Zasto su očekivanja opasna stvar?!

Kada sam postala majka šumskih princeza došla su i očekivanja. Očekivanja koja sam svjesno i nesvjesno imala. Tako sam očekivala da će moja djeca ako ih upišem na engleski još u vrtiću progovoriti isti za veoma kratko vrijeme. Očekivala sam da će moja starija već na prvom klupskom natjecanju iz gimnastike osvojiti medalju, a kada nije htjela sam se ići fizički obračunati sa sucima. Jer naravno da je moje iznimno spretno dijete zaslužilo tu medalju.Očekivala sam da će curama vrlo brzo biti jako važno kako im izgleda soba. E što sam bila naivna. Engleski natucaju, medalju je osvojila tek četiri godine kasnije, a još dan danas uhvatim sebe kako šizim zbog (ne)urednosti njihove sobe. Mi roditelji smo skloni imati očekivanja od naše djece. Skloni smo očekivati da će oni ići onim stazama kojima mi nismo išli makar to ni približno nisu njihove staze. Slično je i kod partnerskih, prijateljskih i rodbinskih odnosa. Očekujemo da će naš partner/ica, prijatelj/ica, rodbina nešto učiniti za nas samo zato jer a) smo u nekom odnosu b) zato jer mi to od njega/ nje očekujemo. I što se obično dogodi u životu…, naša očekivanja se ne ispune i mi bivamo razočarani svim tim ljudima od kojih smo očekivalo, najčešće nešto što im nikada nismo ni rekli da očekujemo. (Osim u slučaju sobe moje djece, to sam jako glasno iskomunicirala s njima, ali nije doprlo do njih).

S duge strane postojale su situacije u mom životu kada sam mislila da netko od mene nešto očekuje i da to nešto moram napraviti kako bi ta osoba bila zadovoljna sa mnom. Mislila sam da ako radim stvari po PS-u, ako sam (više manje) poslušna  kćer koja puno ne traži i ne zahtijeva, ako se ne bunim kada me “prijateljica” maltretira barem tri puta tjedno od 22h do 24h na telefon da bi mi rekla da se ljuti na osobu koju ja uopće ne znam, pa mi usput malo i izgovarala svoju svekrvu i muža, da ću za to biti nagrađena. Mislila sam da ako šutim i radim i ne bunim se previše da ću napokon dobiti po meni zasluženo napredovanje. Znam, bila sam mlada i naivna. U takvim situacijama sam najčešće išla protiv sebe i šugavo sam se osjećala. Bila sam isfrustrirana, a kada bih još shvatila da nema nagrade, niti napredovanja (jer tako je to u životu) uz frustraciju bi se javljalo i razočarenje puno uzdaha i propitivanoj što sam ja to krivo napravila. Odgovor je ništa. Nisam ništa krivo napravila, samo sam imala (prevelika) očekivanja.

Vidite kod očekivanja je uvijek problem u tome da smatramo da neko drugi treba nešto učiniti za nas ili da netko (koga najčešće boli đon za nas) od nas traži da nešto učinimo za njega. U ovoj drugoj situacije mi onda radimo nešto što mislimo da se od nas očekuje kako bi bili nagrađeni. Sve u svemu, stvar je da ovdje postoje uvijek dvije osobe od kojih jedna ostaje razočarana. Nešto kao loša veza. Očekivanja su zapravo ogromni izvor frustracija koja mogu dovesti do potpunog sloma i zato smatram da su jako opasna stvar.

Postoji još jedna strana kod očekivanja, a to je kada netko drugi očekuje nešto od nas, naravno bez da nam je rekao da nešto očekuje. U posljednjih nekoliko mjeseci sam se nekoliko puta našla u situacija gdje je osoba iz nekih svojih razloga očekivala da će se prema njoj odnositi na određeni način. I tek kada nije dobila to što je htjela je rekla da je očekivala to i to. Pitam se od kuda sam ja to mogla znati?! Naime, još uvijek nisam razvila sposobnosti čitanja tuđih misli.

Vrlo često očekujemo, ali vrlo rijetko verbaliziramo naša očekivanja. Bilo bi mnogo bolje da očekivanja izreknemo na glas jer onda će druga strana znati da se od nje nešto očekuje te će shodno tome moći postupiti. To ne znači da će tada naša očekivanja svaki puta biti ispunjena, ali i ako se ne ispune razočarenje će biti manje.

Bez obzira što sam osvijestila da najveći broj nesporazuma s drugima te vlastitih frustracija i razočarenja dolazi zbog neispunjenih očekivanja to ne znači da više ništa ne očekujem. Očekujem, jer to je naprosto ljudski i nerealno je očekivati da ću se ikada u životu riješiti očekivanja. Ironično zar ne? Međutim kako bi smanjila vlastite frustracije i razočaranja zbog neispunjenih očekivanja, sama očekivanja prema drugima sam smanjila na minimum. Također ova koja imam pokušavam sagledati u odnosu na realnu i trenutnu situaciju. Što se tiče moje djece počela sam ih više slušati i promatrati te sam počela uviđati njihove jake i slabe strane. Na taj način neću ništa od njih očekivati već ću im moći biti podrška kada to bude potrebno. Što se tiče urednosti sobe; u sobu ne ulazim osim kad je mrak da im dam pusu za laku noć, a ostatak vremena su vrata sobe zatvorena. 1:0 za cure i sobu. Kada govorimo o mojoj projekciji da netko ima očekivanja od mene i da ja mislim da trebam nešto napraviti jer se to od mene očekuje, toga više nema u mom životu. Na taj način živim manje opterećeno tim silnim očekivanjima.

Kako je kod vas?

The Versatile Blogger Award

versatile-blogger-award

Moj Facebook me svakoga dana obavijesti koliko je dana prošlo od zadnjeg puta kada sam napisala neku objavu. Pa tako danas kaže da nisam pisala 10 dana.  Dugi je to period u svijetu blogova i brzih informacija, međutim ponekad su neke stvari izvan našeg utjecaja. Opet u ovih 10 dana mi se dogodila jedan divna stvar, a to je da su me čak dvije blogerice nominirale za The Versatile Blogger Award. Jedna je Ivana Šulc koja vodi blog Orbis Marketing, a druga je Jana Krišković Baždarić koja piše blog 33 etc.. Ova nominacija koja je došla sa čak dviju strana mi jako puno znači prvenstveno zato što sam počela pisati blog prije punih 5 mjeseci, a netko smatra da to što pišem vrijedi. Draga moje blogerice Ivana i Jana od srca vam hvala.

