Tri žene, tri priče, tri sudbine

Pomalo me sram priznati da je ovo prva godina ZagrebDox-a u kojoj sam čvrsto odlučila otići pogledati nešto s programa. Do sada se moje praćenje Dox-a svodilo na zaokruživanje filmova u katalogu i sanjarenje o tome kako ću ih jednog dana uspjeti pogledati. I ove godine je bilo zaokruživanja jer ipak dobrih filmova je mnogo, a vremena nešto manje. Ipak od svih tih zaokruženih pogledala sam tri. Dva svojom odlukom, dok je treći bio zadan samim pozivom na otvorenje. U petak kada sam pogledala i posljednji film s moje liste, shvatila sam da su kod sva tri protagonistice bile žene. Nekako sada na početku mjeseca u kojem slavimo 8. Mart i u kojem još malo glasnije progovaramo o pravima žena ova tri filma su mi se učinila idealna za promišljanje o snazi žene.

OTL_Still1
Izvor: ZagrebDox

Prvi film je bio Preko svih granica (Over the Limit), mlade Poljske redateljice Marte Prus. Film prati godinu dana života Margarite Rite Mamun, tada 20-godišnje ritmičke gimnastičarke iz Rusije.  Film se fokusira na njezine pripreme za olimpijadu u Riju 2016.  Preko svih granica pokazuje tamnu stranu života vrhunske sportašice, ali i mentalnu snagu djevojke. Naime tijekom skoro cijelog filma Rita je izložena vrlo osobnim uvredama i psovkama koje joj na dnevnoj bazi servira njezina glavna trenerica i moćna žena ruskog oligarha Irina Viner-Usmanove. Kroz film Rita prolazi kroz umor, fizičku bol i konstantni psihički pritisak. Cijelo vrijeme sam čekala kada će Rita puknuti, kada će se slomiti, kada će početi vikati i razbijati, ali to nisam dočekala.  Ali sam zato dočekala zadnju scenu filma u kojem se Rita uzdiže na pobjedničko postolje i njezino lice poprima izraz čiste sreće i mira. Ona je tada primila zlatnu medalju za najbolju ritmičku gimnastičarku na ljetnim olimpijskim igrama u Riju.

A_20Woman_20Captured_201
Izvor: ZagrebDox

Drugi film je bio Zarobljena žena (A Woman Captured), mlade mađarske redateljice Bernadette Tuza-Ritter. Film je počeo kao studentski projekt u kojem je Bernadette trebala snimiti jedan dan u životu jedne osobe, a završio je kao jedno i po godišnja priča o Marishi koja punih 10 godina živi u ropstvu i služi jednoj obitelji. Marisha je zlostavljana, kretanje joj je ograničeno, gura ju se u dužničko ropstvo i oduzeti su joj dokumenti. Marisha je za vrijeme snimanja filma imala 52 godine, ali naboranog lica i bez zubi ostavlja dojam osamdesetogodišnjakinje. Ovaj dokumentarac pokazuje jedno drugo lice ropstva, budući da je u popularnoj kulturi uvriježen prikaz trgovanja ljudima i ropstva u svrhu seksualnog iskorištavanja, gdje su žrtve mlade naivne djevojke zatvorene u smrdljivim sobama. Zatočena žena pokazuje da postoje i drugi oblici ropstva mnogo suptilniji, koje je mnogo teže razotkriti. Tijekom prve polovice filma nametalo mi se pitanje zašto Marisha ništa ne učini, zašto je pasivna žrtva? Prekoravala sam sebe zbog toga jer sam se dosta dugo bavila problematikom trgovanja ljudima i ropstvom i znala sam da ono što Marishu drži na mjestu su nedostatak sredstva za život, nedostatak socijalne podrške i strah. Ipak Marishi jednoga dana prekipi i ona odluči pobjeći. Vjerojatno i zbog toga što je sama režiserka filma bila uz nju i pružila joj tu tako potrebnu socijalnu podršku. Bijeg je pokazao jednu drugu stranu problema, a to je da u Mađarskoj sustav pomoći i zaštite žrtava trgovanja ljudima ne funkcionira. Za ovo što je Marisha napravila je potrebna ogromna hrabrost i ona je zbog toga, na kraju, od žrtve postala slobodna žena.

