Priče o uspjehu i što s njima?

Prije nešto manje od godinu dana odlučila sam da moram nešto napraviti s mojim životom. Naprosto došlo je vrijeme za promjenu. Dugo, previše dugo sam se borila sa svojim strahovima, željama i ne znam s čim sve ne. Shvatila sam da je promjena neminovna. Promjena je, dug, mukotrpan i nimalo jednostavan proces. Moram priznati da su mi na tom putovanju, koje ni izdaleka nije gotovo, uvelike pomogle inspirativne priče, kao i pokoji dobar citat ohrabrenja. Stisnula sam mnogo puta gumbić follow kako bi slijedila neke poznate uspješne ljude koji su mi se obraćali sa zaslona ekrana. Čitala sam priče žena koje su ostavile posao u korporaciji i otvorile vlastiti sada uspješan biznis. Kao osoba koja je razmišljala, djelovala, a na kraju i sama pokrenula vlastiti posao te priče su mi davale hrabrosti da krenem u ostvarenje svog cilja. One su mi pokazale da ima još ljudi koje razmišljaju slično kao i ja. Ljudi koji žele više od života u koji smo nerijetko tako često ukalupljeni i ne želimo se pomaknuti iz njega pa makar cijelo vrijeme kukali kako nam je loše.  Međutim nakon nekog vremena sam ih prestala čitati jer su me počele pomalo opterećivati. Te priče su imale nekakav pozitivan kraj, dok se kod moje još ništa baš previše ne nazire. Također nisam željela da mi te priče postani putokaz u mojoj avanturi zvanoj privatno poduzetništvo i život.

Photo credit: Pixabay

Meni su inspirativne priče pomogle u dva navrata. Prvi puta da se pokrenem i otvorim vlastiti posao koji tek treba stati čvrsto na noge. Drugi puta da promijenim način pristupa radu i otvorenosti prema drugima. Tako da ako nas nečija priča potakne da pokrenemo nešto nabolje u našem životu super. Međutim velika je opasnost ako se ulovimo za te priče i slijepo ih slijedimo. Zašto? Zato jer inspirativne priče nisu putokazi ili alati za postizanje uspjeha.  Svi znamo priču o usponima i padovima J.K.Rowling i sada ako idemo slijediti njezin put, garantitram vam da nećete uspjeti. Zašto ? Zato jer možda jednostavno niste talentirani  za pisanje kao ona ili zato jer niste dovoljno uporni i strpljivi te ćete nakon 5. odbijenice razmišljati o tome da odustanete i na kraju stvarno odustati.  Uzmite bilo koju drugu poznatu osobu čiji nam se životi i priče o uspjehu nude putem društvenih mreža na dnevnoj bazi. Ne možemo biti Oprah, jer Oprah je samo jedna i ako ideš kopirati Oprah postaješ samo blijeda kopija jakog originala. Priče o tuđim nedaćama koje su te ljude nagnale da nešto promijene trebaju biti inspiracija do one mjere do kada nas pokreću na pozitivne pomake u našim životima. Čim one postaju opterećenje ili čim počnemo uzdisati, “ali ja sam sve isto radio/la kao __________ (upiši ime osobe čiji koja te inspirira), a nisam postigao/la isti uspjeh kao no/ona”, moramo se okrenuti na drugu stranu i naći svoj put.

Također, za vrijeme dok sam čitala inspirativne priče shvatila sam da me ne može baš svačija priča inspirirati. Priče ljudi poput Elona Muska ili Marka Zuckerberga me nimalo ne diraju. Zašto? Vrlo jednostavno, naši svjetovi su miljama daleko. Oni su dijametralna suprotnost sa mnom – majkom dvoje djece koja je u 40-tima i koja se ne bavi tehnologijom i nema grandiozne projekte poput Muska. S druge strane, zato sam nalazila inspiraciju u ženama s kojima imam neku dodirnu točku. Tako sam nalazila inspiraciju u pričama majki koje su pokrenule vlastiti biznis ili su s kao i ja u svojim 40-ima odlučile na neku radikalniju promjenu i na iskorak iz uobičajenog obrasca. Ali bilo je tu i priča mladih žena u 20-tima i ranim 30-tima koje su me osvojile svojom svježinom gledanja na svijet. One možda nisu vladarice svijeta, ali imaju svoje firme i/ili rade ono što uistinu vole, a najvažnije je da ostvaruju svoje snove. Te mlade žene imaju ono nešto šareno i prekrasno što je potrebno ovom sivom svijetu. Moje vršnjakinje su mi pokazale da kada postoji volja postoji i način te da zaista nikad nije kasno za nove početke.

