Suzbijanje nasilja protiv žena prvi korak ka ravnopravnosti

oliver-cole-kyfbj21HwfA-unsplash
Photo by Oliver Cole on Unsplash

U 2020. obilježit će se godišnjice brojnih rezolucija i deklaracija vezanih uz žene i ravnopravnost spolova koje je UN donio u posljednjih nekoliko desetljeća. Tako se obilježava 25 godina donošenje Pekinške deklaracije i platforme za djelovanje; 20. obljetnica Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN-a o ženama, miru i sigurnosti; 10 godina osnivanja UNWOMEN. Ujedno počinje i posljednje desetljeće Agende 2030 tj. desetljeće u kojem bi se trebali ostvariti ciljevi globalnog razvoja.

Jedna od tih ciljeva je i onaj br. 5 – rodna ravnopravnost.  I zaista kada malo bolje se osvrnem oko sebe, jako puno se priča, piše i govori o rodnoj ravnopravnosti, o potrebi za njezinim ostvarenjem u privatnom i u poslovnom okruženju.  Kao netko tko je u problematici dugi niz godina, moram reći da smo mi jako daleko od ravnopravnosti. Da, bliže smo nego su bile naše bake, ali još uvijek jako daleko.  Danas sam u jednom članku pročitala jako zanimljivu tezu, autorica navodi kako bi se današnji feministički pokret trebao vratiti unazad i ako ikada dođe do petog vala feminizma da bi taj val treba preuzeti zahtjeve koje je postavio Women’s Liberation Movement prije 50 godina. Radi se o sljedećim zahtjevima:

  1. Jednaka plaća
  2. Jednake mogućnosti obrazovanja i zaposlenja
  3. Besplatna kontracepcija i pobačaj na zahtjev
  4. Besplatna 24-satna briga za djecu
  5. Pravna i financijska neovisnost za sve žene
  6. Pravo na samoodređenu seksualnost
  7. Sloboda od zastrašivanja i nasilja

Pogledamo li te zahtjeve koji su postavljeni prije 50 godina, pa čak i ako maknemo u stranu one oko kojih se lome koplja (br, 3 i 6), vidimo da zaista nismo puno napredovali u ostvarivanju ravnopravnosti.

Kada bih ipak trebala izdvojiti najvažniji zahtjev, onaj na kojem leže svi temelji ravnopravnosti i bez kojeg nam nema naprijed to bi bio zahtjev broj 7. Međutim kada se otvori tema nasilja protiv žena svi malo ustuknu. U posljednjih godinu i pol, koliko otvaram, problematiku spolnog uznemiravanja na radnom mjestu susrećem se sa pozitivnim prihvaćanjem teme, ali tu sve onda stane, osobe ne znaju što bi dalje. Znaju da je to važno, ali kako i što s njom im postaje jako problematično. Upravo mi se to zadnji puta dogodilo prije nekoliko tjedana kada sam pitchala projekt o preventivnim programima protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Osobe koje su bile tamo su mi rekle upravo to; kako je to jako važna tema, međutim da nisu sigurni kako to progurati u tvrtke.

Priznajem, nasilje je neugodna tema, a nasilje protiv žena pogotovo. Ono je puno srama i prebacivanja krivnje na žrtvu, nevjerice i nemogućnosti prihvaćanja da je žena „dopustila“ da joj se to dogodi. Naše ponašanje prema nasilju protiv žena je pomalo voajerski, čitamo o njemu, gledamo ga kroz pop kulturu, deklarativno osuđujemo, ali kada se dogodi kraj nas i oko nas, ili nekoj našoj bližnjoj onda se ukopamo kao životinja pred farovima automobila. Ili još gore, kako je to rekao psihijatar Bagarić u jednom TV prilogu, da mi govorimo stop nasilju, ali onda se divimo nasilniku. Naravno ne svi; ali kada glumice napuste dodjelu nagrada zato jer je Polanski, koji je sam rekao da je imao seks s maloljetnicom tj. da ja počinio prema američkom zakonu tzv. Statutory rape, dobio nagradu za film, onda su one bijesne. Pa cijeli slučaj Weinstein je vrlo sličan. Nije bilo suradnika koji nije znao ili naslućivao da Weinstein zlostavlja i siluje žene. Zapravo imamo slučajeve i u našoj blizini, gdje nepravomoćno za obiteljsko nasilje osuđeni župan Tomašević se vraća na radno mjesto uz podržavanje.

Smatram da kao pojedinke i pojedinci nakon što objesimo taj poster stop nasilju zaista moramo i početi i živjeti ti sintagmu.  Prije neki dan je moja prijateljica novinarka na svoj zid stavila da ne podržava Juliana Assangea (premda ga brojni njezini kolege podržavaju), jer su ga žene uz čvrste dokaze optužile za silovanje. Po meni je to taj korak u kojem s riječi prelazimo na djela. Jednako kao istup francuskih glumica. Jednako kao i svjedočenje brojnih žena protiv Winsteina, izvan i u sudnici. Jednako kao i istup osječke dogradonačelnice

Nasilje nad ženama se događa u intimnim prostorima, ali ona je itekako javna stvar. Javna je zato jer posljedice tog nasilja su dugoročne kako i za žrtvu tako i za društvo. Samo što se to ne želi niti shvatiti ni prihvatiti, a žrtve šute. Šute jer su reviktimizirane, jer se boje odmazde, jer se boje osuđivanja. Nasilje protiv žena je uvijek stvar odnosa moći, gdje se žrtva kroz čin nasilja stavlja u ranjiv položaj, utire joj se strah i uspostavlja kontrola nad njom. Dakle nasilje ženu koja ga doživljava paralizira i čini nemoćnom. Kad je žena u takvom položaju ona je sve osim snažna, ona ne može funkcionirati, osjećati se slobodno, ostvariti svoj potencijal. Ona ne može, naprosto, puno toga.

Upravo zbog svega ovoga je važno suzbijanje nasilja protiv ženama staviti na prvo i rješavati ga, suzbijati ga, educirati se, sprečavati ga.  Jer dok god se žene boje za vlastite živote i sigurnost ne možemo ostvariti ravnopravnost. Tek kad budemo slobodne od zastrašivanja i nasilja možemo u potpunosti biti spremne ostvariti i ostalih 6 navedenih zahtjeva.

One thought on “Suzbijanje nasilja protiv žena prvi korak ka ravnopravnosti

  1. Nasilja je uvijek bilo i bit će. Ne samo nad ženama. One se smatraju slabijim polom pa tako često dolaze u fokus. Već sam odustala od nade da ćemo jednog dana moći rješavati probleme civilizovano i bez nekog oblika nasilja.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s