Iskrivljene vrijednosti

pexels-school 1

Follow my blog with Bloglovin

Prije neki dan sam sjedila u kafiću, pijuckala kavu, uživala u samoći. Usput sam slušala razgovor nekoliko roditelja koji su razmjenjivali iskustva njihova djece u višim razredima osnovne školi. Kako sam i sama majka dvije školarke, od toga jedna ide u 5. osnovne, recimo da sam aktivno slušala razgovor. Zašto je važno u ovoj priči da su djeca viši razredi osnovne. Važno je zato jer tada za roditelje u Hrvatskoj polako počinje stres, muka i četiri godine agonije koje prethode upisu u srednju školu. Naime poznato je da u Zagrebu (a vjerujem i ostalim dijelovima RH) djeca koja su prošla s prosjekom 4,8 ne mogu upisati u gimnaziju. Enough said.

Vraćam se razgovoru. Pričaju roditelji kako uče s djecom. Jedan od njih je rekao kako mu je dan od kada dođu s posla do kada ne odu spavati podređen učenju. Drugi je naveo kako mu dijete ima podosta van školskih aktivnosti pa da ne može, već da su vikendi u potpunosti rezervirani za učenje. To razumijem; gradivo je komplicirano, nije prilagođeno djeci 21. stoljeća. I ja učim sa svojima, ali opet nemam ludu želju drugi i treći put prolaziti osnovnu i srednju školu pa je naše učenje svedeno na pomaganje oko pisanja zadaća iz matematike, ponavljanje pred testove i razumijevanja lektire. Razgovor roditelja u kafiću se nastavlja i netko od njih spomene kako mu je jako važno da mu dijete ide u dobro školu navodeći kao razlog društvo te dodaje kako on nema generalno ništa protiv da mu dijete ide u agronomsku ali znate Dubrava* i ta djeca od tamo. OK. I sad stvari postaju još čudnije jer razgovor kreće u smjeru ogovaranja nastavnika koji su jako zahtjevni, koji od djece traže da znaju, koji oduzimaju bodove za svaku grešku, umjesto da njihovim prinčevima i princezama progledaju kroz prste i daju im 5 samo zato jer su došli taj dan u školu. Jer ako njihova djeca neće upisati dobru školu (u razgovoru nije definirano što znači dobra škola, ali nekako pretpostavljam da je to gimnazija ili neka privatna škola) već će morati ići u školu s tom nekom djecom iz Jelkovca, Kozari Bokova ili ne daj bože Dubrave.

Ostala sam poprilično šokirana nakon ovog razgovora i danima sam ga vrtila po glavi. Da me nije šokirao vjerojatno ne bi završio kao blog post. Što je meni tu problematično:

pexeld notebook-working-girl

  1. nitko od tih roditelja nije rekao da želi da mu dijete ima dobre ocjene jer se trudi i uči i zato jer želi da upiše srednju školu koja će mu dati dobro obrazovanja. O znanju, obrazovanju, edukaciji i sl. nije bilo ni slova. Ono što sam ja čula, a nije prvi put, je da roditelji žele da su im djeca odlikaši kako bi se mogla hvaliti s njima, kako žele da su im djeca odlikaši kako ne bi upala u loše društvo te kako žele da su im djeca odlikaši, ali da se ne trebaju baš puno truditi oko ocjena. Da, hrvatski školski sustav je surov i ponekad se pitam za koga je napravljen. Taj sustav generira iskrivljenu sliku vrijednosti u kojoj se sve gleda kroz przmu ocjena. Međutim poučena vlastitim iskustvom vidim da kada moja velika šumska princeza nauči onda dobije 5, a kad ne nauči zasluženo dobije lošu ocjenu. I nitko osim nje same nije kriv za to. Voljela bih da nauči nešto iz tog iskustva, voljela bih da postane odgovorna za svoje postupke. Ali ako joj ja kažem da nije ona kriva i da joj je učitelj trebao dati višu ocjenu bez obzira što se ona nije potrudila i naučila, kakvu joj poruku šaljem. Poruku kojoj joj ne razvijam odgovornost prema radu, poruku kojoj joj kažem da je drugi kriv za njezin neuspjeh.
  2. količina predrasuda izrečena na račun djece koja žive na nekoć rubnim dijelovima grada ili možda bolje reći ne atraktivnim kvartovima. U osnovi ljudi su puni predrasuda, međutim nekoga na ovaj način etiketirati kao problematičnog samo zato jer ne živi u “in” kvartu mi je ispod svake razine. To što netko živi u centru ili na periferiji ne smije biti mjerilo vrijednosti, kao što to ne smiju biti ni ocijene, marka tenisica ili škola koju pohađa ili posao koji radi, ali na žalost je.