A SADA PRAVILA IGRE:

  • Zahvalite osobi koja vas je nominirala
  • Nominirajte do 15 blogera (možete manje ali ne više) i obavijestite ih
  • Podijelite sa svima 7 činjenica o sebi
  • Objavite sliku nagrade u svom tekstu i ova pravila

Prvo učinjeno. Drugo ću na kraju.  Treće slijedi. Četvrto je učinjeno.

SEDAM STVARI O MENI, KOJE VJEROJATNO NISTE ZNALI:

  1.  Tijekom srednje škole i studija sam igrala softball. Tako sam davne 1994. bila dio prve Hrvatske reprezentacije u softballu koja je otišla na turnir u Newfoundland u Kanadi. E to je bila avantura.
  2. Počela sam rano sijediti, tako da mislim da sam sada potpuno sijeda. Genetika, ne možemo pobjeći od nje.
  3. U fotografiju i fotografiranje sam se zaljubila još u osnovnoj školi. Tada sam bila i članica foto grupe. Ozbiljno, a opet amaterski sam se počela baviti fotografijom tek prije godinu dana.
  4. Moja najdraža spisateljica je Daphne du Maurier, a moja najdraža knjiga je njezina Rebecca. Ovu knjigu mi je poklonio moj djed za 13 rođendan. Pročitala sam ju, zaljubila se u knjigu, spisateljicu, a i čitanje. Još uvijek čuvam knjigu.
  5. Voljela bih ići na sajam knjiga u Londonu i New Yorku.
  6. Htjela sam studirati komparativnu književnost, ali nisam i ponekad mi je žao.
  7. Dvije moje privatne strasti su čitanje i pisanje. To je ono što me pokreće i što radim s guštom.

NOMINACIJE:

Nekima od nominiranih ovo je prva nominacija, nekima nije. Onima kojima nije prva nadam se da mi neće zamjeriti. Mislim da su stvarno dobri i da zaslužuju biti više puta nominirani.  Svima vam želim puno ljiepih objava, puno lajkova, a prije svega užitak pisanja vama i čitanja nama.

Little blue book

Just for this feeling

Still into book

Bibliovca

Knjiga inspiracije

Lova do krova

Tea time

Razlivena tinta

Naranča

“Život je igra prolaznosti”

smrt
Izvor: Pixabay

Prošli tjedan je bio prepun iznenađenja.  I onih ružnih i tužni i onih gorko slatkih.

Onaj ružni i tužni je da je umro moj srednjoškolski kolega.

Onaj gorko slatki je da je meni jedna draga osoba otišla iznenada i na duže vrijeme čak preko Atlantika.

Dvoje ljudi je u jednom tjednu otišlo iz mog života. Ruku na srce s mojim kolegom iz srednje škole sam se zadnji puta vidjela na proslavi 20 godina mature prije skoro četiri godine, a prije toga onoga dana kada smo maturirali. Ali njegova me smrt potresla. Vjerujem zato što smo ipak formativne godine proveli zajedno, u istom razredu. S druge strane i zato što mi je bio generacija. Kada sam rekla mami da je umro ona je u svom klasičnom racionalnom stilu rekla „Da, draga život je konačna kategorija i tek kada ljudi oko tebe počnu odlaziti to shvatiš.“ Mudro zar ne? Opet teško mi je u njegovom slučaju prihvatiti tu konačnost jer se izravno dotiče i mene.

Pogodio me i odlazak moje drage Suzi. Makar je taj odlazak daleko od konačnog. Ipak. Više neću moći navratit kod nje u antikvarijat i popiti s njom kavu. Nećemo se moći  ispričati o tome što ona piše i o svim novostima na hrvatskoj književnoj sceni, onako uzduž i poprijeko. Ma znam da s njom nisam dosegla konačnost i da ona ide negdje gdje će joj biti prekrasno prvenstveno ide s nekim koga istinski voli. Ali Amerika nije baš tu iza ugla.

Ova dva odlaska su me baš dobro uzdrmala. Dogodila su se u razmaku od dva dana i dala su mi mislit prvenstveno o nepredvidljivosti života. Razmišljajući o preranoj smrti mojeg kolege i spoznaji o konačnosti  još jednom sam zaključila kako je život j****o kratak . A Suzin odlazak preko Atlantika mi je potvrdilo kako ništa ne treba odgađati za drugi dan jer život ne čeka, on prolazi htjeli mi to ili ne.

zivot2
Izvor: Pixabay

I što sada napraviti? Ovakvi i slični događaji nas tjeraju da stavimo život u perspektivu, da ga preispitamo. Da se upitamo što stvarno želimo. Je li ovo gdje smo sada to ili želimo nešto više. Ja znam da sam se dan nakon sahrane probudila drugačija. Znam da mi je još jednom potvrđeno da nema garancije za ništa i da život istinski treba živjeti i proživjeti. Da treba pokušati uganjati te svoje snove, da treba učiniti nešto ludo i hrabro, biti sretan, ne pristajati na manje od onoga što nam doista pripada, ne raditi za tuđe snove. Jer kao što je rekla jedna moja poznanica na FB „ život je igra prolaznosti.“ I zato ga živimo, udahnimo punim plućima i krenimo hrabro naprijed jer zaista ne znamo što nam donosi sutra. Možda nešto stvarno genijalno i super.

zivot
Izvor:Pixabay

Zašto je važno tražiti i imati podršku

podrska1

Kada sam posvojila djecu našla sam se u situaciji općeg kaosa. Naš život se preokrenuo naglavačke, a moj pogotovo. Odjednom se dnevni ritam, prioriteti, ma sve promijenilo. Odjednom umjesto da idem svako jutro na posao i odobravam izvještaje i pratim trošenje sredstava na milijunskim projektima, ostajala sam doma te sam morala izmišljati kako da osmislim dan sebi i šumskim princezama. Odjednom sam ostala sama. O roditeljstvu i odgoju nisam znala ništa. Nisam znala  ponaša li se dijete normalno ako mi je stalno za petama ili ne želi nešto jesti ili uzima kanticu drugom djetetu u pješčaniku ili zanovijeta. Nisam zna je li normalno da petogodišnjakinja ne zna crtati i ne zna boje. Gledajući unatrag od svega toga me najviše ubijala samoća i nemogućnost da se s nekim pošteno ispričam na tu temu, onako iz dubine duše. Isplakala bi se ja mojoj mami, sestri, prijateljici, međutim nije to bilo to. Zašto? Zato jer kada si posvojitelj (kao i kad imaš dijete s posebnim potrebama, kada si neplodan, kada imaš rak, kada okrećeš novu stranicu u životu, kada si pred teškim odlukom i sl.) najbolje te može razumjeti onaj koji prolazi isti ili sličan put kao i ti. Jer toj osobi možeš reći: „teško mi je“, „bojim se“, „ne znam što da radim“ i ta osoba te neće osuđivati, neće ti pametovati, neće ti reći kako sve krivo radiš već će biti podražavajuća.

