Ubijena je još jedna žena! Ubijena je u po bijela dana na svome radnom mjestu. Ubijena je u dućanu dok je slagala police. Javnost je zgrožena, novinari zovu k’o ludi. Ženske organizacije pišu izjave, dajem izjavu za medije. Na žalost već za nekoliko dana, nakon prvotnog šoka i nevjerice ovu će vijest pregaziti neka druga. Zgrožena javnost će zaboraviti ovu ženu. Problem femicida neće biti riješen.
Da, ovo što se dogodilo u Split večeras je femicid.
Svjetska zdravstvena organizacija je definirala femicid kao ubojstva žena jer su žene. Postoje različiti oblici femicida, ali u Hrvatskoj se on najčešće događa od strane intimnog partnera. Ovo u Splitu nije izoliran slučaj. Prema izvješću pravobraniteljice za ravnopravnost spolova samo prošle godine je u Hrvatskoj ubijeno 14 žena od toga 9 ih je ubijeno od strane njihovih intimnih partnera – u 5 slučajeva ubijene su supruge, u 2 slučaja bivše supruge, u 1 slučaju izvanbračna supruga, u 1 bivša izvanbračna supruga. Femicidu najčešće prethodi obiteljsko nasilje koje ostaje neprepoznato i/ili ignorirano od strane institucija koje nisu pravodobno reagirale na pozive žena u pomoć.
Femicid je dosta istražen i prepoznati su faktori koji mogu ukazivati na to da bi moglo doći do njega. Kako to navodi Rachel Louise Snynder u svojoj knjizi „No Visible Bruises: What We Don’t Know About Domestic Violence Can Kill Us“, a prema riječima Jacquelyn Campbell koja je još 1985 razvila Danger assessment upitnik, razina opasnosti se događa po određenoj vremenskoj liniji. Tako su žene u najvećem riziku od femicida u trenutku kada želi pobjeći od nasilnika i ta opasnost ostaje visoka još tri mjeseca nakon toga. Malo se smanjuje kroz sljedećih devet mjeseci, a naglo opada nakon godinu dana. Campbell je u prije spomenutom Danger assessment-u identificirala čak 22 indikatora rizika koji čine neograničeni broj kombinacija koji mogu nagovijestiti femicid. Ovo su neki od indikatora:
ovisnost zlostavljača o drogi i alkoholu
posjedovanje oružja
izrazita ljubomora
prijetnje ubojstvom
davljenje – ovo je jedan od ranih indikatora mogućeg femicida
silovanje u vezi
izolacija od prijatelja i rodbine
partnerica ima dijete iz prijašnje veze
prijetnje zlostavljača samoubojstvom dok je žena trudna
prijetnje zlostavljača da će partnericu ubiti dok je ona trudna
uhođenje partnerice
kronična nezaposlenost
Ono što je Campbell primijetila je da mnogi od ovih indikatora neće sami za sebe dovesti do femicida, ali da oni u kombinaciji dovode do njega. Također, važno je pratiti i eskalaciju partnerskog/ obiteljskog nasilja. Partnersko/ obiteljsko nasilje eskalira s vremenom i jedino prateći ga kroz vrijeme dobije se potpuno slika, te se femicid može spriječiti.
O slučaju iz Splita ne znam mnogo, tek što mogu zaključiti iz novinskih članaka. Međutim veoma je jasno da se ovdje radi o femicidu – o zločinu iz mržnje prema ženi. Jer kada netko usred velikog dućana i ispred brojnih svjedoka u ženu zabije nož, ne jednom nego čak 15 puta (kako to mediji pišu) onda se tu radi o opakoj mržnji. Ne o zločinu iz strasti, već iz mržnje.
Femicid u Hrvatskoj je u porastu u zadnje dvije godine o čemu govore i brojke iz izvještaja Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2020. godinu.
Slika preuzeta iz: Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Izvješće o radu za 2020.
Međutim, postavlja se pitanje što učiniti da bi se sljedeći slučaj spriječio. Smatram da svaki slučaj femicida koji se dogodio u nazad nekoliko godina treba dobro analizirati sa svih strana, da se treba upotrijebiti „Danger assessmetn“, a nakon toga da se napokon ozbiljno i sveobuhvatno treba početi raditi na prevenciji. Institucije i društvo napokon trebaju početi vjerovati ženama, a ne banalizirati iskaze žena. Jer banaliziranjem i minimiziranjem se potiče tolerancija na nasilje. Ovaj slučaj iz Splita i svi drugi slučajevi trebaju biti case study kako se femicid više ne bi dogodio.
Žene nisu sigurne nigdje, ni u vlastitoj kući, ni na ulici. Femicid u Splitu je pokazao da nismo sigurne niti na radnom mjestu. Jer kada se zlostavljaču „sprdne“ on ušeće u dućan i probode ženu 15 puta. Tužna sam, ljuta sam, sve samo nisam iznenađena. Ne mogu biti iznenađena jer baveći se nasiljem protiv žena godinama svjesna sam visokog praga tolerancije našeg društva na nasilje protiv žena.
Završavam ovaj kratki osvrt o femicidu postom koji je napisala moja draga Ana Pecotić:
„Femicid za početnike:
1. Kad čovjek ubije ženu s 15 uboda nožem NIJE UPITNO je li nasilnik. Ubojstvo je najgori čin nasilja koji postoji, a osobe koje počine nasilje su nasilnici.
2. To što ga policija nema evidentiranog kao počinitelja nasilja NE ZNAČI da nije nasilan. Znači samo da nije prijavljen. Da je nasilnik unatoč tome što nije prijavljen, zorno govori činjenica da je ubio ženu.
3. Ako je vikao ženi da mu nije dala vidjeti dijete, to NIJE OBJAŠNJENJE za ubojstvo. Ako mu zaista nije dala da viđa dijete, tome je možda tako jer se bojala za djetetovu sigurnost. Ako jest, bilo je s pravom.
Sebe nije nažalost uspjela zaštititi ne samo kod kuće, nego ni na radnom mjestu, među sto ljudi, usred bijela dana.
Nakon što sam prestala plakati potpuno sam luda od bijesa jer znam da će ovakvih slučajeva biti još budući da institucije države ne znaju ili gotovo ništa ili baš ništa o nasilju, kad ga i vide ga toleriraju, a s obzirom da je obiteljsko nasilje iz famozna četiri zida izišlo u trgovačke centre možete se samo nadati da i vas neće pogoditi neki metak.
“Birajući usamljene, ranjive mlade djevojke preopterećenih ili rezigniranih roditelja, G. je dobro znao da one nikada neće ugroziti njegov ugled. A šutnja znači pristanak.“ (str. 96)
Ovako glasi jedan od posljednjih paragrafa u knjizi Vanesse Springore „Pristanak“. Knjige koja je napisana kako bi se prekinula šutnja o kriminalnim djelima pod krinkom ljubavi starijeg muškarca i djevojčice.
„Pristanak“ je kratki roman od svega šest poglavlja, ali pričajući svoju priču Vanessa Springora daje potpunu sliku seksualnog nasilja nad djecom. Teren za nasilje se priprema mnog godina prije nego što će žrtva upoznati svoga zlostavljača. Njega su pripremile obiteljske okolnosti, djetetov senzibilitet, disfunkcionalna obitelj, neprisustvo oca, izražena seksualnost, povučenost, loša slika o sebi. Sve je to bilo plodan teren u koji je predator trebao ušetati i uvjeriti žrtvu da je on njezin spasitelj. Žrtva dobiva pažnju, oni kakvu nikada nije imala od oca, a beskrajno je žudjela za njom. Žrtva je sama ušetala u klopku, za koju je mislila da je ljubav koja će je spasiti od života u kojem je i ovako prerano odrasla. „Ljubav“ traje neko vrijeme i u tom vremenu ona gubi prijatelje, biva izolirana manipulacijama i lažima, injekcijama straha koje joj riječima ubrizgava njezin počinitelj. Uz to joj krade osobnost i žrtva više ne zna tko je. Ona od muze, subjekata za kojim on žudi, postaje objekt njegovih dnevnika i književnih radova. On njihovu intimu opisuje u svojim izdanim djelima te tako ona postaje dostupna svima koji ju žele pročitati. Ipak, „prekrasna“ fasada počinje pucati i kroz nju probija tmina njegove narcisoidne duše. On se kune u vječnu ljubav, ali u međuvremenu je vara. Kada ga ona napadne, on uzvraća, grubim riječima i pogrdnim nazivima. Žrtva nije blesava, ona je zavedena i nakon nekog vremena shvaća da mora otići, te ode. Svo to vrijeme njihovog zajedničkog „života“ oni su bili javna tajna. Prešutno odobravana anomalija. Odrasli su žrtvi ponekad prilazili i „kao“ pokušavali pomoć, ali nikada do kraja. Jer on je veliki i važan čovjek, književnik, intelektualac. Kada potraži utjehu od njegovog prijatelja, dobiva odgovor da njoj treba biti čast što je ona s njim. Pakao uma nastaje prekidom veze. Žrtva je bez pomoći, zbunjena i slama se. Godine će proći prije nego što će moći uspostaviti zdravu vezu sa muškarcem, osnažiti se. Međutim njezin zlostavljač će je nastaviti proganjati i dalje. Tada žrtva shvaća da mora ispričati ovu priču, napisati ovaj roman. Vanessa Springora „Pristankom“ prekida šutnju. Ona se usudila progovoriti, prokazati ga. Ovo sigurno nije bio jednostavan proces. Jer Springora ogoljava njihovu vezu, opisuje intimne detalje, ne prepušta ništa mašti. Ona u pisanju nalazi lijek i njime vraća sebi moć. „[…] pisati je značilo ponovno uzeti vlastitu priču u svoje ruke. Priču koja mi je predugo bila oduzeta.“ (str. 96) Ujedno se pita zašto to neka druga njegova žrtva nije to napravila „Voljela bih da je to umjesto mene učinila neka druga žena. […] A to bi mi sigurno olakšalo teret. Čini se kao da šutnja potkrepljuje G.-ove riječi i dokazuje da se nijedna tinejđerica nikada nije imala što žaliti jer ga je upoznala.“ (str. 96).
