Tužno je kada se više brinemo za nerođene nego za žive – Vol.2

Izvor: Dunja PhotoArt

Danas su svi portali u RH koji drže do sebe prenijeli tužnu i pretužnu vijest da je u Zagreb u nađena dvadeset dana stara beba mrtva. Svakim satom moguće je dobiti sve više i više informacija o slučaju. Možda će uskoro izaći i slika te majke.

Možemo sada upirati prstom u tu ženu. Možemo govoriti da je neodgovorna. Pitati se kakva to mater odlazi iz kuće u birtiju i ostavlja četvero malodobne djece, među njima i bebu staru svega 20 dana, same. Možemo je osuđivati, možemo je proglasiti monstrumom. Nije na meni da joj sudim, a ni na nikome od nas jer ne znamo njezinu životu priču. Osim toga ona je svoju kaznu već dobila i ona će je izdržavati cijeli život, odsjedila ona 15 godina ili 15 dana u zatvoru.

Ona je zakazala kao majka, ali u ovo slučaju je tako vidljivo da su zakazale i institucije, slično kao i prije nekoliko godina u Slavonskom Brodu. Institucije nisu trebale dopustiti da se ona ne brine o svojoj djeci, trebale su joj na neki naći pomoći, trebale su na neki način pomoći toj djeci. Trebale su pomoći, jer mehanizmi postoje, samo treba imati cohones i odlučiti ih pokrenuti.

Meni je žao djece i uvijek će mi biti žao djece, jer nisu  ona kriva. Mogla bih otići u patetiku i u maniri epike hrvatskog realizma s početka prošlog stoljeća zamišljati i opisivati život to troje djece (i tek rođene bebe) u garsonijeri od 26 kvadrata, kao i tu obitelj koja vjerojatno živi na rubu siromaštva i u kojoj su djeca isto tako najvjerojatnije nusprodukt seksa, ali neću. Nego ću zamisliti što bi se moglo dogoditi s troje djece sada nakon svega i napisat ću zašto sustav zaista treba prvenstveno štiti tu djecu. Ako su to starija djeca, djeca školske dobi, ona će zavrišti u sustavu socijalne skrbi i tamo će ostati do punoljetnosti gdje će s 18 dobiti šup kartu za „bolji svijet“. I baš zbog toga da se prekine taj krug bijede i marginalizacije su ta djeca trebala biti ranije zaštićena.

Izvor: Pixabay

Ne, ne želim im takvu budućnost. Ali takva im je budućnost izgledna. Mnogo izglednija nego da se za djecu stvore uvjeti za posvojenje i da im se svima zajedno nađe novi dom. Djeca su već traumatizirana, i da im je bilo divno do ovog trenutka, naći mrtvog dvadeset dana starog brata ili sestru te obilježi za čitav život. Ako i kojim slučajem se dogodi da budu dana na posvajanje, posvojitelji neće dobiti dovoljno vremena da proborave s djecom i da im odmah na početku pomognu u prevladavanju trauma. A razni pokreti će i dalje svake godine organizirati bdijenja ispred rodilišta jer lakše je moliti se za nerođene nego brinuti se i pomagati živima. Nerođeni su potencijal života i nisu još nikome na teret, dok su živi realitet. A realitet je nerijetko vrlo ružan.

Advertisements