Drugim riječima treba ti podrška. Ovdje ne mislim da lažnu podršku koju ti pruža neko jer si mu jako drag ili želi nešto od tebe. Takve vrste podrške nisu ni najmanje dobre jer kod njih lako upadamo u stupicu misleći ili da radimo sve savršeno ili , što je još gore, da će ta osoba biti uvijek kraj nas. Ovdje govorim o podršci koja daje vjetar u leđa, podršci koja liči na ispruženu ruku kada si na koljenima. Podršci koja osnažuje toliko da mi kasnije možemo vratiti istom mjerom kada nekome podrška bude potrebna. Smatram da se osnažujuća podrška može dobiti na različite načine: ponekad je dovoljan i pogled, gesta, jedna riječ. Nije nužno da dolazi od osobe koja je pored nas, već ta osoba može biti miljama daleko.

podrska2

Podrška mi je važna zato što se na taj način osnažujem i spremnija sam se suočiti sa izazovima koji mi predstoje. Tako osnažena pružam podršku dalje. Najbolji primjer mi je posvojiteljska zajednica. Sama činjenica da razmjenjujemo iskustava i da pričamo jedni drugima kroz što smo prošli i kroz što prolazimo puno znači, jer se međusobno razumijemo i ne preispitujemo, niti osuđujemo, a na kraju se i dobro nasmijemo. Također kada sam počela pisati blog mislila sam da će to biti još jedan u nizu mojih pomalo osamljenih igrarija, međutim nekako sam se s vremenom povezala s ljudima koji pišu o sličnim stvarima, čije stavove dijelim i iz čijih postova mogu naučiti. Podrška je dolazila u obliku njihovih pozitivnih komentara, ali i od komentara ljudi – poznanika, koji bi mi rekli da me čitaju i da im se sviđa to što ja pišem. I sada kada se nalazim na jednoj novoj prekretnici života u moj život su ušle neke osobe koje su me podržale i ohrabrile rekavši mi da mogu ja to, te mi na taj način pomogle da moju ludu ideju polako počnem pretvarati u djelo.

Razmišljajući u zadnje vrijeme o podršci shvatila sam da:

  1. ako je ne tražiš nećeš je ni dobiti – mislim da nitko ne šeće okolo i pita „Treba te li možda podršku?“, ne nema takvog, bar ga ja nisam srela.
  2. se ne smijemo bojati tražiti podršku – o strahu kao kočnici sam pisala. Bojimo se tražiti podršku jer bi drugi možda mogli misliti da smo jadni, slabi. Ne nismo, već smo bili predugo jaki i više ne možemo. Također, s druge strane, ne možemo upravljati mislima drugih ljudi tako da se s tim ne treba ni opterećivati. Dugo mi je trebalo da potražim podršku, sada kada me uhvate gore spomenuta negativna razmišljanja promislim: „što je najgore što mi se može dogoditi?“ Najgore je da me odbiju. Ako se to i dogodi znam da to i nije bilo mjesto na kojem sam ju trebala tražiti. I onda idem dalje.
  3. podršku treba tražiti na pravim mjestima – Prije neki dan sam predavala potencijalnim posvojiteljima u sklopu pripreme za posvojenje. U jednom trenutku sam im rekla da imaju pravo se požaliti da im je teško, ali naravno da ne učine to svojoj socijalnoj radnici ili susjedi, već da si nađu krug ljudi u kojima to mogu reći. Važno je okružiti se ljudima koji su prošli isto ili slično što i vi i koji su pozitivni i otvoreni.
  4. ako ne nađete mjesto za podršku stvorite ga sami te na taj način ohrabrite i osnažite one koji ju trebaju. Podrška je vrlo recipročna stvar i pružajući podršku drugima na neki način i primate od drugih te se i vi osjećate osnaženo.

podrska3

Crtići, filmovi, predstava na temu posvojenja i jedan film o roditeljstvu

filmovi

Postoje brojni filmovi, crtići i predstave koje se bave posvojenjem. Moj odabir se ovdje sveo samo na one koje sam gledala. Podijeljeni su po vrsti.

Animirani filmovi

Kako je Gru ukrao mjesec, 2010.

big_14_7_2010_11_37_42_despicable_me_hr_za_web

Ovo je priča o jednom sasvim običnom super zlikovcu koji  jedino što je želio u životu je biti najbolji od svih zlikovaca. Kako bi to postao odluči je ni manje ni više uskrati Mjesec. Međutim na putu njegovom cilju su stale tri male, slatke i uporne djevojčice (koje nemaju roditelja). One su u tom prepredenom i nimalo zgodnom tipu vidjele potencijal za oca, ali i to da Gru uopće nije tako zao kako bi on to želio biti.

Na stranu priča o Gruovim zločinačkim poduhvatima, ono što je mene prikovalo za ovaj crtić je odnos između Grua i djevojčica. Gledajući ga nisam se mogla prestati pitati tko je zapravo tu koga posvojio. I premda Gru napravi jednu ogromnu glupost i slomio (na trenutak) srce djevojčicama, ipak se sve sretno završi. Kako je Gru ukrao mjesec pokazuje snagu ljubavi nas posvojitelja prema djeci.

Ovaj crtić je namijenjen najmlađima. Preporučam da ako ga želite gledati sa posvojenom djecom da ga prvo pogledate sami i procijenite jesu li vaša djeca spremna za njega – jer taj trenutak kada Gru slomi srce djevojčicama je zaista težak.

Usvajanje odobreno,  2012.

usvajanje

Autobiografski film južnokorejskog animatora Junga koji je nakon Korejskog rata posvojen u Belgiji. Jung kao 47-godišnjak odlazi u Seul u potragu za svojim korijenima, identitetom i biološkom majkom. Na tom putu se prisjeća svoje prošlosti od trenutka kada ga je policija pronašla kako kao 5 godišnjak luta ulicama Seula.

Usvajanje odobreno je kompleksan film koji progovara o problemima koje međudržavno i među etničko posvojenje donosi. Progovara i o odnosima u obitelji, pitanjima pronalaženja vlastitog identiteta i unutrašnje borbe posvojenog djeteta. Jung prikazuje život u obitelji onakav kakav je bio, bez ikakvog uljepšavanja; bilo je tu i igre i smijeha i svađe, ali bilo je i batina, kao i odbijanja od strane nekih članova obitelji. Njegova mama je prikazan kao dosta hladna žena koja nije baš pretjerano pokazivala osjećaje za niti jedno od svoje djece (ni biološko, ni posvojeno), međutim pred kraj se pokazala kao ona koja je uvijek bila uz Junga.