Čitajući vrtjela sam scene u glavi, scene tipa što bi bilo da je slučaj u potpunosti razotkriven, uhapšen, a možda i osuđen. U tim scenama u jednom kutu stoji dio nas žena koje smo na Vanessinoj strani. U drugom stoje oni koji apologetski nalaze razloge zašto Gabriel Matzneff nije kriv. To su oni koji su znali što on radi, ali okreću glavu od njegovih kriminalnih radnji nad tijelima maloljetnica, a i dječaka u dalekoistočnim zemljama. Oni mu kao velikome umjetniku, književniku, zvijezdi, opraštaju njegove grijehe jer kako se to sama Springora pita: „Ako su seksualni odnosi između odrasle osobe i maloljetnika mlađeg od petnaest godina nezakoniti, zašto ih se tolerira kad je riječ o pripadniku neke elite – fotografu, književniku, redatelju, slikaru?“ (str. 91) Braneći njega, brane i vlastitu šutnju i nedjelovanje. Oni kao i neki drugi dušobrižnici će uprijeti svoj prst u Vanessu. Optužit će je da je sama otišla kod njega, da mu se sama podala. Dok optužuju neće vidjeti pozadinu. Neće vidjeti ranjivu djevojčicu koja kroz naklonost starijeg muškarca sublimira sate čekanja svoga oca po pariškim restoranima. Oca koji ju je odbacio i kojem je ona postala nebitna. Oni osuđuju “pedofiliju”, ali osuđuju i žrtvu. Naravno upirat će prst i u Vanessinu majku jer znala, a okrenula je glavu.
Ova scena koju sam vrtjela čitajući „Pristanak“ nije nešto izmišljeno. Ona je obrazac koji se svaki puta dogodi kada žrtva progovori. Prst optužbi se upire u nju, a ne u onoga tko ju je silovao. Pa se tako ženama silovanima u ratu se i dalje naziva kurvama. Maloljetnice se optužuje za zavođenje odraslih muškaraca, a to im i sam zlostavljač govori pa one postaju nemoćne da se brane jer su zbunjene. Kada veza jednoga dana prestane, on nastavlja svoj život neokrznut, slobodan da nađe novu žrtvu. Maloljetnica ostaje na milost i nemilost samoj sebi te prepuštena optužbama društva. Ona pokušava razlučiti što joj se zapravo dogodilo. Je li to bila ljubav ili silovanje? Dok je društvo s jedne strane optužuje, a s druge strane joj prilaze stariji muškarci i upucavaju joj se misleći da je „laka“ jer je na prevaru bila uvučena u aferu iz koje je joj to licemjerno društvo nije pružilo ruku spasa, premda je mnogo puta rekla u pomoć.
Premda je „Pristanak“ priča Vanesse Springore, on je ujedno priča i brojnih drugih djevojaka koje su vrbovali stariji muškarci. Springorin memoar pokazuje sve faze vrbovanja maloljetnica. On jasno pokazuje ključne točke odnosa te psihološki profil žrtve i počinitelja. Springora, koja je dugo vremena krivila sebe, ovim memoarom razotkriva svog počinitelja te okrivljuje francusko društvo, koje je 1970ih mislilo da je toliko liberalno da su njegovi intelektualci potpisivali pisma i peticije za ozakonjenje seksa s maloljetnicima i maloljetnicama. Ona udara glasan šamar tom društvu koje šutke odobrava nešto što ne bi trebalo biti odobravano. Društvo u kojem netko zato jer je velik, poznat, slavan prolazi bez posljedica. Tek kasnije, mnogo kasnije, kada roman izađe i počinitelj bude stari i oronuli starac to intelektualno društvo će ga pomalo odbaciti. Međutim svo vrijeme prije on biva pozivan na televiziju gdje gledateljima opisuje svoje iskorištavanje dječaka na dalekom istoku, te time stječe slavu i zarađuje novce. Gabriel Matzneff je bio obični predatori i manipulator točnije kako to Springora piše: „Ne, taj čovjek nije imao najbolje namjere. Taj čovjek nije bio dobar. Bio je ono čega se svako dijete boji: čudovište.“ (str. 62)
Dokumentarni film Danijele Stajnfeld “Hold me right: the aftermath of sexual assault” (Zacijeli me) sam imala priliku pogledati na ovogodišnjem ZagrebDox-u, gdje je bio predstavljen u regionalnoj konkurenciji. Film je izašao 2020. godine. Prije zagrebačke premjere bio je prikazan prošle godine na Sarajevo film festivalu. Danijela Stajnfeld, svojim filmom kao da anticipira događaje koji će u siječnju 2021. potresti regiju kroz ispovijest Milene Radulović i pokret Nisam tražila (#nisamtrazila).
Ovaj dokumentarni film, kao i brojne knjige, istraživanja, pa čak i brojna djela popularne kulture na temu seksualnog nasilja, bavi se temom posljedica seksualnog nasilja i svim onim odvratnim i ružnim čime se osobe koje su doživjele seksualno nasilje susreću nakon samog čina. Bez obzira što odlučile napraviti – šutjeti, reći nekome, prijaviti policiji i/ili pravosuđu. Scenarij tih priča je itekako poznat. Kada se odluče na šutnju ulaze u vlastito poricanje. Međutim to poricanje i potiskivanje se nerijetko očituje u opijanju, drogiranju, prejedanju, promiskuitetnim ponašanjem; jednom riječju auto-destrukciji.Sva ta ponašanja su samo stavljanje malog flastera na ranu koja krvari i ne zacjeljuje, kako je to jedna od protagonistica filma rekla. Opet ako nekome kažu, reakcija te druge strane je nerijetko šok i nevjerica, tamo gdje bi trebala biti otvorenost, razumijevanje, empatija.
Ipak, „Zacijeli me“ donosi i nešto novo. Autorica kroz svoju priču i priču drugih osoba koje su preživjele seksualno nasilje, stavlja veoma važan naglasak na to koliko je mnogima od njih terapeutski i zacjeljujuće bilo progovoriti o seksualnom nasilju. Ali ne progovoriti na način da su se povjerili samo nekome od svojih bližnjih – jer neki od protagonista i protagonistica nisu našli razumijevanje bliže okoline, već o važnosti neizmjerno hrabrog čina otvorenog progovaranja pred nepoznatim ljudima i traženja stručne pomoći. Kroz javno progovaranje mnogi od njih su postali podrška onima koji šute te ih na taj način ohrabruju i pokazuju im:
da postoje osobe koje su prošle isto ili slično što i one
da postoje osobe koje ih razumiju
da postoje osobe koje ih neće osuđivati i tražiti odgovornost žrtve
Poznato je da se osobe koje su preživjele seksualno nasilje srame i da zbog toga šute. Premda bi silovatelj trebao biti taj koji nosi stigmu srama na sebi. Međutim, silovatelji se ne srame, bar ne onoliko koliko i žrtve. Upravo razgovori Danijele Stajnfeld sa trojicom osuđenih silovatelja su bili jedan novi aspekt koji ovaj dokumentarni film donosi. Do sada nisam imala priliku čitati ili slušati „ispovijesti“ silovatelja i ovo je rakurs koji je rijetko zastupljen u stručnoj literaturi. S druge strane u popularnoj kulturi silovatelji se najčešće prikazuju kao mentalno poremećeni luđaci.
Danijela Stajnfeld trojicu osuđenih silovatelja ne pokazuje kao monstrume, već kao ono što jesu – ljude koji žive tu oko nas i s kojima smo možda u svakodnevnom kontaktu. Za razliku od autorice koja tvrdi da osjeća suosjećanje prema njima, kod mene su njihovi iskazi stvorili sve samo ne suosjećanje. Dok sam slušala njihove priče činilo mi se kao da oni nisu svjesni svoga čina ili da su toliko u vlastitoj racionalizaciji i negiranju da je njihova empatija prema osobi koju su silovali ili seksualno zlostavljali nepostojeća. Oni kao da nisu do kraja svjesni da su svojim činom silovanja i seksualnog zlostavljanja uništili brojne živote. Ova trojica žive sa svojim posljedicama, a opet čine mi se tako disocirani od tog čina. Ovaj fragmentarni uvid u um zlostavljača, čini ovaj film još vrjednijim i fascinantnijim.
Ovdje mi je važno navesti još jedan detalj vezan uz jednog od trojice osuđenih silovatelja. Ovaj osuđeni silovatelj je i sam bio zlostavljan kao dijete. Veoma često je to jedno od „opravdanja“ za ono što rade i još jedna strategije skidanja odgovornosti s počinitelja, umanjujući tako njegovu ulogu, zbog prije nanesene traume. Naravno da trauma ima utjecaj, međutim Danijela nije upala u tu zamku jer postavljajući mu pitanje vezano uz poveznicu seksualnog zlostavljanja koje je on doživio sa seksualnim zlostavljanjem djeteta koje je on počinio, on sam kaže da nikada nije o tome razmišljao kada je seksualno zlostavljao. Na osnovu samo jedne priče se nikako ne može generalizirati međutim, smatram da je potrebno prestati stavljati toliki naglasak na učinak prijašnjih zlostavljanja na ono koje zlostavljač čini kao odrasla osobe. Potrebno je shvatiti da je zlostavljač odgovoran za zlostavljanje.
Osim osuđenih silovatelja, autorica filma vodi razgovore i sa obiteljima nekih od njezinih sugovornica. Ona pokazuje koliko sveobuhvatno zastrašujući efekt silovanje ima na sve. Posljedice seksualnog nasilja se šire kao koncentrični krugovi. Žrtvi je najgore, a onda se taj efekt posljedica preljeva na sve. I premda dio najbližih ne želi razumjeti, podržati prihvatiti, dio radi upravo to i oni staju pred kameru govore kako je to utjecalo na njih, jer htjeli mi to ili ne utjecalo je. Silovanje je promijenilo tkanje njihovog odnosa, negdje su osnova i potka postale jače i čvršće, a negdje su se bespovratno rasparale.