Photo credit: Pixabay

To što sam prestala čitati priče uspješnih ljudi ne znači da im se neću vraćati kada za to osjetim potrebu. Naravno da hoću. Mi ljudi volimo priče i inspiracija nam je potrebna. Čitat ću ih kako bi i dalje iz njih crpila inspiraciju u radu, u djelovanju, u odnošenju prema drugim ljudima. Ili kako bi mi možda pomogle da gledam na neke svoje trenutne probleme na drugačiji način. Međutim nikad neću, kao što to nisam ni do sada, pokušavati reproducirati njihove uspjehe ili neuspjehe. Jer njihovi uspjesi i neuspjesi su samo njihovi.

Na kraju krajeva mislim da je sada došlo vrijeme da napišem vlastitu priču. Tko zna možda će ona jednoga dana nekoga inspirirati.

Photo credit: Foter.com
Advertisements

The Versatile Blogger Award

versatile-blogger-award

Moj Facebook me svakoga dana obavijesti koliko je dana prošlo od zadnjeg puta kada sam napisala neku objavu. Pa tako danas kaže da nisam pisala 10 dana.  Dugi je to period u svijetu blogova i brzih informacija, međutim ponekad su neke stvari izvan našeg utjecaja. Opet u ovih 10 dana mi se dogodila jedan divna stvar, a to je da su me čak dvije blogerice nominirale za The Versatile Blogger Award. Jedna je Ivana Šulc koja vodi blog Orbis Marketing, a druga je Jana Krišković Baždarić koja piše blog 33 etc.. Ova nominacija koja je došla sa čak dviju strana mi jako puno znači prvenstveno zato što sam počela pisati blog prije punih 5 mjeseci, a netko smatra da to što pišem vrijedi. Draga moje blogerice Ivana i Jana od srca vam hvala.

A SADA PRAVILA IGRE:

  • Zahvalite osobi koja vas je nominirala
  • Nominirajte do 15 blogera (možete manje ali ne više) i obavijestite ih
  • Podijelite sa svima 7 činjenica o sebi
  • Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila

Prvo učinjeno. Drugo ću na kraju.  Treće slijedi. Četvrto je učinjeno.

SEDAM STVARI O MENI, KOJE VJEROJATNO NISTE ZNALI:

  1.  Tijekom srednje škole i studija sam igrala softball. Tako sam davne 1994. bila dio prve Hrvatske reprezentacije u softballu koja je otišla na turnir u Newfoundland u Kanadi. E to je bila avantura.
  2. Počela sam rano sijediti, tako da mislim da sam sada potpuno sijeda. Genetika, ne možemo pobjeći od nje.
  3. U fotografiju i fotografiranje sam se zaljubila još u osnovnoj školi. Tada sam bila i članica foto grupe. Ozbiljno, a opet amaterski sam se počela baviti fotografijom tek prije godinu dana.
  4. Moja najdraža spisateljica je Daphne du Maurier, a moja najdraža knjiga je njezina Rebecca. Ovu knjigu mi je poklonio moj djed za 13 rođendan. Pročitala sam ju, zaljubila se u knjigu, spisateljicu, a i čitanje. Još uvijek čuvam knjigu.
  5. Voljela bih ići na sajam knjiga u Londonu i New Yorku.
  6. Htjela sam studirati komparativnu književnost, ali nisam i ponekad mi je žao.
  7. Dvije moje privatne strasti su čitanje i pisanje. To je ono što me pokreće i što radim s guštom.

NOMINACIJE:

Nekima od nominiranih ovo je prva nominacija, nekima nije. Onima kojima nije prva nadam se da mi neće zamjeriti. Mislim da su stvarno dobri i da zaslužuju biti više puta nominirani.  Svima vam želim puno ljiepih objava, puno lajkova, a prije svega užitak pisanja vama i čitanja nama.

Little blue book

Just for this feeling

Still into book

Bibliovca

Knjiga inspiracije

Lova do krova

Tea time

Razlivena tinta

Naranča

Šest slikovnica na temu posvojenja i različitosti

6_2

Malo drugačija objava na temu posvojenja. Ovoga puta predstavljam slikovnice koje se bave temom posvojenja i različitosti, a koje su prevedene na hrvatski jezik.