Kao posvojiteljicu ovaj film me dotaknuo i na još jednom nivou jer daje odgovor na pitanje „tko je mama“.

Nije za djecu mlađu od 14 godina.

Igrani filmovi

Tajne i laži, 1996.

tajne-i

Ovaj film sam pogledala jako davno, čak prije nego što sam uopće razmišljala o posvojenju. Radnja se vrti oko Cyntie, srednjovječne nesretne žene i Hortense koja je posvojenja i sada kao odrasla traži svoju biološku majku.

Film govori o odnosima u obitelji i odnosu između Cyntie i Hortense. Ovo je jaka britanska obiteljska drama, napravljena bez pretjerane patetike, melodrame i uljepšavanja. Zaista ju se isplati pogledati, pogotovo ako vas zanima priča žene koja je dala dijete na posvojenje i priča žene koja traži svoju biološku majku.

Faca s Marsa, 2007.

faca-s-marsa

David je udovac koji oplakuje smrt svoje žene već dvije godine. David je i pisac SF romana. David susreće dječaka koji je udomljen. Dječak tvrdi da je on na Zemlju došao s Marsa. Dječak živi u velikoj kutiji. Dječak se boji sunca. David odlučuje posvojiti dječaka, ali prije nego što to i formalizira David i dječak moraju živjeti neko vrijeme zajedno.

Ovo je divan film, ne zato što u njemu glumi John Cusack već zato što progovara o tome koliko su djeca koja su živjela u disfunkcionalnim obiteljima te kasnije i u udomiteljskim ranjena i koliko im je potrebna ljubav. Divan je jer pokazuje kako se gradi odnos između dva izgubljena i ranjena bića, te kako kada se uloži vrijeme, strpljenje i ljubav u dijete ono procvjeta.

Bez obzira što na nekim mjestima film pati od američke patetike isplati ga se pogledati.

Predstave

Moja obitelj i jedan jež, 2015. Kazalište Smješko

moja-obitelj

Kazališna predstava za djecu. Prati priču Sanja i Vanje koji zbog nemogućnosti da imaju biološko dijete se odlučuju na posvojenje, te tako u njihov život ulazi djevojčica Anja.

Ovo je dinamična predstava je duhovita, ali i tužna, u njoj se pjeva, ali se može i zaplakati. Uz sve to ona na vrlo pristupačan način gledateljstvu pruža poprilično cjelovi uvid u posvojenje. Kreće od toga zašto se parovi najčešće odlučuju za posvojenje, kako izgleda procedura (koju namjerno karikiraju) zatim kako izgleda roditeljstvo posvojenog djeteta. Također daje uvid u to zašto neka djeca bivaju oduzeta biološkim roditeljima. U predstavu su utkane priče posvojitelja te joj to dodatno daje autentičnost. Predstava je osvojila brojen nagrada, a između ostalog i nagradu Nagrada hrvatskog glumišta 2015. godine kao najbolja predstava u kategoriji predstava za djecu i mlade. Još uvijek se može pogledati.

I jedan film o roditeljstvu.

Parenthood, 1989.

parenthood

Ovaj se film ne može prepričati, njega se treba pogledati. Ovo je film za sve roditelje i oni koji to žele postati. Kada ga pogledate zapitajte se želite li u životu vrtuljak ili roller coaster. Mi smo odabrali roller coaster i opet bi da me se pita.

Četiri književna djela i memoarska proza o posvojenju

knjige-2

Nakon slikovnica, dolaze na red knjige koje obrađuju posvojenja, ovdje ću se isključivo osvrnuti na književna djela i memoare.

Posvojenje je popularna tema u književnim djelima, međutim kod nas nema  baš mnogo prevedenih knjiga koje se bave tom tematikom na način da je posvojenje okosnica priče.  Kada sam razmišljala kako se u književnosti (a i u filmovima) obrađuje tema posvojenja došla sam do zaključka da je to obično na jedan od sljedeća tri načina:

– priča žene koja je dala dijete na posvojenje pa ga traži

– dijete koje je bilo u teškoj životnoj situaciji ; siroče ili dijete iz disfunkcionalne  obitelji pa je na kraju posvojeno

– potraga djeteta za svojim identitetom ili biološkom obitelji

Najrjeđe se u književnosti obrađuje tema odnosa posvojitelja i posvojenog djeteta. Kod nas je ta tema prisutna tek u memoarskoj prozi.

U nastavku su knjige na temu posvojenja za malo stariju djecu i odrasle:

Književnost

paul

Paul je pun pogodak, Kirsten Boie, prevela Nataša Medved; SysPrint, Zagreb, 2009.

Ovo je priča o dječaku Paulu koji je posvojen. Osim što je posvojen on se od svojih roditelja  i okoline razliku je po boji kože. U školi ga djeca plaše kako će ga roditelji vratiti u dom, ako ne bude dobar. Međutim on se hrabro bori protiv takve vrste nasilja zbog toga što se osjeća zaštićeno u svojoj obitelji. Ova priča progovara o nekoliko pitanja vezanih za posvojenje; pitanjem među rasnog posvojenja, pitanjem različitosti; pitanjem pripadanja.

anne

Anne od Zelenih zabata, Lucy Maude Montgomery, preveo Darko Brdarić; V.B.Z., Zagreb, 1997.

Premda se autorica u knjizi ne bavi problematikom posvojenja, ovaj roman priča priču o Anni koja je posvojena. Ovo je prva knjiga u seriji koja prati Annino djetinjstvo i mladost. Uvrštena je ovdje zbog pozitivne slike o glavnoj junakinji. Zato što je ovo divna  i vesela priča o djevojčici koja izrasta u prekrasnu mladu ženu te zato što je Anina priča o posvojenju malo drugačija od uobičajenih. Naime nju su posvojili postariji brat i sestra.

bijelo-cigance

Bijelo ciganče, Vidoe Podgorec, preveo Borislav Pavlovski; Školska knjiga, Zagreb,  1989.