Na samom kraju vraćam se na segment začaranog kruga šutnje i progovaranja osoba koje su doživjele seksualno nasilje. Kako je i u samom dokumentarcu prikazano, a i već prije rečeno, progovaranje o silovanju djeluje zacjeljujuće za one koji su odlučili progovoriti. Ono vraća moć osobi koja je preživjela; dok ju šutnja oduzima. Stoga mi se čini da osobe koje su preživjele seksualno nasilje se u jednom trenutku nalaze u svojevrsnoj kvaka 22[1] poziciji („Ako hoću zacijeliti trebao bi progovoriti, ali ako progovorim nitko mi neće vjerovati.“). S jedne strane biraju šutnju kao jedni izlaz, jer su mislile da im nitko neće vjerovati i da će ih svi osuđivati i to ih ubija te njihove rane ne mogu zacijeliti. Dok s druge strane dok se nekome ne povjere i ne progovore oni će ostati u boli i ne mogu započeti proces zacjeljenja. I zato ponekad oni koji odaberu šutnju na kraju prekinu vlastiti život.
Ovo je izvanredno promišljen film. On je dubok, složen, intiman i veoma važan. Nije jednostavan za gledanje. Ipak on dalje nadu i važnu poruku, a to je da žrtva nikad, nikad, nikad nije kriva i da šutnja nije zlato.
„Seksualno uznemiravanje, napastovanje ili iskorištavanje žena sve je češće, kako u našoj zemlji, tako i u regionu, o čemu svjedoče brojni medijski natpisi proteklih mjeseci. Međutim, seksualno uznemiravanje studenata je nešto rjeđe, ili se barem o tome ne govori javno, a još rjeđe takvi slučajevi završe podizanjem optužnice.“ Ovako je glasilo prvih nekoliko rečenica članka Radio Sarajeva, na temu spolnog uznemiravanja studentica. Nisam izdržala i ispod posta na FB stranici, na kojoj je članak bio podijeljen, sam napisala sljedeći komentar:
„Super mi je ovaj početak članka:” Seksualno uznemiravanje, napastovanje ili iskorištavanje žena sve je češće, kako u našoj zemlji, tako i u regionu…” ne nije češće, već se tek sad počelo o tome javno progovarati. Napokon se stvorila kritična masa hrabrih žena kojima je dosta.“
Nasilje protiv žena postoji, ono se događa svakodnevno. Žene su izložene nasilju od malih nogu. Ako ne prijavljujemo nasilje to ne znači da ono ne postoji, da se ne događa. Međutim, bez obzira na sva silna istraživanja i kampanje u kojima se govori da jedna od tri žene tijekom svoga života dožive neki oblik rodno uvjetovanog nasilja, društvo ne želi vjerovati da je nasilje protiv žena stalno i da je nama ženama to realna prijetnja. Kada se dogodi i žena prijavi onda na scenu stupaju stereotipi i predrasude koji a) minimaliziraju i banaliziraju rodno uvjetovano nasilje protiv žena, b) okrivljavaju žrtvu za nasilje i prebacuju odgovornost za nasilje na nju, c) umanjuju, a nerijetko i u potpunosti skidaju odgovornost za nasilje s počinitelja. Novinski natpisi koje bih ja stavila u kategoriju „nasilje protiv žena je čuđenje u svijetu“ samo dodatno hrane ove stereotipe i predrasude.
Nasilje protiv žena nije počelo postojati niti sa #meToo pokretom, niti sa #nisamtražila. O njemu se počelo raspravljati 70ih godine prošlog stoljeća, pa čak i prije. Ipak 70te su ključna prekretnica za globalno osvještavanje o postojanju nasilja protiv žena te o nužnosti da se nešto napravi. Tako je 1979. godine nastala UN-ova konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije protiv žena (CEDAW). Premda sama konvencija izravno ne spominje nasilje protiv žena, njezine preporuke br. 12, 19 i 35 pojašnjavaju da se CEDAW odnosi i na nasilje protiv žena. Nadalje, 1993 UN donosi Deklaraciju o suzbijanju nasilja protiv žena. Nakon toga se zaredalo još nekoliko međunarodnih konvencija i deklaracija koje su problematizirale nasilje nad ženama i njegove posljedice; sve do zadnje one popularno zvane Istambulske tj. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koja je nastala 2011. godine. Stoga itekako ostanem zapanjena kada kao i novinar s početka priče i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u svom priopćenju iz 2013. godine navede da podaci iz istraživanja koje su proveli „pokazuju da je nasilje protiv žena izuzetno često. [te da] Moramo hitno uložiti u prevenciju kako bismo se bavili osnovnim uzrocima ovog globalnog zdravstvenog problema koji zahvaća žene.”
O kojem se istraživanju radi? Radi se o istraživanju koje su zajedno proveli WHO, London School of Hygiene & Tropical Medicine i South African Medical Research Council. Osim ovoga što je gore navedeno, prilikom predstavljanja izvješća tadašnja generalna direktorica Dr. Margared Chan je rekla da je nasilje protiv žena globalni zdravstveni problem koji ima proporcije epidemije.
e-p-i-d-e-m-i-j-e!!!
Svoju izjavu je temeljila na podacima iz ovog istraživanja čiji su glavni zaključci bili sljedeći:
Smrt i ozljede
Globalno, 38% svih ubijenih žena su ubili njihovi intimni partneri. Kod 42% žena fizičko ili seksualno nasilje od strane partnera rezultiralo je ozljedama.
Depresija
Partnersko nasilje značajno doprinosi problemu mentalnog zdravlja žena. Pri čemu, žene koje su doživjele ovu vrstu nasilja imaju gotovo dvostruko veću vjerojatnost da će imati depresiju u odnosu na žene koje nisu doživjele nikakvo nasilje.
Problemi s alkoholom
Kod žena koje su žrtve partnerskog nasilja postoji dvostruko veća vjerojatnost da će razviti probleme s alkoholom nego kod žena koje nisu žrtve ove vrste nasilja.
Spolno prenosive bolesti
Žene izložene fizičkom i/ili seksualnom nasilju od strane partnera imaju 1,5 puta veću vjerojatnost da se zaraze sifilisom, klamidijom ili gonorejom. U nekim regijama (uključujući Subsaharsku Afriku) postoji 1,5 puta veća vjerojatnost da će dobiti HIV.
Neželjena trudnoća i pobačaj
Seksualno nasilje, bilo da je počinitelj partner ili neka druga osoba, je povezano s neželjenom trudnoćom; žene koje su fizički i/ili seksualno zlostavljane od strane partnera imaju dvostruko veću vjerojatnost da će pobaciti od žena koje nisu zlostavljane.
Bebe male porođajne težine
Žene koje su izložene partnerskom nasilju imaju 16% veće šanse roditi dijete male porođajne težine.
Znači, problem nasilja protiv žena i njegove posljedice su prepoznate, ali rješavanje cjelokupnog problema ide puževim korakom. Dosta toga je napravljeno, pogotovo što se tiče servisa za žrtve i osvještavanja žena, ali ne dovoljno da bi se nasilje drastično smanjilo. Svjesna sam da za rješavanje problema nasilja protiv žena ne postoji cjepivo koje se može smućkati u laboratoriju, međutim u ovih osma godina učinjen su mali koraci da bi se epidemija suzbila. I onda je svijet zahvatila pandemija COVID-19. Zatvorili smo se u kuće i krenuli su pozivi očajnih žena na SOS telefone. Budući da se nije pravodobno reagiralo na epidemiju nasilja protiv žena, ona je dolaskom COVID-19 postala pandemija u sjeni. Meni se nekako čini da su se zatvaranjem zbog pandemije dogodile tri stvari zbog kojih je odjednom porastao broj prijava na SOS telefone. Prvo, partnersko/obiteljsko nasilje se intenziviralo, Drugo žene su svjesnije i lakše prijavljuju nasilje. Treće došlo je do porasta servisa koje pružaju pomoć ženama, te su žene mogle nekome nasilje i prijaviti. Ipak, dok su svjetske vlade pandemiji COVID-19 pristupile ozbiljno, kako bi je se riješili i umanjili i ljudske i ekonomske štete, pandemiji u sjeni, bez obzira na sve pokazatelje, se i dalje ne pristupa ozbiljno. Zašto? Jer nasilje protiv žena zahtijeva prvenstveno promjenu svijesti u kojoj ravnopravnost spolova nije floskula.”
Photo by Raquel Garcia on Unsplash
Sada želim odgovoriti na pitanja iz naslova – što je to nasilje protiv žena? – te zašto se bavim ovom temom.
Prema definiciji UN-a, nasilje protiv žena je bilo koji čin rodno uvjetovanog nasilja koji rezultira ili će vjerojatno rezultirati tjelesnom, seksualnom ili mentalnom povredom, patnjom žene, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili samovoljno oduzimanje sloboda, bilo da se događa u javnom ili u privatnom životu.
Nasilje protiv žena je kompleksno. Zbog te kompleksnosti prilikom pokušaja kategorizacije nerijetko se ne obuhvate svi njegovi oblici. Što govori o broju i količini oblika nasilja protiv žena.
U Konvenciji Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, uz obiteljsko nasilje se spominju i ovi oblici nasilja protiv žena:
psihološko nasilje
vrebanje
fizičko nasilje
prisilni brakovi
seksualno nasilje, uključujući silovanje
sakaćenje ženskih spolnih organa
prisilni pobačaj i prisilna sterilizacija
seksualno uznemiravanje
pomaganje ili poticanje i pokušaj prijestupa definiranih Konvencijom
neprihvatljiva opravdanja za kaznena djela,, uključujući zločine počinjene u ime takozvane „časti“
Neke kategorizacije uključuju sljedeće vrste nasilja protiv žena:
fizičko nasilje
verbalno nasilje (uključujući i govor mržnje)
psihološko nasilje
seksualno nasilje
socioekonomsko nasilje
obiteljsko nasilje
spolno uznemiravanje.
