahvalite osobi koja vas je nominirala
  • Nominirajte do 15 blogera (možete manje ali ne više) i obavijestite ih
  • Podijelite sa svima 7 činjenica o sebi
  • Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila

Prvo učinjeno. Drugo ću na kraju.  Treće slijedi. Četvrto je učinjeno.

SEDAM STVARI O MENI, KOJE VJEROJATNO NISTE ZNALI:

  1.  Tijekom srednje škole i studija sam igrala softball. Tako sam davne 1994. bila dio prve Hrvatske reprezentacije u softballu koja je otišla na turnir u Newfoundland u Kanadi. E to je bila avantura.
  2. Počela sam rano sijediti, tako da mislim da sam sada potpuno sijeda. Genetika, ne možemo pobjeći od nje.
  3. U fotografiju i fotografiranje sam se zaljubila još u osnovnoj školi. Tada sam bila i članica foto grupe. Ozbiljno, a opet amaterski sam se počela baviti fotografijom tek prije godinu dana.
  4. Moja najdraža spisateljica je Daphne du Maurier, a moja najdraža knjiga je njezina Rebecca. Ovu knjigu mi je poklonio moj djed za 13 rođendan. Pročitala sam ju, zaljubila se u knjigu, spisateljicu, a i čitanje. Još uvijek čuvam knjigu.
  5. Voljela bih ići na sajam knjiga u Londonu i New Yorku.
  6. Htjela sam studirati komparativnu književnost, ali nisam i ponekad mi je žao.
  7. Dvije moje privatne strasti su čitanje i pisanje. To je ono što me pokreće i što radim s guštom.

NOMINACIJE:

Nekima od nominiranih ovo je prva nominacija, nekima nije. Onima kojima nije prva nadam se da mi neće zamjeriti. Mislim da su stvarno dobri i da zaslužuju biti više puta nominirani.  Svima vam želim puno ljiepih objava, puno lajkova, a prije svega užitak pisanja vama i čitanja nama.

Little blue book

Just for this feeling

Still into book

Bibliovca

Knjiga inspiracije

Lova do krova

Tea time

Razlivena tinta

Naranča