Ovo je roman koji sam čitala negdje tijekom osnovne škole ( to je bilo u kasnim 1980ima), ali je tako dobar da mi se duboko urezao u pamćenje. Priča je to o dječaku Taruno Mulon koji je postojao, ali nije mu se znalo ni mjesto ni godina rođenja. Rroditelji su mu nestali u vihoru rata,njega nalaze Romi uzimaju ga pod svoje i on raste s njima. Ova priča prvenstveno govori kako ljubav roditelja prema djetetu ne poznaje granice ni rasu. Veza između Taruna i njegovog tate Mulona je snažna i neraskidiva. Prekrasna, topla, ljudska priča, koju treba obavezno pročitati ako vam padne pod ruke.  Preporučam je i zbog toga što je diskurs posvojenja malo drugačiji nego inače; naime ovdje su Romi ti koji su posvojili bijelog dječaka.

kci

Kći čuvara uspomena, Kim Edwards;  Algoritam, Zagreb, 2008.

Ovaj roman također spada u malo drugačije priče o posvojenju. On je prvenstveno priča o obiteljskim tajnama te pokazuje kako tajne uništavaju obitelj. U središtu priče je liječnik David čija žena rađa blizance, zdravog dječaka i djevojčicu sa Downovim sindromom. David bez znanja svoje žene odlučuje smjestiti djevojčicu u ustanovu gdje je čeka sigurna smrt zbog nebrige.  Ženi kaže da je djevojčica umrla, a svoju medicinsku sestru Carol zamoli da dijete odvede u psihijatrijsku bolnicu. Međutim Carol to ne napravi već odluči djevojčicu odgajat kao da ju je ona rodila.  Osim što se roman bavi tajnama, bavi se i ljubavlju između posvojiteljice i posvojenog djeteta, ljubavlju koja nadilazi probleme koje sa sobom nosi poremećaj kao što je Downow sindrom.

Memoarska proza

Obje knjige koje navodim ovdje su za mene veoma posebne. Posebne su iz razloga što su ih napisale mame. Napisale su ih žene s čijim strepnjama, strahovima, nadanjima, tugama i radostima se mogu u potpunosti poistovjetiti. Mogu se poistovjetiti do te mjere da mi njihovo pisanje istovremeno donosi i radost i tugu i olakšanje i bol jer sve sam to i sama prošla i još uvijek prolazim. Radi se o dva djela memoarske proze koje su napisale sam posvojiteljice, a njihove priče su veoma emocionalne i protkane su neizmjernom ljubavlju prema njihovoj djeci.

kisna-djevojcica

Moja kišna djevojčica, Davina;  Profil knjiga, Zagreb, 2014.

Davinina knjiga je počela kao niz komentara na forumu Roda. Davina je žena koja živi u Njemačkoj, porijeklom je iz Bosne i upravo iz Bosne posvaja svoju Princezu. Međutim njena Princeza je posebna.  U knjizi je opisano odrastanje Princeze i svi izazovi s kojima su se Davina, Princeza i obitelj susretali.  Premda izazovi sa mojim pjegavim šumskim princezama nisu ni upola ovako veliki kao Davinini meni je ova knjiga davala nadu u trenucima kada bih potonula. Davala mi je nadu  da će jednoga dana sve doći na svoje. Davina pokazuje svu radost i izazove života i što je najvažnije tu ljubav i povezanost nas posvojitelja sa svojom djecom. (moj prikaz same knjige možete naći na   Čitaj me)

kula-od-kocaka

Kula od kocaka, Katarzyna Kotowska; Naklada MD, Zagreb, 2008. 

Katarzyna Kotowska je uz priču Jež napisala i memoarsko djelce Kula od kocaka. To je priča o tome kako je posvojila svoga sina te u njoj opisuje izazove s kojima se susretala tijekom i nakon posvojenja. Ovo je prekrasna, realistična i emocionalno vrlo nabijena knjiga. Kratka je i pisana je frgmentarno, ali je toliko snažan da nikako ne preporučam da je čitate u jednom dahu.

 

Šest slikovnica na temu posvojenja i različitosti

6_2

Malo drugačija objava na temu posvojenja. Ovoga puta predstavljam slikovnice koje se bave temom posvojenja i različitosti, a koje su prevedene na hrvatski jezik.

Za najmlađe

mama-za-koka

Mama za Koka, Keiko Kasza, ilustrirala autorica, prevela Jelena Vojvoda. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2016.

Mama za Koka je klasik među slikovnicama na temu posvojenja. To je priča o maloj ptičici koja živi sasvim sama i odlazi u potragu za mamom. Ono što ovu slikovnicu čini drugačijom od ostalih u kojima je tema potraga za mamom ili roditeljima je to što Koko na kraju ne nađe mamu koja je ptica ili koja je slična njemu, već nađe mamu koja je u potpunosti različita, uz mamu nađe obitelj i ljubav. Topla lijepa priča o posvojenju u kojoj će uživati i mali i veliki.

medvjedic-srecko

Medvjedić Srećko, Vana Kostenjak, ilustrirali Gordana Svilarević i Jelena Dostanić. Izdavač: Udruga za kreativni socijalni rad, Zagreb 2006. 

Kako je to sama autorica navela u pismu koje je dodano uz slikovnicu, Medvjedić Srećko je namijenjen posvojiteljima s ciljem da im pomogne „lakše i primjerenije objasniti djetetu kako je postalo član […] obitelji“. Ovo je priča o dva medvjeda koji u nemogućnosti imanja biološkog djeteta se odluče za posvojenje. Priča prati njihov put u ostvarenju te želje. Premda slikovnica pati od određenih stereotipa, ipak može biti dobar poticaj za otvaranje dijaloga između roditelja i djeteta na temu posvojenja.

Za one malo starije

s-tobom-smo-posltali-obitelj

S tobom smo postali obitelj: priča o posvojenju, Anette Hildebrand, ilustrirao Almund Kunert, preveo Tomislav Šebek. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2013.

S tobom smo postali obitelj je prekrasna slikovnica za malo stariju djecu. To je priča o djevojčici Lisi koja jednu večer zamoli svoju mamu da joj ponovno ispriča kako je ona došla k njima i kako su oni postali obitelj. Prekrasno ilustrirana topa priča koja će posvojiteljima sigurno pomoći u započinjanju razgovora o posvojenju, a neke bi mogla potaknuti i na izradu obiteljskog albuma.

MR_jez_okladka_200120101.indd

Jež, Katarzyna Kotowska, ilustrirala autorica, prevela Ivana Vidović Bolt. Izdavač: Naklada MD, Zagreb 2007.