Kada se govori o kategorizaciji nasilja nad ženama potrebno je razumjeti da se radi o međusobno povezanim vrstama nasilja. Pa tako obiteljsko nasilje uključuje i fizičko i psihičko i ekonomsko i seksualno nasilje. Spolno uznemiravanje, može biti i neverbalno i vrebalo i fizičko i seksualno – pokušaja silovanja i silovanja. Nadalje, kada se uđe malo dublje u problematizaciju nasilja protiv ženama, a posebno u područje rasprostranjenosti i učestalosti, vidi se da su žene kroz cijeli život izložene nasilju. Nasilje protiv žena je jedna od glavnih uzroka rodne neravnopravnosti u svijetu, ako ne i njegov glavni uzrok. Živjeti s činjenicom da tijekom života možeš doživjeti različite oblike nasilja, od različitih osoba, u različitim okruženjima je zastrašujuća. Taj strah je paralizirajući te smatram da nam oduzima energiju za ostvarivanje naših punih potencijala i pune rodne ravnopravnosti. Nasilje protiv žena je tabu tema, a najgore je što se još uvijek smatra da je privatna stvar kada se radi o obiteljskom/partnerskom nasilju. Također je grozno što se smatra da žene pretjeruju i nekoga lažno optužuju. Kod nasilja protiv žena se uvijek radi o neravnopravnom položaju moći. Dok to ne osvijestimo, dok se ne počne sustavno i na pravi način pristupati suzbijanju nasilja protiv žene, status quo će biti zadržan. Ja ne želim status quo, ja ne želim čuđenja i iščuđavanja. Ono što ja želim je barem malo promijeniti taj status quo i upravo zato se bavim suzbijanjem nasilja protiv žena.
Moxie je Netflixov film koji je režirala Amy Poehler. Na Netflixu se počeo prikazivati 3.3.20221. Kao predložak za film poslužila je istoimena knjiga Jennifer Mathieu, koja je objavljena 2017. godine. Ovdje ću se fokusirati na radnju filma iz jednostavnog razloga što sam film nedavno pogledala te što sama činjenica da je na Netflixu je dostupniji široj publici.
Glavni lik filma i knjige je 16 godišnja Vivian – učenica trećeg razreda srednje škole. Svake godine u školi koju Vivian pohađa izađe poprilično seksistička lista, nepoznatih autora (može se pretpostaviti da su to dečki – članovi školskog tima američkog nogometa) koja sadržava seksističko rangiranje učenica, od one koja je najjebozovnija, preko one koja ima nabolje dupe, najbolje sise, ali i one koja je najveća kučka ili čistunka. U školi postoji prešutno prihvaćanje te liste od strane cura. Sve dok u školu ne dođe nova učenica Lucy koja Vivian ukaže kako je to prešutno prihvaćanje. Vivian, koja shvaća da je lista ponižavajuća za djevojke u školi odluči nešto napraviti. Napravi zine (malotiražnu publikaciju izvornih i prikladnih tekstova i slika) u kojem počne pisati o svim stereotipima, seksizmu i dvostrukim mjerilima koja osim učenica i škola kao institucija prešutno podržava. Objavljujući zine i ostavljajući ga po školskim zahodima Vivian, polako pokreće revoluciju te joj se ubrzo priključuju i druge djevojke.
Film nije čista preslika knjige. Ovoga puta u toj igri tko je bolji, po meni pobjeđuje film. Knjigu sam pročitala prije dvije godine i nije me impresionirala. Tema mi je bila super, ali način na koji je napisan mi je bila poprilično nezanimljiva. Uz to sva bitna pitanja koja autorica pokreće su mi bila poznata te me nisu iznenadili. Naprosto, kao žena koja je svjesna skrivenog seksizma, deklarativnog prihvaćanja ravnopravnosti spolova (a u stvarnosti držanja fige u džepu, koja se očituje u pričanju seksističkih viceva i nepoštivanja žena), dvostrukih mjerila za djevojčice i dječake (gdje u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi djevojkama brane nošenje majci na bretelice, jer na taj način one izazivaju dečke), manipulacije onih koji zlostavljaju i slično, ja nisam bila dobra publika za ovu knjigu. Ali Moxie bi svaka mlada osoba definitivno trebali pročitati i/ili pogledati. O Moxie treba razgovarati i Moxie treba analizirati.
Film mi je bolji od knjige, jer Poehler u njega unosi zanimljivu dozu humora. Film se i dalje problematizira sve isto što i knjiga, međutim dok je knjiga pisana iz prvog lica film daje bolju karakterizaciju likova. Film uz to slavi i žensko zajedništvo. Lišen je ženskog rivalstva, sitnih podmetanja, ljubomore i indirektne agresije. Pokazuje da zapravo sve nas žene smeta i seksizam i dvostruki standardni i objektivizacija, ali da smo “programirane” da šutimo, i tek kada jedna progovori da će se ostale pridružiti. Neke od nas su glasnije, radikalnije, neke od nas tiše i iznalaze svoje načine borbe i nošenja sa tim svim. Ali samo kada smo zajedno postajemo dovoljno jake da se odupremo svim patrijarhalnim glupostima koje su i muškarcima i ženama nametnute. Film ne generalizira, on ne radi crno bijelu podjelu u smislu žene su dobre, a muškarci gadovi i zlostavljači, već raspakirava patrijarhat na način da pokazuje kako i muškarci mogu doprinijeti borbi za ravnopravnost spolova.
Negdje na margini film dotiče i pitanje zlostavljanja. Zlostavljač je utjelovljen u liku kapetana školske momčadi Mitchella. On je, kako ga mama od Vivian (koju igra Amy Poehler) opisuje visoki, zgodni seronja. Zanimljivo je kako je Vivian na početku filma se odabrala strategiju izbjegavanja u kojoj banaliziranjem i relativiziranjem te govori o Mitchellu da je on u redu. Kada biva svjedokom scene u kojoj Mitchell zlostavlja Lucy, Vivian savjetuje Lucy da ignorira Mitchella. Na što joj Lucy odgovara zašto bi ga ona ignorirala. Te ju upita zbog čega on ne prestane biti gad. Vivian ga opravdava govoreći da je Mitchell idiot i da je takav bio od drugog razreda. Na što joj Lucy kaže da je on opasan. Vivian kaže da misli da nije već da je samo iritantan. Lucy drži i dalje isto mišljenje te govori Vivian kako iritantno može biti i više od toga, da to može biti šifra za nešto gore. Vivian nudi Lucy strategiju izbjegavanja i ignoriranja u kojoj bi Lucy trebala pognuti glavu i ignorirati Mitchella, pa će on gnjaviti nekoga drugoga. Za Lucy to nije rješenja. Ovo ključna scena za razumijevanje našeg odnosa s nasilnicima. Jer mnogo češće zauzimamo poziciju izbjegavanja koju Vivian drži, umjesto da se postavimo kao Lucy. Film dobro prikazuje način na koji institucije (u ovom slučaju škola) reagira na prijavu zlostavljanja. U jednoj sceni Lucy govori ravnateljici kako ju je Mitchella zlostavljao. Ravnateljica izvrće njezine riječi te umjesto da učini nešto, pita Lucy je li je Mitchell smeta. Usput joj objašnjavajući da ako ju on zlostavlja onda će ona morati učiniti puno toga, misleći (valjda), na silnu papirologiju. Nakon toga Lucy odustaje. Ne učinivši ništa i puštajući Mitchellu da se izvuče, ravnateljica mu indirektno daje moć da radi što hoće.
Da bi se postigla rodna ravnopravnost , potrebno je rastaviti postojeću situaciju koje podržava sva ova stanja. Situacije u kojima se djevojkama direktno i još više indirektno govori da nisu dovoljno dobre, a kada pokažemo da smo jednako dobre, ako ne i bolje nas se grub i seksistički vrijeđa. Gdje nas se objektivizira i ne vjeruje nam se kada kažemo da smo zlostavljane. Potrebno je progovarat o svemu tome i ukazivati na ove probleme jer šuteći o tome stvar se ne rješava, a samo se udaljujemo od dostizanja ravnopravnosti spolova. Zbog svega ovoga Moxie je važan i vrijedan film. Stoga, sjednite sa svojim kćerkama, sinovima, sestrama, prijateljicama ili bilo kim drugim i pogledajte ga. Poslušajte njegove poruke koje su snažne i trebale bi rezonirati sa svakom od nas. Jer svaka od nas je sigurno doživjela neku od situacija problematiziranu u filmu. I to ne jednom.
Tijekom moje srednje škole imala sam dobru prijateljicu s kojom sam se intenzivno družila. Ponekad bi prespavala kod mene, dočekivale smo zajedno nove godine i tulumarile zajedno. Jednoga dana se nešto dogodilo ona je prestala razgovarati sa mnom. Tijekom zadnje godine srednje škole smo se odjednom prestale družiti. Zbog toga sam bila užasno tužna. Nikada je nisam upitala što se dogodilo. Gledajući unatrag, u to vrijeme sam bila toliko zauzeta drugim stvarima da mi nije palo na pamet da je to pitam, a vjerojatno negdje duboko u sebi sam se bojala i odgovora.
Priča 2
Tijekom fakulteta bila sam bliska sa kolegicoma s kojom najblaže rečeno sam imala veoma loš i neiskren odnos. Bilo je to vrijeme prije mobitela, bežičnog interneta i svih mogućih komunikacijskih aplikacija koje su nam sada na raspolaganju. Jednom me zvala, a kako nisam mogla razgovarati te da sam joj rekla nakon kratkog razgovora da moram ići i završila sam razgovor. Sutra dan na faksu nije htjela razgovarati sa mnom i danima mi je radila sitne smicalice. Smicalice su bile podmukla, a pratilo ih je ogovaranje na sve strane. Kasnije sam od treće osobe saznala zašto je bila ljuta. Ovo je samo bi jedan u nizu incidenata kojim je bilo obilježeno naše „prijateljstvo“. Ne krivim u potpunosti nju. Ja sam joj na kraju krajeva dozvoljavala da me tako tretira i to jako dugo. Željela sam izaći iz te loše veze, ali nisam imala hrabrosti jer sam se bojala a) njezine odmazde koju sam nekoliko puta osjetila, b) usamljenosti.
