Ja i #MeToo

bulyl

Ne, ne spadam u one rijetke žene koje nikada nisu doživjele seksualno uznemiravanje/nasilje. Mislim da nema djevojke ni žene koja je starija od 18 godina koja u svom životu nije doživjela neki oblik seksualnog uznemiravanja i/ili nasilja. Naprosto mislim da nema. Jer na žalost svijet u kojem živimo, a tu mislim prvenstveno na našu zapadnjački svijet, civilizaciju i kulturu, normalizira seksualno uznemiravanje i nasilje.

Bez obzira na ovo gore ja neću nigdje staviti #MeToo. Zašto? Evo zašto. #MeToo je nastao  kao odgovor na veliki seksualni skandal koji je otkrio svu nemoralnost i odnose moći u američkoj tvornici snova. Međutim za mene kačenje #MeToo na status na društvenoj mreži ima malo pomodarski prizvuk u stilu “to je sad jako fora pa ću onda to sada staviti.” Ne banaliziram seksualno uznemiravanje i nasilje već balanliziram trendove. Ako  ste čitali moje tekstove znate da ja naprosto ne želim se povoditi za trendovima. S druge strane uvjerena sam da će #MeToo imati određenog utjecaja i da će osvijestiti sve koji se iščuđuju na rasprostranjenost seksualnog uznemiravanja i nasilja. Seksualno uznemiravanje i nasilje su toliko prisutni da smo ga prestali primjećivati, oni su toliko prisutni da smo ga počeli normalizirati. Oni su toliko prisutni da kada nam netko kaže da ga je doživi prvo što pomislimo: “a tko joj je kriv!”, “što se tako obukla?”, “što je tamo išla?”, “što je otišla u njegovu sobu/stan/auto!?”. Toliko su normalizirani da se prvo upire prst u ženu koja ga doživi, a tek  mnogo kasnije možda u onoga koji joj je to napravio, a i onda se nalaze opravdanja za počinitelja.

Po meni #MeToo neće puno toga promijeniti, ako ostanemo samo na #MeToo. Jer #MeToo je trend, jedan trenutni lijepi znak solidarnosti, ali bez neke daljnje akcije on će ostati samo na tom. Ili kao što je i Julia Roberts rekla kada su je pitali o slučaju Weinstein: „Čuli smo ovu zastrašujuću, tužnu priču nebrojeno puta. I evo nas opet. Čvrsto vjerujem da ćemo napokon se okupiti kao društvo i usprotiviti se ovakvoj vrsti predatorskog ponašanja, te da ćemo pomoći žrtvama da nađu svoj glas i da ozdrave te da ćemo ga zaustaviti (seksualno zlostavljanje/nasilje, op. DBS) jednom za uvijek.“ Kao i Julija Roberts i ja vjerujem da će neko dobro napokon proizaći iz svog tog očaja. Jer ne događa se to samo u Hollywoodu, već svugdje gdje postoje neravnopravni odnosi moći i gdje onaj koji ima moć upotrebljava ju ne samo da bi zlostavljao već i da bi i zastrašivao. Jer dok je zlostavljanje trajalo, svi su znali za njega i šutjeli su jer su se bojali.

Također neću staviti #MeToo jer sam tijekom mog profesionalnog života 6 godina radila na problematici suzbijanja seksualnog nasilja i trgovanja žena u svrhu seksualnog iskorištavanja. Moj rad nije bio direktno sa žrtvama. Radila sam preventivne programe i sudjelovala u oblikovanju strateških i akcijskih planova te na izradi raznih mehanizama pomoći i podrške žrtvama. Naravno da kada radiš na toj problematici neminovno je da se sretneš sa žrtvama i njihovim pričama. I sve priče su na neki način iste kao i ove Hollywoodskih glumica, a počinju s tim je nasilje počinjeno i da im nitko nije vjerovao ili da šute zato jer se boje osude. I mene broj žrtava ne začuđuje, već smatram da moramo napraviti mnogo više od jednog #MeToo kako bi došlo do promijene i denormalizacije seksualnog nasilja.

Mislim da je vrijeme da se prestanemo iščuđavati, davati politički korektne izjave, govoriti kako smo i mi bile žrtve i onda ništa. Vrijeme je da počnemo djelovati, na bilo koji način koji će imati dugotrajnije utjecaj na društvenu zajednicu. Za početak možemo početi tako da vjerujemo onoj koja nam kaže da je bila zlostavljana ili silovana. Zatim prijaviti i potražiti pomoć. Mislim da je u svemu tome važno više ne šutjeti; jer ako šutimo hranimo zvijeri koje imaju moć u rukama i koje ju koriste kako bi nekoga zlostavljali. Kada progovorimo onda je zvijerima oduzimamo moć.   Continue reading