Jež je posebna slikovnica o posvjajanju, njezina autorica je posvojiteljica koja je u ovoj priči kroz metafore, alegorije i personifikaciju ispričala svoju priču o posvojenju i stvaranju privrženosti sa svojim djetetom.  Nastala je iz potrebe same autorice da svome sinu ispriča kako mu ona nije biološka majka, ali kako ga bezuvjetno voli. Premda obiluje stilskim figurama slikovnica na prekrasan način dočarava sve emocije koje posvojitelji imaju tijekom, a i nakon posvojenja.

Slikovnice o posvojenju i različitostima

petra-i-njezini-prijatelji

Petra i njezini prijatelji, Aline de Petigny, ilustracije Nancy Delvaux. Izdavač: Forum, Zadar 2004.

Jedna u seriji slikovnica o simpatičnoj djevojčici Petri. Petra je jedan dan provela na plaži i tamo je upoznala nove prijatelje koji su svi bili braća i sestre, ali i oni sami nisu bili iste boje kože, niti su ličili svojim roditeljima. Budući da je bila i radoznala i zbunjena tražila je od mame odgovor, te je saznala da su oni posvojeni. Slikovnica ne ulazi duboko u temu posvojenja, ali na zanimljiv i jednostavan način  dotiče teme posvojenja i različitosti.

knjiga-ooobitelji

Knjiga o obitelji, Todd Parr, ilustrirao autor, prevela Brankica Bajić. Izdavač: Adopta – Udruga za potporu posvajanju, Zagreb 2014.

Sam naziv govori o sadržaju ove slikovnice koja je namijenjena najmlađima. Jednostavna tekst i prekrasne šarene ilustracije kojima je autor želio pokazati da postoje različite vrste obitelji  i da je svaka posebna na svoj način „bez obzira na to kakva je“. Tako su se među različitim vrstama i oblicima obitelji naše i one nastale posvojenjem. Predivna slikovnica za uvod u priču o obitelji i različitostima te za razvoj tolerancije od najranije dobi.

 

Dvije stvari o kojima se nerado priča.

iskrenost2

Ovo će biti jedan od mojih posljednjih objava na temu posvojenja, jer smatram da sam obuhvatila i rekla sve ono što sam htjela, a vezano je uz posvojenjem i moju osobnu priču. Ostale objave će biti više informativnog karaktera i bit će vezane uz knjige i filmove koje tematiziraju posvojenje.

U najavi sam napisala da ću pisati o dvije stvari o kojima se nerado priča. Radi se o ljudima iz prošlosti koji bi se, mogli pojaviti i u budućnosti naše djece, radi se o njihovim braći i sestrama  te, kako ste mogli i pretpostaviti, njihovim biološkim roditeljima.

Prije nego što uopće započnem htjela bih reći da je najvažnija stvar, kao i u svakom drugom odnosu, a pogotovo ovakvom koji je opterećen dodatnim stvarima, biti iskren. Ne samo prema sebi, već i prema djeci. Imala sam priliku upoznati osobu kojoj je u svojim ranim dvadesetima nekako sama shvatila da je posvojena. Nakon tog susreta često sam se pitala kako bih ja kao majka mogla živjeti toliko dugo s takvom tajnom, te kako bih se ja osjećala da tako nešto veliko saznam onako slučajno ili još gore da sama dođem do takve spoznaje. Priča o posvajanju nije razgovor koji jednom vodite sa svojim djetetom i tada ga stavljate ad acta. U prošlosti naše djece se krije dio njihovog identiteta i sigurna sam da oni često prevrću u svojim malim, a kasnije i malo većim glavicama priču o tome što se to dogodilo da su dobili nove roditelje. Priča o posvojenju je dijalog koji smo mi kao roditelji dužni započeti i u tom dijalogu naša djeca postavljaju pitanja, a mi na njih sukladno njihovim godinama odgovaramo. Otvorenost je važna, i koliko god me neka pitanja zabole važno je da svaki put ostanem otvorena i da ne štitim sebe od te boli, jer štiteći sebe nanosim štetu kako mome djetetu tako i našem odnosu.

braca-i-sestre

Dakle naša djeca imaju prošlost. Neka imaju braću i sestre s kojima su živjela dok nisu posvojena. Neka imaju braću i sestre koja su posvojena prije ili će biti posvojena poslije njih. Čudne su i tužne prošlosti naše djece. Kakve god bile ja sam zagovornik toga da ako dijete zna da ima braću i sestre i ako vi znate kod kojih su posvojitelja da stupite u kontakt i da omogućite da se djeca vide. Djeci to puno znači i daje im znak da ste otvoreni te da mogu imati povjerenja u vas. Ne brinite vaša djeca jako dobro znaju da ste im vi roditelji i bez obzira koliko tužni bili što se rastaju sa braćom i sestrama uvijek će otići kući s vama. Kasnije kada dovoljno odrastu sami će donositi odluku kako i koliko često će viđati svoje braću i sestre. I zato ako vas drugi posvojitelj nazove i kaže da je roditelj braće i sestara djece koja su kod vas nemojte ga odbiti, nađite se s njim i omogućite svojoj djeci ponovni susret ili upoznavanje sa braćom i/ili sestrama.

dio-prolosti-skriven-u

Dakle naša djeca imaju prošlost i u toj prošlosti postoje biološki roditelji. I dok posvojitelji još i pričaju o biološkoj braći i sestrama, biološki roditelji, posebice biološka majka su teška tema koja je opterećena brojnim različitim emocijama. Moj najveći strah je da moje dijete jednog dana ne upozna svoju biološku majku i mene zaboravi. Ovo je poprilično iracionalan strah, ali je moj. Isto tako sam svjesna da parafraziram Khalila Gibrana da moja djeca nisu moja djeca, već su individue za sebe koje ja nemam pravo (čak i da sam im biološki roditelj) vezati uz sebe. Moja zadaća je da ih pripremim za život i pustim da odu u njega kada za to dođe vrijeme. Ipak što napraviti kada djeca izraze želju da istraže svoju prošlost ili da pronađu i upoznaju svoju biološku majku? Ništa, osim pratiti ih na tom emotivno zahtjevnom putu. Kod nas je već davno odlučeno da ako djeca budu htjela istražiti taj dio svoje prošlosti i popuniti sliku svoga ranoga djetinjstva da ćemo im biti pomoći i podrška.  U donošenju te odluke uvelike su mi pomogli razgovori s posvojenim osobama. Tako sam na jednoj konferenciji o posvajanju upoznala posvojenu osobu koja je tamo došla sa svojom mamom kako bi njih dvije ispričale o susretu s biološkom majkom. Nisam mogla izdržati da tu posvojenu osobu ne pitam tko je ona prava. Ona mi je pokazala na ženu koja ju je posvojila i rekla „Ovo je moja mama!“

 

Posvojili ste! I što sad?

posvojili-se-4

Da, što sada? Presretni ste, euforični, vašoj sreći nema kraja, a onda počinje stvarni život. Vjerujem da ću se cijeloga života sjećati toga dana kada smo došli po njih da ih odvedemo doma. Za koji dan će se navršiti 7 godina. Obukli smo ih, pozdravili se s osobama koje su brinule za njih i otišli. Bila sam i sretna i umorna istovremeno. Nisam imala pojma što me čeka, a čekalo me svašta. Tek tada je počelo pravo vrijeme upoznavanja i vrijeme formiranja naših odnosa i razbijanje iluzija. Imala sam sliku u glavi da je roditeljstvo nešto jednostavno valjda i zbog činjenice što sam ga  do tog trenutka doživljavala isključivo kao nečije dijete. Dolaskom njih dvije moj identitetu je pridodana još jedna uloga, uloga majke.