Priča 3
Fast forward dosta godina kasnije, negdje u mojim kasnim tridesetima. Dolazi do preraspodjele poslova u firmi gdje radim i kao nadređena mi dolazi osoba s kojom sam mislila da smo dobro kliknule. I da, tako je i bilo neko vrijeme. Ona se učestalo žalila na nama nadređenu osobu i žalila se i žalila, do te mjere da sam joj služila kao kanal za ventilaciju. U jednom trenutku sam joj ljubazno rekla, da joj tu zaista ne mogu pomoći, te da bi bilo dobro da problem adresira kod te osobe i s njom to riješi. I samo tako je prestala razgovarati sa mnom tj. razgovarala je isključivo vezanu uz stvari koje se tiču posla.
Tri različita životna doba, tri različita okuženja, slična priča. U sva tri slučaja se dogodila indirektna agresija koja je bila iskazana šutnjom i odguravanjem. U sva tri slučaja nije postojala komunikacija kojom bi se razriješila situacija.
Budući da su ove priče moje, posebno nakon zadnje sam se pitala što to sa mnom ne valja. Počela sam se i pitati jesam li jedina. Počela sam se i pitati zašto smo takve jedne prema drugoj. Zbog svega ovoga moram iskreno priznati da veoma pažljivo ulazim u odnose sa ženama. Zbog toga mi je užasno žao, jer smatram da udružene možemo puno više i da se samo zajedno možemo oduprijeti svim problemima koji nas okružuju. Ipak kada jedna nenamjerna, ali kriva riječ, jedan nenamjerni, ali krivo protumačeni pogled može dovest do totalne izolacije, do odbacivanja, radije stojim po strani.
Sigurna sam da smo sve mi bolno svjesne načina ophođenja jedna prema drugoj. Tijekom svog života i rada sam na toliko mjesta u ženskim društvima (formalnim, neformalnim, virtualnim, stvarnim) čula kako s jedne strane pričamo o zajedništvu i podržavanju dok s druge izgovaramo da je žena ženi vuk. Da smo nesvjesno svjesne toga govori mi i jedna rečenica koju sam čula prije nekoliko tjedana na jednom webinaru za žene, a koja je glasila „U jedinstvenosti, nema konkurencije“. Podrazumijevajući da ne trebamo gledati jedna drugu kao konkurenciju jer svaka od nas je jedinstvena na svoj način.
Kada sam osvijestila da u našim ženskim odnosima, ponekad stvari baš nisu najbolje željela sam saznati zašto je tome tako. Zbog toga sam nabavila knjigu Phyllis Chesler “Woman’s Inhumanity to Woman”. Ono što slijedi je osvrt na tu knjigu u kojoj autorica pokušava opisuje dinamike ženskih odnosa kao i pojavne oblike. Na samom kraju osvrta iznosim neka autoričina rješenja za poboljšanje među ženskih odnosa.
O knjizi
Phyllis Chesler je Woman’s Inhumanity to Woman pisala dvadeset i jednu godinu. Ovo je opsežno djelo koje ima preko 500 stranica. Knjiga se referira na brojna istraživanja i intervjue koje je autorica napravila. Ipak pomalo razočarana završila sam s čitanjem knjige jer autorica nigdje ne daje konkretan odgovor na pitanje koji je to ključni razlog da smo u nekim slučajevima i situacijama mi žene neprijateljski naklonjene jedna prema drugoj. Pišući ovaj osvrt zaključila sam da je s moje strane to bilo veoma naivno očekivanje, jer zbog kompleksnosti odnosa, zbog višestoljetnog neravnopravnog položaja u kojem su se žene nalazile i još se uvijek nalaze, zbog izrazite društvene nejednakosti i neravnopravnosti, kao i zbog čvrsto ukorijenjenih patrijarhalnih uvjerenja kojih ni same nismo svjesne da ih trans-generacijski prenosimo, taj odgovor ne može biti jednostavan. Premda Chesler ne nudi konkretna odgovor, ona nam predočava obrasce. Pokazuje da niti jedna skupina žena nije imuna na nehumanost, pa čak ni feministkinje koje nastupaju pod parolom solidarnosti i sestrinstva, objašnjavajući to činjenicom da prije nego što smo bile feministkinje, bile smo žene.
Kroz 10 poglavlja Chesler obrađuje manifestacije loših ponašanja među ženama, bilo da se radi o prijateljicama, majkama i kćerima, sestrama, kolegicama ili feministkinja. Navigaciju kroz zamršene ženske odnose započinje sa antropološkim studijama primata. Nastavlja sa indirektnom agresijom među djevojčicama i adolescenticama. Nakon toga je cijelo jedno poglavlje posvetila ženskom seksizmu. U čak tri poglavlja autorica se bavi kompleksnim odnosima između majki i kćeri. U prvom od ta tri poglavlja analizira književna dijela – od bajki, preko mitova, do grčke tragedije. U drugom se bavi psihoanalitičkim gledištem. U trećem opisuje različite arhetipove odnosa između majke i kćeri, s naglaskom na određene pojavne oblike unutar te dinamike – kao što je primjerice konstantno kritiziranje kćeri od strane majke, indirektna agresija ili tjelesno kažnjavanja. Nakon što je dubinski obradila odnos majka-kći, Chesler se bavi odnosima između sestara i problematikom ženskih prijateljstava. Zatim, piše o problematici žena u poslovnom okruženju tj. na radnom mjestu. U pretposljednjem poglavlju se posvećuje ženama u razno raznim grupama kao i formalnim i neformalnim udruženjima. U posljednjem poglavlju otvara priču o odnosima među feministkinjama, koji nerijetko preslikavaju odnose među ženama općenito.
Čitati “Woman’s Inhumanity to Woman” nije bilo niti malo ugodno iskustvo. Chesler piše dobro, hrabro, smiono i bez zadrške. Čitanje je bilo bolno jer sam prepoznala brojne obrasce ponašanja koje sam sama iskusila na vlastitoj koži, ali i obrasce koje sam i ja znala koristi u odnosima s nekim ženama. Bilo je bolno čitati jer sam osvijestila duboko ukorijenjene, nametnute, a opet opće prihvaćene stereotipe vezane uz žensko ponašanje. Činjenica je da su nam stereotipi o ponašanju usađeni rođenjem, a o njima se šuti. Posljedica te šutnje otvara direktan put prema indirektnoj agresiji. Razlog leži u tome što nam se odgojem usađuje da nije damski/ ženstveno podivljati, ljutiti se, vikati pa onda to i ne radimo. Već zatomljujemo svoj direktni bijes, a na vani izlazi indirektna agresija.
S druge strane čitanje “Woman’s Inhumanity to Woman” je bilo jako zanimljivo iskustvo. Zanimljivo iz razloga što je ova knjiga prvi put tiskana prije 20 godina, a i danas je još uvijek aktualna. Ako se tu još uzme u obzir da je Chesler radila na istraživanju i pisanju 21 godinu to znači da neka istraživanja datiraju iz 70ih godina prošlog stoljeća, a naši odnosi se nisu mnogo promijenili. Indirektna agresija u koju spadaju, između ostalog, ogovaranje iza leđa, izbjegavanje, isključivanje osobe iz društva, klevetanje i dalje je naše najjače oružje i municija kojom lupamo po drugim ženama. Ženska agresija prema ženama rijetko kada poprima fizički oblik budući da se takvo „obračunavanje“ ne smatra dostojno ženama, pa iz tog razloga pribjegavamo mnogo češće indirektnoj agresiji, za koju bih rekla da je podmukli i tihi ubojica o kojem se nikako ne govori.
Ova knjiga mi je uvelike otvorila vidike i pomogla mi da shvatim i vlastite pogreške vezane uz moje odnose sa i prema ženama.
Mogući uzroci netrpeljivosti
Chesler ne nudi izravan odgovor na pitanje zašto su ženski odnosi ponekad grubi. Ono što ona nudi je opis dinamike ženskih odnosa. Razumijevanje te dinamike je važno kako bi se iz nje iščitali i razumjeli odnose. Razumijevajući odnose otkrivaju se mogući razlozi, a kada se otkriju mogući razloge onda možemo pristupiti poboljšanju.
Dinamika ženskih odnosa je veoma kompleksna. Ženama je važna solidarnost, pripadanje, povezanost. Ipak kada se prekrše neka nepisana i ne izgovorena pravila grupe slijedi isključivanje kao jedan od oblika indirektne agresije.
Nakon pažljivog iščitavanja ove knjige usuđujem se zaključiti da mogući razlozi našeg nehumanog odnosa jedne prema drugoj mogu ležati u sljedećem:
Patrijarhat – autorica na početku knjige citira svoju prijateljicu koja joj je rekla „ako se žene nehumano odnose jedna prema drugoj, to je zato što ih potlačuju te su podređene patrijarhatu, siromaštvu i rasizmu.“ U patrijarhatu moć žene je svedena na minimum te kada u ženskoj hijerarhiji se neka domogne malo više moć ona ju upotrebljava za dominaciju nad, a ne kao pomoć drugim ženama. Na taj način žene same podržavaju patrijarhat umjesto da mu se odupru.
Unutrašnje nezadovoljstvo – zadovoljavanje društveno uvjetovanih nametnutih rodnih uloga je ponekad presudno u određivanju zadovoljstva. One žene koje se ne uklapaju u tu „zadanu“ ulogu su češće kritizirane od žena koje zadovoljavaju standarde. Naravno kritiziraju ih žene. Prema jednom istraživanju koje Chesler navodi „takvo neprijateljstvo korelira sa zadovoljstvom ili nezadovoljstvom sobom“[2]. Smatram da unutarnje nezadovoljstvo proizlazi i iz konstantnog preispitivanja uspješnosti i uspoređivanja s drugim ženama. Ovi obrasci su nam društveno nametnuti kroz odrastanje.