Amal_20Still_01_20copie
Izvor: ZagrebDox

Treći film je Amal (Amal), egipatskog redatelja Mohameda Siama. Film prati djevojčicu, kasnije mladu ženu Amal od njezine 14 do njezine 20 godine; njezino odrastanje u Egiptu nakon Egipatske revolucije u kojoj je i sama sudjelovala protestirajući dva mjeseca na Trgu Tahir 2011. godine. Autor pokazuje snagu žene i zbunjenost odrastanja, fokusirajući se na promijene kroz koje Amal prolazi u tih nekoliko godina. Tako se Amal mijenja od buntovnice koju je policija tukla na Trgu Tahir i koja se nakon revolucije pridružila nogometnim huliganima u djevojku koja nosi hiđab, pa ga ne nosi i zamjenjuje ga šminkom i dugom kosom da bi se na kraju opet ošišala i stavila hiđab. Zanimljivo je kako autor, premda je muškarac, jasno naglašava sve probleme s kojima se djevojčica i mlada žena suočava u jednom izrazito muškom i patrijahalnom društvu. Amal cijelo vrijeme čvrsto prkosi zadanim rodnim obrascima. Ona im prkosi čak i na kraju kada nosi hiđab i kada svjesno postaje dio sustava, želeći ga promijeniti iznutra. Ona to čini jer se pomalo umorila od bivanja buntovnicom i življenja na margini. Ipak čak i u tom trenutku Amal bira neuobičajeni i teži put odabire teži put u vrlo patrijarhalnom egipatskom društvu. Ona odabire svoje buduće zanimanje unutar „tipično“ muškog svijeta u Egipatu, odabire policiju. Amal me rasplakala. Ovo je slojevit i kompleksan film koji otvara brojna pitanja. Neka od tih pitanja su univerzalna, kao što je pitanje traženja sebe tijekom formativnih godina, pitanje biti buntovnik ili sklopiti mir sa sustavom. S druge strane film postavlja pitanja koja su specifična za okruženje u koje Amal živi, kao primjerice pitanje položaja žene u muslimanskom društvu.

U fokusu sva tri filma su žene čiji su životi i životne sudbine u potpunosti različite. Jedna je cijenjena i popularna sportašica, duga je zlostavljana i marginalizirana žena, a treća je buntovna djevojka. Međutim ono što ih spaja je to da su sve tri snažne, prkosne, hrabre i nepokolebljive. Jer potrebna je velika hrabrost i mentalna snaga otrpjeti sva vrijeđanja koje trpe Rita i Marisha . Potrebno je biti prkosan i nepokolebljiv da tražiš da te smatraju ravnopravnom u svijetu strogih društvenih normi, kao što to traži Amal.

Osim protagonistica i režiserke prva dva filma zaslužuju biti spomenute ovdje, jer one zrcale svoje protagonistice. One su nepokolebljive i ustrajne u svojem naumu. Tako je Marta Prus tri godine tražila dozvolu od Irine Viner-Usmanove da snimi film o Riti Mamun. Bernadette Tuza-Ritter je godinu i pol sama bez ikoga snimala priču o Marishi, koja na kraju ispred njezinog objektiva i zbog sigurnosti koju joj je pružila bježi u nepoznato, ali i u dugo željenu slobodu.

 

Sve su te žene heroine, sve te žene zaslužuju da se za njih čuje, sve zaslužuju da se njihove priče čuju. Priče koje su lišene glamura, priče koje su ogoljene do kosti. Njihove priče su priče o ustrajnosti, o slobodi o boljem životu, o ostvarenim i ne ostvarenim snovima i o odrastanju. To su priče iz kojih se puno toga dâ naučiti i koje govore o snazi i nesalomljivosti žene.

I premda život ovih triju žena ne završava odjavnom špicom filma, svaka od njih je dobila svoj kraj. Meni se činilo da taj kraj nije uvijek idealan, ali tko sam ja, pasivna promatračica koja voajerski i na trenutak ulazim u njihove živote, da sudim o tome. Preostaje mi samo da navijam za te tri hrabre i snažne žene koje su odlučile o svojoj sudbini, a mene uvelike inspirirale i potaknule.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s