Imam li pravo reći da sam umorna?

Danas sam na  Facebooku pročitala sljedeći status: “Ima tako dana kad čovjek raskrsti i sa sobom i sa nebom i sa zemljom i sa oblakom. Raskrstiš, prelomiš, pregoriš, otplačeš…. odsjediš, osijediš… a onda kreneš dalje…
Ne dao ti Bog da duraš to što živ čovjek izdurati može…” Na to je netko odgovorio: “Ima, ima…malo suza, malo samoće a onda: sjedi živote da malo popričamo, pa opet ustaneš, digneš glavu još više…”

waiting-room-895079__340
Izvor: Pixabay.com

Nekako je tako sada kod mene. Umorna sam. Međutim pitam se imam li pravo u današnjem svijetu koji teži za izvrsnošću, koji nas obasipa porukama, tipa kada ti je najgore idi samo hrabro dalje, reći eto ja bih malo sjela i odmorila? Odmorila bih jer trenutno nisam oduševljena ovim mjestom na kojem jesam, a umorna sam da bih išla danas hrabro dalje. Nije mi ugodna ova čekaonica u kojoj sam trenutno. Ključ od njezinih ulaznih vrata sam bacila i to namjerno kako mi ne bi palo na pamet da ikada više kroz njih natrag prođem i da se vratim na staro, ali sada mi je dosadilo to bjesomučno kucnje po preostalim vratima. Ona se doduše povremeno otvore, da bi mi netko iza njih rekao pričekaj još malo. Imam li pravo reći da sam umorna od čekanja?Riješila sam se svog nepotrebnog tereta na tom mom putu i strahova i sumnji i nesigurnosti. Znam da sam tamo gdje želim ići, ali to čekanje me ubija. Ne, ne pitam se ima li sve ovo smisla, jer odavno sam shvatila da ima i odavno sam raskrstila s time da nema natrag. Mostovi kojima ne želim ići su spaljeni, staze s navigacijskih karata izbrisane, nema natrag. I kada se na to nadodaju dnevne frustracije onda se dogodi dan u kojem bih se najradije pokrila dekom preko glave i ostala u samoći svoje sobe.

I zato ću sada predahnuti u toj mojoj čekaonici. Oduprijet ću se slikama lažne sreće koje me okružuju. Sreća je precijenjena, jer čovjek ne može biti sretan cijelo vrijeme, jer ako je sretan cijelo vrijeme tu nešto ne valja. Kako znaš da si sretan ako je to tvoje trajno stanje? Bez tuge ne možemo pronaći i prepoznati sreću. Slično je i sa zadovoljstvom, ako smo stalno zadovoljni onda stagniramo, ne mijenjamo se, ne idemo nikamo. Zato mi je potrebno i  prihvaćam i ovo što mi se danas nudi.

pexels-photo-94309
Izvor: Pexsels.com

Malo sam umorna i  tužna, a možda i sjetna. Takav mi je dan, proći će. Dajem si pravo priznati ove osjećaje jer radila sam i trudila sam se kako bi ostvarila svoj cilj. Znam da ću doći do njega. Putovanje je ono što me njemu vodi, a to putovanje nije pravocrtno, već je puno izazova i uzbrdica i nizbrdica i zeznutih uskih planinskih puteljaka. I tako danas želim sjesti, odmoriti se, isplakati se, razmislit, skupiti snage za dalje. Kada bude vrijeme ustat ću i nastaviti kucati na vrata, zvati, tražiti, putovati.

Ili kako to meni draga pjesma kaže:

When things go wrong, as they sometimes will,
When the road you’re trudging seems all uphill,
When the funds are low and the debts are high,
And you want to smile, but you have to sigh,
When care is pressing you down a bit-
Rest if you must, but don’t you quit.

Advertisements

4 thoughts on “Imam li pravo reći da sam umorna?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s