Očekivanja – smatram da su očekivanja povezana s odnosom koje žene imaju. U tom odnosu čeznemo za prisnošću i podrškom drugih žena. Onda nerijetko u taj odnos unesemo očekivanja. Međutim umjesto da ih glasno izgovorimo mi zbog našeg odgoja koji nam nameće da budemo pasivne, tihe, šutljive, nesvadljive s jedne strane i straha od gubitka te intimnosti ne izgovaramo. Budući da očekivanja i želje nisu javno izrečene, druge žene ih ne mogu znati i one nerijetko ostaju neispunjena. Neispunjena očekivanje rezultiraju indirektnom agresijom.
Rješenja
Umjesto izravnog odgovora na pitanje zašto, Chesler u predgovoru izdanju[3] koje sam čitala daje dragocjen upute kako da prestanemo biti nehumane prema drugim ženama, kako da više budemo podražavajuće u punom smislu te riječi.
„Ponizno prihvatite da je promjena proces“
Chesler navodi da je svaka promjena spora. Kada se prihvati ta činjenica može se početi strpljivo raditi na transformaciji zavisti i konformizma u toleranciju i individualnosti te se fokusirati na činjenje dobra, a ne zla u svijetu.
„Priznajte, ne negirajte istinu“
Chesler smatra da se bolna istina da su žene agresivne i kompetitivne treba prihvatiti. Treba priznati da čak i podčinjene žene su također veoma ljute i kao takve imaju tendenciju iskaljivana bijesa jedna prema drugoj. Nadalje, smatra da nama ženama ovakva spoznaja može pomoći da postanemo realistične vezano uz naša očekivanja od dugih žene, kao i jasnije po pitanju ograničenja drugih žena.
„Osnaži se“
Svaka žena se treba osnažiti, te razviti snažni osjećaj vlastite jedinstvenosti. Nitko nam ne može oduzeti naše „dobro“, tvrdi Chesler.
„Postanite dovoljno snažne kako bi mogle prihvatiti kritiku“
Chesler kaže kako se žene jako brzo uvrijede i postanu emotivne. Kao razlog tome navodi da našu preosjetljivost na kritike koja proizlazi iz pretjeranog i nepravednog kritiziranja od rane dobi od strane i muškaraca i žena. Kao dodatni razloga navodi da su se odrasli prema nama mogli ponašati kao da smo nevidljive. Zbog svega toga, žene čuju nepravedne kritike i tamo gdje ih nema. Stoga, bih Chesler voljela vidjeti kako žene uče nježno i s poštovanjem slušati jedna drugu. Istodobno, smatra da žena mora postati dovoljno snažna da čuje vanjske, raznolike i kritičke glasove. Navodi kako pitati drugu ženu za ono što ona stvarno misli, nije isto što i tražiti od nje da bezrezervnu podršku, ili da lažno dodvoravanje. Prema Chesler žena mora biti u stanju podnijeti suprotna stavove i mišljenja bez da se osjećaja izdano od onih koje imaju drugačiji stav ili mišljenje od nje.
„Naučite izraziti svoj bijes: Pravila vođenja borbe“
Budući da su žene sklone neverbalnoj agresiji, kao i tome da se jako dugo ljute na drugu ženu, Chesler smatra da bi ženama možda bilo zanimljivo naučiti kako verbalno izraziti svoju ljutnju. Naučiti kako je na direktan način izgovoriti prema ženi na koju se naljutila i/ili koja ju je naljutila, te na taj način otpustiti svoju ljutnju. Autorica je svjesna da to nije jednostavno te dodaje da je ovo možda mjesto gdje žene …“mogu naučiti neka pravila vođenja borbe od muškaraca o tome kako se pošteno bori, a zatim, bilo pobijedila ili izgubila, krenuti dalje, sprijateljiti se s našim protivnicima ili barem prestati biti ljuta. Muškarcima je ovo lakše budući da zauzimaju psihološku sredinu jedan prema drugome. Možda ćemo mi žene morati izmijeniti našu intenzivnu potrebu za bliskošću kako bi stvorile i održale stabilnije i fleksibilnije saveze s drugim ženama.“
„Naučite pitati što želite; Naučite ići dalje ako ne dobijete ono što želite“
Žene moraju naučiti izraziti riječima ono što žele. Što bi se reklo „u glavu“, umjesto da očekuju od suprotne strane da pogađa što one žele. U slučaju da ne dobijemo to što želimo trebamo naučiti ne kriviti sebe za neuspjeh. Također ne smijemo odmah odustati zbog toga ili biti bjesne. Već trebamo naučiti pokušati ponovno, nastaviti dalje jer možda već sutra nam netko kaže da na ono što želimo, smatra Chesler.
„Ne ogovarajte“
Ne ogovarajmo, ne započinjimo ogovaranje. Kada i ako se nalazimo u društvu koje ogovara ili ako čujemo trač o nekome ne širimo ga dalje. U redu je govoriti o ženi koja nije prisutna, ali samo i isključivo ako nam je ta žena draga, ako je hvalimo i tim razgovorom se ne ugrožava njezina reputacija. Nije u redu kažnjavati ili sabotirati drugu ženu kojoj možda zavidimo ili je se bojimo na način da je se kleveće ili da se druge žene okreću protiv nje, kaže Chesler.
Nijedna žena nije savršena: ispričajte se kad ste pogriješili i krenite dalje
Ako smo se već se loše ponijele (primjerice ogovarale), ispričajmo se direktno toj osobi i idemo dalje. Također ako znamo ili saznamo da nas je neka žena ogovarala ili sabotirala pričajmo s njom direktno, jedan na jedan, riješimo to brzo. Ne dozvolimo da to stoji i da se usmrdi, savjetuje Chesler.
„Postupaj s ženama s poštovanjem“
Chesler smatra da čak i ako se ne slažemo s drugom ženom, to moramo činiti s poštovanjem. Žene bi trebale njegovati koncept „časne protivnice“. Ne smijemo automatski umanjivati žene koje smatramo svojim protivnicama ili konkurencijom. Žene nisu dužne voljeti ili mrziti jedna drugu. Ne trebamo se čak ni sviđati jedna drugoj, već se trebamo ponašati civilizirano jedna prema drugoj. Autorica smatra da bi žene mogle naučiti kako zahvaliti drugim ženama na svakom malom činu ljubaznosti i/ili dobrote, a ne imati velika očekivanja od druge žene i ljutiti se kada to sve što očekujemo ne dobijemo.
Na ovo sve bih još dodala, da kada osjetimo ljutnju, zavist, ljubomoru i/ili neku drugu negativnu emociju prema nekoj ženi, da se prvo zapitamo, a zatim pokušamo odgonetnutu zašto se tako osjećamo. Razlozi su obično jako banalni i lako rješivi. Kada otkrijemo razlog onda je dobro upitati se je li nam to važno (primjerice neka žena je dobila posao naših snova ili uspijeva u nečemu u čemu mi ne uspijevamo ili je smršavila 10-15 kg). Ako nije, pustimo i zaboravimo. Ali ako nam je važno onda bi bilo dobro poraditi na tome da pokušati dostići to što želimo. Naša ljubomora nema apsolutno nikakve veze sa tom ženom nego najčešće s nečim onim što je ona postigla, a mi nismo, a željeli smo.
Pišući ovaj članak shvatila sam da sam i ja u određenim situacijama koristila sve opisane obrasce ružnog ponašanja i zaista mi je žao zbog toga. Svjesna sam da sam time povrijedila neke žene. Zbog svega ovoga smatram da je važno potaknuti dijalog, jer smo u toliko aspekata dobre, snažne, brižne i podražavajuće. Zaista bi bila šteta da dodatno ne poradimo na izgradnji boljih, iskrenijih i dugoročnijih međusobnih odnosa.
[1] Chesler, P. (2003) Women’s Inhumanity to Women. New York: A Plume Book
Sweet Magnolias je Netflixova serija koja se počela prikazivati u proljeće 2020. Radi o seriji, koja za sada ima 10 epizoda, a u srpnju 2020. je najavljeno da će se snimati i druga sezone. Radnja se odvija u gradiću koje se zove Serenity (hr. spokoj) negdje u Južnoj Karolini. Serenity je idiličan gradić u kojem se svi poznaju i u koji se vračaju čak i oni koji su iz njega otišli.
Glavni lik je Maddie Townsend (igra ju JoAnna Garcia Swisher) koju je muž prevario, napravio dijete ljubavnici te je otišao od nje i djece nakon cca 17 godina braka. Podršku joj u tom teškom periodu pružaju njezine dvije dugogodišnje najbolje prijateljice Dana Sue Sullivan (igra ju Brooke Elliott) i Helen Decatur (igra ju Heather Headley). Tako njih tri odluče otvoriti spa, u kojem će Maddie raditi te na taj način početi svoj život iz početka. Premda se radnja serije u većem dijelu vrti oko Maddie i njezinog života nakon razvoda, njezinog odnosa sa djecom, bivšim mužem, potencijalnim budućim partnerom itd. Serija prati još nekoliko radnji koje su vezan uz život ostalih likova, kao što su Maddiene prijateljice, njezina djeca te njezin bivši muž.