Dakle kakvi su nam bili prvi dani, nimalo laki. Prvo s one praktične strane; odjednom više uopće nismo gospodarili vlastitim vremenom i naš suverenitet je u potpunost predan našoj djeci. Sve je bilo u tim danim podređeno njima, Dalje, djeca jedu i to 5 puta dnevno, te odjednom moraš izmisliti ili stvoriti tih 5 jela. Naravnom, kao svaka „prava“ suvremena majka nisam željela svoju djecu hraniti gotovom hranom. Nakon nekog vremena sam snizila standarde, jer sam morala preživjeti, pa su se koji put na meniju za večeru našle i hrenovke, a i pašteta. U tim prvim danima, tj. mjesecima smo bili u potpunosti neispavani. Mislim da dobrih 5 mjeseci nismo zaspali dubokim snom jer smo cijelo vrijeme slušali hoće li se one probuditi, zaplakati, trebati nas. Nakon toga, smo ih trebali uspavljivati.  Ponekad je palilo ako ih samo primimo za ruku, a ponekad ni to. Srećom umor je na kraju svaki put pobijedio. Cure i dan danas teško zaspu, pogotovo mlađa. Jako teško se smiri i još teže zaspe, ali ipak ide na bolje.  Odjednom smo shvatili da djeca imaju svoje želje, zahtjeve i što je najvažnije svoju volju. Shvatila sam da to neće to ići baš onako kako sam zamišljala i kako to prikazuju američki TV filmovi. Nema toga da ti kažeš jednom, a one te pogledaju i bezpogovorno kažu „da mama!“, nema šanse.  Djeca nisu poslušna (ne bih ni željela takvu djecu) i nisu zahvalna. Ako idete u posvajanje da bi vam netko, prvenstveno vaše dijete bilo zahvalno, idete iz potpuno krivih razloga. Djeca su previše mala da bi razmišljala na tom nivo, pa nemojte ni vi. Nema tu zahvalnosti, ali ima beskrajne ljubavi, koja dolazi spontano i s vremenom se umnaža. Meni nema ništa ljepšeg nego kada mi moja starija koja je opasno ušla u pubertet onako spontano i ničim izazvana kaže volim te i da mi poljubac.

Ali da se vratim na te prve dane. Oni se ne zovu bez razloga vrijeme prilagodbe i koliko god turbulentno to vrijeme bilo najvažnije je da provodite vrijeme sa svojom djecom i da ih upoznate. Ne mora to biti smisleno ispunjeno vrijeme, već je važno da ste tu s njima.  Upoznajući našu djecu shvatili smo da starija mora ići kod zubara, ali i da ga se boji. Saznali smo sve njihove strahove (bube, psi, mrak, samoća…), što vole jesti (slatko- kojeg se ja kao „prava“ majka naravno grozim, kiselo, ljuto), ali smo shvatili i koliko su zapostavljene i koliko im treba da bi sustigle svoje vršnjake.  Upoznavajući njih upoznali smo i sebe.  Dok se nismo upoznali mi smo našoj djeci bili v.d. roditelji, ali i to je u redu. Za sve treba vremena i jako smo ponosni što smo u njihovim očima postali njihovi roditelji. Bez obzira na sve, a posebice na činjenicu da smo bili neispavani i ukočeni od straha, u našem odnosu je bila prisutna ljubav i neka unutarnja sreća koja je vidljiva na svim fotografijama snimljenima u našim prvim zajedničkim mjesecima.

selo-prica

 

U prvim danima vjerojatno ćete se morati suočiti s vašom okolinom. Tada ćete sigurno čuti barem jednu od onih stvari o kojima sam pisala u mojoj prvoj objavi na temu posvajanja. Okolinu zanemarite, ono što je malo teže zanemariti je vaša uža, a i ona malo šira obitelj. Ima obitelji koje su bezrezervno prihvatile dijete ili djecu, radile su se čak velike proslave ime njihovog dolaska. Ima obitelji koje su imale problem s načinom proširivanja obitelji (ali to je njihov problem) pa su primjenjivali ili još uvijek primjenjuju dvostruke standarde na biološke i ne-biološke članove obitelji. Ima i onih kojima je trebalo malo više vremena da prorade činjenicu da novi članovi nisu njihova genetski nastavak, ali su se na kraju toliko zaljubili u djecu da im je to prestalo biti bitno. Drugim riječima ima svašta. Ono što je važno je da kada dijete ili djeca dođu kući sve to stavite na zadnje mjesto i posvetite se samo njima. Znam da je teško, ali ne možete voditi bitke na više frontova.

Nije lako, nije jednostavno, ali je vrijedno truda. Da je tada postojala neka grupa samopomoći najvjerojatnije se ne bih prijavila jer često sam imala osjećaj da mi je zabranjeno reći da mi je teško:  Pa eto napokon imam djecu i jedine emocije koje trebam osjećati su apsolutna i nepatvorena sreća i radost, ali tome nije tako. S današnje pozicije tadašnjoj sebi bi rekla: „slobodno reci da ti nije jednostavno, jer niti jedno roditeljstvo nije jednostavno, a roditeljstvo posvojenog djeteta ima još hrpu dodatnih izazova.“ Ipak, koliko god teško bilo smatram da mi je odluka da posvojim bila jedan od tri najbolje odluke u životu.