O tempora, o mores.

_________________

*Dubrava je kvart u istočnom dijelu Zagreba. Ni samoj mi nije jasno zašto je ozloglašen, ali eto je. Srednja agronomska škola se nalazi u Dubrava.

Advertisements

10 thoughts on “Iskrivljene vrijednosti

  1. Eh moja Dunja, ovaj razgovor koji si čula po meni zapravo opisuje stanje društva u kojem živimo. Društvene vrijednosti, do čega se drži. Glavno da su ocjene dobre, nebitno jel se gradivo naučilo. Ti roditelji neće poslati kvalitetnu poruku svojoj djeci, a onda kad će se ta djeca u životu naći u problemima svi će se čuditi kako.

    Liked by 2 people

  2. Nažalost, i mi koji smo radili u školama ili radimo još uvek toj pojavi prisustvujemo svakodnevno, i jednako nas rastužuje, upravo jer ne možemo ništa da učinimo da stanje promenimo. Jer, ako sve to potiče iz doma, a potiče, a razvija se u sistemu koji upravo takve vrednosti potiče i neguje. pojedinac kao jedinka ne može ništa da učini, ma koliko se trudio.

    Liked by 3 people

    1. Mogu samo pretpostaviti koliki je pritisak na učitelje. Znam da pojedinac ne može ništa puno, međutim tu djecu život nauči da nije sve med i mlijeko jer kad tad se suoče s životom.

      Liked by 2 people

  3. Moja supruga je pedagog u školi koju je pohađao naš sin. I jednoga dana, baš početkom tih viših razreda, osvane kod njega jedinica iz matematike. Supruga nikada nije želela da razgovara o njegovim ocenama sa svojim kolegama ne želeći da se oni osećaju nelagodno, i samo me je obavestila o tome. Otišao sam da proverim o čemu se radi i ispostavilo se da je reč o domaćim zadacima koje je izbegavao da radi, iako je opomenut. On nije verovao u to da kao odličan đak može dobiti jedinicu.
    Šta je epilog ove priče…?
    On je danas srednjoškolac, pohađa školu u drugom gradu, tamo gde ne možemo da da kontrolišemo svaki dan. Ali, kada god odemo u školu da pitamo kako mu ide, saznajemo, između ostalog, da uvek redovno i na vreme radi domaće zadatke i ispunjava sve svoje obaveze.
    Šta još želim da kažem…? Od svih njegovih petica, ja se ipak najradije setim ove jedinice. I zahvalan sam nastavnici koja mu je dala.
    A moglo je i drugačije – da zaratim sa njom i da joj kažem da nije fer, da je prestroga i da previše traži, te da, uostalom, domaći zadaci i nisu obavezni… Da li bih u tom slučaju danas bio relativno bezbrižan roditelj…? Sigurno ne.
    Oprosti na podužem komentaru, ali htedoh da na ovaj način podržim tvoj post sa kojim se sasvim slažem.
    Pozdrav.

    Liked by 1 person

    1. Hvala ti. Svi mi želimo našoj djeci najbolje i želimo ih zaštititi, ali to nije uvijek dobro za njih jer ako ih previše štitimo i ne želimo si priznati da nisu savršeni, kupimo njihovo “smeće ” za njima oni nikada neće naučiti. Ono što mene smeta je što su te ocjene postale važne. Moja starija nije odličan đak iz nekih veoma objektivnih razloga, ali to ne znači da nije sposobna te da neće uspjeti. Neće joj biti lako, jer se u HR osoba gleda kroz prizmu ocjena, a ne cijene se neke druge sposobnosti.

      Liked by 1 person

      1. Svuda u okruženju su postavljena ta ista pravila. Na žalost, meni se čini da iz svih nas cede ”suvu drenovinu”. Samo ono ”ekstra genijalno” što iscuri iz nje zapad će uzeti sebi, a ono što ostane biće jeftina radna snaga koja crpi ono što se još iz nas crpsti može…

        Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s