Generalno gledajući ovo je simpatična serija koja ne pretendira biti više od dobre zabave. Ciljana publika su definitivno žene i tu nastaju određeni problemi, ne toliko sa radnjom već sa porukama. Naime, vrijednosti koje serija naglašava su obitelj, zajednica, prijateljstvo. I dok je prijateljstvo između Maddie, Helen i Dana Sue neupitno te pomalo zrcali klišeiziranost ženskih prijateljstava kakvog je bilo moguće vidjeti i u Sexu i gradu, Sweet Magnolias provlači i priča o malo drugačijim ženskim odnosima. Odnosima koji mi se baš i ne uklapaju u vrijednosti koje bi serija željela propagirati. Radi se o rivalstvu, i netrpeljivosti između gradonačelnikove žene Mary Vaughn Lewis (igra ju Allison Gabriel) s jedne strane i Maddie, Helen i Dana Sue. Spomenuta netrpeljivost ja naročito naglašena u odnosu između Mary Vaughn i Maddie. Ono što dominira tim odnosom je opipljiva indirektna agresija koju Mary Vaughn odašilje prema Maddie. Gledajući interakciju između ova dva lika, koje su obje odrasle žene, nisam se mogla ne zapitati zbog čega se inzistira na podizanju dramskog efekta na način koji uvelike perpetuira onu veoma poznatu meni jako mrsku uzrečicu „žena je ženi vuk“? Ova indirektna agresija doživljava kulminaciju u 5. epizodi (Dance First, Think Later) u kojoj Mary Vaughn napravi događaj za prikupljanje sredstava za srednjoškolski tim u isto vrijeme kada Maddie, Helen i Dana Sue imaju otvorenje spa centra. Namjera Mary Vaughn je jasna, ona želi da otvorenje bude neuspješno i da što manje stanovnica Serenitya dođe na otvorenje. U ovoj situaciji Mary Vaughn niti jednom riječju ne vrijeđa Maddie. Međutim indirektna agresija koja je vidljiva tijekom cijele epizode iz položaja tijela i očituje se u polu stisnutim usnama i poprilično slatko-kiselom osmjehu vrišti iz Mary Vaughn.
Ono što Sweet Magnolias prikazuje je kompleksnost ženskih odnosa. Dakle odnos Maddie, Helen i Dana Sue je sve ono što bi (u idealnom svijetu) prijateljstvo trebalo podrazumijevati – brižnost, toplinu, empatiju, podržavanje. Toj paradigmi prijateljstva je suprotstavljena mračna strana odnosa među ženama koja se jasno očituje u indirektnoj agresiji koju Mary Vaughn vrši prema Maddie. O ženskim prijateljstvima i ženskom rivalstvu pisala je u svojoj knjizi „Women’s Inhumanity to Women“ Phyllis Chesler. Phyllis Chesler govori o te dvije suprotstavljene pozicije žensko ženskih odnosa, gdje s jedne strane mi tražimo nježnost, prihvaćanje i razumijevanje od strane naših prijateljica, dok s druge strane češće pribjegavamo indirektnoj agresiji kad se radi o našim neprijateljicama ili kada nas te prijateljice razočaraju jer nisu ispunile naša očekivanja, nisu se ponašale u skladu sa nepisanim ili neznanim pravilima grupe i slično. Chesler navodi da „ženska indirektna agresija može biti veoma bolna psihološki, društveno i ekonomski. Takva agresija je i verbalna i neverbalna te uključuje tračanje koji uništavaju ugled, izbjegavanje/isključivanje koje može dovesti do društvene „smrti“, a u nekim kulturama i do prave smrti.“[1] Ženska agresija prema ženama rijetko kada poprima fizički oblik budući da se takvo „obračunavanje“ ne smatra dostojnim žena, pa iz tog razloga žene pribjegavaju mnogo češće indirektnoj agresiji, za koju bih rekla da je podmukli i tihi ubojica o kojem se itekako ne govori. Kao što je već navedeno u slučaju odnosa May Vaghn i Meddie najčešći oblik pasivne agresije je podmetanje i neosnovano optuživanje. U ovom slučaju Mary Vaghn želi ostvariti nadmoć nad Meddie iz samo njoj znanog razloga. Da, ova pojavnost postoji i nju ne treba negirati, već analizirati i vidjeti razloge zašto je ona tu, te kako ju prevenirati. Sweet Magnolias ne čine ništa od toga, već koriste taj obrazac ponašanja kako bi stvorile dramsku napetost.
photo by DBS
Ovakvi veoma dihotomni odnosi među ženama gdje se s jedne strane prikazuje gotovo savršeno prijateljstvo, dok s druge prikazuje odnos pun indirektne agresije prema onima koje ti ne odgovaraju ne pomaže žensko ženskim odnosima već kodira odnose kao crno-bijele. Ili smo najbolje ili smo si neprijateljice, sredine nema. Još donekle takav pristup u korpusu popularne kulture za mlade mi je donekle prihvatljiv, premda se i tu događaju određeni pomaci na bolje. U produktima popularne kulture koji cilja na odrasle žene taj odnos treba mijenjati. Treba ga mijenjati i micati jer u konačnici nije dobar jer popularna kultura kritički ne propituje i ne mijenja.
Ono što je dobro u odnosu između Maddie i Mary Vaughn je to odnos nije recipročan. Maddie ne podupire i ne potpiruje takvu ponašanje prema Mary Vaughn. Ipak u toj cijeloj priči Mary Vaughn je prikazana stereotipno kao ogorčena žena, nezadovoljna i neostvarena kućanice koja se bavi tračevima i sitnim podmetanjima svojim sumještankama koje zna još iz vrtićkih dana.
Sweer Magnolia ima svoje dobre momente. Serija uključuje žene različitih godina i fizičkog izgleda. Ono što je važno Amerikancima, uključuje različite rase. Žene su u većoj mjeri emancipirane, glasne. Većina njih nisu pasivne kućanice, već imaju uspješne karijere i život. Čak i ljubavnica koja na početku serije je stereotipno prikazana kao plava glupačica koja stalno radi krive korake, doživi određene transformacije u pozitivnom smjeru. Serija se odmiče i od klasičnog prikaza žena savršenih tjelesnih proporcija.
Smatram da je zaista važno progovarati o indirektnoj agresiji u ženskim odnosima. Jer čak i ako jesmo indirektno agresivne i ako smo se tako i ponašale, svjesno ili nesvjesno prema drugoj ženi, te obrasce ponašanja je potrebno mijenjati. Međutim, ovom odnosu nije mjesto u seriji, koja u osnovi, kao što sam već rekla, ne pretendira biti više od dobre zabave. Prikazi odnosa među ženama, koji su ili, ili i koji se prikazuju kroz lagane i lepršave serije nikako ne doprinose nužnoj promjeni i ne otvaraju raspravu. One naprotiv perpetuiraju ustaljene stereotipe između ostalog i onaj da je kompetitivnost i netrpeljivost urođena ženama. Zato Sweet Magnolias nisu baš tako slatke.
[1] Chesler, P. (2003) Women’s Inhumanity to Women. New York: A Plume Book, str. 37.
Danas ćemo ga slaviti privatno ili ćemo izaći na ulice i glasno protestirati. Danas ćemo ga obilježiti, ali hoćemo li nakon toga zaboraviti sve ono što smo tražile i pisale po zidovima naših društvenih mreža?
8. Mart je samo jedan dan u godini, ali nasilje protiv žena se dogadja 365 dana. Danas će mnogima biti puna usta ravnopravnosti, suzbijanja, participacije, važnosti sudjelovanja, itd. itd. A što je sa preostalih 365 ili 364 dana i godinu? Jer mi žene i ostale dane zaslužujemo da ravnopravno sudjelujemo u društvu, da budemo prihvaćene, da budemo sigurne. Mi moramo biti zaštićene od nasilja, te se moramo osjećati sigurno da možemo hodati bez straha kako i po parkovima noću tako i po hodnicima i uredima tvrtki po danu.
Danas je 8. Mart i danas će mnogima biti puna usta ravnopravnosti, suzbijanja, participacije, važnosti sudjelovanja, itd. itd. A što je sa preostalih 365 ili 364 dana i godinu? Ravnopravnost je kada nasilje prestane i kada se prestane pisati o nama kao nekim jednorozima oko ovog datuma.
Drage moje, sretan nam 8. Mart. Budimo jake, budimo odlučne, budimo ono što želimo biti. A najviše od svega nam želim da budemo sretne, zadovoljne i da volimo same sebe, jer samo takve možemo istinski mijenjati svijet.
U 2020. obilježit će se godišnjice brojnih rezolucija i deklaracija vezanih uz žene i ravnopravnost spolova koje je UN donio u posljednjih nekoliko desetljeća. Tako se obilježava 25 godina donošenje Pekinške deklaracije i platforme za djelovanje; 20. obljetnica Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN-a o ženama, miru i sigurnosti; 10 godina osnivanja UNWOMEN. Ujedno počinje i posljednje desetljeće Agende 2030 tj. desetljeće u kojem bi se trebali ostvariti ciljevi globalnog razvoja.
Jedna od tih ciljeva je i onaj br. 5 – rodna ravnopravnost. I zaista kada malo bolje se osvrnem oko sebe, jako puno se priča, piše i govori o rodnoj ravnopravnosti, o potrebi za njezinim ostvarenjem u privatnom i u poslovnom okruženju. Kao netko tko je u problematici dugi niz godina, moram reći da smo mi jako daleko od ravnopravnosti. Da, bliže smo nego su bile naše bake, ali još uvijek jako daleko. Danas sam u jednom članku pročitala jako zanimljivu tezu, autorica navodi kako bi se današnji feministički pokret trebao vratiti unazad i ako ikada dođe do petog vala feminizma da bi taj val treba preuzeti zahtjeve koje je postavio Women’s Liberation Movement prije 50 godina. Radi se o sljedećim zahtjevima:
Jednaka plaća
Jednake mogućnosti obrazovanja i zaposlenja
Besplatna kontracepcija i pobačaj na zahtjev
Besplatna 24-satna briga za djecu
Pravna i financijska neovisnost za sve žene
Pravo na samoodređenu seksualnost
Sloboda od zastrašivanja i nasilja
Pogledamo li te zahtjeve koji su postavljeni prije 50 godina, pa čak i ako maknemo u stranu one oko kojih se lome koplja (br, 3 i 6), vidimo da zaista nismo puno napredovali u ostvarivanju ravnopravnosti.