Za najmlađe

mama-za-koka

Mama za Koka, Keiko Kasza, ilustrirala autorica, prevela Jelena Vojvoda. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2016.

Mama za Koka je klasik među slikovnicama na temu posvojenja. To je priča o maloj ptičici koja živi sasvim sama i odlazi u potragu za mamom. Ono što ovu slikovnicu čini drugačijom od ostalih u kojima je tema potraga za mamom ili roditeljima je to što Koko na kraju ne nađe mamu koja je ptica ili koja je slična njemu, već nađe mamu koja je u potpunosti različita, uz mamu nađe obitelj i ljubav. Topla lijepa priča o posvojenju u kojoj će uživati i mali i veliki.

medvjedic-srecko

Medvjedić Srećko, Vana Kostenjak, ilustrirali Gordana Svilarević i Jelena Dostanić. Izdavač: Udruga za kreativni socijalni rad, Zagreb 2006. 

Kako je to sama autorica navela u pismu koje je dodano uz slikovnicu, Medvjedić Srećko je namijenjen posvojiteljima s ciljem da im pomogne „lakše i primjerenije objasniti djetetu kako je postalo član […] obitelji“. Ovo je priča o dva medvjeda koji u nemogućnosti imanja biološkog djeteta se odluče za posvojenje. Priča prati njihov put u ostvarenju te želje. Premda slikovnica pati od određenih stereotipa, ipak može biti dobar poticaj za otvaranje dijaloga između roditelja i djeteta na temu posvojenja.

Za one malo starije

s-tobom-smo-posltali-obitelj

S tobom smo postali obitelj: priča o posvojenju, Anette Hildebrand, ilustrirao Almund Kunert, preveo Tomislav Šebek. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2013.

S tobom smo postali obitelj je prekrasna slikovnica za malo stariju djecu. To je priča o djevojčici Lisi koja jednu večer zamoli svoju mamu da joj ponovno ispriča kako je ona došla k njima i kako su oni postali obitelj. Prekrasno ilustrirana topa priča koja će posvojiteljima sigurno pomoći u započinjanju razgovora o posvojenju, a neke bi mogla potaknuti i na izradu obiteljskog albuma.

MR_jez_okladka_200120101.indd

Jež, Katarzyna Kotowska, ilustrirala autorica, prevela Ivana Vidović Bolt. Izdavač: Naklada MD, Zagreb 2007.

Jež je posebna slikovnica o posvjajanju, njezina autorica je posvojiteljica koja je u ovoj priči kroz metafore, alegorije i personifikaciju ispričala svoju priču o posvojenju i stvaranju privrženosti sa svojim djetetom.  Nastala je iz potrebe same autorice da svome sinu ispriča kako mu ona nije biološka majka, ali kako ga bezuvjetno voli. Premda obiluje stilskim figurama slikovnica na prekrasan način dočarava sve emocije koje posvojitelji imaju tijekom, a i nakon posvojenja.

Slikovnice o posvojenju i različitostima

petra-i-njezini-prijatelji

Petra i njezini prijatelji, Aline de Petigny, ilustracije Nancy Delvaux. Izdavač: Forum, Zadar 2004.

Jedna u seriji slikovnica o simpatičnoj djevojčici Petri. Petra je jedan dan provela na plaži i tamo je upoznala nove prijatelje koji su svi bili braća i sestre, ali i oni sami nisu bili iste boje kože, niti su ličili svojim roditeljima. Budući da je bila i radoznala i zbunjena tražila je od mame odgovor, te je saznala da su oni posvojeni. Slikovnica ne ulazi duboko u temu posvojenja, ali na zanimljiv i jednostavan način  dotiče teme posvojenja i različitosti.

knjiga-ooobitelji

Knjiga o obitelji, Todd Parr, ilustrirao autor, prevela Brankica Bajić. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2014.

Sam naziv govori o sadržaju ove slikovnice koja je namijenjena najmlađima. Jednostavna tekst i prekrasne šarene ilustracije kojima je autor želio pokazati da postoje različite vrste obitelji  i da je svaka posebna na svoj način „bez obzira na to kakva je“. Tako su se među različitim vrstama i oblicima obitelji naše i one nastale posvojenjem. Predivna slikovnica za uvod u priču o obitelji i različitostima te za razvoj tolerancije od najranije dobi.

