Što bih učinila da dobijem na lotu ?

Da,  igram loto. Svako toliko uplatim listić za nekoliko kuna, tek toliko da provjerim hoće li se baš taj petak sve posložiti i biti izvučeni moji brojevi. Negdje sam pročitala da je veća vjerojatnost da me udari grom nego da dobijem na lotu, ali ja opet zaigram. I onda maštam što bih ja napravila da dobijem na lotu… Hm. Zapravo moj odgovor je jednostavan. Ne bih ništa kupila, već bih s tim novcima stvorila sebi dokolicu, jer ona nije nešto što se može kupiti jednim potezom kartice na POS aparatu. Dokolica je oslobođenost od nužnih poslova, to je vrijeme u kojem je čovjek slobodan za svoje ostvarenje, za kreativno stvaralaštvo. Ona je potrebno i za duhovno i za fizičko zdravlje, a suvremenom čovjeku tako nedostaje. Jer suvremeni čovjek je sam sebi oduzeo dokolicu i umjesto nje si nametnuo nemogući tempo zaposlenosti u kojem i sama pomisao da ne radi cijelo vrijeme nešto stvara dojam da je lijeni te da nije uspio. Ali dokolica nije ljenosti nije ljenčarenja nije besposlica, naprotiv ona nam omogućava da budemo još učinkovitiji i kreativniji.

Dokolica bi mi omogućila da ne moram više raditi od 8 do 16, a za mene je to značenje ultimativne slobode. To nikako ne znači da bih prestala raditi, o ne, ali napokon bih si bila svoj gazda i napokon bih mogla raditi ono u čemu uživam; mogla bih provoditi neopterećeno vrijeme s mojim plavoookim pjegavim šumskim princezama,  mogla bih čitati po cijeli dan, mogla bih pisati na sve strane i mogla bih fotografirati. I meni bi to bilo dovoljno. Ne treba mi ni skupa odjeća, ni skupi restorani, OK dobro, možda koji dobar objektiv, ali to je nužnost kada voliš fotografirati.

Prije neki dan sam pročitala veoma zanimljiv članak u kojem je autorica pisala o tome kako je srednjovjekovni čovjek imao više vremena za odmor nego današnji čovjek. Nije da bih se mijenjala sa srednjovjekovnim čovjekom, ali ostaje činjenica da je isti imao manje stresa u životu i da nije stalno bio zaposlen, te da je u danu imao vremena za “sjest i odmorit” kako bi moji u Dalmaciji rekli. Da, živimo u ubrzanom svijetu koji od mnogih od nas traži da postanemo mašine, da jurimo 350 na sat. A znate što se na kraju dogodi, na kraju prestajemo uživati u životu. Ne samo da prestajemo uživati u životu već smo toliko nabrijani da se ni na teško izborenom godišnjem ne možemo opustiti. I zbog svega ovoga bih ja da dobijem na lotu stvorila si dokolicu. A dok ne dobijem na lotu, polako učim uživati u malim stvarima i ne brinuti se za budućnost, jer ovako i onako budućnost će doći i proći brinula se ja ili ne.