Kada bih ipak trebala izdvojiti najvažniji zahtjev, onaj na kojem leže svi temelji ravnopravnosti i bez kojeg nam nema naprijed to bi bio zahtjev broj 7. Međutim kada se otvori tema nasilja protiv žena svi malo ustuknu. U posljednjih godinu i pol, koliko otvaram, problematiku spolnog uznemiravanja na radnom mjestu susrećem se sa pozitivnim prihvaćanjem teme, ali tu sve onda stane, osobe ne znaju što bi dalje. Znaju da je to važno, ali kako i što s njom im postaje jako problematično. Upravo mi se to zadnji puta dogodilo prije nekoliko tjedana kada sam pitchala projekt o preventivnim programima protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Osobe koje su bile tamo su mi rekle upravo to; kako je to jako važna tema, međutim da nisu sigurni kako to progurati u tvrtke.
Priznajem, nasilje je neugodna tema, a nasilje protiv žena pogotovo. Ono je puno srama i prebacivanja krivnje na žrtvu, nevjerice i nemogućnosti prihvaćanja da je žena „dopustila“ da joj se to dogodi. Naše ponašanje prema nasilju protiv žena je pomalo voajerski, čitamo o njemu, gledamo ga kroz pop kulturu, deklarativno osuđujemo, ali kada se dogodi kraj nas i oko nas, ili nekoj našoj bližnjoj onda se ukopamo kao životinja pred farovima automobila. Ili još gore, kako je to rekao psihijatar Bagarić u jednom TV prilogu, da mi govorimo stop nasilju, ali onda se divimo nasilniku. Naravno ne svi; ali kada glumice napuste dodjelu nagrada zato jer je Polanski, koji je sam rekao da je imao seks s maloljetnicom tj. da ja počinio prema američkom zakonu tzv. Statutory rape, dobio nagradu za film, onda su one bijesne. Pa cijeli slučaj Weinstein je vrlo sličan. Nije bilo suradnika koji nije znao ili naslućivao da Weinstein zlostavlja i siluje žene. Zapravo imamo slučajeve i u našoj blizini, gdje nepravomoćno za obiteljsko nasilje osuđeni župan Tomašević se vraća na radno mjesto uz podržavanje.
Smatram da kao pojedinke i pojedinci nakon što objesimo taj poster “Stop nasilju!” zaista moramo i početi i živjeti tu sintagmu. Prije neki dan je moja prijateljica novinarka na svoj zid stavila da ne podržava Juliana Assangea (premda ga brojni njezini kolege podržavaju), jer su ga žene uz čvrste dokaze optužile za silovanje. Po meni je to taj korak u kojem s riječi prelazimo na djela. Jednako kao istup francuskih glumica. Jednako kao i svjedočenje brojnih žena protiv Weinsteina, izvan i u sudnici.
Nasilje nad ženama se događa u intimnim prostorima, ali ona je itekako javna stvar. Javna je zato jer posljedice tog nasilja su dugoročne kako i za žrtvu tako i za društvo. Samo što se to ne želi niti shvatiti ni prihvatiti, a žrtve šute. Šute jer su reviktimizirane, jer se boje odmazde, jer se boje osuđivanja. Nasilje protiv žena je uvijek stvar odnosa moći, gdje se žrtva kroz čin nasilja stavlja u ranjiv položaj, utire joj se strah i uspostavlja kontrola nad njom. Dakle nasilje ženu koja ga doživljava paralizira i čini nemoćnom. Kad je žena u takvom položaju ona je sve osim snažna, ona ne može funkcionirati, osjećati se slobodno, ostvariti svoj potencijal. Ona ne može, naprosto, puno toga.
Upravo zbog svega ovoga je važno suzbijanje nasilja protiv ženama staviti na prvo i rješavati ga, suzbijati ga, educirati se, sprečavati ga. Jer dok god se žene boje za vlastite živote i sigurnost ne možemo ostvariti ravnopravnost. Tek kad budemo slobodne od zastrašivanja i nasilja možemo u potpunosti biti spremne ostvariti i ostalih 6 navedenih zahtjeva.
Pokret #MeToo pokrenuo je široku raspravu o raširenosti svih oblika seksualnog nasilja (od uznemiravanja do silovanja) s kojima se brojne žene svakodnevno susreću. #MeToo je dodatno potvrdio ono što su davno prije pokazala sva istraživanja o seksualnom nasilju, a to je da je ono prisutno svugdje na svijetu, da ne poznaje ni rasu, ni religiju, ni boju kože. Još jednom je razotkrio da se ono događa svugdje od slamova u Indiji i Africi do Upper West Side na Manhattanu te da se događa ženama svih društvenih statusa. Međutim, prvenstveno #MeToo pokret je skrenuo pozornost na seksualno nasilje na radnom mjestu. Naravno nije to ništa novo, seksualno nasilje na radnom mjestu se događalo mnogo prije #MeToo pokreta. Jedino što sada, napokon, kada su žene iz filmske i industrije zabave javno progovorile o tome je izašlo na vidjelo ogromnom žestinom i napunilo brojne novinske stupce. Neke firme su, ponukane time, odlučile revidirati svoje politike vezane uz seksualno nasilje, neke opet nisu. To nisu napravile one koje nisu svjesne štetnosti ne donošenja takvih politika. Pa se tako Googla susreo s posljedicama svojih loših odluka vezanih uz seksualno zlostavljanje u studenom 2018. Tada su njegovi zaposlenici kolektivno izašli sa svojih radnih mjesta protestirajući zbog seksualnog uznemiravanja koje se događalo u tvrtki. Nakon toga je CEO Googla Sundar Pichai rekao kako će poboljšati politike firme protiv seksualnog uznemiravanja. Je li to dosita i napravljeno je za vidjeti.
Osobe koje su doživjele seksualno nasilje nerado ga prijavljuju. Neke od razloga možete pronaći ovdje. Kada u tu jednadžbu se uključe strah od gubitka radnog mjesta i egzistencije, nepostojeći mehanizmi i politike u tvrtkama te zakoni (govorim o RH) prema kojima bi žrtva sama trebala pokrenuti postupak protiv zlostavljača onda je jasno da seksualno uznemiravanje na radnom mjestu prijavljuju samo one hrabre[1]. Tako izvješće Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2017. godine otkriva da žene kada i prijavljuju slučajeve seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu čine to anonimno li to umjesto njih napravi netko od njihovih bližnjih. Tako se u izvješću Pravobraniteljice navodi kako je uočen porast takvih anonimnih prijava. Na osnovu toga je izveden i sljedeći „mehanizmi sankcioniranja ovog protupravnog ponašanja u praksi ne funkcioniraju, što povratno djeluje demotivirajuće na žrtve koje se teško odlučuju na prijavu, a kad se ipak odluče, onda u sve većem broju slučajeva traže i zaštitu svog identiteta, odnosno anonimnost kod postupanja“[2]. Zaključak je na mjestu.
Seksualno zlostavljanje na radnom mjestu, kao i svi drugi oblici seksualnog nasilja neće nestati ako ih ignoriramo. Oni i dalje postoje te će postojati, dokle god tvrtke ne odluče nešto poduzeti i prestati gurati to pod tepih. Ignoriranje problema samo čini dodatnu štetu i ženama koje su zlostavljane, ali i tvrtkama koje svojim prešutnim prelaženjem preko toga ne čine ništa. Ne štiteći žrtvu tvrtke same sebi nanose najviše štete jer gube radnu snagu. Kako? Tako što žene koje dožive seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, ako nisu u mogućnosti dati otkaz, kao što to često rade mlade žene koje su tek ušle na tržište rada, odu na bolovanje. Također istraživanja su pokazala da kod žena koje su doživjele i doživljavaju seksualno zlostavljanje na radnom mjestu produktivnost pada. U konačnici i sama tvrtka dođe na loš glas. U svakom slučaju osim žrtava i tvrtke su na gubitku, premda sam sigurna da mnogi poslodavci i manageri ne misle tako. Ako ćemo govoriti poslovnim jezikom, omjer troškova i dobiti u konstelaciji „ignorirat ćemo problem“ je mnogo veći nego ako tvrtka odluči provesti preventivne mjere kojima će zaštiti dostojanstvo radnika, a i svoj image i/ili brand.
Koraci koji mogu dovesti do značajnog smanjenja, pa čak i potpunog nestanka seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, do bolje atmosfere, a u konačnici i do sretnijih i produktivnih radnika su zapravo veoma jednostavni. Evo nekih od tih koraka:
Uspostaviti čvrste i jasne politike protiv seksualnog uznemiravanja
U politikama treba biti jasno definirano što je to seksualno uznemiravanje. Politike trebaju biti dostupne svim zaposlenicima. Jasnim politikama tvrtke štite i sebe i zaposlenike i od lažnih prijava.
Uspostaviti protokol o postupanju protiv seksualnog uznemiravanja
Protokolom se mogu propisati koraci koje zaposlenici mogu poduzeti u slučaju seksualnog uznemiravanja kao i koraci koje osoba/odjel koja/i zaprima prijave treba poduzeti u slučaju prijave.
Osnažiti i educirati zaposlenike
Ne radi se tu o jednoj edukaciji tijekom njihovog radnog vijeka u tvrtki ili nekom jednosatnoj on-line edukaciji koja se sluša s pola uha. Ovdje govorim o periodičkim edukacijama svih zaposlenika od vozača/ice i dostavljača/ice do generalnog/e direktora/ice.
Najvažnije od svega je stvoriti atmosferu povjerenja. Atmosferu gdje se osoba osjeća dobro i sigurno, gdje može reći svoje mišljenje i gdje ju se sluša. Osobe u firmi na kojima leži odgovornost za stvaranje takve atmosfere su prvenstveno voditelji na svim razinama. Ne djelovanje po pitanju seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu može za sobom povući ozbiljne posljedice, ali promišljenim preventivnim akcijama mnogi problemi se možda nikada neće ni pojaviti.
____________________________________
[1] Kako su u većini slučajeva žene žrtve seksualnog uznemiravanja na random mjestu ovaj članak je pisan iz te pozicije. S druge strane smatram da politike tvrtki protiv seksualnog zlostavljanja trebaju biti sveobuhvatne i rodno neutrane kako ne bi bile diskriminirajuće.
[2] Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Izvješće o radu za 2017., Zagreb, ožujak 2018. godine. Str. 54.
stvarati! 