 

Svako zlo za neko dobro ili kako sam našla svoj gorki zalogaj

book-and-photo

Elizabeth Gilbert u svojoj najnovijoj knjizi Velika magija piše o gorkom zalogaju. Gorki zalogaj  je ono loše koje dolazi s našim težnjama i željama. Pitanje je jedino koliko nam je stalo do te težnje i želje da onda izdržimo i taj gorki zalogaj. Mnogo sam puta u životu kada sam došla do tog lošeg,  u nečemu doživjela neuspjeh ili razočaranje. moja najčešća reakcija je bila odustajanje. I kada sam odustajala tješila sam sebe  da nisam ja za to ili da nisam dovoljno dobra ili još gore odustajala sam  jer sam se bojala što će drugi reći. Ali vrijeme i godine su učinile svoje…

I tako prošle subote sam bila pozvana na razgovor s jednim poznatim fotografom koji je tražio kandidate za  jednodnevno adventsko snimanje  u Zagrebu. Čim sam upala u uži krug mojoj sreći nije bilo kraja, jer prije se možda ne bih ni prijavila uz izgovor da sreća i uspjeh nisu za mene. Vjetar u leđa za prijavu mi je dala činjenica da je jedna moja fotografija izabrana među deset najboljih te je neko vrijeme bila i izložena.  Prijavila sam se ne očekujući mnogo. Na razgovoru su nam rekli da se prijavilo 80tak ljudi da je izabrano 40, a da na snimanje ide 15.  Šanse su bile male.  Nekoliko sati nakon razgovora saznala sam da nisam prošla. E da mi se to dogodilo prije godinu dana situacija bi bila u potpunosti drugačija, tada bi najvjerojatnije učinila ove dvije stvari:

  1. hiper bi analizirala intervju- vagala bih svaku svoju izgovorenu riječ – pokušala bih dokučiti što sam krivo rekla
  2. otišla bih kući tužna, isfrustrirana, govoreći si da nije to za mene i da se manim ćorava posla, i s vremenom bih prestala fotografirati

Međutim ovoga puta se nije dogodilo ništa od toga. Kada sam saznala da nisam prošla nazvala sam zakonitog i to mu rekla. U njegovom glasu sam osjetila komadić tuge, rekao mi je „Žao mi je“, moj odgovor me i samu iznenadio: „Nema veze“, odgovorila sam “nemoj da ti bude žao, ogromni uspjeh je već to što sam uspjela ući u uži krug, znači primjećena sam. Znaš“, dodala sam, „ne bi bilo dobro da sam uspjela, slava bi me ponijela i vjerojatno bih umislila da sam Annie Leibovitz.“  Također, umjesto da odem doma tužna i isfrustrirana otišla sam zadovoljna jer sam upoznala zanimljive ljude koji vole fotografiju i stekla pokojeg novog FB prijatelja/icu s kojim/ kojom mogu razmijeniti mišljenje. Nisam analizirala svoje odgovore previše, samo malo. Zapravo samo jedan, onaj na pitanje „Što bi ti mogla naučiti ljude koji su tu na razgovoru. Odgovorila sam nešto tipa da ne znam baš, a tek kasnije mi je palo na pamet da sam trebala reći da bi ih mogla naučiti igrati softball. Kakve vi to lude fotografije bile.

I tako kao da se sve poklopilo. Čitajući prije neki dan Elizabet Gilbert, sjetila sam se događaja od subote i moje reakcije nakon što nisam ušla među 15 odabranih. I tada sam shvatila  da je fotografija (i pisanje, ali o tome neki drugi put jer je moj odnos s pisanjem jako kompleksan) ona stvar radi koje bi mogla izdržati i najneugodnije elemente posla. Da bih zbog kreativne energije koju osjećam kad imam fotoaparat u ruci mogla progutati mnoge gorke zalogaje.  Prvi takav zalogaj se dogodio u subotu. I znate što nije bio previše gorak, onako kao kad jedete amareto kolačić;  i gorak i sladak i zove na još.

Nije mi bilo lako pronaći moj gorki zalogaj, jer prije nego što sam ga pronašla morala sam otići na jedno veliko putovanje rasta i učenja o samoj sebi, koje još traje, ali tren kada sam spoznala što je to što uistinu želim ne bih za ništa mijenjala.