Dvije stvari o kojima se nerado priča.

iskrenost2

Ovo će biti jedan od mojih posljednjih objava na temu posvojenja, jer smatram da sam obuhvatila i rekla sve ono što sam htjela, a vezano je uz posvojenjem i moju osobnu priču. Ostale objave će biti više informativnog karaktera i bit će vezane uz knjige i filmove koje tematiziraju posvojenje.

U najavi sam napisala da ću pisati o dvije stvari o kojima se nerado priča. Radi se o ljudima iz prošlosti koji bi se, mogli pojaviti i u budućnosti naše djece, radi se o njihovim braći i sestrama  te, kako ste mogli i pretpostaviti, njihovim biološkim roditeljima.

Prije nego što uopće započnem htjela bih reći da je najvažnija stvar, kao i u svakom drugom odnosu, a pogotovo ovakvom koji je opterećen dodatnim stvarima, biti iskren. Ne samo prema sebi, već i prema djeci. Imala sam priliku upoznati osobu kojoj je u svojim ranim dvadesetima nekako sama shvatila da je posvojena. Nakon tog susreta često sam se pitala kako bih ja kao majka mogla živjeti toliko dugo s takvom tajnom, te kako bih se ja osjećala da tako nešto veliko saznam onako slučajno ili još gore da sama dođem do takve spoznaje. Priča o posvajanju nije razgovor koji jednom vodite sa svojim djetetom i tada ga stavljate ad acta. U prošlosti naše djece se krije dio njihovog identiteta i sigurna sam da oni često prevrću u svojim malim, a kasnije i malo većim glavicama priču o tome što se to dogodilo da su dobili nove roditelje. Priča o posvojenju je dijalog koji smo mi kao roditelji dužni započeti i u tom dijalogu naša djeca postavljaju pitanja, a mi na njih sukladno njihovim godinama odgovaramo. Otvorenost je važna, i koliko god me neka pitanja zabole važno je da svaki put ostanem otvorena i da ne štitim sebe od te boli, jer štiteći sebe nanosim štetu kako mome djetetu tako i našem odnosu.

braca-i-sestre

Dakle naša djeca imaju prošlost. Neka imaju braću i sestre s kojima su živjela dok nisu posvojena. Neka imaju braću i sestre koja su posvojena prije ili će biti posvojena poslije njih. Čudne su i tužne prošlosti naše djece. Kakve god bile ja sam zagovornik toga da ako dijete zna da ima braću i sestre i ako vi znate kod kojih su posvojitelja da stupite u kontakt i da omogućite da se djeca vide. Djeci to puno znači i daje im znak da ste otvoreni te da mogu imati povjerenja u vas. Ne brinite vaša djeca jako dobro znaju da ste im vi roditelji i bez obzira koliko tužni bili što se rastaju sa braćom i sestrama uvijek će otići kući s vama. Kasnije kada dovoljno odrastu sami će donositi odluku kako i koliko često će viđati svoje braću i sestre. I zato ako vas drugi posvojitelj nazove i kaže da je roditelj braće i sestara djece koja su kod vas nemojte ga odbiti, nađite se s njim i omogućite svojoj djeci ponovni susret ili upoznavanje sa braćom i/ili sestrama.

dio-prolosti-skriven-u

Dakle naša djeca imaju prošlost i u toj prošlosti postoje biološki roditelji. I dok posvojitelji još i pričaju o biološkoj braći i sestrama, biološki roditelji, posebice biološka majka su teška tema koja je opterećena brojnim različitim emocijama. Moj najveći strah je da moje dijete jednog dana ne upozna svoju biološku majku i mene zaboravi. Ovo je poprilično iracionalan strah, ali je moj. Isto tako sam svjesna da parafraziram Khalila Gibrana da moja djeca nisu moja djeca, već su individue za sebe koje ja nemam pravo (čak i da sam im biološki roditelj) vezati uz sebe. Moja zadaća je da ih pripremim za život i pustim da odu u njega kada za to dođe vrijeme. Ipak što napraviti kada djeca izraze želju da istraže svoju prošlost ili da pronađu i upoznaju svoju biološku majku? Ništa, osim pratiti ih na tom emotivno zahtjevnom putu. Kod nas je već davno odlučeno da ako djeca budu htjela istražiti taj dio svoje prošlosti i popuniti sliku svoga ranoga djetinjstva da ćemo im biti pomoći i podrška.  U donošenju te odluke uvelike su mi pomogli razgovori s posvojenim osobama. Tako sam na jednoj konferenciji o posvajanju upoznala posvojenu osobu koja je tamo došla sa svojom mamom kako bi njih dvije ispričale o susretu s biološkom majkom. Nisam mogla izdržati da tu posvojenu osobu ne pitam tko je ona prava. Ona mi je pokazala na ženu koja ju je posvojila i rekla „Ovo je moja mama!“

 

Advertisements

2 thoughts on “Dvije stvari o kojima se nerado priča.

  1. Naježila sam se čitajući. Vjerujem da je strah, iako iracionalan, i te kako prisutan. Čitala sam na jednom forumu temu koju su pokrenula posvojena djeca, bilo je jako dirljivo i po meni, najtužnije su bile priče gdje su se djeca/mladi ljudi borili u sebi sa osjećajem krivice jer su poželjeli upoznati svoje biološke roditelje, a njihovi roditelji to nisu odobravali/prihvaćali. Tim više je vaša odluka nešto najbolje što možete učiniti za svoju dječicu, ako jednom odluče da istraže korijene.

    Like

  2. Vidjela sam što neiskrenost vezana uz važne stvari može napraviti djeci. I znam da ne idu sva djeca tražiti svoje biološke roditelje, ali žele poslagati sliku svoja ranoga života, onda tko sam ja da im to onemogućim. Na kraju krajeva kakva bih ja mama bila da im to onemogućim.
    Hvala ti na komentaru.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s