S njima smo postali obitelj: Mi bi posvojili! Što nam je činiti?

mi-bi-posvojili-to-nam

Kao što sam najavila danas pišem o tome što  učiniti kada odlučite posvojiti. Svi koji misle da će ovdje naći informacije o procesu obrade, boji papira na kojem ćete napisati vašu molbu, o tome koliko i kako zvati centre za socijalnu skrb (premda bi oni uvođenjem registra posvojitelja trebali zvati vas) možete odmah prestati čitati. Smatram da postoji jako puno mjesta na kojima možete naći gore navedene informacije kao i one o tome gdje proći obaveznu pripremu za posvojenje, kako ući u registar posvojitelja te kako dobiti uvid u anonimizirane profile djece za koju su ispunjeni preduvjeti za posvajanje.  Dakle ništa od toga, ali zato ću ovdje pisati o stvarima o kojima parovi možda i ne razmišljaju kada se odluče posvajati. Ovdje ćete naći informacije o tri važne odluke koje trebate donijeti jer ćete se s ta tri pitanja susresti prije, a i tijekom procesa posvajanja.

Neki od vas će se pitati koje su to odluke važnije od same odluke da želimo posvojit. Da, to je jako važna odluka, međutim potrebno ju je ipak dodatno razraditi i zaista iskreno se suočiti s nekim teškim pitanjima s kojima ćete u procesu posvojenja kad tad biti suočeni. Onda ipak bolje prije nego poslije.

godine-nisu-vazne

Prvo– ovo je relativno jednostavno, a radi se o dobnoj granici djeteta. Jasno je kao dan da većina posvojitelja želi što mlađu djecu, međutim beba nema u sustavu, ali zato ima djece predškolske dobi i one mlađe školske dobi kojima je svaki dan u sustavu dan previše. Kada smo suprug i ja pisali famozno pismo centrima kao dobnu granicu stavili smo 4 godine, međutim u vrijeme kada smo upoznali naše starije ono je bilo koji dan mlađe od 5 godina. U tom trenutku mi se činilo veliko dijete, međutim dijete od 5 godina je tako malo. Danas kada gledam slike iz tog vremena na njima vidim jedno uplašeno dijete u koje sam se zaljubila na prvi pogled i u koje sa vjerovala (bez obzira na sve) od prvog trena. Posvojiti starije dijete je svakako izazov, ali s druge strane neke stvari naprosto preskočite, recimo pelene. Također starije dijete je svjesno da je posvojeno i ne trebate se pitati kada i kako početi razgovor o posvojenju s njim, jer ono će vas samo pitati ili ako vas ne pita lakše ćete početi tu temu kada za nju dođe vrijeme. Ali vjerujte već će dijete samo pitati i to kad se najmanje nadate postaviti će vam pitanje, kojemu se najmanje nadate. Da, izazovnije je posvojiti starije dijete, ali uz puno strpljenja, muke, pokoju suzu i more ljubavi stvari sjednu na svoje mjesto. Danas nema tih para na svijetu koje bi mogle platiti moju sreću i puninu duše kada gledam kako moje starije od djeteta punog strahova i anksioznosti izrasta u mladu osobu punu sreće i radosti i kako svakim danom postaje sve ljepše i ljepše (ali ne zato što je moje). Kada razmišljate o dobnoj granici djeteta, imajte prvenstveno što otvoreniji um i srce. Moj topli savjet je slušajte svoje srce, ja znam da jesam i nisam pogriješila.

jedno-dvoje-troje

Drugo – posvojiti više djece (braće i sestara) odjednom. Ako ste avanturističkog duha i ne želite više nikada imati mira u kući onda ne trebate puno razmišljati. Za mog supruga i mene ovo je bila dobra odluka o kojoj smo razmislili prije nego što smo se uputili u zemlju posvajanja, bili smo poprilično sigurni da ako nam se ukaže prilika da posvojimo dvoje djece da ćemo je zgrabiti. I jesmo. Prilikom odlučivanja o broju djece uzmite u obzir sve aspekte od onih imate li dovoljno kvadrata za smjestiti više od jednog djeteta, do toga kakvu logistiku imate. Na taj način ćete prilikom obrade znati reći jeste li spremni iz mirnog i pomalo dosadnjikavog života uletjeti u kaos imanja 2 ili više djece (da ima ljudi koji su posvojili 3 djece odjednom).

Treće – ovo je vrlo složena odluka, a radi se o zdravlju djeteta i obiteljskoj anamnezi. Posvojena djeca imaju prošlost koje mi nismo bili dio i koja nam je nepoznata. Prihvaćajući dijete prihvaćamo i tu prošlost. Na vama je kao paru ili osobi koja je odlučila posvojiti da iskreno porazgovarate jeste li spremni posvojiti dijete koje ima fizičke, zdravstvene, psihičke poteškoće/ poremećaje u ponašanju; ili čija obiteljska anamneza (ako se uopće nešto zna o njoj) nije baš blistava (psihičke bolesti, mentalne retardacije ili neke nasljedne bolesti u obitelji). Prilikom našeg posvajanja morali smo se  suočiti s paušalno izrečenom mogućnosti nasljedne retardacije, i nije bilo lako.  Nije jednostavno kada ti neko kaže da djeca koju ćeš kroz koji tjedan uzeti doma možda su dosegla svoj potencijal i da to što vidiš je njihov maksimum. Lomili smo se, ali je s jedne strane intuitivno smo znali da to ne može biti točno, a s druge strane provodeći vrijeme s djecom vidjeli smo da su zapostavljena djeca i da su žilava i inteligentna bića sa čvrstim stavom.  Ali da se vratim na pitanje odluke, fizičke poteškoće su u većini slučajeva vidljive na prvi pogled.  Znači možete odmah vidjeti je li dijete tjelesni invalid ili je možda rođeno sa fetalnim alkoholnim sindromom ili je pretilo. Teže je vidjeti zdravstvene probleme kako one povezane kako sa fizičkim tako i s mentalnim zdravljem. Neka djeca imaju medicinsku dokumentaciju, ali kod neke ne postoje nikakvi podatci. Kada dijete uđe u sustav stručni tim radi obradu njegovog psihofizičkog zdravlja i stanja, međutim nije uvijek lako sve utvrditi i testirati, a mogućnost testiranja uvelike ovisi i o dobi djeteta.  Kada razmišljate o ovom aspektu važno je da budete sa sobom na čisto s čime se možete nositi, a s čime ne.

samo-se-srcem-dobro-vidi

Na kraju svega nemojte gledati dijete kroz broj svjećica na njegovoj torti niti kroz medicinsku dokumentaciju. Dijete koje posvajate ne određuje njegov broj godina, niti ono što piše u medicinskom kartonu, određuje ga donekle njegova prošlost, ali upamtite da vi zajedno s njim gradite budućnost. Budućnost koja je prepuna izazova, uspona i padova, lijepih i ružnih trenutaka, frustracija i beskrajne sreće, ljubavi i jedne duboke povezanosti.