Danas su svi portali u RH koji drže do sebe prenijeli tužnu i pretužnu vijest da je u Zagreb u nađena dvadeset dana stara beba mrtva. Svakim satom moguće je dobiti sve više i više informacija o slučaju. Možda će uskoro izaći i slika te majke.
Možemo sada upirati prstom u tu ženu. Možemo govoriti da je neodgovorna. Pitati se kakva to mater odlazi iz kuće u birtiju i ostavlja četvero malodobne djece, među njima i bebu staru svega 20 dana, same. Možemo je osuđivati, možemo je proglasiti monstrumom. Nije na meni da joj sudim, a ni na nikome od nas jer ne znamo njezinu životu priču. Osim toga ona je svoju kaznu već dobila i ona će je izdržavati cijeli život, odsjedila ona 15 godina ili 15 dana u zatvoru.
Ona je zakazala kao majka, ali u ovo slučaju je tako vidljivo da su zakazale i institucije, slično kao i prije nekoliko godina u Slavonskom Brodu. Institucije nisu trebale dopustiti da se ona ne brine o svojoj djeci, trebale su joj na neki naći pomoći, trebale su na neki način pomoći toj djeci. Trebale su pomoći, jer mehanizmi postoje, samo treba imati cohones i odlučiti ih pokrenuti.
Meni je žao djece i uvijek će mi biti žao djece, jer nisu ona kriva. Mogla bih otići u patetiku i u maniri epike hrvatskog realizma s početka prošlog stoljeća zamišljati i opisivati život to troje djece (i tek rođene bebe) u garsonijeri od 26 kvadrata, kao i tu obitelj koja vjerojatno živi na rubu siromaštva i u kojoj su djeca isto tako najvjerojatnije nusprodukt seksa, ali neću. Nego ću zamisliti što bi se moglo dogoditi s troje djece sada nakon svega i napisat ću zašto sustav zaista treba prvenstveno štiti tu djecu. Ako su to starija djeca, djeca školske dobi, ona će zavrišti u sustavu socijalne skrbi i tamo će ostati do punoljetnosti gdje će s 18 dobiti šup kartu za „bolji svijet“. I baš zbog toga da se prekine taj krug bijede i marginalizacije su ta djeca trebala biti ranije zaštićena.
Ne, ne želim im takvu budućnost. Ali takva im je budućnost izgledna. Mnogo izglednija nego da se za djecu stvore uvjeti za posvojenje i da im se svima zajedno nađe novi dom. Djeca su već traumatizirana, i da im je bilo divno do ovog trenutka, naći mrtvog dvadeset dana starog brata ili sestru te obilježi za čitav život. Ako i kojim slučajem se dogodi da budu dana na posvajanje, posvojitelji neće dobiti dovoljno vremena da proborave s djecom i da im odmah na početku pomognu u prevladavanju trauma. A razni pokreti će i dalje svake godine organizirati bdijenja ispred rodilišta jer lakše je moliti se za nerođene nego brinuti se i pomagati živima. Nerođeni su potencijal života i nisu još nikome na teret, dok su živi realitet. A realitet je nerijetko vrlo ružan.
I realοly likе what you guys arе up too. This kibd of clever
work аnd coveragе! Keep up the wonderfuil works guys I’ve adɗed you guys
to my oown blogroll.
LikeLike