Depresija, post-porođajna depresija

sydney-sims-519706
Photo by Sydney Sims on Unsplash

Treći ponedjeljak u siječnju koji je proglašen kao najdepresivniji dan u godini je iza nas, a danas ćemo  ispratiti i najdepresivniji mjesec. Međutim depresija kod nekih ljudi neće nestati 31. siječnja u 23:59, jer njihova depresija nema veze sa post-blagdanskim padom adrenalina i neispunjenim prazničnim očekivanjima.

Metalno zadravlje je jednako važno kao i fizičko. Premda je dokazana uzročno posljedična veza između ovo dvoje, ipak reagiramo poprilično drugačije kada nam neko kaže da je fizički bolestan nego kada kada doznamo da je netko psihički bolestan (jer rijetko tko će javno reći da ima problema s mentalnim zdravljem). Pripremajući ovaj tekst naišla sam na podatak da je korištenje antidepresiva u porastu. Nadalje prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) depresija nije bolest samo razvijenog svijeta, premda je najzastupljenija u razvijenim zemljama, već se ona javlja u svim zemljama svijeta. Ono što mi je posebno zabrinjavajuće je to da depresija mnogo više pogađa žene nego muškarce. A ono što je najgore postoji jedna vrsta depresije koja je rezervirana isključivo za žene. O njoj se vrlo slabo priča, a radi se o post-porođajnoj depresiji.

Post-porođajna depresija

Tražeći podatke o post-porođajnoj depresiji naišla sam ili na neke opće ili veoma kliničkih informacija o post-porođajnoj depresiji. Želeći saznati malo više što se piše po forumima shvatila sam da se čak i na njim (barem onima u Hrvatskoj) se nerado piše o post-porođajnoj depresiji. Prema podacima WHO-a u razvijenim zemljama čak 19,8% žena koje su rodile pate od post-porođajne depresije. Dobra vijest je da je post-porođajna depresija izlječiva, loša je ako se ne detektira i ne liječi može doći do samoubojstva. WHO također navodi da se post-porođajna depresija može predvidjeti, budući da postoje određeni pokazatelji koji ukazuju na njenu mogućnost. Među jake pokazatelje spadaju: depresija ili anksioznost tijekom trudnoće, postojanje nedavnog stresnog događaja, neadekvatna društvena podrška i prethodna povijest depresije. Umjereni pokazatelji su: stres povezan sa skrb o djeci, nisko samopoštovanje, neurotičnost kod majke i zahtjevan temperament djeteta. Slabi pokazatelji su: komplikacije u u trudnoći i prilikom poroda, loša slika o sebi, loši odnosi s partnerom, jednoroditeljstvo kao i slabije socioekonomsko stanje uključujući i lošija primanja.

Odmaknemo li se od svih ovih pokazatelja i razmislimo; postati majka je ogromna životna promjena u kojoj nam se nakon mjeseci slatkog iščekivanja život iz temelja mijenja. I taj život nije bajan jer kao što je glavna junakinja u filmu Parenthood  rekla svome mužu “Djeca nisu mašine za pranje rublja i ne dolaze s uputama za upotrebu”. I kada nas stisne depresija onda se odjednom nađemo između čekića i nakovnja te si ne  dozvoljavamo reći da ne možemo, da nam je teško, da trebamo pomoć. A to ne govorimo zato jer:

  1. depresija je sama po sebi stigmatizirana
  2. post-porođajna depresija na kvadrat,  jer naprosto žena bi trebala odmah razviti jake majčinske nagone, odmah se zaljubiti u svoje dijete, moći i znati dojiti, imati sveobuhvatno  znanje o brizi za  novorođenče. Ali znamo da nije tako i da su pritisci veliki i onda je ženama teško priznati da nisu ok, te zato šute, ne traže pomoć i pate.

Tako kopajući po netu naišla sam na jedan post gdje žena traži pomoć zbog post-porođajne depresije i gdje na kraju kaže kako je sada bolje i da joj je jedino žao što nije mogla dojiti svoje dijete (to je bio tek jedan od problema i pritisaka koje je doživljavala tijekom razdoblja depresije). I znate što nitko, ali ama baš nitko se u mnogobrojnim komentarima  nije osvrnuo na svu bol koji je proživljavala žena tijekom post-porođajne depresije, već su se svi odgovori odnosili na dojenje te hrpu pametnih savjeta što je ili nije trebala napraviti.  

pexels-photo-235243 baby and mom
Izvor: Pexels

Post-posvajateljska depresija

Mogu li posvojitelji pasti u depresiju? O da itekako i mi možemo patiti od post-posvojiteljske depresije. Sada gledjući unazad ne znam jesam li ju prošla, znam da nisam ležala u krevetu i nisam imala suicidalne misli, ali ponekad je bilo tako teško, intenzivno i komplicirano. Sijećam se jednog razgovora sa nadležnim službama prije nego što su cure došle kod nas. Bilo je to par dana prije nego što smo ih doveli doma, znala sam da su moje, ali sam bila prestravljena što zbog posla na kojem sam još uvijek bila na probnom roku, što zbog toga kako će sve to ići, što zbog razno raznih pritisaka sa strane. Kada mi je u tom vrlo neveselom razgovoru jedna od tih žena rekla: “Vi bi ste trebala biti presretni, napokon vam se ostvarila želja”, ja samo što nisam od muke, tuge, iscrpljenosti i emocija u zemlju propala. Da, ostvarila mi se želja, ali ja sam svejedno bila prestravljena. Zbog toga što mi se nametnulo to da moram biti presretna, godinama nisam mogla reći da je roditeljstvo ponekad teško, da ponekad ne znam kako ću i što ću, nisam mogla nikome izreći svoje strahove vezane uz moju djecu jer zapravo morala glumiti kako sam presretna. S druge strane mnogo puta navečer kada bi one napokon zaspale znala bi sjediti kod njih u sobi i gledati ih i suze roniti od umora, sreće i ljepote – jer zaista nema ljepšeg prizora od usnule djece. Naravno prošlo je to, bez lijekova, bez terapija, na guranje i uz beskonačnu strpljivost. Poučena ovim iskustvom kada sam budućim posvojiteljima držati predavanje o vlastitom iskustvu rekla bi im da smiju reći bez straha i srama da im je ponekad teško, jer roditeljstvo nije jednostavna stvar.

Nisam liječnik, ni psiholog i možda ovo što ću sada napisati bude totalni promašaj, ali čini mi se da sva ta prevelika očekivanja, silni savjeti koji nas obasipaju s raznih strana (kako biti dobra majka, uspješno i dugo dojiti, kao odgojiti genijalca, kako uspješno balansirati majčinstvo, domaćinstvo i vrhunsku profesiju) samo doprinose osjećajima nedostatnosti i otvaraju put u depresiju. Možda kada bi bez grižnje savjesti mogli reći da nam je ponekad teško, da nam ne ide, da smo umorni i da trebamo pomoć, možda bi bili zdraviji. Jer život je zafrkan sam po sebi i ne možemo se svi jednako nositi s njim, neki naprosto nisu spremni se uhvatiti u koštac s onim ružnim da bi došli do onog lijepog i ne treba ih zato osuđivati ili stigmatizirati, već ako im ne možemo pomoći možemo se maknuti i ne osuđivati ih. A ako im možemo pomoći ponekad je dovoljno biti prisutan.

pexels-photo helping hand
Izvor: Pexels

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s